Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2165/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu Robertu Jamboru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zlatku Kovačiću, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 79a, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., Zagreb. Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-379/2023-6 od 8. siječnja 2025., dana 10. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-379/2023-6 od 8. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 125,00 eura.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

2. Protiv rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. u svezi s čl. 381. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, odnosno podredno, isto preinačiti.

3. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijano rješenje o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik.

4. Sud prvog stupnja je odlučujući o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu od 8. veljače 2006., te da je odredbom čl. 16. predmetnog ugovora ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta tuženika. Također, sud prvog stupnja utvrdio je da je odredba čl. 16. ugovora odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj se nije posebno pregovaralo, te da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

5. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Neosnovano tuženik žalbenim navodima ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je prorogacijska klauzula nepoštena. Naime, sud prvog stupnja je ocjenjujući svoju nadležnost sukladno odredbama čl. 15. st. 1. i 2. ZPP na temelju navoda u tužbi i na temelju činjenica koje su sudu poznate pravilno utvrdio da se o ugovornoj odredbi kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda nije pojedinačno pregovaralo, te da ista uzrokuje znatniju. neravnotežu u pravima i obvezama stranaka u postupku na štetu tužitelja kao potrošača. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i razumljive razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Nije stoga ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

6. Tuženik u žalbi ističe i da sud prvog stupnja u sadašnjem stadiju postupka nije mogao donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe jer ispitivanje nepoštenosti može biti predmetom isključivo kontradiktornog postupka. Međutim, kako je ranije navedeno, sud, sukladno odredbama čl. 15. st. 1. i 2. ZPP, svoju nadležnost ocjenjuje na temelju navoda u tužbi i činjenica koje su sudu poznate. Dakle, s obzirom da sud svoju nadležnost ocjenjuje na temelju navoda u tužbi i činjenica koje su mu poznate, za ocjenu njegove mjesne nadležnosti i odlučivanja o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti nije bilo nužno provesti cjelokupni dokazni postupak. U tom smislu neosnovani su i navodi tuženika da je sud prvog stupnja povrijedio načelo saslušanja stranaka i da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

7. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 102/15, 52/16 – dalje: ZPK) kada je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti odbio. Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je odredba čl. 16. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda sjedišta tuženika nepoštena i ništetna, te da stoga, temeljem čl. 19.l st. 1. ZPK, postoji njegova nadležnost kao sud na čijem području tužiteljica ima prebivalište (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019.).

8. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da se odredba čl. 19.l st. 1. ZPK ne može primijeniti na ugovorni odnos a s obzirom da je predmetna odredba u ZPK unijeta Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. dakle, nakon što je sporni ugovor o kreditu sklopljen i nakon što je ZPK uopće donesen. Naime, odredba čl. 19.l. st. 1. ZPK je postupovna odredba kojom je uređena nadležnost sudova. Stoga njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kada je sklopljen ugovor u svezi kojega je nastao spor, već o tome kada je postupak pred sudom pokrenut. Predmetna odredba se dakle, primjenjuje na sve sporove koji su nastali nakon njenog stupanja na snagu i to neovisno o tome radi li se o ugovoru s međunarodnim elementom.

9. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je za suđenje u sporu nadležan sud u Rijeci temeljem čl. 46. i čl. 48 ZPP čak i ako bi se prihvatilo utvrđenje i pravno shvaćanje suda prvog stupnja da je prorogacijska ugovorna odredba nepoštena. Naime, odredba čl. 19.l. st. 1. ZPK predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe čl. 46. i čl. 48.. ZPP, te je u konkretnom slučaju, a s obzirom da se spor vodi radi ugovora o kreditu za koji tužitelj tvrdi da predstavlja potrošački ugovor, upravo ta odredba mjerodavna za ocjenjivanje mjesne nadležnosti.

10. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

11. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

12. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. lipnja 2025.

Sudac:

Robert Jambor