- 1 -              Rev 455/2023-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 455/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz P., ..., OIB ..., koju zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u Z. protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Č., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-399/2021-2 od 9. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-128/20-10 od 1. prosinca 2020., u sjednici održanoj 22. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I. Prihvaća se revizija tuženice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-399/2021-2 od 9. ožujka 2021. i sudi:

 

"Prihvaća se žalba tuženice te se preinačava presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-128/20-10 od 1. prosinca 2020. i sudi:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju S. A., OIB ..., iznos od 15.660,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:

   300,00 kn od 1. siječnja 2014. do isplate,

2.100,00 kn od 1. veljače 2014. do isplate,

1.650,00 kn od 1. ožujka 2014. do isplate,

1.050,00 kn od 1. travnja 2014. do isplate,

1.650,00 kn od 1. svibnja 2014. do isplate,

   450,00 kn od 1. lipnja 2014. do isplate,

1.500,00 kn od 1. srpnja 2014. do isplate,

   300,00 kn od 1. kolovoza 2014. do isplate,

   300,00 kn od 1. rujna 2014. do isplate,

   150,00 kn od 1. listopada 2014. do isplate,

   150,00 kn od 1. studenog 2014. do isplate,

   150,00 kn od 1. kolovoza 2015. do isplate,

   300,00 kn od 1. rujna 2015. do isplate,

   150,00 kn od 1. listopada 2015. do isplate,

   150,00 kn od 1. siječnja 2016. do isplate,

   150,00 kn od 1. travnja 2016. do isplate,

   450,00 kn od 1. svibnja 2016. do isplate,

   300,00 kn od 1. srpnja 2016. do isplate,

   300,00 kn od 1. kolovoza 2016. do isplate,

   150,00 kn od 1. rujna 2016. do isplate,

   150,00 kn od 1. listopada 2016. do isplate,

   150,00 kn od 1. prosinca 2016. do isplate,

   300,00 kn od 1. lipnja 2017. do isplate,

   300,00 kn od 1. srpnja 2017. do isplate,

   170,00 kn od 1. veljače 2018. do isplate,

   340,00 kn od 1. svibnja 2018. do isplate,

   340,00 kn od 1. srpnja 2018. do isplate,

   510,00 kn od 1. kolovoza 2018. do isplate,

   850,00 kn od 1. rujna 2018. do isplate,

   170,00 kn od 1. listopada 2018. do isplate,

   170,00 kn od 1. studenog 2018. do isplate,

   510,00 kn od 1. prosinca 2018. do isplate.

 

2. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od 7.500,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude, tj. od 1. prosinca 2020. do isplate.“

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 1.592,67 Eur/12.000,00 kn, u roku od 8 dana.

 

              III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja u t. I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.078,44 Eur/15.660,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže opisano u istoj t. izreke, dok je u t. II. izreke nalaženo tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 995,42 Eur/7.500,00 kn, također s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže opisano u toj točki izreke.

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1616/2022-5 od 15. lipnja 2022. tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pravnih pitanja:

 

              „1. Smatra li se svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove policijski službenici Republike Hrvatske (temeljem Zakona o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu) vrše u zonama koje su, iako fizički smještene na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa te se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe Republike Hrvatske, smatraju kao da su obavljene u općini u Republici Hrvatskoj koja je najbliža tom graničnom prijelazu, radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 104/13, 150/13, 71/16 i 123/16) i članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike smatra radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji rad nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka?

 

              2. Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013., kojim je dato tumačenje vezano za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji, primjenjivati i prilikom donošenja odluke o ostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na drugim graničnim prijelazima?

 

              3. Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 104/13, 150/13, 71/16 i 123/16), kojim je dato tumačenje vezano za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji, primjenjivati prilikom donošenja odluke za tražbine dospjele nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2017. ("Narodne novine", broj 112/17, 12/18, 2/19 i 119/19)?“

 

4. Na temelju navedenog dopuštenja tuženica je u zakonskom roku podnijela reviziju zbog gore navedenih pravnih pitanja, u kojoj je predložila preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev te tužiteljicu obvezati da joj nadoknadi troškove postupka, podredno predlaže ukinuti pobijane presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava navode tuženice i predlaže odbiti reviziju, a tuženicu obvezati da joj nadoknadi troškove sastava odgovora na prijedlog i odgovora na reviziju.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Pobijana je presuda u skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

 

8. Predmet spora je potraživanje tužitelja, policijskog službenika Policijske uprave međimurske, PP Š., koji je kao vođa grupe za zaštitu granice raspoređen na rad na granične prijelaze S. od D. (Republika Slovenija) – T., G. (Republika Slovenija) – B., S. ob D. (Republika Slovenija) - P., R. (Republika Slovenija) - B. za isplatom terenskog dodatka u razdoblju od siječnja 2014. do prosinca 2018.

 

9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima bile su nesporne ili su utvrđene slijedeće pravno odlučne činjenice:

 

- da je tužitelj djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova, zaposlena u Policijskoj upravi međimurskoj, PP Š. te da je u tuženom razdoblju prema rasporedu rada, kao vođa grupe za zaštitu granice obavljao poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima S. od D. (Republika Slovenija) – T., G., (Republika Slovenija) – B., S. ob D. (Republika Slovenija) - P., R. (Republika Slovenija) - B., na kojima se obavlja kontrola na području Republike Slovenije,

 

- da prethodno važeći Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13 - dalje: KU/13), kao i sada važeći („Narodne novine“, broj 112/17 - dalje: KU/17) u čl. 56., odnosno sada čl. 50., istovjetno reguliraju pravo na terenski dodatak i to na način da uvjetuju pravo na isplatu terenskog dodatka radom dužim od 8 sati izvan stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravka,

 

- da tužitelj, kada radi na području Republike Slovenije, radi izvan mjesta svojeg stalnog boravka te stvarno obavlja poslove izvan stalnog mjesta rada, odnosno izvan područja nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređena, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela, u konkretnom slučaju Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11 i 50/14),

 

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike 22. svibnja 2014. dala tumačenje broj 7/55, u svezi čl. 56. KU, prema kojem službenik koji je na temelju posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 19,91 Eur/150,00 kn ako je na terenu proveo najmanje osam sati u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju,

 

- da je Zajednička komisija 11. studenog 2016. dala tumačenje da pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada,

 

- da tužitelju u utuženom razdoblju dnevnica niti terenski dodatak nisu isplaćivani,

 

- da je kod tužitelja za vrijeme obavljanja poslova granične kontrole u utuženom razdoblju postojalo specifično ograničenje tijekom svakodnevnog rada, odnosno nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države gdje je tužitelj upućen na rad,

 

- da je visina tužbenog zahtjeva među strankama nesporna.

 

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 56. KU/13 odnosno čl. 50. KU/17 kojima je određeno da službenik odnosno namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, bez obzira na to koliko je dana radio, te pozivom na tumačenja Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016. Sudovi su pritom ocijenili da je tužitelj bio inače zaposlen u Policijskoj upravi međimurskoj, PP Š., ali je svoj rad obavljao na području državnog teritorija Republike Slovenije, na graničnim prijelazima što je, prema ocjeni sudova, značilo da je tužitelj svoj rad obavlja izvan mjesta svog stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada.

 

11. Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva se mjesto, odnosno područje u kojem službenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (čl. 56. st. 2. ranijeg KU). Stoga su sudovi ocijenili da se rad tužitelja na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Slovenije ima smatrati radom na terenu (terenskim radom) zato što lokacija mjesta rada u Republici Sloveniji ne može predstavljati radno mjesto ni područje rada tužitelja prema međudržavnom sporazumu, budući da pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU.

 

12. Sudovi nadalje ocjenjuju da kolektivnim ugovorom stranke uređuju prava i obveze iz radnih odnosa ili u vezi s radnim odnosima te da se njegova pravna pravila primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje, i to onako kako ona glase. S obzirom na Tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora u vezi primjene odredbe čl. 56. KU/13 broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016., koja su vrijedila u utuženom razdoblju, a prema kojima službenik koji je na temelju posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza D. u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 19,91 Eur/150,00 kn (KU/13), a kasnije od 22,56 Eur/170,00 kn (KU/17) ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje se vrijeme ubraja i vrijeme putovanja, sudovi ocjenjuju da sama udaljenost radne stanice u drugoj državi nije odlučna, slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev.

 

13. Pritom sudovi otklanjaju primjenu odredbi čl. 25. st. 3. i čl. 37. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13, 27/16, 114/22 i 151/22 - dalje: ZNDG), smatrajući da je tijekom ovog postupka utvrđeno da je tužitelji, kao policijski službenik, upućen na rad na teritorij druge države izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlena i izvan mjesta njenog stalnog boravka, slijedom čega za vrijeme boravka na terenu ima pravo na terenski dodatak.

 

14. Osnovano revidentica kroz dopuštena pitanja osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

 

15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su pošli od pojma stalnog mjesta rada, što jest pravilno jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, sudovi su pogriješili u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužitelja, zato što su taj pojam u slučaju tužitelja tumačili proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužitelja kao policijskog službenika za zaštitu granice konkretne policijske postaje (PP Š., PU međimurska).

 

16. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom čl. 25. st. 3. ZNDG propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, u skladu s međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom čl. 37. st. 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, prema međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

 

17. Kada je riječ o međunarodnoj suradnji između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole, taj međunarodni ugovor predstavlja Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u Kopru 14. travnja 2003. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 2/04 - dalje: Sporazum).

 

18. Tim je Sporazumom, u čl. 2. st. 1., ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u st. 2. propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U st. 3. čl. 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.

 

19. Pritom Sporazum daje i značenje nekim od naprijed spomenutih izraza, pa tako prema čl. 1. toč. 2. izraz "domaća država" označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz "susjedna država" označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (toč. 3. čl. 1. Sporazuma), dok izraz "zona" označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (toč. 6. čl. 1. Sporazuma). Izraz "službena osoba" označava službenika tijela državne uprave nadležnih za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (toč. 7. čl. 1. Sporazuma).

 

20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom čl. 4. st. 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne države vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema st. 2. istog čl. službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.

 

21. Na temelju čl. 2. st. 4. naprijed spomenutog Sporazuma te čl. 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim mjestima, utvrdile da je takvo mjesto i granični prijelaz u zoni graničnih prijelaza za cestovni promet S. ob D. – T., G. – B., S. ob D. – P., R. – B., za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području (st. 1. toč. 1. Dogovora).

 

22.1. Prema odredbi čl. 184. i 185. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine", broj 117/11, 50/14 i 32/15) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, Policijska uprava M. je mješovita policijska postaja IV. kategorija i obuhvaća područje Međimurske županije, sa sjedištem u Č., a obuhvaća i policijsku postaju gdje je tužitelj zaposlen. Nadležna je i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom, sve u dužini od 38 km.

 

22.2. Pod pojmom "stalno mjesto rada" prema odredbi čl. 50. st. 2. KU podrazumijeva se "mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavljaju poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela".

 

23. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice, u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza za cestovni promet T., B., P. i B.

 

24. Tužitelj je tužbu utemeljio na tvrdnji da mu predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njegovo mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta Policijske uprave međimurske, jer je u tuženom razdoblju prema rasporedu rada, obavljao poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima T., B., P. i B., na kojima se obavlja kontrola na području Republike Slovenije, smatrajući da ta činjenica znači da je on upućen na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen. Pritom se tužitelj pozvao na odredbe čl. 56 KU/13 odnosno čl. 50. KU/17 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio.

 

25.1. Imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, revizijski sud ocjenjuje pogrešnim zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj, u obavljanju službe na radnom mjestu policijskog službenika za zaštitu granice u PU međimurskoj, koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom, u zoni graničnog prijelaza T., B., P. i B. radio izvan stalnog radnog mjesta u kojemu je zaposlen.

 

25.2 To iz razloga što njegovo stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije u kojem je on ovlašten obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njegove službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije, kao susjedne države, smatraju kao da su obavljene u PU Međimurskoj, a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije u kojem tužitelj ima pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njegovog radnog mjesta zbog čega njegov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njegovog stalnog mjesta rada.

 

26. U tom smislu pogrešno sudovi zaključuju da je tužitelj u konkretnom slučaju bio upućen na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužitelja, kao policijskog službenika za zaštitu granice, obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi čl. 7. toč. 9. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom čl. 77. st. 2. ZP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.

 

27. Kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz, tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države. Tako tužitelj, zbog činjenice da stalno mjesto njegovog rada obuhvaća i područje druge države, nije upućen na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo, već je raspoređen na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države (tako i u odlukama ovoga suda poslovni broj Rev-1206/22 od 17. siječnja 2023. i Rev-1284/22-3 od 31. siječnja 2023.).

 

28. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom čl. 56 KU/13, kao ni čl. 50. KU/17 zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.

 

29. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i na temelju ocjene da se konkretnom slučaju ima primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 u vezi s primjenom čl. 55. i 56. KU/16 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kn ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.

 

30. Utemeljeno tuženica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja spomenutog Tumačenja kao osnove za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Z. i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza D. uz službeno ovlaštenje za rad na GP D. izdano na temelju čl. 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na području Republike Slovenije i granični prijelaz D. ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.

 

31. U okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj je redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređen na rad na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu u Policijskoj upravi m., a ta policijska uprava, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća područje graničnog prijelaza T., B., P. i B. u Republici Sloveniji za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom čl. 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe čl. 9. Sporazuma kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama čl. 25. i 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine", broj 117/11, 50/14 i 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

 

32. Stoga odgovor na prvo pravno pitanje glasi:

 

- svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave m., obuhvaća područje granične prijelaze T., B., P. i B. te predstavlja zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni tih graničnih prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

 

33. Odgovor na drugo i treće postavljeno pitanje glasi:

 

              "Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu čl. 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen na temelju posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju čl. 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države.

 

34. Prema svemu iznesenom, reviziju tuženice valjalo je prihvatiti i preinačiti pobijanju presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva i na osnovi odredbe čl. 395. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci.

 

35.1. O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 163. ZPP. Tuženici su parnični troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 2.078,44 Eur/15.660,00 kn, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), i to: za sastav odgovora na tužbu 100 bodova odnosno zatraženih 132,72 Eur/1.000,00 kn (Tbr. 8./1. Tarife), za sastav podnesaka od 30. siječnja 2020. (zaprimljen 3. veljače 2020.), 3. lipnja 2020. (zaprimljen 4. lipnja 2020.), 24. rujna 2020. i 29. rujna 2020. (zaprimljen 1. listopada 2020.), po 100 bodova za svaki, odnosno zatraženih 132,72 Eur/1.000,00 kn (Tbr. 8./1. Tarife) za svaki podnesak, za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu od 5. prosinca 2019., 3. ožujka 2020 bi 23. listopada 2020., svako po 100 bodova odnosno zatraženih 132,72 Eur/1.000,00 kn (Tbr. 9./1. Tarife) za svako ročište, za ročište od 7. listopada 2019. (Tbr. 9./2) 50 bodova odnosno 99,54 Eur/750,00 kn, za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 9./3. Tarife) 50 bodova odnosno zatraženih 66,36 Eur/500,00 kn, za sastav žalbe 125 bodova odnosno zatraženih 165,90 Eur/1.250,00 kn (Tbr. 10./1 Tarife) i za sastav revizije 225 bodova odnosno zatraženih 199,08 Eur/1.500,00 kn (Tbr. 10./6 Tarife), odnosno ukupno 1.592,67 Eur/12.000,00 kn koliko je tuženici dosuđeno, jer je ona u cijelosti uspjela u parnici.

 

35.2. Tuženici nisu priznati troškovi sastava podneska od 4. prosinca 2019. kojeg je tuženica sama prouzročila time što je dopunjavala odgovor na tužbu, a okolnost da tuženica nije cjelovito odgovorila na tužbu tužitelja, usprkos tome što joj je za to bio ostavljen primjeren rok, ne može ići na teret tužitelja kao protivne stranke. Također, tuženici nije priznat niti daljnji zatraženi iznos od 250,00 kn za ročište od 7. listopada 2019., jer se na navedenom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke.

 

36. Tužitelju nisu priznati traženi troškovi sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije i reviziju, jer nije uspio u sporu (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

37. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22 i 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

 

Zagreb, 22. studenoga 2023.

 

Predsjednik vijeća

Đuro Sessa, v.r.