Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-375/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Bjelousov predsjednice vijeća, te suca izvjestitelja mr. sc. Krunoslava Barana i sutkinje Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz odvjetničkog društva Vučinić iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji od 7. lipnja 2024. poslovni broj:P-435/2024-7 i dopunske presude od 14. lipnja 2024. P-435/2024-9, u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji od 7. lipnja 2024. poslovni broj:P-435/2024-7 i dopunska presuda od 14. lipnja 2024. poslovni broj P-435/2024-9.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. ugovora o [broj kredita] od 3. kolovoza 2007. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora potvrđenog po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću posl. broj Ou-2034/2005 dana 4. kolovoza 2005. u dijelu kojim je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, pa tužiteljica nije dužna plaćati mjesečni anuitet po promjenama kamatnih stopa od prve promjene kamatne stope, pa nadalje.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 OIB 14036333877 da tužiteljici VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 2.711,65 € sa zateznim kamatama:

na iznos od 15,77 € od 1.6.2006 do isplate, na iznos od 16,05 € od 1.7.2006 do isplate, na iznos od 15,90 € od 8.8.2006 do isplate, na iznos od 15,87 € od 1.9.2006 do isplate, na iznos od 15,79 € od 3.10.2006 do isplate, na iznos od 15,67 € od 1.11.2006 do isplate, na iznos od 15,49 € od 1.12.2006 do isplate, na iznos od 15,25 € od 3.1.2007 do isplate, na iznos od 15,06 € od 1.2.2007 do isplate, na iznos od 14,96 € od 1.3.2007 do isplate, na iznos od 14,87 € od 3.4.2007 do isplate, na iznos od 14,59 € od 1.5.2007 do isplate, na iznos od 14,34 € od 1.6.2007 do isplate, na iznos od 14,14 € od 3.7.2007 do isplate, na iznos od 14,13 € od 7.8.2007 do isplate, na iznos od 14,11 € od 7.9.2007 do isplate, na iznos od 22,62 € od 2.10.2007 do isplate, na iznos od 22,41 € od 3.11.2007 do isplate, na iznos od 22,54 € od 4.12.2007 do isplate, na iznos od 22,26 € od 3.1.2008 do isplate, na iznos od 22,49 € od 2.2.2008 do isplate, na iznos od 22,55 € od 1.3.2008 do isplate, na iznos od 44,54 € od 1.4.2008 do isplate, na iznos od 43,12 € od 1.5.2008 do isplate, na iznos od 42,37 € od 3.6.2008 do isplate, na iznos od 42,57 € od 1.7.2008 do isplate, na iznos od 41,47 € od 1.8.2008 do isplate, na iznos od 41,18 € od 2.9.2008 do isplate, na iznos od 41,30 € od 2.10.2008 do isplate, na iznos od 44,29 € od 1.11.2008 do isplate, na iznos od 41,70 € od 3.12.2008 do isplate, na iznos od 48,67 € od 3.1.2009 do isplate, na iznos od 48,72 € od 3.2.2009 do isplate, na iznos od 48,50 € od 3.3.2009 do isplate, na iznos od 47,50 € od 1.4.2009 do isplate, na iznos od 47,17 € od 1.5.2009 do isplate, na iznos od 45,88 € od 2.6.2009 do isplate, na iznos od 44,83 € od 1.7.2009 do isplate, na iznos od 44,56 € od 1.8.2009 do isplate, na iznos od 44,45 € od 1.9.2009 do isplate, na iznos od 43,98 € od 1.10.2009 do isplate, na iznos od 43,22 € od 3.11.2009 do isplate, na iznos od 43,37 € od 1.12.2009 do isplate, na iznos od 43,39 € od 8.1.2010 do isplate, na iznos od 43,59 € od 2.2.2010 do isplate, na iznos od 42,96 € od 2.3.2010 do isplate, na iznos od 43,37 € od 1.4.2010 do isplate, na iznos od 42,71 € od 1.5.2010 do isplate, na iznos od 42,54 € od 1.6.2010 do isplate, na iznos od 44,77 € od 1.7.2010 do isplate, na iznos od 43,67 € od 3.8.2010 do isplate, na iznos od 44,81 € od 1.9.2010 do isplate, na iznos od 43,67 € od 1.10.2010 do isplate, na iznos od 42,20 € od 3.11.2010 do isplate, na iznos od 43,54 € od 1.12.2010 do isplate, na iznos od 40,48 € od 8.1.2011 do isplate, na iznos od 38,44 € od 1.2.2011 do isplate, na iznos od 38,46 € od 1.3.2011 do isplate, na iznos od 37,25 € od 1.4.2011 do isplate, na iznos od 36,82 € od 1.5.2011 do isplate, na iznos od 38,90 € od 1.6.2011 do isplate, na iznos od 38,55 € od 1.7.2011 do isplate, na iznos od 40,07 € od 2.8.2011 do isplate, na iznos od 38,34 € od 1.9.2011 do isplate, na iznos od 36,54 € od 1.10.2011 do isplate, na iznos od 27,33 € od 1.11.2011 do isplate, na iznos od 24,61 € od 1.12.2011 do isplate, na iznos od 23,97 € od 3.1.2012 do isplate, na iznos od 23,82 € od 1.2.2012 do isplate, na iznos od 23,40 € od 1.3.2012 do isplate, na iznos od 22,74 € od 1.4.2012 do isplate, na iznos od 22,41 € od 1.5.2012 do isplate, na iznos od 22,03 € od 1.6.2012 do isplate, na iznos od 21,41 € od 1.7.2012 do isplate, na iznos od 20,97 € od 1.8.2012 do isplate, na iznos od 20,38 € od 1.9.2012 do isplate, na iznos od 19,68 € od 2.10.2012 do isplate, na iznos od 19,44 € od 1.11.2012 do isplate, na iznos od 19,06 € od 1.12.2012 do isplate, na iznos od 18,49 € od 3.1.2013 do isplate, na iznos od 17,58 € od 1.2.2013 do isplate, na iznos od 17,42 € od 1.3.2013 do isplate, na iznos od 16,95 € od 3.4.2013 do isplate, na iznos od 16,32 € od 1.5.2013 do isplate, na iznos od 15,43 € od 1.6.2013 do isplate, na iznos od 14,93 € od 2.7.2013 do isplate, na iznos od 14,51 € od 1.8.2013 do isplate, na iznos od 14,14 € od 1.9.2013 do isplate, na iznos od 13,80 € od 1.10.2013 do isplate, na iznos od 10,41 € od 1.11.2013 do isplate, na iznos od 3,74 € od 1.12.2013 do isplate, na iznos od 3,59 € od 4.1.2014 do isplate, na iznos od 0,74 € od 1.2.2014 do isplate, na iznos od 0,70 € od 4.3.2014 do isplate, na iznos od 0,66 € od 1.4.2014 do isplate, na iznos od 0,62 € od 1.5.2014 do isplate, na iznos od 0,59 € od 1.6.2014 do isplate, na iznos od 0,55 € od 1.7.2014 do isplate, na iznos od 0,52 € od 2.8.2014 do isplate, na iznos od 0,49 € od 2.9.2014 do isplate, na iznos od 0,45 € od 4.11.2014 do isplate, na iznos od 0,41 € od 5.11.2014 do isplate, na iznos od 0,37 € od 6.1.2015 do isplate, na iznos od 0,33 € od 9.1.2015 do isplate, na iznos od 0,31 € od 3.3.2015 do isplate, na iznos od 0,26 € od 7.3.2015 do isplate, na iznos od 0,23 € od 5.5.2015 do isplate, na iznos od 0,19 € od 19.5.2015 do isplate, na iznos od 0,15 € od 21.6.2015 do isplate, na iznos od 0,12 € od 29.7.2015 do isplate, na iznos od 0,08 € od 10.9.2015 do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015. godine

po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.421,61 EUR, sa zateznom kamatom po stopi iz čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima od 7.lipnja 2024. do isplate, dok se preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška tužiteljice odbija kao neosnovan."

2. Dopunskom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 512,50 EUR sa zateznom kamatom od 7. lipnja 2024. do isplate po stopi iz čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog trošak tužiteljice odbija kao neosnovan."

3. Presudu suda prvog stupnja i dopunsku presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te glede odluke o troškovima. U žalbi u bitnome navodi kako je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je poklonio vjeru iskazu tužiteljice koji je suprotan materijalnim dokazima koje je tuženik dostavio u spis o tome da tužiteljica nema status potrošača, jer je u Ugovoru o kreditu navedno kako se iznos od 20.000,00 Chf koristi za kupovinu gospodarske zgrade štale i dvorišta, a tuženik je dostavio i dokaze iz kojih je vidljivo da se predmetna nekretnina koristila za najam. Kako tužiteljica u konkretnom slučaju nema status potrošača, to se ne mogu primijeniti odluke iz kolektivnog spora na koje se poziva sud prvog stupnja. Nadalje ističe kako je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te je pogrešno primijenio i materijalno pravo odnosno propise o zaštiti potrošača. Smatra kako je sud prvog stupnja pogrešno primijenio i pravo EU-a te je pogrešno protumačio pravila o vraćanju bez osnove. Ističe kako je pogrešan stav suda prvog stupnja kojim se utvrđuje da su odredbe ugovora o kreditu o kamatnoj stopi ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuju značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, jer to ne proizlazi iz okolnosti slučaja. Tuženik ujedno smatra kako je sud prvoga stupnja pogrešno utvrdio zastaru i pogrešno odredio tijek zateznih kamata na svaki pojedini iznos. Slijedom izloženoga tuženik smatra da nije pravilna niti odluka o parničnim troškovima. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova tuženiku, odnosno podredno da sud drugog stupnja provede postupak uz odgovarajuću primjenu odredaba o postupku pred sudom prvog stupnja radi otklanjanja nedostataka zbog kojih bi pobijanu presudu trebalo ponovo ukinuti i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Tuženik traži trošak žalbe u iznosu od 312,50 Eur-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da pri njezinu donošenju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/9, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2,07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23, dalje: ZPP), niti je počinjena bilo koja druga povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti ( čl. 365. st. 2. ZPP-a. Pobijana presuda nije proturječna te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.711,65 Eur-a na ime pretplate zbog nepoštenih odredaba predmetnog ugovora o kreditu zbog ugovorene promjenjive stope kamate.

8. U provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao davatelj kredita sklopili Ugovor o [broj kredita] od 3. kolovoza 2007. kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 54.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od deset godina uz kamatnu stopu od 3,99 % godišnje koja će se mijenjati temeljem odluke banke,

- da je kredit u iznosu od 20.000,00 Chf bio za kupnju gospodarske zgrade štale i dvorišta, a preostali dio za adaptaciju kuće,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv više tuženika, među ostalim i tuženika u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivni interes i prava potrošača i korisnika kredita tako što su potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u djelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu za koju je vezana glavnica CHF - valutna klauzula,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 između ostalog odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u djelu kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći o njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke proizlazi da je utvrđena visina preplaćenih iznosa po pojedinim anuitetima za utuženo razdoblje odnosno razlika između plaćenih anuiteta i visine anuiteta obračunatih po početnom tečaju za Chf koji je bio važeći na dan korištenja kredita kao i ugovorene kamatne.

9. Sud prvog stupnja po provedenom postupku u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev, utvrdivši kao osnovane tvrdnje tužiteljice o ništetnosti predmetnog ugovora, pozivajući se na odluke Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojima je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (i drugih banaka navedenih u citiranim odlukama) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača), odnosno da je postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03- dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007.

10. S obzirom da su stranke predmetni Ugovor o kreditu sklopile u razdoblju koje se navodi u prednje navedenim pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, sud prvog stupnja ocjenjuje da je vezan za pravna utvrđenja iz istih, utvrđuje da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan, pa sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 2.711,65 Eur- a, koji je tužiteljica postavila po provedenom vještačenju. Tuženikov prigovor zastare je odbijen kao neosnovan, dok je o prigovoru kako nije riječ o potrošačkom ugovoru sud dao obrazloženje kako je prihvatio iskaz tužiteljice da su sredstva dobivena stambenim kreditom utrošena u kuću u kojoj živi, a ne za onu koju iznajmljuje, pa kako tuženik nije dostavio dokaz kojim bi potvrdio suprotno iskaz tužiteljice cijeni iskrenim i istinitim.

11. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te da je ugovoreno da će tužitelj kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama za vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

12. Za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj Zakon bio na snazi potom od 7. kolovoza 2007. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) kada je taj Zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i kasnije odredbom članka 99. Zakona propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijenu poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13. O tome da je u potrošačkom ugovoru o kreditu nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva bez ugovorenih parametara, u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po tužbi radi zaštite kolektivnih prava i interesa na koju se tužitelj pozvao u svojoj tužbi u skladu s odredbom članka 502. c ZPP-a kojom je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnih presuda kojim su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i kasnije u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

14. S druge strane presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđenom presudom VSRH broj Rev- 2221/18) utvrđeno je da je između ostalog i tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali osim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

15. Sud u svakom pojedinom postupku dužan je raspraviti osnovanost navoda tužbe s aspekta ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Prema odredbi čl. 502. a. ZZP-a udruge, tijela, ustanove organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje su u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno uz uvjete predviđene zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljenim određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanje, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuju ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502. b. ZZP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a. ZZP-a dok je čl. 502. ZZP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravo utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a ZZP- a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati.

16. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interes obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud pravilno utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u Chf.

18. S druge strane, utvrđujući da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa zbog ugovorene promjenjive kamatne stopa.

19. Navedeno, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 1111. Z O O - a u svezi s odredbom čl. 323. ZOO-a kada je tuženiku naložio da tužiteljici isplati utuženi iznos plaćen zbog ugovorene promjenjive kamatne stope.

20. Prilikom odlučivanja o visini zahtjeva sud prvog stupnja je proveo vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke kojim je utvrđena visina preplaćenih iznosa na ime promjenjive kamatne stope od 2.711,65 Eur-a.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud trebao uzeti u obzir negativne tečajne razlike, jer tuženik tijekom postupka nije postavio protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja, o kojem bi sud prvog stupnja morao odlučiti. Neosnovano tuženik ističe kako vještačenje nije provedeno prema pravilima struke. Na prigovor tuženika vještak je ostao kod svojeg nalaza, a tuženik nije predlagao novo vještačenje.

22. Sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodno i nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti, pri čemu ni takva izmjena tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamjene (stare) odredbe, kao što je podnošenje zahtjeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da se u skladu s čl. 6. st. 1. Direktive vijeća 93/16 EEZ od 5. travnja 1993. u nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi. (vidjeti osobito presudu u premetima C-618/10 odnosno C- 70/17 i C- 179/17). Iz toga slijedi da nacionali sud nije ovlašten mijenjati sadržaj nepoštenih odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelje robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošača (presuda od **.**.2006. ŽL i dr. C- 154/15, C-307/15 i C-308/15).Tako je sud EU smatrao da obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koju tvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

23. Kako se pak imovina tuženika bez osnove povećala, što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, to je tuženik dužan tužiteljici vratiti ove iznose zajedno s kamatom koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a teče na svaki pojedini mjesečni pretplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja kako je to navedeno u pobijanoj presudi.

24. Nadalje, prema pravnom shvaćanju suda prvog stupnja pokretanjem parničnog postupka, za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17, Rev- 3142/18, Rev-1404/18).

25. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu promjenjive kamatne stopa, to proistječe da je tužiteljica pravomoćnošću istih saznala za utvrđenje odnosno povredu prava potrošača iz ugovora o kreditu, slijedom čega rok zastare teče od 13. lipnja 2014., a tužba je podnesena 9. travnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezano uz ugovaranje promjenjive kamatne stope, pa prigovor tuženika nije osnovan.

26. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj čla. 2. b , čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljen između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj rok u cijelosti ispunjen, kada za slične tužbe, koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava, taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

27. Prigovor svojstva potrošača tužiteljice nije doveden u pitanje, a bući se radi o činjeničnim okolnostima to teret dokaza da nije riječ o potrošačkom ugovoru, leži na tuženiku kao kreditoru.

28. Na ostale žalbene navode tuženika da je sud neistinito i nepotpuno utvrdio činjenično stanje vezano uz vođenje pojedinačnih pregovora i je li tužiteljica bila dovoljno informirana za navesti je kako je teret dokazivanja o obaviještenosti tužiteljice-potrošača na tuženiku, a isti ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužiteljice, to je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužiteljice nije bila pravilno informirana o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja istog.

29. Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad (Narodne novine, broj 138/23) pravilno obračunao troškove koju su bili neophodni za vođenje postupka.

30. U odnosu na dopunsku presudu ističe se kako je njome sud prvog stupnja,na temelju odredbe čl. 339. st. 1. ZPP-a dopunio odluku o parničnim troškovima, na način da je tužiteljici priznao PDV na dosuđene parnične troškove.

31. Kako žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude i dopunske presude to je slijedom svega navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu i dopunsku presudu suda prvog stupnja.

Osijek, 5. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Bjelousov