- 1 -              Rev 467/2022-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 467/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.-n. A., H., Švicarska Konfederacija, kojeg zastupa punomoćnica S. R. S., odvjetnica u Z., protiv I-tuženika D. P. iz M.-D., i II-tužene L. P. iz M.-D., koje zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu K. & S. u R., radi isplate, odlučujući o reviziji I i II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3669/20 od 20. siječnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku broj P-92/19-7 od 2. siječnja 2020., u sjednici održanoj 22. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija I i II-tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, javnog bilježnika M. J. iz Z., pod brojem: Ovrv-98/09 od 23. ožujka 2009., a kojim je tuženicima naloženo plaćanje glavnice u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.061,00 CHF i troškova ovrhovoditelja u kunskoj protuvrijednosti od 50,00 CHF, izračunato prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate (toč. 1.). Ujedno je naloženo tuženicima isplatiti tužitelju iznos od 29.696,54 kuna s osnove parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. 2.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revd-2186/2021-2 od 30. studenog 2021. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećih pitanja:

 

„Treba li u rješenju spora između tužitelja banke u Švicarskoj i tuženika državljanina Republike Hrvatske radi isplate tražbine iz ugovora sklopljenog 24. rujna 1998. u Švicarskoj uz primjenu švicarskog prava, koji spor se vodi po prigovoru ovršenika protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga tužitelja, potraživanje pravno kvalificirati kao povremeno potraživanje anuiteta i u tom slučaju glede zastare primijeniti opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl. 127-128 Švicarskog obligacijskog zakonika?

 

odnosno

 

Od kakvog je značenja na izbor mjerodavnog švicarskog propisa za zastaru tražbine okolnost što je tužitelj tek tijekom parnice predočio sudu Pljenidbenu ispravu donesenu po Uredu za provođenje ovrhe na kojoj nije temeljio prijedlog za ovrhu, kad se ima na umu odredba čl. 149.a Saveznog zakona o utjerivanju potraživanja i stečaju prema kojoj tražbine utvrđene u potvrdi o nepodmirenoj tražbini zastarijevaju za 20 godina nakon izdavanja potvrde?“

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženici su podnijeli reviziju navodeći pravna pitanja zbog kojih je ovoj sud dopustio izjavljivanje revizije i to pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22), predlažući da ovaj sud preinači pobijanu nižestupanjsku presudu, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija I i II-tuženika nije osnovana.

 

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je između tuženika i trgovačkog društva C. S. A. 24. rujna 1998. sklopljen ugovor o zajmu, a na temelju kojeg pravnog posla je tuženicima pozajmljen iznos od 65.000,00 CHF,

 

- da se tužitelj pokušao naplatiti od tuženika tijekom njihovog boravka u Švicarskoj, a u vezi čega je pokrenut postupka ovrhe te je izdana Pljenidbena isprava od strane Ureda za provedbu ovrhe u B.,

 

- da unatoč pokrenutom postupku ovrhe, za vrijeme boravka tuženika u Švicarskoj tužitelj se nije uspio naplatiti, a kako proizlazi iz pljenidbene isprave, kod tuženika kao dužnika nije pronađena imovina za pljenidbu, a niti plaća na kojoj bi se mogla provesti pljenidba, uvažavajući činjenicu da je zbog bolesti dužnika D. P., isti imao primanja od svega 1.050,00 CHF mjesečno,

 

- da je tužitelj po povratku tuženika u Republiku Hrvatsku pokušao naplatiti svoje potraživanje posredovanjem trgovačkog društva „A.“ d.o.o. iz S., a koje je kontaktiralo tuženika glede nemogućnosti otplate duga i da su tuženici u očitovanju trgovačkom društvu „A.“ d.o.o. naveli da mogu otplaćivati dug na rate, 300,00 CHF mjesečno, ali unatoč tome tuženici nisu podmirili dug prema tužitelju,

 

- da je tužitelj trgovačko društvo B.-n. A. iz H., Švicarska Konfederacija – kćer trgovačkog društva C. S. G. A.,

 

- da iz sadržaja izvatka iz registra trgovačkih društava C. k., proizlazi da je tužitelj osnovan u postupku izdvajanja iz trgovačkog društva C. S. A.,

 

- da su tuženici u podnesku od 18. studenog 2019. učinili nespornim da nisu isplatili cjelokupan iznos zajma odnosno bankovni kredit, a s obzirom na činjenicu da su bili prisiljeni napustiti Švicarsku radi bolesti, tako da su se 2004. doselili u Republiku Hrvatsku,

 

- da sadržaj ugovora o zajmu od 1. listopada 1998. zaključenog između trgovačkog društva C. S. A. kao zajmodavca te tuženika kao zajmoprimca ne daje osnove za zaključak da bi osiguravajuće društvo, u slučaju trajne nesposobnosti uslijed invaliditeta, preuzelo otplatu zajma, jer kako to proizlazi i iz odredbe čl. 10. predmetnog ugovora o zajmu, osiguranje ostatka vrijednosti bilo je ugovoreno u okviru kolektivnog ugovora o osiguranju, ali samo u slučaju smrti zajmoprimca,

 

- da tuženici nisu podnijeli nikakav dokaz, primjerice ispravu iz koje bi bilo vidljivo da je njihovu obvezu preuzelo osiguravajuće društvo, pa slijedom čega bi se oni oslobodili obveze otplate ostatka zajma,

 

- da tuženici nisu tijekom postupka niti isticali da bi oni platili preostali iznos zajma, uvažavajući činjenicu da je pokušaj namirenja, u ovršnom postupku pokrenut u Švicarskoj, ostao bezuspješan, radi čega sud zaključuje da bi ostalo nepodmireno otvoreno dugovanje tuženika temeljem ugovora o zajmu zaključenog 24. rujna 1998. s trgovačkim društvom C. S. A., kao zajmodavcem,

 

- da iz isprava priležećih spisu proizlazi da je na tužitelja, trgovačko društvo B. A. iz H. osnovano 2006. kao društvo nastalo razdvajanjem iz trgovačkog društva C. S. A., prenesena sva aktiva i pasiva poslovnih područja privatnih kredita i leasinga za automobile,

 

- da iz dopisa C. S. A. upućenog trgovačkom društvu W. I. A. od 13. travnja 2007. proizlazi da je banka C. S. A. ustupila sva dužnička potraživanja koja su postojala prije osnivanja tužitelja i koja su ustupljena društvu W. I. A. radi naplate potraživanja u korist trgovačkog društva B.-n. A. iz H., dakle tužitelju.

 

9. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev ocjenjujući da je tužitelj ovlašten potraživati isplatu neotplaćenog novčanog iznosa zajma od tuženika koji su zaključili ugovor o zajmu s trgovačkim društvom C. S. A., jer je C. S. A. prilikom osnivanja tužitelju ustupio sva dužnička potraživanja, uključujući i ona ustupljena ranije društvu W. I. A.

 

Nadalje nižestupanjski sudovi ocjenjuju prigovor zastare neosnovanim zaključujući da na temelju odredbe čl. 149.a Saveznog zakona o utjerivanju potraživanja i stečaju potraživanje utvrđeno Pljenidbenom ispravom zastarijeva za 20 godina od njezina izdavanja, a predmetno potraživanje tužitelja utvrđeno je Pljenidbenom ispravom izdanom 12. studenoga 2001. od Ureda za provođenje ovrhe u B., povodom pokušaja izvršenja 7. studenoga 2001.

 

10. Revidenti u reviziji osporavaju pravilnu primjenu materijalnog prava, te se  ponovno pozivaju na odluku revizijskog suda br. Rev-x-36/09, na koju su se pozivali u prijedlogu za dopuštenje revizije.

 

11. Međutim, za razliku od odluke na koju se revidenti pozivaju, u konkretnoj situaciji prethodio je postupak ovršnog postupka pokrenut u Švicarskoj u kojem se tužitelj nije uspio namiriti, te u kojem je predmetno potraživanje utvrđeno Pljenidbenom ispravom. Stoga od pitanja predstavlja li potraživanje iz ugovora o zajmu povremeno potraživanje ili ne, ne ovisi odluka u ovom predmetu.

 

12. Stoga su sudovi, prethodno utvrdivši sadržaj mjerodavnog prava Švicarske konfederacije u pogledu istaknutog prigovora zastare tužiteljevog potraživanja, pravilno primijenili čl. 149.a Saveznog zakona o utjerivanju potraživanja i stečaju prilikom ocjene roka zastare. Pri tome pravilno drugostupanjski sud ukazuje da je sud dužan po službenoj dužnosti utvrditi koje je pravo mjerodavno u sporu s međunarodnim obilježjem, ali i koji je sadržaj mjerodavnog prava. Kod toga nije propisano kojim će se metodama sud služiti pri utvrđivanju sadržaja mjerodavnog prava, pa se isti može koristiti svim dopuštenim pravnim sredstvima, kao i u konkretnom slučaju, traženjem od tužitelja da dostavi relevantno pravo, ali i traženjem putem nadležnog ministarstva obavijest o sadržaju stranog prava.

 

13. Naime, sukladno čl. 149. Saveznog zakona o utjerivanju potraživanja i stečaju svaki vjerovnik koji je sudjelovao u pljenidbi za nepodmireni iznos svoje tražbine dobiva potvrdu o nepodmirenoj tražbini, dok sukladno odredbi čl. 149.a potraživanje utvrđeno pljenidbenom ispravom zastarijeva 20 godina od njezinog izdavanja.

 

14. Pljenidbena isprava sukladno čl. 115. Saveznog zakona o utjerivanju potraživanja i stečaju predstavlja potvrdu o nepodmirenoj tražbini u smislu čl. 149., a činjenicu da predmetna tražbina nije podmirena tuženici tijekom postupka nisu niti sporili.

 

15. Obzirom je predmetni postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a ne na temelju ovršne odluke, pitanje je li predmetna Pljenidbena isprava ovršna isprava ili ne, nije odlučna za odluku u ovom predmetu.

 

16. Slijedom navedenog pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo u odnosu na izneseni prigovor zastare, obzirom je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (tužba) podnesen 23. ožujka 2009., a predmetna pljenidbena isprava je izdana 12. studenoga 2001., iz čega slijedi da nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

 

17. Budući ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP reviziju I i II-tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 22. studenoga 2023.