Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj  Gž-62/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R VA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Bjelousov predsjednice vijeća, te suca izvjestitelja i člana vijeća mr. sc. Krunoslava Barana i sutkinje Jasne Bratek članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja RS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužiteljice ĆS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po punomoćniku Mirku Cetini odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlesre Sudoststeiermerk Egen, Republika Austrija, Paldau 40, A-8341 Paldau, [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nikoli Remenaru odvjetniku u Odvjetničkom društvu Remenar & Reenar j.t.d Zagreb, radi utvrđenja, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 15. studenog 2024. poslovni broj: P-615/2022-34, u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 15. studenog 2025. poslovni broj: P-615/2022-34.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja, presuđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa 527.572 od 30.10.2006.g., na iznos od 40.000 eura, sklopljen između I i II tužitelja i tuženika te se utvrđuje da je isti bez učinka.

2. Utvrđuje se da je ništetno Očitovanje potvrđenog kod javnog bilježnika Jakić Branka pod brojem OU-2292/06 dana 07. studenog 2006.g.

3. Tuženik je dužan trpjeti upis brisanja založnog prava upisanom pod poslovnim brojem Z-11506/21 (Z-4944/06) na nekretnini upisanoj u zemljušnim knjigama Općinskog suda u Sesvetama, ..., u zk. ul. [broj ZK uloška] k.o.

[adresa], sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica].

4. Nalaže se tuženiku da I i II tužitelju nadoknadi trošak ovog postupka zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se I-tužitelju RS i II-tužiteljici ĆS naknaditi tuženiku RAIFFEISENBANK MITTLERE SÜDOSTSTEIERMARK EGEN parnični trošak u iznosu od 3.000,00 EUR (tritisuće eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobijaju tužitelji u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navode kako sud prvog stupnja nije proveo sve dokazne prijedloge tužitelja, odnosno nije proveo financijsko vještačenje kojim bi se potvrdili navodi tužitelja i utvrdila ništenost Ugovora o kreditu, jer iznos kredita od 40.000,00 Eur-a nikada nije isplaćen tužiteljima. Smatra kako bi vještak utvrdio da su ugovorene kamate i zatezne kamate i sredstva osiguranja nezakoniti. Ističu kako je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužitelji nemaju svojstvo potrošača u konkretnom slučaju. Predlažu uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu odnosno podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tužitelji traže trošak žalbe u iznosu od 400,00 Eur-a.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe kako je žalba tužitelja u potpunosti neosnovana, i nije ostvaren niti jedan o naznačenih žalbenih razloga, jer sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude nije pogrešno ili nepotpuno utvrdio činjenično stanje, niti je počinio bitnu povredu odredaba postupka, te nije pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja. Tuženik traži trošak odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 Eur-a.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu ovaj sud nalazi da pri njezinom donošenju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbama, jer je presuda razumljiva, te nema niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a nije počinjena niti koja druga povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti ( čl. 365. st. 2. ZPP-a). Izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude. Obrazloženje pobijane presude nije u suprotnosti s dokazima koje je izveo i ocijenio sud prvoga stupnja.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o jednokratnom kreditu broj 527.572 od 30. listopada 2006. sklopljen između. tužitelja, kao primatelja kredita i prednika tuženika, kao davatelja kredita i založnog vjerovnika, te očitovanja koje je solemnizirano dana 7.studenog 2006. kod Javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, pod posl. br.: OU – 2292/06. Nadalje, predmet spora je brisanje založnog prava koje je upisano u korist tuženika, sve to bez daljnjeg sudjelovanja i pristanka tuženika, kojemu se ujedno nalaže dopustiti takav upis u zemljišnu knjigu.

7. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi slijedeće:

- da je Ugovorom o jednokratnom kreditu od 30. listopada 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), tužiteljima, kao korisnicima kredita odobren kredit u iznosu od 40.000,00 eura sa kamatnom stopom od 7,75 % godišnje, te je u zemljišnim knjigama koje se vode kod Općinskog suda u Zagrebu upisano založno pravo na nekretnini založnog dužnika ĐS,

- da je Ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] u Austriji,

- da iz očitovanja javnog bilježnika proizlazi da je založni dužnik, dozvolio upis založnog prava na nekretnini čiji je vlasnik u korist tuženika,

- da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji budući je potpisan na području Republike Austrije u mjestu [adresa], a činjenica što je očitovanje o osiguranju novčane tražbine upisom založnog prava potpisano u Zagrebu, ne znači da je riječ o pravnom poslu koji je zaključen na području Republike Hrvatske jer se prema postojećoj sudskoj praksi solemnizacija ugovora u Republici Hrvatskoj ne smatra se sklapanjem pravnog posla u Republici Hrvatskoj, jer se navedenom solemnizacijom dodatno osnažuje pravni odnos između dužnika i vjerovnika u Republici Hrvatskoj, kojem se omogućuje poduzimanje pravnih radnji vjerovnika radi zaštite njegovih prava u svezi eventualnog neispunjenja, osnovnog pravnog posla, a to je u ovom slučaju ugovor o jednokratnom kreditu

- da su stranke ugovorile i primjenu austrijskog materijalnog prava,

- da tuženik nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje bankarske djelatnosti na području Republike Hrvatske, a niti je imao podružnicu u Republici Hrvatskoj,

- da Ugovor nije ništetan prema odredbama Zakona o kreditnim institucijama, koji je bio u primjeni u vrijeme sklapanja Ugovora, a koji ne sadrži odredbe o eventualnoj ništetnosti ugovora koje bi zaključile pravne osobe koje nemaju odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj

- da se radi o Ugovoru o kreditu koji je odobrila banka sa sjedištem u [adresa] u okviru svog redovnog poslovanja na teritoriju Republike Austrije,

- da se ne radi o osobi" neovlaštenog vjerovnika "prema definiciji iz čl. 2. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine, broj: 72/17-dalje: Zakon o ništetnosti)

- da Ugovor nije ništetan niti prema odredbama Zakona o kreditnim institucijama, koji je bio u primjeni u vrijeme sklapanja Ugovora, a koji ne sadrži odredbe o eventualnoj ništetnosti ugovora koje bi zaključile pravne osobe koje nemaju odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj.

8. U odnosu javnobilježničke isprave sačinjene po javnom bilježniku sud prvog stupnja utvrđuje da se iz teksta javnobilježničke potvrde jasno vidi da je javni bilježnik utvrdio identitet stranaka i njihovu sposobnost za zaključenje predmetnog pravnog posla. Također u konkretnom slučaju bile su ispunjene sve pretpostavke za osnivanje založnog prava na nekretnine sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji propisuje koje su javne isprave na temelju kojih se može dopustiti uknjižba, a to su isprave koje su o pravnim poslovima sastavili za to nadležno tijelo ili javni bilježnik u granicama svoje ovlasti i u propisanom obliku, ako sadrže sve ono što se zahtjeva za uknjižbu na temelju privatnih isprava (čl. 54. Zakona o zemljišnim knjigama), dok javnobilježnički akt predstavlja javnobilježničku ispravu s dokaznom snagom javne isprave ako su prigodom njegova sastavljanja i izdavanja ispunjene bitne formalnosti propisane Zakonom o javnom bilježništvu.

9. U postupku nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 264. st. 2. ZPP-a na koju sadržajem žalbe ukazuju tužitelji, jer sud prvog stupnja nije izveo dokaz vještačenjem, kako su to tužitelji predlagali.

10. Naime sud prvog stupnja je jasno obrazložio da preloženi dokaz vještačenjem nije izveo jer je činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nedvojbeno utvrdio na temelju ostalih izvedenih dokaza.

11.Tužitelji se pozivaju kako bi vještačenjem bila utvrđena ništetnost odredaba o ugovorenim kamatama, zateznim kamatama i sredstvima osiguranja, koje odredbe su ugovora bile nerazumljive tužiteljima, te navodeći da se radilo o tipskom ugovoru opterećenom tim nepoštenim odredbama.

12. Ovi navodi tužitelja nisu osnovani. Naime, tužitelji svojim zahtjevom ne traže utvrđenje ništetnosti nepoštenih odredaba o ugovorenim kamatama, zateznim kamatama i sredstvima osiguranja, već ništetnost cijelog ugovora. Predmet zaštite po Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03-dalje: ZZP) važećeg u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, je zaštita od nepoštenih odredbi. Naime, prema tome Zakonu predmet kontrole nije ugovor u cjelini, već pojedina odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i tu zaštitu uživa potrošač.

13. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja, bitne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva analizirao i ocijenio na način propisan odredbom čl. 8. ZPP. Za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke je naveo iscrpne, jasne i prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud i koji žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju.

14. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je konkretan pravni posao sklopljen u Republici Austriji, a za koje utvrđenje je sud prvog stupnja dao jasne i obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

15.Stranke su spornim Ugovorom ugovorili primjenu austrijskog prava (toč. 20 F2 Općih uvjeta poslovanja tuženika u svezi s toč. C Ugovora. Navedeno nije protivno odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine 53/91, 88/01, dalje: ZRSZ), a i čl. 20. točka 8. ZRSZ je propisano da se na ugovore o zajmu u koje spada i ugovor o kreditu primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca (kreditora), a nije sporno da je to bila Austrija.

16. Navedeno znači da je ništetnost ugovora bilo moguće dokazivati samo unutar eventualnih razloga za ništetnost koje propisuje austrijsko pravo.

17. Međutim, iz činjeničnog supstrata tužbe, a za koji je sud vezan, sukladno odredbi čl. 186. ZPP, a niti tijekom postupka tužitelji nisu ukazivali na razloge zbog kojih bi predmetni Ugovor bio ništetan u smislu normi ugovorenog prava, već kao osnovni razlog ništetnosti ističu činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, a tuženik nije imao odobrenje nadležne institucije (HNB) za obavljanje bankarskih poslova u Republici Hrvatskoj, kao i da su Ugovor o kreditu, Očitovanje bili suprotni Zakonu o ništetnosti, čl. 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09,112/12,143/13,9/15,78/15 i 102/15-dalje. ZPK), kao i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05-dalje. ZOO, navodeći da je činidba neodređena ili neodrediva, kao i nepoštene ugovorne odredbe, pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača.

18. Iz navedenog proizlazi da su se upravo tužitelji u tužbi i tijekom postupka pozivali na primjenu hrvatskog materijalnog prava (iako je tuženik već u odgovoru na tužbu osporio primjenu tog prava). Međutim, da se ništetnost odluke i mogla i trebala ispitivati unutar propisa koji vrijede u Republici Hrvatskoj, sud prvoga stupnja je dao valjane i jasne razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva i u okviru normi hrvatskoga prava.

19. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik, kao austrijska kreditne ustanova davala kredit hrvatskim državljanima–fizičkim osobama na teritoriju Republike Austrije, nije razlog, kako to pogrešno smatraju tužitelji zbog kojeg bi ugovori bili ništetni (plasiranje kredita na područje Republike Hrvatske, bez odobrenja HNB).

20. Naime, u trenutku sklapanja pravnog posla među strankama, 30. listopada 2006. nije postojala potreba za izdavanjem odobrenja HNB za zaključenje ugovora o kreditu između banke koja ima sjedište na području Republike Austrije s državljaninom Republike Hrvatske kao korisnikom kredita, niti odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama u vlasništvu državljana Republike Hrvatske u Republici Hrvatskoj, ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava kao ovršna isprava kojom se omogućuje neposredno pokretanje ovršnog postupka na založenoj nekretnini u Republici Hrvatskoj.

21. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio, kako to ne proizlazi niti iz odredaba Zakona o bankama (Narodne novine, broj: 84/02 i 114/06), niti je ta obveza postojala sve do 30. rujna 2015., kada je stupio na snagu Zakon izmjenama i dopunama Zakona potrošačkom kreditiranju (Narodne novine" 102/15-dalje ZPK), čak i da su tužitelji dokazali da je Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, jer se odredba čl. 19. j. ZPK primjenjuje na ugovore zaključena nakon stupanja na snagu te odredbe.

22. U konkretnom slučaju utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključen u Republici Austriji, dok se Zakon o ništetnosti odnosio na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su zaključeni u Republici Hrvatskoj. Osim toga, presudom suda Europske unije poslovni broj C-630/17 od 14. veljače 2019. presuđeno je da čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis državne članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojega je, među ostalima, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovni sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastankom u drugoj državi članici koja ne raspolaže odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak iako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

23. Stoga, da bi se neko smatrao neovlaštenim vjerovnikom u smislu odredbe čl. 2. Zakona o ništetnosti nedostaje jedan od kumulativno traženih uvjeta, a to je da tuženik nije imao potrebnu suglasnost HNB, time se sukladno gore navedenoj presudi Europskog suda tuženik ne može smatrati neovlaštenim vjerovnikom, pa stoga se u smislu odredbe čl. 1. st. 1. Zakona o ništetnosti taj zakon ne može niti primjenjivati na konkretan ugovor, a pogotovo i stoga, a na što je ukazao u Europski sud u svojoj presudi, jer se taj Zakon primjenjuje i na one ugovore koji su sklopljeni prije njegovog stupnja na snagu. Osim toga, Zakon o ništetnosti ukinut je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 3. studenog 2020. broj U-I-3678/2017, zbog čega se odredbe tog Zakona više ne primjenjuju na području Republike Hrvatske niti se na njima mogu temeljiti sudske odluke.

24. Dakle, ne može se više smatrati da bi predmetni Ugovor o kreditu bio ništetan zbog toga što je sklopljen s neovlaštenim vjerovnikom (kada bi se utvrdilo da bi bio sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom), pri čemu valja imati na umu i to da je ugovor od strane vjerovnika ispunjen, a zabrana se odnosila samo na jednu ugovornu stranu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1564/2018-2 od 9. listopada 2019).

25. S obzirom na sve izneseno predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan jer nije protivan prisilnim propisima Republike Hrvatske (čl. 322. st. 1. ZOO) prema kojem je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenoga pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

26. Nije ništetno ni Očitovanje sastavljeno kod javnog bilježnika Branka Jakića 7. studenog 2006., koje je očitovanje volje jedne i to obvezne stranke uz ispravu o pravnom poslu osnova za zasnivanje založnog prava na nekretninama suglasno mjerodavnom čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine, broj: 78/93, 29/94, 162/98 i 16/07-dalje: ZJB), u vezi sa čl. 54. ZJB. Odredbom čl. 59. st. 1. ZJB je propisano da ako nisu u pitanju poslovi iz čl. 53. ZJB (a izvjesno je da nisu), sudionici u pravnom poslu, svi ili neki od njih, mogu isprave o pravnom poslu potvrditi kod javnog bilježnika.

27. U odnosu na žalbeni navod tužitelja da tuženik nije procjenjivao njihovu kreditnu sposobnost, valja navesti da je procjena kreditne sposobnosti dužnika stvar procjene davatelja kredita te ni na koji način ne može utjecati na valjanost ugovora.

28. Slijedom svega navedenoga, kako je utvrđeno da je Ugovor o kreditu valjan, tako je valjalo odbiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništavim tog Ugovora, a s tim u svezi odbijen je i zahtjev za utvrđenjem ništavim Očitovanja od 7. studenog 2006., koji zahtjev tužitelji temelje na tvrdnji o ništetnosti Ugovora o kreditu.

29. Sud prvog stupnja je pravilno obračunao parnični trošak tuženiku na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

30. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

31. Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, obzirom navedena parnična radnja nije bila nužna za ovaj postupak (čl. 155. st. 1. ZPP)

Osijek, 5. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Bjelousov