REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1945/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ružica Omazić, u pravnoj stvari 1. tužitelja HOTELI VODICE d.d., OIB 94858559872, Vodice, Grgura Ninskog 1 i 2. tužitelja RUDAN d.o.o., OIB 84430586938, Žminj, 9. rujna 1H, koje zastupa punomoćnica mr.sc. Sonja Bulić, odvjetnica u Puli, protiv 1. tuženika SPV ZA SANACIJU d.o.o., OIB 37066802433, Zagreb, Jurišićeva 1, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Matić, odvjetnik u Zagrebu i 2. tuženika NLB INTERFINANZ AG u likvidaciji, OIB 43668676136, Zürich, Beethovenstrasse 48, Švicarska, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkog društvu Orehovec, Vinter, Kiš Šimunović iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tužitelja protiv rješenja Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-105/2022-4 od 19. srpnja 2023. i rješenja poslovni broj P-105/2022-13 od 11. travnja 2024., 9. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-105/2022-4 od 19. srpnja 2023.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-105/2022-13 od 11. travnja 2024. i rješava:

1. Nalaze se tužiteljima da naknade prvotuženiku parnične troškove, svaki u iznosu od po 12.499,69 EUR (dvanaesttisućačetiristodevedesetdevet eura i šezdesetdevet centi) u roku od 15 dana.

2. Nalaze se tužiteljima da naknade drugotuženiku parnične troškove, svaki u iznosu od po 12.499,69 EUR (dvanaesttisućačetiristodevedesetdevet eura i šezdesetdevet centi) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-105/2022-4 od 19. srpnja 2023. odbačena je tužba u ovoj pravnoj stvari.

2. Prvostupanjski sud je tako odlučio budući da je utvrdio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 187. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) jer se tužbom za utvrđenje ne može tražiti postojanje ili nepostojanje kakve činjenice i jer tužitelji nisu dokazali postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje.

3. Tužitelji su podnijeli zajedničku žalbu protiv navedenog rješenja zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navode da se predmetna tužba ne odnosi na utvrđenje određene činjenice, kako je pogrešno zaključio prvostupanjski sud budući da tužitelji traže utvrđenje da tuženik nema pravo tražiti brisanje upisanog založnog prava, a što upućuje na to da tužitelji traže utvrđenje nepostojanja subjektivnog prava tuženika (a ne utvrđenje činjenice). Smatraju da je zbog toga počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer su navedeni razlozi kontradiktorni sami sebi i sadržaju isprava koje prileže spisu, u konkretnom slučaju, samoj tužbi i sadržaju tužbenog zahtjeva uperenog na utvrđenje da prvotuženik nije ovlašten tražiti upis brisanja založnog prava. Pri tome se tužitelji pozivaju na izraženo shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-128/2005 od 22. veljače 2006. Zatim ističu da je nejasan stav prvostupanjskog suda da tužitelji ne bi imali pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i to iz razloga jer je u predmetu poslovni broj P-47/2018 odbijen tužbeni zahtjev prvotuženika (u tom predmetu tužitelja) uperen protiv drugotuženika (u tom predmetu tuženika) kojim se traži brisanje predmetnih založnih prava. Navode da se u konkretnom slučaju radilo o tužbi glavnog miješanja, ali je ta tužba razdvojena od postupanja u predmetu poslovni broj P-47/2018 i formiran je predmetni spis pa ta tužba predstavlja samostalnu tužbu. Smatraju da prvotuženik može postaviti isti tužbeni zahtjev kakav je bio u predmetu poslovni broj P-47/2018 pod drugom činjeničnom i pravnom osnovnom - pri čemu takav novi predmet ne bi imao isti objektivni identitet spora koji se vodi u predmetu poslovni broj P-47/2018, pa je stoga pogrešan stav prvostupanjskog suda da tužitelji ne bi imali pravni interes za podnošenje predmetnog deklaratornog zahtjeva, kao i da bi tužba kao takva bila nedopuštena. Predlažu da ovaj drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. U ovom predmetu je doneseno i rješenje poslovni broj P-105/2022-13 od 11. travnja 2024. kojim je pod točkom I. izreke naloženo tužiteljima da solidarno naknade prvotuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 24.999,38 EUR u roku od 15 dana, a pod točkom II. izreke je naloženo tužiteljima da solidarno naknade drugotuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 24.999,38 EUR u roku od 15 dana.

5. Protiv tog rješenja tužitelji su podnijeli pravodobnu zajedničku žalbu zbog svih zakonom propisanih razloga. Odluku o trošku pobijaju zbog odluke o glavnoj stvari smatrajući da je neosnovano odbačena tužba. Zatim navode da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 155. ZPP-a budući da je tužba odbačena rješenjem od 19. srpnja 2023. pa da prvo i drugotuženiku nije trebalo priznati kao potreban za vođenje spora trošak za sastavljanje podnesaka od 26. lipnja 2023. odnosno od 3. kolovoza 2023. Zatim navode kako tužitelji u ovom postupku imaju položaj običnih suparničara pa da stoga nije postojala zakonska osnova da im se naloži da solidarno naknade troškove tuženicima, čime je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 161. st. 1. ZPP-a. Predlažu da ovaj drugostupanjski sud pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

6. Odgovori na žalbe tužitelja nisu podneseni.

7. Žalba protiv rješenja o odbačaju tužbe nije osnovana.

8. Žalba protiv rješenja o troškovima spora je osnovana.

9. Pobijana rješenja ispitana su u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. O žalbi protiv rješenja o odbačaju tužbe.

11. Iz obrazloženja pobijanog rješenja i podataka u spisu proizlazi da je tužitelj podnio tužbu glavnog miješanja (čl. 198. ZPP-a) u predmetu poslovni broj P-47/2018 i to u žalbenoj fazi postupka u tom predmetu, zbog čega je prvostupanjski sud u odnosu na tužbu glavnog miješanja razdvojio postupak i nastavljen je postupak kao po samostalnoj tužbi.

12. Tužitelji su tužbu glavnog miješanja podnijeli protiv prvotuženika SPV ZA SANACIJU d.o.o. Zagreb i drugotuženika NLB INTERFINANZ AG u likvidaciji, Zürich zahtijevajući da sud utvrdi da tuženik SPV ZA SANACIJU d.o.o. Zagreb nema suglasnost vlasnika nekretnina (založnih dužnika) za brisanje založnih prava na nekretninama pobliže opisanim u petitu tužbenog zahtjeva, pa da stoga nije ovlašten tražiti upis brisanja založnih prava, te da tužitelji nisu dužni trpjeti upis brisanja založenih prava uknjiženih u zemljišnim knjigama.

13. U predmetu poslovni broj P-47/2018 tužitelj SPV ZA SANACIJU d.o.o. Zagreb je podnio tužbu protiv tuženika NLB Inženjering AG u likvidaciji, Zürich sa zahtjevom da se utvrdi da je tražbina NLB INTERFINANZ AG u likvidaciji, Zürich u iznosu od 11.647.268,90 CHF s osnova ugovora o kreditu s pripadajućim amandmanima prestala sklapanjem i ispunjenjem predstečajne nagodbe društva HOTELI VODICE d.d. te da se naloži brisanje upisa založnog prava NLB INTERFINANZ AG Zürich na pobliže opisanim nekretninama. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-47/2018-19 od 17. prosinca 2019. odbijen je navedeni tužbeni zahtjev u cijelosti, te je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-679/2020-12 od 29. studenog 2022. odbijena tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda prvostupanjskog suda poslovni broj P-47/2018-19 od 17. prosinca 2019.

14. Uz nespornu činjenicu da je u predmetu poslovni broj P-47/2018 pravomoćnom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja SPV ZA SANACIJU d.o.o. (u ovom predmetu prvotuženika), između ostalog, njegov zahtjev da se naloži brisanje upisa založnog prava u korist NLB INTERFINANZ AG Zürich (u ovom predmetu drugotuženika), na nekretninama koje su u vlasništvu založnog dužnika HOTELI VODICE d.d. (u ovom predmetu tužitelja), prema shvaćanju ovog suda, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je tužbeni zahtjev u ovom predmetu usmjeren na utvrđenje činjenice. Naime, samom činjenicom da je odbijen zahtjev prvotuženika da se briše upisano založno pravo na nekretninama u vlasništvu tužitelja, upućuje na to da tuženik nije ovlašten zahtijevati brisanje tog založnog prava, pa je tužbeni zahtjev u ovom predmetu doista usmjeren na utvrđenje činjenice, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

15. Prvostupanjski sud odluku o tužbenom zahtjevu donosi prema stanju spisa u vrijeme donošenja odluke. U trenutku donošenja pobijanog rješenja o odbačaju tužbe, pravomoćno je bio okončan postupak u predmetu poslovni broj P-47/2018 u kojem je odbijen tužbeni zahtjev da se nalaže brisanje upisa založnog prava upisanog na nekretninama u vlasništvu prvotužitelja u ovom predmetu. Nakon pravomoćnosti odluke kojom je odbijen zahtjev ovdje prvotuženika za brisanje založnog prava upisanog u korist drugotuženika u ovom predmetu na nekretnini založnog dužnika, u ovom predmetu prvotužitelja, tužbeni zahtjev u ovom predmetu je usmjeren na utvrđenje sada nesporne činjenice da prvotuženik nema pravo zahtijevati brisanje založnog prava.

16. Sudska zaštita deklaratornom presudom predstavlja intervenciju prije nastanka povrede nekog prava, a u očekivanju da bi takva povreda mogla nastupiti. Zakonom je takva zaštita dopuštena samo iznimno, sa svrhom da se pravomoćnom presudom razjasni neki pravni odnos koji je pretpostavka za zasnivanje i ostvarenje novih odnosa i time spriječi buduće povrede prava. Pretpostavke za postupanje po deklaratornoj tužbu propisane su odredbom čl. 187. ZPP-a. Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprava (čl. 187. st. 1. ZPP-a). Takva tužba može se podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (čl. 187. st. 2. ZPP-a). Pravo na tužbu uključuje i utvrđivanje određenih pravnim posljedica (ovlaštenja i obveza) koje proizlaze iz određenog pravnog odnosa ili njegovog dijela. Ne može se tražiti utvrđenje budućih pravnih odnosa niti načelno apstraktno rješenje nekog pitanja ili utvrđenje o mogućim pravnim posljedicama pravnog odnosa. Ako zakon izričito dopušta određenu tužbu na utvrđenje, sud je dužan samo ispitati jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za takvu tužbu. U drugom slučaju, sud će ispitati da li je sadržaj deklaratornog zahtjeva takav da se njime traži utvrđenje zakonom dopuštenog sadržaja te je li tužitelj dokazao pravni interes za pravnu zaštitu deklaratornom tužbom.

17. U konkretnom slučaju, nakon pravomoćnosti presude poslovni broj P-47/2018 od 17. prosinca 2019., tužbeni zahtjev u ovom predmetu više nije usmjeren na nepostojanje nekog subjektivnog prava tuženika, jer je o tom pravu već odlučeno pravomoćnom presudom, pa se sada nepostojanje tog prava smatra nespornom činjenicom, a prema odredbi čl. 187. ZPP-a nije dopušteno podnošenje tužbe radi utvrđenje činjenica. Već samo zbog toga, ne ulazeći u postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje ove tužbe, pravilno je prvostupanjski sud tužbu odbacio kao nedopuštenu.

18. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

19. O žalbi protiv rješenja o troškovima spora.

20. Budući da je odbijena žalba tužitelja protiv rješenja o odbačaju tužbe, pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a naložio tužiteljima da naknade troškove tuženicima.

21. Međutim, iako se pozvao na odredbu čl. 161. st. 1. ZPP-a, kojom je propisano da suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove, pogrešno ju je primijenio jer je odlučio da su tužitelji dužni solidarno naknaditi troškove tuženicima. Obzirom da glede glavne stvari tužitelji imaju položaj običnih suparničara, oni glede troškova parničnog postupka ne odgovaraju tuženicima solidarno već na jednake dijelove, sukladno odredbi čl. 161. st. 1. ZPP-a, na što pravilno ukazuju žalitelji. Zato je pobijano rješenje valjalo preinačiti te naložiti tužiteljima da tuženicima naknade parnične troškove na jednake dijelove, odnosno svaki u iznosu od po 12.499,69 EUR prvotuženiku kao i drugotuženiku.

22. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu potrebnog troška tuženika za vođenje parnice na temelju odredbe čl. 155. ZPP-a te pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Neosnovan je žalbeni navod da tuženicima nije trebalo priznati trošak za sastavljanje podnesaka dostavljenih nakon donošenja rješenja o odbačaju tužbe i to prvotuženiku podneska od 26. srpnja 2023. i drugotuženiku podneska od 3. kolovoza 2023. Naime, tuženici su već u odgovoru na tužbu podnijeli zahtjev za naknadu troška za sastavljanje odgovora na tužbu, a budući da prvostupanjski sud u rješenju kojim je odbacio tužbu, nije odlučio o tuženikovim zahtjevima za naknadu troškova spora, nego je o troškovima odlučio tek nakon što su tuženici podnescima od 26. srpnja 2023. odnosno od 3. kolovoza 2023. predložili donošenje dopunske odluke, trošak za sastavljanje tih podnesaka je bio potreban za vođenje spora.

23. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 380. st. 3. u vezi s čl. 373. st. 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 9. lipnja 2025.

Sutkinja

Ružica Omazić