Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1405/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Tomislava Aralice, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Vlatke Fresl Tomašević, u pravnoj stvari tužiteljice ĐZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Vretenar, odvjetnik u Labinu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici Damir Metelko i Kruno Knežević, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2536/2019-31 od 23. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2536/2019-31 od 23. prosinca 2022. pod točkama I. i II. izreke te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.362,58 eura sa zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2022. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2536/2019- 31 od 23. prosinca 2022. pod točkom III izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak preko iznosa od 4.362,58 eura do iznosa od 4.944,93 eura (za iznos od 581,81 euro), i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 581,81 euro sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2022., kao neosnovan.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 138.563,93 kn / 18.390,59 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 1. kolovoza 2015. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose kako slijedi: sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, počevši od 2. svibnja 2009., sve u roku od 15 dana.

Pod točkom II. izreke je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.129,92 kn / 415,41 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 1. kolovoza 2015. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena

U točki III. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 37.253,50 kn / 4.944,39 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku počevši od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-2536/2019-31 od 23. prosinca 2022. je dopuštena preinaka tužbe.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova tuženiku ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Također tuženik u žalbi navodi da ako sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira je li kod tuženika ili kod drugih banaka) ili bliska osoba suca (prema čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP-a) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana), taj dio žalbe treba se smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu odredbe čl. 73. ZPP-a u svezi odredbe čl. 71. t. 7. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu broj 29 Su-884/2023-6 od 9. listopada 2023. je prihvaćen zahtjev tuženika te je odlučeno da se sutkinja Nika Grospić Ivasović izuzima od obavljanja sudačke dužnosti u građanskom predmetu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1405/2023 zbog postojanja razloga iz čl. 71. st. 1. t. 1. ZPP-a.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U obrazloženju pobijane presude je navedeno:

- da stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao davatelj kredita, sklopili ugovor o kreditu broj ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5102969499 od 27. travnja 2006. na iznos od 105.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, uz valutnu klauzulu kredit s rokom vraćanja u 132 mjeseca. U čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 8,050 % godišnje, dok je u čl. 7 ugovorena je valutna klauzula,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da su sredstva kredita utrošena u adaptaciju nekretnine u kojoj živi sa suprugom a koja se nikada nije izmjenjivala. Bilo joj je otegotno kada je počela rasti rata kredita a imala je povjerenje u djelatnike banke čiji je dugogodišnji klijent. Misli da su joj preporučili da kredit ugovori u chf valuti a nije osobito proučavala promjenu kam. stope i valute niti joj je netko skrenuo pozornost o specifičnosti te valute. Ne sjeća se da bi preuzela ili proučavala letke i brošure banke, a uvjete kredita prepustila je stručnim ljudima, ona je liječnik. Nije joj poznat pojam valutne klauzule, ne sjeća se da je ugovor pročitala prije potpisa, a ovo joj je drugi kredit. Nitko joj nije objasnio koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i porast i pad tečaja,

- da je svjedok ŽZ navela kako se ne sjeća detalja jer je u mirovini već 10 godina, a ne sjeća se specifičnosti vezano uz zaključenje ugovora između tužiteljice i tuženika; da joj je poznata joj je tužiteljica, da je svjedokinja bila financijski savjetnik te su u ponudi bili euro, chf i kuna, kao i da su predočeni uvjeti kredita, da niitko nije klijentima ništa sugerirao, a katalozi i brošure su se uručivali klijentima u poslovnici, dok se ne može sjetiti jesu li klijenti tražili objašnjenja kod promjene kamatne stope,

- da je vođen postupak po kolektivnoj tužbi potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 u kojoj je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj

Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske,

- da sporna odredba čl. 8. iz Ugovor o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije lako razumljiva jer ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora; da tom ugovornom odredbom nisu definirani ni ugovorni niti bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene kamatne stope nakon zaključenja ugovora o kreditu, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici (potrošaču), kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, da utječe na način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu,

- da tužiteljica ima položaj potrošača, iako tuženik isto dovodi u sumnju, jer iz iskaza tužiteljice proizlazi da su sredstva kredita utrošena u adaptaciju obiteljske nekretnine u kojoj stanuje s obitelji i koja se nikada nije iznajmljivala, pa tužiteljica kao potrošač uživa zaštitu prava prema odredbama ZZP/03 koji se primjenjuje na ovaj ugovorni odnos stranaka, te se učinci presude donijete u kolektivnom sporu u pogledu nevaljanosti ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno odlukama tuženika, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF reflektiraju i na tužitelja,

pa je ocjena prvostupanjskog suda ocjena je ovoga suda da odredba čl. 8. između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu predstavlja u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP/03 ništava, zbog čega tužiteljica ima pravo do zakonske intervencije 1. siječnja 2014. zahtijevati od tuženika povrat onih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora.

8. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da se isto odnosi i na odredbu čl. 7. Ugovora kojim je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po prodajnom deviznom tečaju tuženika važećim za CHF na dan korištenja kredita, u pogledu dijelova kojih odredbi tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak tužitelju jasno objasnili neke kriterije o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru,

Pritom ocjenjuje kako činjenica da je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora bilo poznato, a što je i naznačeno u ugovoru da će se povrat obveza iz ugovora vršiti po prodajnom deviznom tečaju banke za CHF, te da je tužitelj kao korisnik kredita bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalih uslijed promjene tečaja, sama po sebi ne predstavlja okolnost zbog kojih bi među strankama ugovorena valutna klauzula u CHF u konkretnom slučaju bila valjana. Ono što je odlučno u konkretnom slučaju je činjenica da tuženik tužiteljici prilikom i u vrijeme sklapanja ugovora nije dao nikakvih informacija vezano uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF temeljem kojih bi tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora mogla procijeniti da će iznosi anuiteta u protuvrijednosti kuna znatno porasti, kao što je to u ovom slučaju, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora mogao procijeniti takve ekonomske posljedice,

9. Također sud prvog stupnja u obrazloženju navodi da je Vrhovni sud RH pod poslovnim brojem Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odlučivao u revizijskom postupku, između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a, i to iz razloga što prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

10. Visinu tužiteljeve tražbine prvostupanjski sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke iz kojeg proizlazi da se po kreditu ugovorenim s tužiteljem kamatna stopa mijenjala te je utvrđena razlika u kamati između početno ugovorene kamatne stope od 8,050% i svake izmijene kamatne stope promjenom banke u ukupnom iznosu od 8.706,36 kn (tabela broj 5, stupac 18), kao i razlika između početno primijenjenog tečaja za CHF u ugovoru na dan isplate kredita i stvarno obračunatog tečaja za vrijeme trajanja kredita u ukupnom iznosu od 132.987,49 kn (tabela broj 5, stupac 19), što ukupno iznosi 141.693,85 kn (list 123- 124 spisa). Nalaz i mišljenje vještaka je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao stručan, objektivan u odnosu na zadaću, s time da punomoćnici stranaka na isti nisu imali primjedbi.

11. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud utvrdio tužiteljev status potrošača isključivo na temelju iskaza tužitelja pa smatra da je u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

11.1. Iz stanja spisa je vidljivo da je tužiteljica na okolnost utvrđenja statusa potrošača predložila svoje saslušanje te da iz njezinog iskaza proizlazi da je prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora imala status potrošača jer je sredstva dobivena Ugovorom koristila u privatne, a ne u gospodarske svrhe (za adaptaciju obiteljske kuće koju nije koristila za iznajmljivanje), a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi takve tvrdnje tužiteljice osporio pa su u tom dijelu tužbeni navodi neosnovani.

12. Nadalje, tuženik osporava pravilnost odluke u dijelu u kojem je prvostupanjski sud ocijenio da su ništetne odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te čl. 7. Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula, ističući da se sud prvog stupnja samo pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013 i na odluku Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dok iskaze tužiteljice i djelatnika banke samo navodi i cijeni u skladu s utvrđenjima iz kolektivnog spora.

12.1. Ovdje treba reći da je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, Pored toga, odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15 – dalje. ZZP/14) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Dakle, prvostupanjski sud je bio ovlašten pozvati se na utvrđenja iz kolektivnog spora, što je u konkretnom slučaju i učinio, kao što je jasno i argumentirano ocijenio iskaze tužiteljice i svjedoka ŽZ, djelatnice tuženika u mirovini, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani, kao i žalbeni navodi da tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu uopće nije pročitala jer tužiteljica, koja je po zanimanju liječnica, to u svom iskazu nije izričito navela niti to proizlazi iz sadržaja njezinog iskaza.

12.3. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Naime, kako je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama postala pravomoćna 14. lipnja 2014. a vezano uz ništetnost valutne klauzule u lipnju 2018., to je tužitelj zahtjev za isplatu u tužbe predane sudu 10. lipnja 2019. postavio unutar zastarnog roka od 5 godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).

13. Tuženik u žalbi također ističe da je tužitelj uređenjem tužbenog zahtjeva od 13. svibnja 2022. povisio ukupan iznos s 135.546,30 kuna na iznos od 138.563,93 kune, zbog čega smatra da je odnosu na razliku od 3.017,63 kuna nedvojbeno nastupila zastara.

13.1. Na opisani žalbeni navod valja odgovoriti da je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje (broj: Su-IV-123/2024):

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

13.2. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da je nastupila zastara u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 3.017,63 kuna.

14. Odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.1. U ovom slučaju je utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

14.2. Stoga nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika u kojima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu u kojem je odlučeno o početku tijeka zateznih kamata.

15. U odnosu na žalbene navode kako je prvostupanjski sud neosnovano odbio tuženikov prigovor radi prijeboja, valja reći da je tužiteljica prilikom postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva u podnesku od 13. svibnja 2022. (list 181-183 spisa) uzela u obzir tzv. negativne razlike na način da ne potražuje iznos od 3.129,92 kn za razdoblje od 1. svibnja 2006. do 2. svibnja 2009., odnosno tužiteljica je ukupno preplaćeni iznos prema nalazu i mišljenju vještaka od 141.693,85 kn umanjila za iznos od 3.129,92 kn u odnosu na koju visinu je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja, slijedom čega su žalbeni navodi o neprihvaćanju prigovora prijeboja neodlučni i bespredmetni jer je sama tužiteljica taj prigovor uvažila i u skladu s njim postavila konačni tužbeni zahtjev.

16. U odnosu na odluku o troškovima postupka, tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod, no ispitujući pravilnost primjene materijalnog prava po službenoj dužnosti u skladu s ovlaštenjem iz odredbe čl. 365 .st. 2. ZPP-a, a s obzirom na činjenicu da je postupak pokrenut prije 1. rujna 2019. (primjena čl. 117. st. 1. ZID ZPP-a - "Narodne novine", br. 70/19), ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22

– dalje: Tarifa) kada je tužiteljici priznao trošak sastava podneska od 23. studenoga 2022. u visini od 250 bodova, odnosno 3.750,00 kn + PDV 937,50 kn (4.687,50 kn, odnosno 622,14 eura prema fiksnom tečaju konverzije 7,5345 kn) jer se radi o podnesku iz Tbr. 8. t. 3. Tarife za koji tužiteljica ima pravo na nagradu u visini od 62,50 boda, odnosno 937,50 kuna, uvećano za PDV od 234,38 kn, što iznosi 1.171,88 kuna (155,54 eura), te je pogrešno primijenio odredbu čl. 151. st. 1. ZPP-a kada je dosudio tužiteljici trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.746,00 kuna (230,41 euro) jer je tužiteljica sudsku pristojbu platila u iznosu od 115,21 euro (list 254 spisa). Dakle, prvostupanjski sud je tužiteljici neosnovano priznao trošak u visini od 581,81 euro (466,60 eura za podnesak od 23. studenoga 2022. i 115,21 euro za sudsku pristojbu na presudu) pa je za taj iznos odluku o troškovima valjalo preinačiti i odbiti taj dio zahtjeva, a za preostali iznos od 4.362,58 eura prvostupanjsku odluku o trošku potvrditi.

17. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II izreke ove presude.

18. S obzirom da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo u pogledu odluke o trošku, ali ne i u pogledu glavnog zahtjeva, temeljem odredaba čl. 35. st. 2., čl. 154. st. 5. i čl. 166. st. 2. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka III izreke).

U Zagrebu 10. lipnja 2025.

Predsjednika vijeća:

Tomislav Aralica