REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyjev trg 11

23.P-827/23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Romini Markovinović u pravnoj stvari tužitelja FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sa sjedištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Marčan & Partneri iz Rijeke, Marije Krucifikse Kožulić 2 protiv tuženika BLUE IRIS RESOLUTION d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87064273078 kojeg zastupaju odvjetnici iz OD Kallay & Partneri iz Zagreba, Ilica 1a/III, radi utvrđenja ništavnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene dana 03. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i prisutnosti punomoćnika tuženika, s danom objave 09. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

I.

„1.Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 5.017,04 kn (665,87 eura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na

- iznos od 13,31 kuna (1,76 eura) od 19.1.2007. pa do isplate

- iznos od 108,73 kuna (14,43 eura) od 1.2.2007. pa do isplate

- iznos od 107,40 kuna (14,25 eura) od 1.3.2007. pa do isplate

- iznos od 113,23 kuna (15,02 eura) od 2.4.2007. pa do isplate

- iznos od 104,79 kuna (13,90 eura) od 2.5.2007. pa do isplate

- iznos od 101,43 kuna (13,46 eura) od 1.6.2007. pa do isplate

- iznos od 126,91 kuna (16,84 eura) od 2.7.2007. pa do isplate

- iznos od 121,91 kuna (16,18 eura) od 1.8.2007. pa do isplate

- iznos od 131,68 kuna (17,47 eura) od 3.9.2007. pa do isplate

- iznos od 126,04 kuna (16,72 eura) od 1.10.2007. pa do isplate

- iznos od 124,57 kuna (16,53 eura) od 2.11.2007. pa do isplate

- iznos od 123,05 kuna (16,33 eura) od 3.12.2007. pa do isplate

- iznos od 120,76 kuna (16,02 eura) od 3.1.2008. pa do isplate

- iznos od 119,24 kuna (15,82 eura) od 1.2.2008. pa do isplate

- iznos od 117,73 kuna (15,62 eura) od 3.3.2008. pa do isplate

- iznos od 116,21 kuna (15,42 eura) od 1.4.2008. pa do isplate

- iznos od 119,29 kuna (15,83 eura) od 2.5.2008. pa do isplate

- iznos od 117,73 kuna (15,62 eura) od 2.6.2008. pa do isplate

- iznos od 112,68 kuna (14,95 eura) od 1.7.2008. pa do isplate

- iznos od 120,99 kuna (16,05 eura) od 1.8.2008. pa do isplate

- iznos od 119,34 kuna (15,83 eura) od 1.9.2008. pa do isplate

- iznos od 122,78 kuna (16,29 eura) od 1.10.2008. pa do isplate

- iznos od 121,08 kuna (16,07 eura) od 3.11.2008. pa do isplate

- iznos od 119,38 kuna (15,84 eura) od 1.12.2008. pa do isplate

- iznos od 109,60 kuna (14,54 eura) od 2.1.2009. pa do isplate

- iznos od 110,71 kuna (14,69 eura) od 2.2.2009. pa do isplate

- iznos od 106,30 kuna (14,10 eura) od 2.3.2009. pa do isplate

- iznos od 109,88 kuna (14,58 eura) od 1.4.2009. pa do isplate

- iznos od 108,14 kuna (14,35 eura) od 4.5.2009. pa do isplate

- iznos od 106,39 kuna (14,12 eura) od 1.6.2009. pa do isplate

- iznos od 104,46 kuna (13,86 eura) od 1.7.2009. pa do isplate

- iznos od 105,24 kuna (13,96 eura) od 3.8.2009. pa do isplate

- iznos od 103,41 kuna (13,72 eura) od 1.9.2009. pa do isplate

- iznos od 99,00 kuna (13,13 eura) od 1.10.2009. pa do isplate

- iznos od 97,12 kuna (12,89 eura) od 2.11.2009. pa do isplate

- iznos od 95,24 kuna (12,64 eura) od 1.12.2009. pa do isplate

- iznos od 43,88 kuna (5,82 eura) od 4.1.2010. pa do isplate

- iznos od 43,88 kuna (5,82 eura) od 1.2.2010. pa do isplate

- iznos od 43,88 kuna (5,82 eura) od 1.3.2010. pa do isplate

- iznos od 43,79 kuna (5,81 eura) od 1.4.2010. pa do isplate

- iznos od 43,79 kuna (5,81 eura) od 3.5.2010. pa do isplate

- iznos od 43,79 kuna (5,81 eura) od 1.6.2010. pa do isplate

- iznos od 42,23 kuna (5,60 eura) od 1.7.2010. pa do isplate

- iznos od 42,23 kuna (5,60 eura) od 2.8.2010. pa do isplate

- iznos od 42,23 kuna (5,60 eura) od 1.9.2010. pa do isplate

- iznos od 42,87 kuna (5,68 eura) od 1.10.2010. pa do isplate

- iznos od 42,87 kuna (5,68 eura) od 2.11.2010. pa do isplate

- iznos od 42,87 kuna (5,68 eura) od 1.12.2010. pa do isplate

- iznos od 42,82 kuna (5,68 eura) od 3.1.2011. pa do isplate

- iznos od 42,73 kuna (5,67 eura) od 1.2.2011. pa do isplate

- iznos od 42,82 kuna (5,68 eura) od 1.3.2011. pa do isplate

- iznos od 42,91 kuna (5,69 eura) od 1.4.2011. pa do isplate

- iznos od 42,87 kuna (5,68 eura) od 2.5.2011. pa do isplate

- iznos od 42,87 kuna (5,68 eura) od 1.6.2011. pa do isplate

- iznos od 42,87 kuna (5,68 eura) od 1.7.2011. pa do isplate

- iznos od 42,87 kuna (5,68 eura) od 1.8.2011. pa do isplate

- iznos od 42,87 kuna (5,68 eura) od 1.9.2011. pa do isplate

- iznos od 42,46 kuna (5,63 eura) od 3.10.2011. pa do isplate

- iznos od 42,46 kuna (5,63 eura) od 2.11.2011. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 19.12007. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 1.8.2015. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

2. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. točka 2.1.2. u dijelu kojim je ugovorena obveza isplate mjesečnih rata po srednjem tečaju važećem za CHF Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, ugovora o financijskom leasingu vozila HR/0573147-B kojeg su stranke zaključile 28.12.2006.

3. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 9.436,10 kn (1.252,38 eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- iznos od 11,39 kuna (1,51 eura) od 3.3.2008. pa do isplate

- iznos od 5,78 kuna (0,76 eura) od 1.10.2008. pa do isplate

- iznos od 57,41 kuna (7,61 eura) od 3.11.2008. pa do isplate

- iznos od 15,54 kuna(2,06 eura) od 1.12.2008. pa do isplate

- iznos od 114,85 kuna (15,24 eura) od 2.1.2009. pa do isplate

- iznos od 124,85 kuna (16,57 eura) od 2.2.2009. pa do isplate

- iznos od 86,44 kuna (11,47 eura) od 2.3.2009. pa do isplate

- iznos od 97,53 kuna (12,94 eura) od 1.4.2009. pa do isplate

- iznos od 84,48 kuna (11,21 eura) od 4.5.2009. pa do isplate

- iznos od 76,13 kuna (10,10 eura) od 1.6.2009. pa do isplate

- iznos od 81,52 kuna (10,81 eura) od 1.7.2009. pa do isplate

- iznos od 68,48 kuna (9,08 eura) od 3.8.2009. pa do isplate

- iznos od 86,74 kuna (11,51 eura) od 1.9.2009. pa do isplate

- iznos od 72,91 kuna (9,67 eura) od 1.10.2009. pa do isplate

- iznos od 62,62 kuna (8,31 eura) od 2.11.2009. pa do isplate

- iznos od 95,94 kuna (12,73 eura) od 1.12.2009. pa do isplate

- iznos od 122,23 kuna (16,22 eura) od 4.1.2010. pa do isplate

- iznos od 123,06 kuna (16,33 eura) od 1.2.2010. pa do isplate

- iznos od 131,73 kuna (17,48 eura) od 1.3.2010. pa do isplate

- iznos od 152,05 kuna (20,18 eura) od 1.4.2010. pa do isplate

- iznos od 149,02 kuna (19,77 eura) od 3.5.2010. pa do isplate

- iznos od 197,93 kuna (26,26 eura) od 1.6.2010. pa do isplate

- iznos od 253,94 kuna (33,70 eura) od 1.7.2010. pa do isplate

- iznos od 238,02 kuna (31,59 eura) od 2.8.2010. pa do isplate

- iznos od 280,23 kuna (37,19 eura) od 1.9.2010. pa do isplate

- iznos od 244,79 kuna (32,48 eura) od 1.10.2010. pa do isplate

- iznos od 295,95 kuna (39,27 eura) od 2.11.2010. pa do isplate

- iznos od 418,08 kuna (55,48 eura) od 1.12.2010. pa do isplate

- iznos od 372,76 kuna (49,47 eura) od 3.1.2011. pa do isplate

- iznos od 385,39 kuna (51,15 eura) od 1.2.2011. pa do isplate

- iznos od 380,09 kuna (50,44 eura) od 1.3.2011. pa do isplate

- iznos od 397,42 kuna (52,74 eura) od 1.4.2011. pa do isplate

- iznos od 429,88 kuna (57,05 eura) od 2.5.2011. pa do isplate

- iznos od 523,31 kuna (69,45 eura) od 1.6.2011. pa do isplate

- iznos od 633,43 kuna (84,07 eura) od 1.7.2011. pa do isplate

- iznos od 616,72 kuna (81,85 eura) od 1.8.2011. pa do isplate

- iznos od 517,63 kuna (68,70 eura) od 1.9.2011. pa do isplate

- iznos od 470,05 kuna (62,38 eura) od 3.10.2011. pa do isplate

- iznos od 478,78 kuna (63,54 eura) od 2.11.2011. pa do isplate

- iznos od 480,99 kuna (63,83 eura) od 1.12.2011. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 3.3.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 1.8.2015. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Tuženik je dužan u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teku na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate“, kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 812,50

EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 09.06.2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 437,50 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi, u bitnom, da je kao primatelj leasinga s tuženikom kao davateljem leasinga sklopio dana 28.12.2006. Ugovor o financijskom leasingu broj HR/0573147-B kojim se ugovorom je tuženik tužitelju dao u financijski leasing motorno vozilo s obvezom plaćanja mjesečnih najamnina u kunskoj protuvrijednosti od CHF namećući valutnu klauzulu (čl. 2.t.2.1.2. Ugovora) čime je glavnicu i kamate vezao za švicarski franak. Smatra da je predmetnim ugovorom tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na primjenu valutne klauzule. Tužitelj se u osnovi poziva na Zakon o zaštiti potrošača, sebe tretira kao potrošača i smatra da je valutna klauzula ništetna zbog toga što stranke u njoj nikad nisu pregovarale, jer tuženik tužitelju nikada nije objasnio elemente i kriterije o kojima ovisi promjena tečaja niti je to navedeno u ugovornim odredbama, jer tuženik nije upoznao tužitelja sa specifičnostima rizika koji prati ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, jer je tuženik uvjeravao tužitelja da je švicarski franak sigurna valuta i da se radi o povoljnom kreditu itd. te je takva je klauzula uzrokovala nejednakost između stranaka, odnosno u bitnom smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Ističe i da ugovorena promijenjiva kamatna stopa sukladno tromjesečnom kretanju Libora na CHF ne daje dozvolu da te kamate mijenja po svojoj volji te da je tuženik kamatnu stopu uvijek mijenjao u svoju korist. Poziva se na rješenje Hanfe od 24.04.2021. kojom je utvrđeno da je tuženik postupao nezakonito u odnosu na promjenu kamatne stope te da se to rješenje ima uzeti kao dan od koje počinje teći zastara za utuženo potraživanje. Uslijed toga smatra da je tuženik nezakonitim obračunavanjem naknade za leasing kao i uslijed nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli došlo do pretplate od minimalno 665,87 eur. Stoga traži da sud utvrdi ništetnim predmetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli te da mu tuženik vrati preplaćeni iznos.

Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi, u bitnom, da je tužitelj potpisom ugovora o financijskom leasingu pristao i na ugovorne odredbe te da je ugovorena valuta ugovora odnosno plaćanje u valuti CHF. Ističe da se tužitelj ne može smatrati potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača, jer je tužitelj trgovac odnosno obrtnik, tako da se na pravni odnos između tužitelja (primatelja leasinga) i tuženika (davatelja leasinga) primjenjuju odredbe koje se odnose na trgovačke ugovore, jer ovdje nije riječ o potrošačkom ugovoru, već o trgovačkom ugovoru odnosno ugovoru o leasingu na koji se primjenjuju pravila koja se odnose na sklapanje trgovačkih ugovora, te da su sudionici trgovačkih odnosa dužni postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (sa povećanim stupnjem pozornosti, uz poštivanje pravila struke te poštivanje običaja koji se primjenjuju na njihove odnose), zatim od trgovaca se očekuje i poznavanje pravnih odnosa u koje stupaju ili angažiranje stručne pomoći kako bi se s istima upoznali te da sudska praksa i pravna stajališta na koje se tužitelj poziva ne mogu biti primjenjiva na predmetni parnični postupak jer tužitelj ne uživa zaštitu koja je predviđena za potrošača te takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora čiji je predmet profesionalna aktivnost. Ističe i da je zakonom propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule (čl.22. ZOO), da je netočno da bi promjena kamatne stope ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja-tuženika, da je ugovorom jasno propisana referentna stopa za koju se veže promjena, a to je 3mjesečni libor te da se rješenje HANFA od 22.04.2021. ne odnosi na konkretni ugovor koji je sklopljen među strankama.Ističe i prigovor zastare.

Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o financijskom leasingu vozila HR/0573147-b od 28.11.2006. ( list 13-18 spisa), Tečaj HNB na dan 28.13.2006. ( list 19 spisa), Povijesni izvadak za tuženika ( list 20-118spisa), Pregled kretanja Libora na CHF od 2009. do 2012. ( list 119 spisa), Specifikacija kamatne stope ( list 120 spisa), Rješenje HANFA-e od 22.4.2021. ( list 122-134 spisa), Uplate ( list 135-146 spisa), Izvadak iz obrtnog registra za obrt " [obrt]" ( list 164 spisa), sudska praksa ( list 172-180 spisa).

Ocjenom izvedenih dokaza, te temeljem rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

Predmet spora su tužiteljevi zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o financijskom leasingu broj HR/0573147-B od 28.12.2006. o valutnoj klauzuli te za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe toga ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

Nije sporno da su stranke sklopile ugovore o financijskom leasingu kao i da se tužitelj za vrijeme trajanja ugovora nije pozivao na izvanredne okolnosti te tražio izmjenu ugovora, već je prije podnošenja tužbe ugovore u cijelosti ispunio u skladu s ugovorenim obvezama i otplatnim planovima. Nije sporna pasivna legitimacija.

Sporno je da li tužitelj ima status potrošača i da li su odredbe ugovora o financijskom leasingu sklopljenim između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak ništetne te da li je uslijed ništetnosti istih tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 665,87 eur.

Uvidom u Ugovor o financijskom leasingu broj HR/0573147-B od 28.12.2006. (list 13-17 spisa) utvrđeno je da su stranke u tom ugovoru tuženik Blue Iris Resolution d.o.o. kao pravni slijednik društva Hypo –Lesing Kroatien društvo za financiranje d.o.o. davatelj leasinga i tužitelj KH, vlasnik trgovačkog obrta [obrt], zatim da je predmet navedenog ugovora o leasingu motorno vozilo marke Chevrolet, godina proizvodnje 2006., trajanje ugovora u mjesecima 60, ugovorena je obveza isplate u jednakim mjesečnim obrocima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju važećem za CHF HNB na dan plaćanja (čl.2.t.2.1.2.). Iz odredbe čl.2. Ugovora proizlazi da da su stranke ugovorile da je visina kamatne stope vezana za promjenjiv tromjesečni CHF LIBOR, a usklađivanje istih biti će vršeno mjesečno (čl.2.). Navedeni ugovor stranke su uredno potpisale te iz ugovora proizlazi da je primatelj leasinga potpisom potvrdio da je pročitao i prihvatio sve odredbe ugovora.

Iz ugovora o financijskom lesingu proizlazi da se ne radi o potrošačkom ugovoru jer je korisnik leasinga obrtnik, a ne fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se ne radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Naime, odredbom čl. 1. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (pročišćeni tekst zakona Narodne novine broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15) propisano je da je trgovac, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno, pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu.

Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima propisano je da je trgovac pojedinac fizička osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost u skladu s propisima o obrtu i upisana je u sudskom registru kao trgovac pojedinac. Fizička osoba koja posluje u skladu s propisima o obrtu može tražiti da se upiše u sudski registar kao trgovac pojedinac ako njen godišnji prihod prelazi svotu od 2 milijuna kuna, a dužna je zatražiti taj upis ako joj godišnji prihod prelazi svotu od 15 milijuna kuna. (2) Svojstvo trgovca pojedinca stječe se upisom u sudski registar.

Iz čl. 2. Zakona o obrtu (pročišćeni tekst Narodne novine 143/13) proizlazi da je obrt samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu sa člankom 8. ovoga Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dohotka ili dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu. Odredbom čl. 4. Zakona o obrtu propisano je da obrtnik u smislu ovoga Zakona je fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz članka 2. stavka 1. ovoga Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba. U ovoj pravnoj stvari se ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14), budući da se tužitelja ne može smatrati potrošačem u smislu odredaba tog Zakona. Naime, prema članku 3. tog Zakona potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, što ovdje nije slučaj jer je tužitelj sklopio ugovor kao obrtnik u obavljanju svoje djelatnosti zbog čega se radi o trgovačkom ugovoru prilikom čijeg sklapanja je pristao na njegove ugovorne odredbe.

Slijedom navedenog, ugovor kojeg je sklopila fizička osoba, ali u svojstvu obrtnika predstavlja trgovački ugovor, jer ga je tužitelj sklopio djelujući unutar svoje obrtničke djelatnosti, zbog čega se ne može smatrati potrošačkim ugovorom.

Stoga se na odnos tužitelja i tuženika ne primjenjuju propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu odnosno(Pž-1401/12 od 04.07.2013., i Pž-6632/17 od 14.06.2018. na koju se poziva tužitelj) pa ovaj sud nije vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak ne odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili KH i tuženik.

Odredbom članka 5. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 35/06; dalje: ZL) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora, propisano je da je posao leasinga pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora s dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga, i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu, te je u daljnjem tekstu određeno da posao leasinga iz stavka 1. tog članka s obzirom na svoja obilježja može biti posao financijskog leasinga i posao operativnog leasinga.

Odredbom članka 8. stavka 1. ZL-a propisano je da leasing društvo smije obavljati samo poslove leasinga iz članka 5. stavka 2. ZL-a, dok je člankom 5. stavka 4. ZL-a određeno da leasing društvo ne smije odobravati kredite, niti odobravati zajmove.

Kod poslova leasinga treba razlikovati dva pravna odnosa koji se temelje na odvojenim pravnim osnovama, i to odnos davatelja leasinga i dobavljača objekta leasinga koji se temelji na ugovoru o kupoprodaji te odnos davatelja leasinga i primatelja leasinga koji se temelji na ugovoru o leasingu. Na temelju ugovora o leasingu u kojem ugovornom odnosu su stranke, davatelj leasinga obvezuje se pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu.

Iz sadržaja Ugovora o financijskom leasingu od 28.12.2006. nesporno proizlazi da se radi o ugovoru koje sadrže odredbe u skladu s člankom 36. ZL-a kojim je propisan sadržaj i oblik ugovora o leasingu te člankom 37. ZL-a kojim su propisane posebne odredbe za ugovor o financijskom leasingu. S tim u vezi valja reći da sud ne treba utvrđivati odgovara li konkretni ugovorni odnos svojim bitnim sastojcima i sadržajem ugovoru o kreditu.

Na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuju se osnove obveznih odnosa (opći dio) Zakona o obveznim odnosima, osim ako Zakonom o leasingu nije drugačije određeno (članak 39. ZL-a).

Prema čl. 322. st.1. ZOO-a propisano je da su ništetni oni ugovori koji su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Slijedom navedenog, sud zaključuje da se na ugovore o leasingu primjenjuje i opća odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 14/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, te se obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja.

Odredbom čl. 369. ZOO-a propisane su odredbe vezano za raskid, odnosno

ukoliko bi zbog izvanrednih okolnosti nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu

postalo pretjerano otežano, ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak ona može

zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak raskine, dok je st. 3. istog čl. propisano da se strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenoga za ispunjenje njezine

obveze.

Naime, valutna klauzula je instrument zaštite kojom se iznos neke ugovorene veličine veže uz tečaj strane valute, a u ugovorima s kreditnom institucijom znači da se odobreni iznos (kredit) ili primljeni iznos (depozit/štednja) kunskih sredstava tijekom ugovornog odnosa korigira za promjenu vrijednosti tečaja strane valute (uz koju je valutna klauzula vezana) u odnosu na domaću valutu.

Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran kredit) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. S obzirom na to da valutna klauzula u ugovorima o kreditu ili leasingu može znatno utjecati na promjenu iznosa obveze koju plaća dužnik pri njezinu dospijeću, o tome je potrebno voditi računa i pri utvrđivanju samog iznosa koji se ugovara s valutnom klauzulom jer i neznatno naknadno povećanje iznosa obveze, kao posljedica povećanja vrijednosti tečaja strane valute, može utjecati na smanjenu mogućnost redovitoga izmirivanja ugovorenih obveza.

Dakle, institut valutne klauzule je opće prihvaćen od svih subjekta i njegovo je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova te je tužitelj kao obrtnik

morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnos normalno je i uobičajeno da osoba koja je ugovarala leasing

vezan uz klauzulu sa švicarskim frankom je svjesna prednosti i nedostataka vezanja kredita uz tu valutu i to je uobičajeni rizik kod ugovaranja takvog pravnog posla. Svaki trgovac obavlja djelatnost radi ostvarenja profita, kako tužitelj tako i tuženik. Tužiteljevi navodi se uglavnom iscrpljuju u pretpostavkama za primjenu testa poštenosti u smislu da je tuženik ishodio da bez ikakvog pregovaranja ili objašnjavanja iskoristio svoj povlašteni položaj koji se vezuje uz zaštitu potrošača, međutim tužitelj kao što je već rečeno nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača jer nije fizička osoba već je obrtnik i ovaj sud smatra da je prosječnom poduzetniku pojam valutne klauzule poznat i da mu ne može biti nepoznat kao što smatra da su odredbe jasne i razumljive i svaka osoba kao prosječna osoba je upoznata ili mora biti upoznata s određenim rizicima koje donese takvi ugovori, tako da je rizik i na strani primatelja leasinga i na strani davatelja leasinga. Razumljivo je da su rizici u takvoj vrsti ugovora normalni te sve okolnosti koje je naveo tužitelj mogu se razmatrati samo kroz kategoriju redovitih i mogućih okolnosti, te su svojstvene svakom dvostrano obvezujućem pravnom poslu i u svakom slučaju radi se o prihvatljivom riziku za sve sudionike u predmetnom pravnom poslu. Mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti

ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U

pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog

pravnog posla, znači ne radi se bilo o kakvom ugovaranju koje bi bilo protivno odredbama koje su regulirale djelatnost tuženika kao leasing društva.

Temeljem ovako provedenog postupka ovaj sud nalazi da tužbeni zahtjev nije

osnovan. Naime, u ovom predmetu tužitelj je sklopio ugovor sukladno odredbi 274.

ZOO-a. Odredba o valutnoj klauzuli je dopuštena sukladno citiranom čl. 22. ZOO-a, a

izbor strane valute je na ugovarateljima. Opće je poznato da se ugovori osim u

švicarskim francima sklapaju i u drugim valutama, kao recimo eurima, a ovaj sud se

ne upušta u razloge o izboru strane valute.

Prema tome, navedena odredba iskazana u valuti švicarski franak nije ništetna, a

tužitelj se za vrijeme trajanja ugovora nije pozivao na izvanredne okolnosti, te tražio izmjenu ugovora.

Dakle sud zaključuje da odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i naknadi za leasinga nisu protivne niti zakonu niti moralu te slijedom navedenog uzevši u obzir i specifičnost ugovora o leasingu sud je zaključuje da navedene odredbe o valutnoj klauzuli nisu ništave u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO-a.

Također Ugovor o kreditu sklopljen je na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovora o leasingu u skladu sa 3M CHF LIBOR. Ova ugovorna odredba je jasna, a činidba je moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Iz predmetne ugovorne obveze jasno je da se visina kamatnih stopa ne određuje odlukama kreditora odnosno propisana je referentna stopa za koju se veže promjena, a to je 3mjesečni libor, a na čiju promjenu tuženik jednako kao ni tužitelji nema mogućnost utjecaja, odnosno i tužiteljica i tuženik su u ravnopravnom položaju glede navedenog jer se ne radi o promijeni kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika nego se promjena veže uz tromjesečni libor što je objektivizirano i korisnik leasinga ima mogućnost pratiti vrijednost LIBOR-a. Takva odredba ugovora nema za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu korisnika leasinga niti tuženik može utjecati na visinu kamatne stope, stoga niti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene i time ništetne.

Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o leasingu nije protivna odredbama ZOO niti je protivna odredbama čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1.

ZOO-a slijedom čega nije niti ništetna.

Sud nije utvrdio povredu odredaba kogentnih normi, Ustava Republike Hrvatska ili morala (čl. 322. st. 1. ZOO-a). Tužbom izneseni razlozi ne predstavljaju razloge za utvrđenje ništetnosti u smislu odredbe čl. 322.ZOO-a.

S obzirom da su obje strane ispunjavale svoje obveze i prava sukladno svrsi ugovora, sud nije našao da bi se tuženik ponašao niti protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Tužitelj u tužbi ističe kako je „rješenjem HANFE od 22.04.2021. utvrđeno da je tuženik postupao nezakonito u odnosu na promjenu kamatne stope. Rješenjem o provedenom nadzoru utvrđeno kako je tuženik u svom poslovanju kao ugovorna strana imao potpuno pravo slobodno određivati uvjete pod kojima sklapa ugovore o leasingu, pa tako i uvjete koji se odnose na kamatnu stopu odnosno uvjete njene promjenjivosti. Bit navedenog rješenja sastoji se u ocjeni jesu li ugovorni uvjeti za promjenu dijela kamatne stope u pojedinim ugovorima o leasingu bili ispunjeni u trenutku promjene kamatne stope u pojedinom ugovornom odnosu, a iz čega proizlazi upravo kako je ova ugovorena mogućnost ugovorena u skladu sa pozitivnim propisima na snazi u Republici Hrvatskoj, a ne, kako tvrdi tužitelj, da je postupanje tuženika u odnosu na promjenu kamatne stope bilo nezakonito.

Predmetno rješenje se odnosi na sklapanje ugovora o leasingu u razdoblju od 2007. do 2009. te se niti na koji način ne odnosi na ugovor koji je sklopljen između stranaka dana 28.12.2006.g. te se utvrđene nepravilnosti navedene u rješenju HANFA ne odnose na sklopljeni ugovor niti je tužitelj pojasnio zbog čega se poziva na navedeno rješenje, odnosno u kakvoj je vezi isto rješenje s ugovorom o leasingu koji je predmet ovog spora.

Tužitelj općenito govori da je tuženik kamatnu stopu mijenjao u svoju korist, a činjenice na temelju kojih bi se to moglo zaključiti su zapravo nedovoljne, neodređene pa time i nedokazane, a rješenje HANFA od 22.04.2021. nema nikakvo utjecaja na sklopljeni ugovor među strankama niti je čak u predmetnom rješenju obuhvaćeno razdoblje u kojem je sklopljen ugovor među strankama. Tužitelj nije iznio nikakve druge uvjerljive niti jasne činjenice koje bi potvrđivale takvu tvrdnju pa da bi se moglo uopće govoriti o ispunjenju uvjeta iz citiranih odredbi ili o takvom ponašanju tuženika. Općenito navođenje da je tuženik mijenjao kamatnu stopu u svoju korist, a bez da tužitelj niti ne raspolaže ikakvim podacima za takvu tvrdnju ili da uopće iznosi činjenice koje bi predstavljale osnov za utvrđenje da postoji neposredno važna činjenica nije niti činjenični supstrat na kojem sud može primijeniti materijalno pravo. Navedene tvrdnje osim što su neodređene ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene jer za njih nema uporišta u provedenim dokazima i činjenicama koje iz njih proizlaze, a ni zakonskim normama koje se u konkretnom slučaju imaju primijeniti. Dokazi se u postupku izvode (pa tako i dokaz financijskim vještačenjem, saslušanje tužitelja) da bi se utvrdile sporne činjenice, a ne da bi stranke iznosile svoje tvrdnje o činjenicama.

Kao što je rečeno tužitelj kao obrtnik nije potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) i s tim u vezi neosnovano je i tužiteljevo pozivanje na presude ovog suda koja se odnose na potrošačke ugovore o kreditu.

Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj je obrtnik u obavljanju svoje djelatnosti sklopio ugovore o financijskom leasingu s leasing društvom kao davateljem leasinga zbog čega se radi o trgovačkom ugovoru te je potpisom ugovora prihvatio i odredbe ugovora u kojim je sadržana i odredba o valutnoj klauzuli koja je dopuštena prema odredbi članka 22. ZOO-a, a kako navedene odredbe nisu ništave u smislu odredbe članka 322.stavka 1. ZOO-a pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je tužbene zahtjeve ocijeniti kao neosnovane.

Osim svega navedenog tuženikov prigovor zastare je osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

Kako tužitelj nije potrošač u pogledu istaknutog prigovora zastare nije relevantno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20.ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Donošenjem rješenja HANFA od 22.04.2021. niti počinje teći rok za zastaru potraživanja niti dolazi do prekida zastare na temelju čl.241.ZOO jer doneseno rješenje nema nikakve veze s tužiteljem i ovim predmetom spora, a zastarijevanje potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 07.10.2022., dakle poslije proteka općeg zastarnog roka računajući od povećanja imovine tuženika.

Valja samo reći i da primjenom čl.230.st.1 ZOO ( pitanje saznanja za štetu i štetnika) potraživanje tužitelja bi bilo u zastari, jer subjektivni rok od tri godine ne počinje donošenjem rješenje HANFA 22.04.2021. koje nema nikakve veze s ugovorom koje su stranke sklopile, jer okolnosti upućuju na to da je tužitelj svakako prije mogao doznati za štetu jer su mu bili dostupni svi elementi za saznanje, dakle po jednoj i po drugoj odredbi 230.st.1. i 230. st.3. ZOO-a, potraživanje tužitelja je u zastari

Međutim, u ovom slučaju nisu se dogodile određene činjenice da bi se uopće mogao primjenjivati institut zastare ( raskid ugovora, utvrđenje ništetnosti, stjecanje bez osnove, šteta itd).

Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako sud nije ocijenio da su ugovorne odredbe ništetne tako i uplaćeni iznosi nisu neosnovani odnosno nezakonito obračunati, dakle, tuženik ih je opravdano stekao, stoga tužitelj nema pravo na zahtjev za isplatom utuženog iznosa.

S obzirom da je sud odlučne činjenice mogao utvrditi na temelju izvedenih dokaza i s obzirom na zauzeta pravna shvaćanja dana u obrazloženju, sud je izvođenje daljnjih dokaza ocijenio nepotrebnim, te je odbio daljnje dokazne prijedloge. Pri tome se ukazuje i na to da je prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja bio usmjeren na utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva te je isti nepotrebno izvoditi s obzirom da sud smatra da ne postoji pravna osnova za isplatu.

Kako je tužbeni zahtjev odbijen ostali prigovori tuženika nisu posebno cijenjeni.

Slijedom svega navedenog sud je odlučio kao pod točkom I izreke presude.

Odluka o troškovima parničnog postupka (stavak II izreke presude) temelji se na odredbama čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP i terete tužitelja koji je u cijelosti izgubio parnicu pa ih je dužan nadoknaditi tuženiku.

Tuženiku je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak zastupanja po odvjetniku, a trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 148/09, 142/12, 103/14, 107/15, 37/22,126/22 i 138/23 u tekstu: OT), i to: za sastavljanje odgovora na tužbu od 16.11.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za sastav podneska od 16.05.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištu 15.02.2023. (Tbr.9/5 OT) u iznosu od 50,00 EUR i 03.06.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi 162,50 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova u iznosu od 812,50 EUR.

Tuženiku nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 09.01.2023. u zatraženom iznosu od 200,00 EUR uvećano za 25 % PDV-a jer nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155 ZPP.

Tuženik je odbijen s prekomjernim zahtjevom troška pristupa na ročište 15.02.2023. u iznosu od 150,00 EUR ( preko dosuđenog u iznosu od 50,00 EUR do zatraženog u iznosu od 200,00 EUR) s PDV-om od 25% po Tbr 9/1 OT jer je ročište odgođeno prije početka raspravljanja, slijedom čega je odlučeno kao u točki III izreke.

U Zagrebu, 09. lipnja 2025. godine

SUDAC

Romina Markovinović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 8., 9 . i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- tužitelju po pun. uz pristojbu

- tuženiku po punomoćniku

- kal 30 dana