Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1484/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Lidiji Bošnjaković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanih po OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnih odredbi ugovora o kreditu, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, poslovni broj P- 395/2024-9 od 7. siječnja 2025., dana 9. lipnja 2025.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, poslovni broj P-395/2024-9 od 7. siječnja 2025.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi kao neosnovan.
2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 80/22- dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje preinačiti sukladno žalbenim navodima, odredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak, uz naknadu troška žalbenog postupka.
3. Žalba je neosnovana.
4. Pošavši od utvrđenja da je predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplata po osnovi Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od **.**.2008.., sklopljenog između parničnih stranaka (u daljnjem tekstu: Ugovor), u kojem u ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, da u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavnog potrošačkog prava, da je odredba čl. 15. Ugovora, kojom je ugovorena mjesna nadležnost u mjestu sjedišta tuženika, u smislu odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - u daljnjem tekstu: ZZP), koja je identična odredbi čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 41/14, 110/15 i 14/19), nepoštena, jer je ista bila unaprijed formuliranog sadržaja, nije bila posebno pregovarana te da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, da ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u [adresa] bio izvrgnut dodatnim troškovima, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom na to da se njegovo sjedište nalazi upravo u [adresa], sud prvog stupnja utvrdio je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda neosnovanim (čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a).
5. U žalbi tuženik, u bitnome, navodi da je pobijano rješenje nezakonito jer prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zagrebu nepoštena, a sve sukladno odredbama ZZP- a i implementiranoj Direktivi Vijeća EEZ broj: 99/2013 od 5. travnja 1993.
6. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava temeljem odredbe čl. 365. u svezi čl. 381. ZPP-a, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijano rješenje pravilno i zakonito.
7. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje žalitelj, s obzirom na to da su u pobijanom rješenju navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedenog rješenja nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njegova zakonitost i pravilnost.
8. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio o navedenom prigovoru tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda.
9. Sud prvog stupnja odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 15. Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno u [adresa].
10. Pritom je utvrdio da navedena odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja ništetnu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi koja je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka u sjedištu kreditora, bio izvrgnut dodatnim troškovima i utrošku vremena, što bi uzrokovalo znatnu ravnotežu u procesno-pravnom položaju ugovornih stranaka.
11. Takav zaključak sukladan je presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv HS Prades i dr., u kojoj je sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive - ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Preneseno na konkretan slučaj, to bi značilo da bi odredba iz čl. 12. Ugovora o kreditu, koja je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, bila nepoštena ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
12. Iz Zaključka sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020., posl. broj Su IV-308/2020, proizlazi da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti.
12.1. Budući da su sve isprave na temelju kojih je prvostupanjski sud donio pobijanu odluku bile dostavljene u spis kako od strane tužitelja tako i od strane tuženika i u tom smislu su bile dostupne strankama koje su aktivno sudjelovale u postupku i na iste su se mogle očitovati to nisu osnovani žalbeni razlozi iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP na koje u žalbeni razlog u žalbi upire tuženik.
13. Stajalište prvostupanjskog suda o razlozima nepoštenosti prorogacijske klauzule u konkretnom slučaju nije u protivnosti sa citiranim Zaključkom od 5. studenog 2020. s obzirom na to da bi tužitelj koji ima prebivalište u [adresa] bio izložen dodatnim financijskim troškovima i potrebnom vremenu radi pristupa sudu sa sjedištem u [adresa].
14. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio prvostupanjsko rješenje.
U Zagrebu 9. lipnja 2025.
Sudac:
Lidija Bošnjaković
