Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Stalna služba u Slatini
Slatina, Trg sv. Josipa 12
Poslovni broj: P-116/2025-7
REPUBLIKA HRVATSKA
R J E Š E N J E
Općinski sudu u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja ĆO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti, izvan glavne rasprave, dana 6. lipnja 2025.
r i j e š i o j e
Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/5140607-5104273119 od 16. travnja 2009., kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 10.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. U čl. 10. st. 1. Ugovora tužitelj kao korisnik kredita obvezan je za obradu zahtjeva i odobrenje kredita tuženiku platiti naknadu u visini od 2,500 % od iznosa kredita. Tuženik je tužitelju 24. travnja 2009. naplatio navedenu naknadu, odnosno trošak obrade kredita, u visini od 1.852,50 HRK, odnosno 245,87 EUR. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom toga, tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se utvrditi da je ništetna i bez učinka odredba čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje tužitelj obvezan pri odobrenju kredita jednokratno tuženiku platiti naknadu za korištenje kredita u visini od 2,500 % od iznosa kredita, te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 245,87 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita, s pripadajućim zateznim kamatama.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, navodeći da su u čl. 14. predmetnog Ugovora o kreditu stranke u slučaju spora ugovorile nadležnost suda prema sjedištu Banke, čime su stranke potvrdile zakonske odredbe čl. 46. i čl. 48. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), kojima je određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost drugog suda, općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.
3. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.
4. Naime, nije sporno da je odredbom čl. 14. st. 5. predmetnog Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/5140607-5104273119 od 16. travnja 2009., u slučaju spora ugovorena nadležnost suda prema sjedištu Banke (tuženika), odnosno nadležnost Općinskog suda u Rijeci, jer na području nadležnosti navedenog suda tuženik ima registrirano sjedište.
5. Navedenu ugovornu odredbu sud smatra ništetnom.
6. Naime, cijeneći da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 16. travnja 2009., u konkretnom slučaju ima se primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07 i 79/09, dalje ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, gdje je je odredbom čl. 96. st. 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi st. 2. istog čl. ZZP/07 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, odredbom čl. 97. alineja 19. ZZP/07 propisano je da je između ugovornih odredbi koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.
7. Nadalje, prema odredbi čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule: ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
8. Da o spornoj odredbi čl. 14. st. 5. predmetnog Ugovora o kreditu stranke nisu pregovarale, proizlazi iz činjenice da se radi o tipskom unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Sporna odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Name, u slučaju spora, radi ostvarenja svojih prava iz predmetnog ugovora, tužitelj bi morao putovati u Rijeku, što bi s obzirom da tužitelj živi u [adresa] uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu i neravnotežu u procesno ravnopravnom položaju ugovornih strana na štetu tužitelja.
9. Nadalje, odredbom čl. 19. l Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15, dalje ZIDZPK/15), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Citirana zakonska odredba je procesna odredba kojom je određena sudska nadležnost u svim sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu te kao kogentna zakonska odredba mora se primijeniti u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu ZIDZPK/15 odlučuje o sudskoj mjesnoj nadležnosti.
10. Istovjetni pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Gr 1-1433/2019-2 od 11. prosinca 2019., u kojoj je izneseno pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19. l ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.
11. Slijedom navedenog, utvrdivši da je sporna odredba čl. 14. st. 5. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, sud je uz primjenu odredbe čl. 19. I ZIDZPK/15 tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan odbio te riješio kao u izreci.
U Slatini, 6. lipnja 2025.
S u d a c:
Josip Bočkai
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.
Dostaviti:
1. Željka Radoš Radičević, odvjetnica iz Osijeka - punomoćnica tužitelja.
2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba - punomoćnik tuženika.
