Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2388/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Ksenije Jakovčević, članice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Slađana Rajačić Grof, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojega zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6543/19-41 od 25. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10 lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6 i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 6543/19-41 od 25. siječnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja ŠA iz [adresa] i preinačava se rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6543/19-41 od 25. siječnja 2024. u dijelu pod točkom III. izreke, kojim nije prihvaćen zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 3.808,78 eura i rješava:

Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju ŠA iz [adresa], naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura u roku od 15 dana.

II. Odbija se žalba tužitelja ŠA iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6543/19-41 od 25. siječnja 2024. u dijelu od točkom III. izreke kojim zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen za daljnji iznos od 125,00 eura.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija da tužitelju ŠA iz [adresa] naknadi trošak žalbe u iznosu od 78,13 eura u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su da su odredbe čl. 2., 3., 4.i 6. Ugovora o kreditu br. 016-1612/2006 od 29. lipnja 2006., sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziranog po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, pod brojem Ou-1518/06, 30. lipnja 2006., kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata na tražbinu iz ugovornog odnosa sukladno jednostranoj odluci kreditora, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, Koturaška 47, sada ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, te kojima je obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, ništetne i bez pravnog učinka (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 30.658,20 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.808,78 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. siječnja 2024. do isplate (točka III. izreke) i odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe (točka IV. izreke).

2. Protiv rješenja o troškovima postupka koje je sadržano pod točkom III. izreke te presude i to u dijelu kojim zahtjeva za naknadu troškova postupka nije prihvaćen preko iznosa od 3.808,78 eura, za daljnji iznos od ukupno 750,00 eura, žali se tužitelj pozivom na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu, u skladu s navodima žalbe i zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Prvostupanjsku odluku u cijelosti žalbom pobija tuženik, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku odluku na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti i da troškove postupka prizna tuženiku ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

5. Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je odlučeno pod točkom I. izreke pozivom na čl. 502.c ZPP-a, čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov broj. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP/14), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07) u vezi sa shvaćanjima iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) Zakona o obveznim odnosima u bitnome obrazlažući da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednostrana mogućnost tuženika da mijenja kamatnu i stopu i kojima je vraćanje kredita vezano uz valutnu klauzulu u CHF, ništetne i to uz

obrazloženje:

- da je predmetnim ugovorom o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbe kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a kako je iste Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, čime je vezan u i ovaj sud, da su i ugovorne odredbe o kojima je odlučivano u ovom predmetu također ništetne,

- pri čemu dodaje da je tužitelj razumio opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, kako formalno stoji na papiru u svakom takvom ugovoru, ali da nije razumio, koji stvarni rizik nosi ugovaranje takve odredbe, jer mu to tuženik prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, iako da je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabir,

- smatra i da je tuženik bio svjestan da on kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te da su upravo zbog toga bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane,

- smatra i da pozadina ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, osobito jer tu pozadinu tuženik nije iznio tužitelju kao potrošaču.

5.1. Sud prvog stupnja nadalje obrazlaže da iz svrhe ugovora i onoga na što je utrošen (kupnja stana u kojem tužitelj i danas živi), što tuženik nije uspio osporiti, proizlazi da tužitelj ima status potrošača.

5.2. Slijedom toga, sud na temelju provedenog vještačenja zaključuje da tužitelj ima pravo i na povrat plaćenog po osnovi nepoštenih ugovornih odredbi o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupno dosuđenom iznosu te isti iznos tužitelju i dosuđuje pozivom na čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a, pri čemu, pozivom na čl. 214. st. 1. do 3. , čl. 241. i čl. 245. st. 1. i 3. ZOO-a, neosnovanim ocjenjuje i prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu.

5.3. Zaključno sud obrazlaže i da tuženik neosnovano ističe prigovor tzv. negativnih razlika. Ovo jer da tuženik, kao trgovac koji je kriv za sklapanje ništetnih odredaba ugovora, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu pa ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom. Smatra da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 323. st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, ovdje tužitelju, a obrazlaže i da tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženi., Zaključno navodi da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor prijeboja u vezi tzv. negativnih razlika.

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni druge apsolutno bitne povrede odredbi ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. tog Zakona.

7. Žalitelju dalje valja odgovoriti da nisu osnovani žalbeni navodi kojima osporava mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda, u smislu propisanog čl. 502.c ZPP-a.

7.1. Naime, pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača primjenjuju se u individualnim restitucijskim parnicama temeljem čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14). Pri tome, strogo formalno tumačeći odredbu čl. 502.c ZPP-a, kao i navedenu odredbu ZZP-a, tuženik bi bio u pravu da se iste ne bi mogle primijeniti jer se odnose na postupke naknade štete, a ovdje je riječ o restitucijskom zahtjevu odnosno stjecanju bez osnove. Međutim, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), vodeći računa o tome da su „naknada štete“ i „stjecanje bez osnove“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravne osnove za isplatu) i vodeći računa o činjenici da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud smatra takvo strogo formalističko tumačenje navedene odredbe neprihvatljivim, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, kada se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi.

7.2. Osim toga, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem postupa na način suprotan onome o kakvom se govori u odlukama na koje se sud pozvao odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu, a teret dokaza u tom je dijelu bio na tuženiku. Stoga su u takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa te sud nije pogrešno postupio kada se pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.

8. U odnosu na žalbene navode o neprovođenju testa poštenosti za navesti je, da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i posljedice ugovaranja valute vezane uz CHF, a i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Odredba o valutnoj klauzuli, kao i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, su odlučujuće ugovorne odredbe, pa takve odredbe, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kada vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem spornih ugovornih odredaba tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO- a. Osim toga, pobijane odredbe predmetnog Ugovora suprotne su odredbi i čl. 12. ZOO, kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti, s druge strane (na isti način ovaj je sud već izjasnio u odluci Gž- 2275/2024-2 od 28. siječnja 2025.).

9. Vezno uz navode žalbe koji se odnosi na tzv. „negativne“ razlike u tečaju, što je po shvaćanju tuženika trebalo uračunati u izračun onoga što tužitelju pripada kao preplata po ništetnim odredbama o valuti obveze valja reći da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. izraženo shvaćanje koji glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita." Slijedom toga, kako tuženik ne tvrdi da je stavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, to niti navodima žalbe u ovom dijelu nije u pitanje dovedena zakonitost pobijane odluke.

10. Glede navoda žalbe koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule valja pak reći da je točno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja predmetnih ugovornih odredbi koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu isključeni niti shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

10.1. Slijedom toga, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, to je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a.

11. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružateljica usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, a potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

11.1. Slijedom iznijetoga, spornom ugovornom formulacijama o valuti obveze sadržanom u spornim ugovornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužitelj kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

12. Glede ugovorene jednostrane mogućnosti tuženika da na taj način mijenja visinu kamatne stope treba reći da je odredba o načinu promjeni kamatne stope (kao i one koje se odnose na valutu) odlučujuća ugovorna odredbe, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takva odredba uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora, niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata, kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Kada tome nije tako, kao u konkretnom slučaju, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

12.1. Pritom nije dovoljno niti da je takva odredbe samo gramatički razumljiva, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili da će kamatna stopa u nekom trenu odlukom tuženika biti izmijenjan, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. To znači da potrošač na jasan način mora biti upoznat s rizikom jednostrane mogućnosti promjene kamata i bilo kojeg drugog parametra koji determinira njegovu obvezu na način koji bitno odskače od početno ugovorenog, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

12.2. Isto tako tuženik se ne može osloboditi svoje obveze niti obraniti valjanost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pozivom na to da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nisu postojali propisi koji su bankama nalagali da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Načelo savjesnosti i poštenja i načelo ravnopravnosti ugovornih stranaka uvijek su bila na snazi, pa je poštujući ista, u nedostatku specijalnih propisa, postojala obveza tuženika da suprotnu stranu informira o svim ključnim parametrima koji će utjecati na izmjenu obveze potrošača, uslijed jednostrano ugovorenog prava tuženika da promijeni kamatnu stopu.

13. Prvostupanjski sud je visinu tužbenog zahtjeva pravilno utvrdio na temelju provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja i u tom dijelu navodima žalbe pravilnost pobijane odluke nije dovedena u sumnju (pri čemu se tuženika ponovno upućuje i na obrazloženje iz točke 9. ove odluke).

14. Žalitelju valja odgovoriti i da navodima žalbe nije u pitanje doveden stav suda o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 11. lipnja 2019., to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare(čl. 225. ZOO).

15. Također tuženiku valja odgovoriti da neosnovano osporava i odluku prvostupanjskog suda u pogledu početka tijeka zakonskih kamata na iznose koji su tužitelju dosuđeni, smatrajući da tužitelj nema pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana kada su plaćanja izvršena. Taj žalbeni navod nije osnovan iz razloga što se zbog nepridržavanja odredbi Zakona o zaštiti potrošača tuženika smatra nesavjesnim te je prvostupanjski sud stoga pravilno primijenio čl. 1115. ZOO kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao na plaćanje zatezne kamate na način kako je odlučeno u izreci pobijane presude. Naime, tuženik se prilikom izmjene kamatnih stopa i ugovaranja valutne klauzule u CHF nije vodio načelom savjesnosti i poštenja i prilikom svake uplate znao je da prima nešto što mu ne pripada pa se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom da je takve odredbe uvrstio u predmetni ugovor, smatra nepoštenim stjecateljem i stoga je obvezan platiti zateznu kamatu tekuću upravo na način kako je to odlučeno pobijanom odlukom.

16. Zbog navedenog je, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe tuženika u ovom dijelu izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a), odlučeno kao u izreci ove presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

17. Tuženik pobija odluku o troškovima smatrajući da nije bilo mjesta primjeni vrijednosti boda od 15,00 kn (1,99 eura) za sve poduzete parnične radnje (napominje se da je sud pošao od vrijednosti boda od 2,00 eura). Međutim, Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23, dalje: Tarifa) propisano je da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je u vrijeme kad je prvostupanjski sud donosio odluku o parničnom trošku, vrijednost boda za sve radnje bila 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife), neosnovani su tuženikovi navodi da se radi o nedopuštenoj retroaktivnoj primjeni odredbi Tarife.

18. U preostalom dijelu, glede žalbe tuženika, odluka o troškovima postupka pravilna je po osnovi i po visini.

19. Glede pak žalbe tužitelja, valja reći da je pravilno primjenom prava sadržanog u čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP i Tbr. 8/1. Tarife tužitelju sud trebao priznati trošak sastava podneska od 14. srpnja 2020. jer se radi o obrazloženom i potrebnom podnesku. Slijedom toga tužitelju je, sukladno navedenim odredbama, priznat daljnji trošak u visini vrijednosti 250 bodova, što iznosi 500,00 eura, a uvećano za PDV 625,00 eura (čl. 380. točka 3. ZPP-a).

19.1. Međutim, ovaj sud slaže sa zaključkom suda prvog stupnja da trošak požurnica od 2. lipnja 2021. i 12. prosinca 2022. nije trošak koji je bio potreban za donošenje odluke u ovom predmetu pa slijedom toga žalba tužitelja u ovom dijelu nije osnovana (čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 380. točka 2. ZPP-a).

20. Tuženiku trošak žalbe nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP- a u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), a odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbe temelji se na Tbr. 10/4. Tarife u vezi s Tbr. 7/1. Tarife te čl. 154. st. 2. i čl. 166. ZPP-a.

U Zagrebu 10. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević