Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-174/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, V. Nazora 3, radi utvrđenja ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, 6. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. U cijelosti se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj 206110 od 13. travnja 2007. godine zaključenog između tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 (kao pravnog sljednika društva Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, odnosno Sberbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, odnosno Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595) kao kreditora koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.233,22 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude 6. lipnja 2025. pa do isplate, a sve u roku 15 dana.“

r i j e š i o  j e

Republika Hrvatska dužna je iz sredstava Državnog proračuna u roku od 15 dana isplatiti troškove delegacije punomoćniku tužitelja, odvjetniku Predragu Kraliku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, u iznosu od 66,40 EUR, dok se zahtjev za naknadu troškova delegacije u preostalom iznosu od 599,80 EUR odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prije svega valja istaknuti da je predmetni spis delegiran u rad ovome sudu rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. 31 Su-130/2025-2 od 14. ožujka 2025.

2. Tužitelj LL je podnio tužbu protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 6.1. Naknade ugovora o kreditu broj 206110, zaključenog između tužitelja LL, kao korisnika kredita i tuženika HPB d.d. Zagreb, kao kreditora, dana 13. travnja 2007., a koja glasi: "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10 % (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

3. U historijatu tužbe tužitelj navodi da je sa tuženikom dana 13. travnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 206110, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.899,62 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca, i da je čl. 6.1. Ugovora o kreditu ugovoreno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa), naplaćuje neposredno prije isplate kredita, a kojom odredbom Ugovora je tužitelj defacto bio primoran platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit, te da mu je predmetna naknada i naplaćena u iznosu od 1.133,72 HRK.

4. Nadalje, tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, i da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ističe da tuženik nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Navodi i to da je riječ o tipskom ugovoru otisnutom na unaprijed pripremljenom obrascu, i da na odredbe ugovora nije imao nikakvu mogućnost utjecaja.

5. Stoga tužitelj predlaže sudu u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev kojim se pobijana odredba Ugovora o kreditu utvrđuje ništetnom.

6. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanje u raspravljanje ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, budući da su stranke sporazumno dogovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu ističe i prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja postavljen samo na utvrđenje ništetnom odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu broj 206110 od 13. travnja 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika kao pravnog sljednika društva Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, koja glasi „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“.

6.1. Tuženik smatra da tužitelju ne pripada pravo na posebnu pravnu zaštitu koju pruža eventualno usvajanje tužbe na utvrđenje zato što bi istu zaštitu mogao ostvariti kondemnatornom tužbom. U sklopu eventualnog postupka koji bi tužitelj inicirao kondemnatornom tužbom, tužitelj bi mogao ishoditi odluku suda o navodnoj ništetnosti spornih Ugovornih odredbi kao odluku o prethodnom pitanju u sporu u kojem bi odluka o glavnom pitanju zavisila o utvrđenju spornih odredbi ništetnima, a sve u skladu s odredbom članka 187., stavka 3. ZPP-a.

6.2. Tuženik navodi da čl. 6. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Dakle, odredbe su u Ugovoru jasno su postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu.

6.3. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade.

6.4. Svi ugovori o potrošačkom kreditu koje tuženik sklapa ili je sklopio s korisnikom kredita, prilagođeni su individualnim okolnostima tog korisnika. Stoga, ugovori o kreditu između različitih korisnika kredita razlikuju se po ključnim faktorima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, rok vraćanja i drugi uvjeti. Time se potvrđuje da tužitelj iznosi generalizirane tvrdnje bez konkretnih dokaza.

6.5. Tuženik ističe da je stoga jasno da je o naknadi za administraciju i obradu kredita bilo pregovaranja, s obzirom na to da su ugovorne strane izričito dogovorile primjenu Tarife, te da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost odabrati neki drugi model kredita koji je bio dostupan na tržištu u to vrijeme.

6.6. Nadalje, tuženik podredno osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, i to iz razloga što je sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa da se samim time ne radi o odredbi za koju je sukladno odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 79/09 – u daljnjem tekstu: ZZP) uopće dopušteno ocjenjivati radi li se o (ne)poštenoj ugovornoj odredbi, pozivajući se na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene.

7. Slijedom navedenoga tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti istome da naknadi troškove ovog postupka.

8. Odlučujući prije svega o prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud nije prihvatio taj prigovor i to iz razloga što u konkretnom slučaju odredba po ugovorenoj mjesnoj nenadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da je za sve sporove iz Ugovora mjesno nadležan sud u Zagrebu, te bi time ostvario pogodnosti i bitno smanjene troškove.

8.1. Prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti i donesenom zaključku ovoga suda da je istaknuti prigovor neosnovan, valja istaknuti slijedeće:

- da se člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja,

- da su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj,

- da je protivno načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

- da je Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u danas važeći Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14., 110/15., 14/2019., dalje: ZZP) te u vrijeme sklapanja ugovora u Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., dalje: ZZP/03),

- da su odredbama članka 49. i članka 50. ZZP-a i članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

8.2. Odredbom članka 49. stavka 1. i 2. ZZP-a kao i odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.3. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55. stavka 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, kao što određuje i odredba članka 87. stavka 1. ZZP/03. Sukladno praksi Suda Europske unije (C-240/980 do C-244/80), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira na to radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama i da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke - da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.4. Stoga odredba Ugovor o kreditu od 13. travnja 2007. sklopljenog između stranaka, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu (članak 11. 5. Ugovora), a nije bila posebno pregovarana, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati iz [adresa] u [adresa], te bi imao trošak tog putovanja, i dodatno vrijeme, što sve može odvratiti od ostvarenja njegovih prava, ne može se smatrati valjanom prorogacijskom klauzulom u smislu odredbe članka 70. stavka 1.-4. ZPP-a.

8.5. Kako je ugovor o kreditu sklopljen u Zagrebu, a tužitelj se podnoseći tužbu Općinskom sudu u Bjelovaru očito odlučio za izberivu nadležnost suda prema prebivalištu sukladno odredbi članka 19.l stavka 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje: ZPK), to je ovaj sud utvrdio neosnovanim prigovor tuženika

9. Dakle, predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 6. 1. Ugovora o kreditu broj 206110, zaključenog 13. travnja 2007. između tužitelja LL, kao korisnika kredita i tuženika HPB d.d. Zagreb (kao pravnog slijednika društva Nova hrvatska banka d.d., odnosno Sberbank d.d. Zagreb, odnosno Volksbank d.d. Zagreb), a kojom je ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno od 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 HRK, i koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

10. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izveo dokaz uvidom u dopis Nove hrvatske banke od 2. kolovoza 2022. (str. 20), u Ugovor o kreditu broj 206110 (str. 21 -27), u prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 10. lipnja 2024. (str. 14-15), u otplatni plan (str. 20-23) te dokaz saslušanjem tužitelja LL kao stranke (str. 115-116).

11. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da su tužitelj i tuženik kao pravni slijednik Nova hrvatska banka d.d., odnosno Sberbank d.d. Zagreb, odnosno Volksbank d.d. Zagreb, dana 13. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 206110, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 22.899,62 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca,

- da je odr. čl. 6. 1. Ugovora o kreditu propisana ugovorna odredba kojom je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu zahtjeva i administracije kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 HRK, i koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, i da je predmetna naknada naplaćena u iznosu od 1.133,72 HRK,

- da je riječ o namjenskom kreditu za kupnju vozila,

- da je tužitelj u svojem iskazu izjavio da je platio banci naknadu za obradu kredita sa kojom ga banka uopće nije upoznala prije sklapanja ugovora na što se ona odnosi i koje troškove obrade kredita ta naknada obuhvaća, te da mu zasigurno ne bi bio odobren taj kredit da nije neposredno prije isplate kredita platio tu naknadu. Istaknuo je da je u banci dobio gotovi sačinjeni Ugovor o kreditu,

- da tužitelj ima pravni interes za vođenje ove parnice, pa time i pravni status za postavljanje samog deklaratornog zahtjeva, te potom u posebnom postupku može zahtijevati i povrat plaćene utužene naknade,

- da tužitelj ima status potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, pri čemu valja reći da je pojam potrošača definiram odr. čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U konkretnom slučaju iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja proizlazi da je korisnik kredita tužitelj kao fizička osoba i da Ugovor o kreditu nije sklopljen u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, niti je tuženik dokazao da bi tužitelj sklopio predmetni ugovor u okviru navedenih djelatnosti,

- da je tužitelju sukladno odr. čl. 6.1. Ugovora o kreditu naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 1.133,72 HRK, i to neposredno prije isplate kredita.

12. Valja napomenuti da sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužitelj može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle, i one kojom je propisana obveza plaćanja tzv. ulazne naknade, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a), dok navedene odredbe ZOO-a predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a kojom je propisana mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranaka kao ugovornih strana iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužiteljica ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

13. Na temelju utvrđenih činjenica i činjeničnog stanja, sud zaključuje da tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja istog, nije bio informiran o tome na što se odnosi sporna naknada o kojoj se nije pregovaralo, a niti se je o njoj moglo pregovarati te je tužitelj bio primoran platiti tu naknadu kako bi uopće mogao dobiti zatraženi kredit.

14. Dakle, zaključak suda je da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se oko sporne naknade nije uopće pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora o kreditu (čl. 6. 1. Ugovora o kreditu) te tužitelj nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

15. Na prethodno utvrđeno činjenično stanje valjalo je primijeniti odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ulaznoj naknadi i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru koji sadrži odredbu prema kojoj se naknada 1,10 % jednokratno obračunava i naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita.

17. Prema članku 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

18. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

19. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom da je tužitelj na temelju odr. članka 6.1. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu, koja mu je naplaćena neposredno prije isplate kredita, a što je po mišljenju suda i nedvojbeno obzirom da je tužitelju odobren i isplaćen kredit, pa je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

20. Isto tako valja napomenuti da je čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju Ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti."

21. Nadalje, valja napomenuti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

22. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi tzv. ulazne naknade, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bilo u poziciji pregovarati.

24. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

25. Obzirom na navedeno, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i presudio kao u točci I. izreke presude.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, a trošak tužitelja u iznosu od 1.233,22 eura odnosi se na nagradu punomoćnika tužitelja za sastavljanje tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastavljanje podneska od 7. veljače 2025. u iznosu od 50,00 eura i podneska od 28. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura, sastavljanje dopisa tuženiku 19. rujna 2022. (Tbr. 37.1. OT) plus poštarina (Tbr. 48. OT) u iznosu od 51,63, na zastupanje na ročištima 16. svibnja 2025. i 6. lipnja 2025. za svako u iznosu od 200,00 eura, na PDV od 25% godišnje u iznosu od 225,41 EUR, a sve to prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje – OT) te na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura. Valja napomenuti da tužitelju nije dosuđen trošak zastupanja na ročište za objavu presude, jer isto nije niti održano. Radi navedenog o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci II. izreke.

27. Obzirom da je predmetni spis delegiran u rad ovome sudu, to su punomoćnik tužitelja, odvjetnik Predrag Kralik, sukladno odr. čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24, dalje u tekstu: ZS) podnio zahtjev za naknadu troškova delegacije na ime izbivanja iz pisarnice i trošak prijevoza više od 3 sata radi dolaska na ročišta 16. svibnja 2025. i 6. lipnja 2025., za svaki trošak izbivanja u iznosu od 150,00 eura, a na ime troška prijevoza za svako ročište po 16,60 EUR u jednom pravcu, time da je punomoćnik tužitelja dva puta zatražio trošak prijevoza od 16,60 EUR radi dolaska na ročište 6. lipnja 2025., te trošak radi dolaska na ročište za objavu odluke koje nije niti održano.

27.1. Zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadu troškova delegacije je djelomično osnovan.

27.2. Prema odredbi čl. 11. st. 4. u vezi st. 1. ZS-a u delegiranim predmetima odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata, dok je odredbom čl. 11. st. 5. ZS-a određeno da se predmetni troškovi isplaćuju na teret državnog proračuna, i to u dijelu u kojem su veći od onih koji bi nastali da se postupak vodio pred mjesno nadležnim sudom.

27.3. Prema odredbi Tbr.39. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) odvjetniku pripada pravo na nagradu za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja za svaki započeti sat u iznosu od 25 bodova, dok je odredbom Tbr.50. Tarife propisano da odvjetnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza u visini cijene karte I. razreda ekspresnog vlaka ili broda, avionsku kartu za poslovni razred i za spavaća kola u vlaku, odnosno kabinu na brodu, ukoliko putovanje mora obaviti noću.

27.4. Obzirom da putovanje na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa], koju relaciju su naveo punomoćnik tužitelja, ne traje dulje o tri sata (predvidivo trajanje putovanja u jednom smjeru prema HAK Interaktivnoj karti iznosi 1 h i 8 min), punomoćniku tužitelja primjenom odredbe čl. 11. st. 4. nije priznat trošak izbivanja iz pisarnice u trajanju od četiri sata za ročišta održana u ovom predmetu 16. svibnja 2025. i 6. lipnja 2025. u iznosu od 433,20 eura, a niti mu je priznat trošak izbivanja iz pisarnice i trošak prijevoza na ročište za objavu odluke u iznosu od 166,60 eura jer isto ročište nije održano. Iz navedenog razloga sud je odbio zahtjev punomoćnika tužitelja u navedenom dijelu u ukupnom iznosu od 599,80 eura.

27.5. Isto tako valja napomenuti da je pregledom sudu dostupnih voznih redova vlakova i autobusa na predmetnoj relaciji u okviru termina zakazanih ročišta (prijepodne) utvrđeno da putovanje vlakom (1 h i 17 min) i autobusom (1 h i 28 min), ne traje dulje od tri sata, s tim da punomoćnik tužitelja nije dostavio sudu voznu kartu ni za jedno prijevozno sredstvo, uslijed čega je sud odbio zahtjeve punomoćnika tužitelja za naknadu troškova izbivanja iz pisarnice.

27.6. U odnosu na zatraženi trošak prijevoza punomoćnika tužitelja, valja napomenuti da sukladno citiranoj odredbi čl. 11. st. 4. ZS-a, odvjetniku pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a ne troška prijevoza osobnim automobilom, pa je stoga punomoćniku tužitelja priznat trošak prijevoza u visini putne autobusne karte u ukupnom iznosu od 66,40 EUR u jednom smjeru prema Cjeniku usluga prijevoza putnika u cestovnom linijskom prijevozu (str. 123), imajući u vidu da cijena putne autobusne karte u jednom smjeru iznosi 16,60 eura. Dosuđeni trošak prijevoza odnosi se na pristup punomoćnika tužitelja na ročišta održana dana 16. svibnja 2025. i 6. lipnja 2025.

27.7. Iz navedenog razloga o troškovima delegacije odlučeno je kao u izreci rješenja.

28. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

U Virovitici 6. lipnja 2025.

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

Dostaviti:

1. Odvj. Predrag Kralik, Bjelovar, Ferde Rusana 4

2. Odvj. Jurica Barbarić, Vinkovci, Vladimira Nazora 3