REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2435/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Željka Pajalića i mr. sc. Neri Radas, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-180/2025-2 od 10. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1625/2023-20 od 14. listopada 2024., u sjednici održanoj 10. lipnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbija se u odnosu na naznačena pitanja.
II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-180/2025-2 od 10. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1625/2023-20 od 14. listopada 2024.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije naznačila je tri pravna pitanja za koja navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a ona glase:
"1. Može li sud, u slučaju utvrđenja ništetnosti valutne klauzule ugovora o kreditu u valuti CHF, odnosno u slučaju kad tužitelj traži isplatu razlike anuiteta kao da se radi o kunskom kreditu, vještaku naložiti izradu nalaza i mišljenja bez da odredi primjenu ugovorne kamate za kredite bez valutne klauzule?
2. Može li se stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, primijeniti i na ugovor o kreditu?
3. Može li se nepoštenje ugovorne strane predmnijevati ili sud isto mora utvrditi na temelju činjenica i dokaza u pojedinačnom postupku, a kako bi se na konkretan pravni odnos primijenila odredba čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (opseg vraćanja)?".
3. Prijedlog je podnesen i na temelju odredbe čl. 385. a st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. ustava RH i čl. 6.1. Konvencije koja su tuženiku povrijeđena u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom.
4. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog.
5. Prijedlog dijelom nedopušten, a dijelom neosnovan.
6. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) vijeće revizijskog suda je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
7. Ovo stoga jer je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravih shvaćanja u odlukama poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Rev-308/2022-2 od 19. travnja 2022., te Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako i ovaj sud u odluci Revd-4190/2024-2 od 9. listopada 2024., Revd- 4037/2024, Revd-2809/2024, Revd-1303/2024 i dr.).
8. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavka 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP-a, riješeno kao u točki I. izreke.
9. U odnosu na te tvrdnje tuženice navodi se da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na koje ukazuje revidentica, a koje se tiču prava na pošteno suđenje koje se u biti svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
10. S tim u vezi valja istaći da odredba čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.
11. U opisanim okolnostima kada tuženica nije dokazala da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njezin je prijedlog i u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 10. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Marina Paulić
