REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-2868/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja PA, rođenog **.**.1996., državljanina Ruske Federacije, kojeg zastupa opunomoćenica Željka Čović Latin, odvjetnica u Puli, Trg Portarata 4, protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, 6. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje odnosno oglašivanje ništavim rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove KLASA: UP/I-216-03/23-06/40913, URBROJ: 511- 01-212-24-6 od 8. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove KLASA: UP/I-216-03/23-06/40913, URBROJ: 511-01-212-24-6 od 8. svibnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je odlučeno da mora u roku od 8 dana od dana izvršnosti tog rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.

2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da osporavani akt pobija jer u upravnom aktu nisu pravilno primijenjeni pravni propisi, jer se u postupku koji je aktu prethodio nije postupilo prema pravilima postupka te jer činjenično stanje nije pravilno utvrđeno odnosno jer je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Smatra da je ovakvim postupanjem tuženika povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje te pravo na učinkovito pravno sredstvo. Mišljenja je da nije dovoljno prepričati iskaz stranke i druge izvedene dokaze te citirati nekoliko zakonskih odredbi, jer takvo obrazloženje nije dostatno. Iznosi da je tuženik odbio njegov zahtjev uz obrazloženje da je njegov strah subjektivne naravi, a s obzirom da se ne temelji na stvarnim činjenicama. Smatra da je ovakav zaključak potpuno pogrešan i u suprotnosti na notornim, općepoznatim činjenicama. Opisuje da je na području Ukrajine rat, o čemu mediji izvještavaju svakodnevno. Nastavlja da rat protiv Ukrajine vodi Rusija, koja sasvim sigurno na ratište šalje svoje državljane. Ističe da iz njegovog iskaza, a koji je životno logičan i uvjerljiv i u suglasju sa opće poznatim činjenicama, jasno proizlazi da mu je nekoliko puta pokušana dostava odnosno uručenje poziva za vojsku. Navodi da se je već više puta u medijima govorilo da u Rusiji vlada mobilizacija i da su muškarci prisiljeni ići u rat. Dodaje da je jasno verbalizirao tijekom postupka da je pacifist te da se protivi ratu u Ukrajini. Napominje da je u potpunosti jasno da će u slučaju povratka u matičnu zemlju biti odveden već od granične policije i da će završiti u zatvoru ili na ratištu. Smatra da je jasno da će u zatvoru biti označen kao izdajnik i kao takav vjerojatno biti izložen mučenju i nečovječnom ponašanju. Opisuje je da je njegov zahtjev odbijen uz obrazloženje da nije u Rusiji javno iznosio svoje oporbene stavove. Iznosi da i ovaj zaključak prvostupanjskog suda nije pravilan. Nastavlja da je naveo u svom ispitivanju da je sudjelovao na antivladinom prosvjedu 24. veljače 2022. (na samom početku rata) kao i da je bio uhićen tijekom jednog prosvjeda. Ističe da je, dakle, djelovao javno i javno iznosio svoje oporbene stavove. Opisuje da čak i okolnost da nije htio zaprimiti poziv za mobilizaciju te samo protivljenje odlasku u rat, u klimi kakva vlada u Rusiji, također, predstavlja izražavanje oporbenih stavova prema aktualnoj vlasti u Rusiji. Navodi da je njegov zahtjev odbijen i uz obrazloženje da je predsjednik [adresa] MA potvrdio da ubuduće mobilizacije neće biti, čime je predsjednik Ruske Federacije označen kao relevantna izvor informacija. Dodaje da prvostupanjsko tijelo pri tome zanemaruju notornu činjenicu, a to je da su sva sredstva informiranja kontrolirani od strane aktualne vlasti. Smatra da je stoga potrebno ovakve izjave aktualne vlasti ipak uzeti sa rezervom, jer je moguće da su iste dane samo sa ciljem obmanjivanja javnosti. Mišljenja je da nikakav dokaz ne postoji da je tome tako, jer rat i dalje traje, žrtve su iznimno velike i sasvim sigurno zahtijevaju nove ratnike. Iznosi da prvostupanjsko tijelo, također, navodi da njegov zahtjev nije osnovan jer da je u Rusiji ostao cijelo vrijeme mobilizacije i tijekom tog perioda radio, a iz čega proizlazi da nije bio u fokusu snaga sigurnost, jer bi u suprotnom bio mobiliziran na početku rata ili tijekom djelomične mobilizacije. Nastavlja da ovakvo utvrđenje prvostupanjskog tijela nije točno i da je suprotno dokazima u spisu jer je prvi poziv za mobilizaciju zaprimio 24. studenog 2022. , a zemlju je napustio svega nekoliko dana kasnije 8. prosinca 2022. dok je aktualna vlast objavila tek 14. prosinca 2023. da daljnje mobilizacije neće biti. Opisuje da iz navedenog jasno proizlazi da je svega nekoliko dana nakon prvog poziva za mobilizaciju, a koliko mu je trebalo da se organizira, napustio zemlju kako bi izbjegao mobilizaciju i odlazak na ratište. Ističe da je, također, vrlo jasno da je bio u fokusu snaga sigurnosti, a vjerojatno još uvijek jest, jer su mu poziv za mobilizaciju pokušali uručiti više puta, čak ga i osobno tražeći na adresi stanovanja u [adresa]. Opisuje da okolnost da je u fokusu snaga sigurnosti Rusije dokazuje i njegov iskaz u dijelu u kojem navodi da su djelatnici organa vlasti njegovoj majci uručili poziv i obavijest da ukoliko se ne javi da mu prijeti kazna zatvora do dvije godine, da su nakon toga djelatnici vlasti došli na njegov fakultet i tražili ga, što su mu prenijeli kolege sa faksa, kao i da ga je u rujnu 2023. kontaktirao kolega sa prijašnjeg posla i rekao mu da su ga djelatnici vlasti tražili i raspitivali se o njemu. Navodi da je navedeno kod njega izazvalo opravdani strah za njegovu sigurnost u slučaju povratka u Rusiju, jer je evidentno da će biti izložen ili ratu ili zatvoru. Dodaje da je prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo materijalno pravo navodeći da se na njega ne primjenjuje članak 15. Zakona o ulasku i izlasku u Rusku Federaciju te da zbog toga povratak u Rusiju ne bi imao nikakve zakonske prepreke. Ističe da je tim člankom propisano da napuštanje, a samim time i povratak u Rusku Federaciju, može biti ograničeno, između ostalog, u slučaju ako je državljanin primio poziv za služenje vojnog roka ili ako napuštanjem države izbjegava ispunjenje obveza danih od strane suda. Smatra da mu stoga sasvim sigurno povratak može biti ograničen i zbog izbjegavanje mobilizacije. Mišljenja je da je, a imajući na umu sve dokaze koji se izvedeni u ovom postupku, a prije svega vrlo životno logičan iskaz te činjenice koje su dostupne i kroz medije, jasno da njegov strah nije samo subjektivne već i vrlo objektivne naravi, a sve jer je u slučaju njegova povratka u Rusiju moguće sa velikom izvjesnošću prognozirati daljnji tijek njegova života. Smatra da opravdano strahuje od proganjanja zbog svoje pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkom mišljenju. Pojašnjava da je pacifist, da je sudjelovao na antivladinim prosvjedima, te da je napustio zemlju kada je zaprimio poziv za mobilizaciju, a kako bi istu izbjegao, pa imajuću na umu političku situaciju u Rusiji, postoji vrlo opravdani i vrlo objektivni strah za povratak u Rusiju. Mišljenja je da su stoga ispunjeni uvjeti za pružanje azila iz članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Navodi da čak da i ne ispunjava uvjete iz članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ispunjava uvjete za primjenu članka 21. stavka 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, jer postoje opravdani razlozi da će se povratkom u Rusiju suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, jer će povratkom u zemlju ili biti prisiljen otići na ratište ili u zatvor. Predlaže poništiti rješenje tuženika odnosno oglasiti ga ništavim uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da je tužba u cijelosti neosnovana. Dodaje da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve potrebne dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje te postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Zakona o strancima, uz dosljedno poštivanje osnovnih načela navedenih Zakona. Iznosi da je rješenje doneseno u skladu sa Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te da je odbio zahtjev tužitelja jer ne ispunjava uvjete iz članka 20. navedenog Zakona. Pojašnjava da tužitelj podnosi zahtjeva za međunarodnu zaštitu iz straha od slanja na ratište u Ukrajinu iako za isto ne ispunjava uvjete. Opisuje da tužitelj ne ispunjava uvjete za slanje na ratište u Ukrajinu jer nije prošao vojnu obuku te ne posjeduje prijašnje vojno ratno iskustvo, a uz sve navedeno postoji i medicinska dijagnoza na temelju koje je ranije dobio odgodu služenja vojnog roka. Iznosi da je u svom obraćanju za kraj 2023. predsjednik [adresa], MA, naveo kako novog vala mobilizacije neće biti jer je broj vojnika u Ukrajini dosegnuo 600 tisuća što je dovoljno za obranu ruskih interesa. Nastavlja da su, također, ruske vojne snage jedne od najvećih snaga svijeta te da je MA u prosincu 2023. naredio povećanje snaga na 1.3 milijuna aktivnog vojnog osoblja što znači da ruske snage imaju još najmanje 400 tisuća vojnika na raspolaganju za vojne operacije. Ističe da treba uzeti u obzir da 2024. idu dva nova kruga novačenja za rusku vojsku što bi značilo još najmanje 147 tisuća obučenih vojnika. Zaključuje da, uzimajući sve navedeno u obzir, kao i činjenicu da tužitelju nije osobno uručen poziv za služenje vojnog roka, čime se potvrđuje nevjerodostojnost samog poziva, postoji neznatna mogućnost da tužitelju prijeti opasnost od mobilizacije. Ističe da je tužitelj naveo da je poziv za vojsku uručen njegovoj majci, a ne njemu osobno, što je suprotno propisima o uručenju poziva. Napominje da bi isti poziv bio vidljiv u središnjem informacijskom sustavu Gosuslugi te da bi u tom slučaj tužitelj isti i samostalno mogao dostaviti. Slijedom navedenog zaključuje da tužitelj nije uložio istinski napor kako bi dokazao osnovanost svog zahtjeva za međunarodnu zaštitu što je u suprotnosti s propisima Kvalifikacijske direktive Europske unije 2011/95/EU te Direktive 2013/32/EU o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite prema kojima je tražitelj dužan dati zadovoljavajuća objašnjenja i potkrijepiti svoj zahtjev dokazima, a koji ne proturječe dostupnim posebnim i općim informacijama relevantnim za njegov zahtjev. Navodi kako se tužitelj u svojoj tužbi poziva na zaprimanje poziva za mobilizaciju iako isti nije mogao zaprimiti jer nije imao odsluženi vojni rok, a od kojeg je bio oslobođen. Dodaje da u slučaju primitka poziva za služenje vojnog roka ili za mobilizaciju tužitelj ne bi mogao legalno napustiti zemlju podrijetla sukladno odredbama članka 15. Zakona o ulasku i izlasku iz Ruske Federacije. Predlaže odbiti tužbu.

4. Tijekom spora razgledan je spis, spis tuženika te je održano ročište, na kojem nije saslušan tužitelj, budući da na isto nije pristupio.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelj državljanin Ruske Federacije te da je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

7. Sporno je, je li tuženik pravilno i zakonito odbio navedeni zahtjev.

8. Člankom 38. stavkom 1. točkom 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 70/15., 127/17. i 33/23.) propisano je da Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. toga Zakona.

9. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje, dok je člankom 21. istoga Zakona propisano da će se supsidijarna zaštita priznat tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. toga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje (stavak 1.), s time da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (stavak 2.).

10. Iz obrazloženja osporavanog rješenja utvrđeno je da je tuženik naveo su prihvaćene tužiteljeve izjave o identitetu i državljanstvu s obzirom na putovnicu Ruske Federacije, dosljedno iskazivanje vezano za identitet i državljanstvo, kao i poznavanje ruskog jezika, službenog jezika Ruske Federacije, na kojemu je komunicirao prilikom zahtjeva i saslušanja. Opisao je da je tužitelj na zahtjevu 5. listopada 2023. naveo da je zemlju podrijetla napustio zbog straha od mobilizacije, da su 24. studenog 2022. na njegovu kućnu adresu došla dva djelatnika vojnog ureda, da u to vrijeme nije bio kod kuće te da su njegovoj majci pokazali poziv i da su, nakon što je majka rekla da on nije kod kuće, otišli. Iznio je da je sljedeći dan kupio kartu i otišao kod bake na selo, a da mu je nakon toga majka dovezla njegove stvari i dokumente na selo kod bake te da je napustio zemlju podrijetla. Nastavio je da su 20. veljače 2023. majci došli predstavnici snaga sigurnosti i policajac te joj predali poziv. Rekao je da su u travnju 2023. djelatnici snaga sigurnosti došli na njegov fakultet o čemu ga je obavijestio kolega s fakulteta, te da mu je u kolovozu ili rujnu kolega s posla javio da su ga tražili i na poslu. Izjavio je da je nakon toga shvatio da ga i dalje traže. Nastavio je da je na saslušanju, 5. siječnja 2024., iskazom potvrdio gore navedene izjave te dodao da nije htio biti mobiliziran i poslan u rat jer je pacifista i da se na taj način ne rješavaju problemi u 21. stoljeću. Naveo je da je tužitelj 8. prosinca 2022. legalno napustio zemlju podrijetla što je u suprotnosti s člankom 15. Zakona o izlasku i ulasku u Rusku Federaciju, prema kojem napuštanje, a samim time i povratak u Rusku Federaciju, može biti ograničeno u slučaju ako je državljanin primio poziv za služenje vojnog roka. Nadalje, naveo je da je tužitelj bio na popisu za mobilizaciju odnosno da su mu predstavnici vojnog ureda trebali uručiti poziv ne bi mogao napustiti zemlju na legalan način. Iznio je da tužitelj kao pacifista želi izbjeći prisilnu mobilizaciju iako je mjesec i pol, točnije 28. listopada 2022., ministar obrane, TA, objavio kraj mobilizacije te rekao da će ubuduće biti pozvani samo osobe s ratnim iskustvom, što je i potvrdio predsjednik MA objavom odluke o mobilizacije samo osoba s prijašnjim vojnim ratnim iskustvom. Nastavio je da je 11. travnja 2023. glasnogovornik predsjednika [adresa], ĆA, komentirajući prijedlog o izmjenama Zakona o vojnoj dužnosti i službi potvrdio da neće postojati drugi val mobilizacije. Istaknuo je da je poziv koji tužitelj navodi uručen njegovoj majci, iako se poziv za služenje vojnog roka uručuje osobno, što je vidljivo u središnjem informacijskom sustavu Ruske Federacije Gosuslugi. Napomenuo je da je tužitelj sam izjavio na zapisnik da je ranije dobio odgodu služenja vojnog roka zbog srčanih problema te da je sukladno članku 23. Zakona o vojnoj dužnosti i službi tužitelj imao pravo na odgodu služenja vojnog roka na temelju zdravstvenih razloga te da zbog zdravstvenih problema ne bi mogao biti mobiliziran i poslan na ratište u Ukrajinu. Zaključio je da je sve navedeno kontradiktorno propisima Ruske Federacije te da se time dovodi u pitanje sama vjerodostojnost poziva. Dodao je da poziv za služenje vojnog roka nužno ne znači slanje na ratište u Ukrajinu što dokazuje i sam broj ruskih vojnika u Ukrajini. Opisao je da se prema posljednjim podacima otprilike 450 tisuća ruskih boraca trenutno nalazi na ratištu u Ukrajini dok oružane snage Ruske Federacije imaju najveći broj aktivnog vojnog osoblja, odnosno 830 tisuća vojnika. Zaključio je da su, uspoređujući broj aktivnog vojnog osoblja i broj vojnika na ratištu u Ukrajini, ruske snage poslale svega pedeset posto svojih snaga dok im preostaje još najmanje 400 tisuća. Naveo je da je kvota za regularnu regrutaciju u iznosu od 147000 ljudi bila popunjena s dobrovoljcima i mladićima koji su rođeni 2006. te koji su 2023. napunili 17 godina. Dodao je da tužitelj nije regulirao vojnu obvezu zbog zdravstvenih problema. Mišljenja je da je, uzimajući sve navedeno u obzir, kao i činjenicu da je tužitelj u zemlji podrijetla ostao cijelo vrijeme mobilizacije te da je tijekom tog perioda nesmetano radio, dokazano da tužitelj nije bio u fokusu snaga sigurnosti, jer bi u suprotnom bio mobiliziran po početku rata ili tijekom djelomične mobilizacije. Nastavio je da je tužitelj naveo da je sudjelovao na prosvjedima 24. veljače 2022. iako za isti prosvjed ne posjeduje materijalne dokaze. Rekao je da je za vrijeme navedenog prosvjeda bio potjeran u policijsku vozilo, takozvanu "maricu", ali da je nakon toga pušten. Izjavio je da strahuje da bi po povratku u zemlju podrijetla bio zadržan od strane graničnog odjela Savezne sigurnosne službe Ruske Federacije (u daljnjem tekstu: FSB) koja bi ga odvela u kabinet i podvrgnula ispitivanju, a da bi mu nakon toga ponudili ili rat ili zatvor. Smatra da se navedeno može definirati kao subjektivan strah tužitelja koji se temelji na pretpostavkama, a ne na stvarnom činjeničnom stanju. Istaknuo je da tužitelj nikada nije javno iznosio svoje oporbene stavove te da nije djelovao na način kojim bi izazvao interes FSB ili drugih tijela vlasti. Zaključio je da se ne prihvaća da se tužitelj boji mobilizacije za rat u Ukrajini, imajući u vidu sve navedeno, kao i činjenice da je potvrđen kraj mobilizacije u više navrata, da tužitelj nije osobno primio poziv za mobilizaciju te da je njegov strah subjektivne naravi. Navedeno je da su od materijalnih činjenica prihvaćene kao vjerodostojne jedino identitet i državljanstvo koje nisu dovoljne za zaključak, da će tužitelj zbog situacije u zemlji podrijetla biti izložen postupcima koji mogu prerasti u proganjanje ili ozbiljnu nepravdu. Dodao je da je tijekom zahtjeva i saslušanja tužitelj naveo da bi po povratku u zemlju podrijetla mogao biti poslan na ratište. Istaknuo je da je Amnesty International u više navrata upozoravao na uhićenja, čečenskih tražitelja azila koji su deportirani u zemlju podrijetla po primitku negativnog rješenja, da je u zajedničkoj izjavi zajedno s još jedanaest organizacija Amnesty International osudio odluku francuskog suda o deportaciji KA, ruskog državljanina iz Čečenske Republike, koji je po povratku u zemlju podrijetla zatvoren od strane čečenske policije. Nastavio je da su sličnih sudbina bili i tražitelji međunarodne zaštite u Njemačkoj kojima se po povratku u Čečeniju gubi svaki trag. Napomenuo je da su, međutim, sve navedene osobe bile usko povezane s radom nevladinih organizacija ili su bili ključni svjedoci u postupcima kršenja ljudskih prava, a da je tužiteljev strah subjektivne naravi s obzirom da se ne temelji na stvarnim činjenicama, a da je i sam tužitelj opovrgnuo antivladine aktivnosti. Dodao je da je 14. prosinca 2023. predsjednik [adresa], MA, potvrdio da buduće mobilizacije neće biti jer je broj ruskih vojnika na ratištu u Ukrajini dovoljan za obranu interesa Ruske Federacije. Iznio je da prema članku 15. Zakona o izlasku i ulasku u Rusku Federaciju napuštanje, a samim time i povratak u Rusku Federaciju može biti ograničeno u slučaju državljanina koji ima pristup dokumentima sa oznakom tajnosti i/ili državnoj tajni, primio je poziv za služenje vojnog roka, pritvoren je zbog sumnje na počinjene kaznenog djela, osuđen je za počinjene kaznenog djela, napuštanjem države izbjegava ispunjene obveza danih od strane suda ili je namjerno predočio lažne informacije kod napuštanja države. Zaključio je da, kako tužitelj ne spada ni u jednu od navedenih kategorija, njegov povratak u zemlju podrijetla ne bi imao nikakve zakonske prepreke. Pojasnio je da prilikom utvrđivanja postoji li stvarni rizik da će stranac povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, treba razmotriti opće stanje u toj zemlji, kao i konkretne okolnosti u kojima se stranka nalazi. Naveo je da utvrđujući osobne okolnosti tužitelja, nisu nađeni razlozi koji bi ukazivali da će se tužitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtnom kaznom ili smaknućem, kao niti da će biti izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Dodao je da, također, nije utvrđeno postojanje ozbiljne i individualne prijetnje tužiteljevom životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Opisano je da, vezano uz opće okolnosti, službena izvješća pokazuju da su uz nekoliko iznimaka, vlasti na rastući građanski aktivizam odgovorile zabranama, represivnim zakonima i kaznenim progonima, a da je mučenje i drugo zlostavljanje ostalo široko rasprostranjeno, posebno u zatvorima. Istaknuto je, međutim, da se tužitelj u zemlji podrijetla nije bavio aktivizmom, zbog čega nije mogao privući pažnju vlasti, a da uz navedeno i sam navodi da u zemlji podrijetla nije bio kažnjavan, tužen, pritvaran, uhićen niti mu je mjesto boravka bilo pretresano. Dodano je da nije bio izložen mučenju, maltretiranju ili fizičkom nasilju. Slijedom navedenog utvrđeno je da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje azila navedene u članku 20. ni uvjete za priznavanje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

11. Cijeneći iskaze tužitelja dane u upravnom postupku te obrazloženje osporavanog rješenja sud utvrđuje da je tuženik pravilno utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti iz članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, pri čemu se ističe da kod tužitelja ne postoji osnovani strah od proganjanja niti opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.

12. Nadalje, tuženik je pravilno u točki II. izreke osporavane odluke odlučio o mjeri osiguranja povratka u skladu s člankom 37. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, pri čemu je imao u vidu da je tužitelj punoljetna osoba dobrog zdravstvenog stanja.

13. Stoga je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) odlučiti kao u točci I. izreke presude.

14. Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti snosi sve troškove u skladu s člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima. Stoga je na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. istog Zakona odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 6. lipnja 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje rješenja.

Dna:

1. Odvjetnica Željka Čović Latin – e. komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335

3. U spis