- 1 -              Rev 122/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 122/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz V., (OIB …), kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u R., protiv tuženika H.-H. p. d.d. iz Z., (OIB …), radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1762/2019-2 od 8. rujna 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2673/2018-17 od 26. rujna 2019., u sjednici održanoj 22. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je:

 

- odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je nedopuštena tuženikova Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu broj … od 1. travnja 2016. kojom mu je otkazan Ugovor o radu broj … od 30. ožujka 2015. sklopljen na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta pomoćnog radnika za poslove razrade pošiljki u organizacijskoj jedinici Divizija Pošta, Sektor sortiranja, Odjel sortiranja R., te da njegov radni odnos kod tuženika temeljem navedenog Ugovora o radu nije prestao - time da se tuženiku naloži da ga vrati na posao, na radno mjesto naznačeno u ugovoru o radu, te da mu naknadi prouzročeni parnični trošak od 2.500,00 kn,

 

- odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška,

 

- naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak sastava žalbe od 800,00 kn.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju (kako drži) „zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 354. st. 1. i st. 2. toč.11. ZPP-a“ i „zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 3. u svezi čl. 356. ZPP-a“. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači tako da se prihvati njegov tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 8. rujna 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a st. 1. podst. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa ...“.

 

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji: to sve imajući na umu odredbu čl. 391. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“

 

7. Suprotno tvrdnjama revidenta - da je „izreka presude proturječna obrazloženju“, da su razlozi presude „nejasni i proturječni“ i da je osporena presuda „nedostatno obrazložena ...“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode tuženika relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se revident poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., na koju i opisno revident ukazuje.

 

8. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po drugostupanjskom sudu relevantnim za odluku o predmetu spora, sve uz tvrdnje da je zaključak suda o poremećaju procesa rada kod tuženika zbog njegovih „navodnih kašnjenja paušalan, ali i nelogičan, pa čak i bezobrazan“, da je „jednostavno neshvatljivo olako kvalificiranje tih njegovih benignih zakašnjenja (ukoliko ih je uopće bilo)“, da je (to je i bit tih tvrdnji) već i iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti (kao što je to učinio prvostupanjski sud) da mu ugovor nije otkazan opravdano i sa valjanim razlozima, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a), niti ti se navodi ne mogu uzeti relevantnim za odluku o predmetu spora.

 

9. Valja kod toga uvažiti:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u suštini: da je drugostupanjski sud trebao, kao što je to učinio i prvostupanjski sud, povjerovati njemu i prihvatiti njegove navode i njegova shvaćanja o sadržaju i težini njegova postupanja - a ne povjerovati tuženiku i osporenu odluku tuženika ocijeniti pravilnom i dopuštenom), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je i tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da i on (i pored tereta dokazivanja razloga za otkaz ugovora na tuženiku) predloži dokaze za svoja shvaćanja i činjenice na koje se poziva i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza - ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

10. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

10.1. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

11. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenim danog mu otkaza ugovora o radu temeljem tuženikove Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu broj … od 1. travnja 2016., a kojom mu je otkazan Ugovor o radu broj … od 30. ožujka 2015. sklopljen na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta pomoćnog radnika za poslove razrade pošiljki u organizacijskoj jedinici Divizija Pošta, Sektor sortiranja, Odjel sortiranja R., kumuliran sa zahtjevom na utvrđenje da njegov radni odnos kod tuženika temeljem navedenog Ugovora o radu nije prestao - i zahtjevom da se tuženiku naloži da ga vrati na posao, na ugovorom o radu ugovoreno radno mjesto.

 

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj (prema sklopljenom ugovoru o radu) radio kod tuženika kao pomoćni radnik na poslovima razrade pošiljaka u Organizacijskoj jedinici Divizija pošta, sektor sortiranja, odjel sortiranja R.,

 

- da je 18. prosinca 2015. tuženik uputio tužitelju pismeno - Upozorenje kojim ga je obavijestio da je u prethodnom razdoblju od studenoga do prosinca kršio radne obveze, dolazio na posao sa zakašnjenjem - te upozorio da poslove mora obavljati savjesno i stručno prema uputama ovlaštenih osoba jer da mu u protivnom ugovor o radu može biti otkazan,

 

- da je tužitelj i nakon toga nastavio kasniti na posao, pa je tako u razdoblju od prosinca 2015. do veljače 2016. više puta (konkretno: 29. prosinca 2015., 27. siječnja 2016., 17. veljače 2016., 18. veljače 2016. i 23. veljače 2016.) kasnio u dolasku na posao 10 do 15 minuta, a 23. veljače 2016. kasnio je 3 minute,

 

- da je tužitelju, zbog tih propusta, Odlukom tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 1. travnja 2016. otkazan ugovor o radu jer (da) je povrijedio obveze iz radnog odnosa.

 

12.1. Sporno je u revizijskom stupnju predstavlja li opisano postupanje tužitelja (njegova zakašnjavanja, sve nakon što je bio upozoren na propuste u radu) povredu obveze iz radnog odnosa koja opravdava dani mu otkaz ugovora o radu.

 

13. Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio.

 

14. Shvaćanje je drugostupanjskog suda:

 

              „... Sud prvog stupnja je utvrdio da nije dopušten otkaz Ugovora o radu tužitelju Odlukom tuženika (...) te da radni odnos tužitelja kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme (...) nije prestao, iz razloga što je tužitelj obavljao poslove u skladu s propisanim obvezama prema ugovoru o radu, kašnjenja je kompenzirao te je imao dogovor sa kolegama po potrebi tako da nije došlo do poremećaja rada. Pri tom sud prvog stupnja navodi da je ove činjenice utvrdio iz sadržaja iskaza svjedoka G. P. i A. M.

 

              Kada je u presudi navodio sadržaj iskaza svjedokinje G. P., sud prvog stupnja naveo je kako je ista iskazala da je tužitelj često kasnio i verbalno napadao nadređene osobe. Pri iznošenju sadržaja iskaza svjedoka A. M. u presudi suda prvog stupnja navedeno je da je isti iskazao kako je kašnjenje tužitelja utjecalo na proces rada. Razlozi presude suda prvog stupnja utemeljeni na zaključku suda prvog stupnja kako su iz sadržaja iskaza svjedoka G. P. i A. M. utvrđene odlučne činjenice da je tužitelj obavljao poslove u skladu s propisanim obvezama prema ugovoru o radu, kašnjenja je kompenzirao te je imao dogovor sa kolegama po potrebi te da nije došlo do poremećaja rada, predstavljaju pogrešno utvrđene odlučne činjenice.

 

              Razmatranjem sadržaja zapisnika o iskazima svjedoka G. P. i A. M. sa ročišta za glavnu raspravu u spisu predmeta suda prvog stupnja posl. br. Pr-2673/2018 od 11. prosinca 2018. proizlazi upravo suprotno. Svjedokinja G. P. je iskazala da joj je, kao voditeljici Odjela za sortiranje kod tuženika, poznato kako je tužitelj često kasnio i nije dolazio na vrijeme, verbalno je napadao nadređene osobe i nju. Nekoliko ga je dana čekala na radnom mjestu a tužitelj je kasnio te su morali preraspodijeliti radnike iz drugih odjela na njegovo radno mjesto. Svjedok A. M. iskazao je da je tužitelj znao kasniti i da je uvijek govorio povišenim tonom. Tužiteljevo kašnjenje je utjecalo na proces rada, usporavao se iskrcaj, utjecalo je na razradu na drugim odjelima te na angažiranje više ljudi.

 

              Time je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer iz rezultata dokaznog postupka proizlazi suprotan zaključak o odlučnim činjenicama, da je tužitelj u izvršavanju radnih obveza postupao suprotno odredbi članka 60. stavak 1 Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/2014, 127/2017 i 98/2019, dalje: ZR) što je posljedično uzrokovalo usporavanje procesa rada te utjecalo na rad u drugim odjelima a ujedno je uzrokovalo potrebu preraspodjele radnika iz drugih odjela, što svakako predstavlja poremećaj rada izazvan tužiteljevim nepravodobnim izvršavanjem poslova na radu kod tuženika. Za razliku od neutemeljenog zaključka suda prvog stupnja, ne radi se o "eventualnim manjim kašnjenjima" već o učestalim, stvarnim kašnjenjima od 29. prosinca 2015., 27. siječnja 2016., 17. veljače 2016., 18. veljače 2016. i 23. veljače 2016., koje je sam tužitelj potpisao u knjizi službe za navedene dane.

 

              Utvrđena povreda obveza iz radnog odnosa ostvarena nepoštivanjem radnog vremena odnosno navedenim kašnjenjem, u savezu sa posljedično izazvanim poremećajima u procesu rada tuženika, predstavlja takvu povredu obveza iz radnog odnosa koja opravdava tuženikovu Odluku o otkazu iz tih razloga, uzimajući u obzir ustrajnost tužitelja u toj povredi, unatoč prethodnim usmenim upozorenjima i unatoč pismenom Upozorenju o kršenju obveza iz radnog odnosa s mogućnošću otkaza ugovora o radu od 18. prosinca 2015. zbog opetovanih kašnjenja od po 10 do 40 minuta u prethodnom razdoblju od studenog do prosinca 2015.

 

              Stoga se, za razliku od zaključka suda prvog stupnja, Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju od 1. travnja 2016. temelji na opravdanom razlogu predviđenom odredbom članka 115. stavak 1, točka 3 ZR. Tuženik je, sukladno odredbi članka 135. stavak 3 ZR dokazao opravdanost takve odluke i pri otkazivanju je postupao u skladu sa odredbama članka 119. ZR, prethodno upozorivši tužitelja na kršenje obveza iz radnog odnosa s mogućnošću otkaza ugovora o radu, kao u Upozorenju od 18. prosinca 2015. Ujedno je tuženik tužitelju omogućio da prije otkaza iznese svoju obranu, kao što proizlazi iz sadržaja Odluke tuženika od 29. travnja 2016. kojom se odbija tužiteljev zahtjev za zaštitu prava.

 

              Slijedom navedenog, a zbog izvođenja nepravilnog zaključka o činjenicama odlučnim za primjenu odredbe članka 133. stavak 2. ZR, ovaj sud je primjenom odredbe članka 373. točka 2 ZPP preinačio prvostupanjsku presudu ...“.

 

15. Takvo shvaćanje (konkretno: o postojanju opravdanih „razloga za otkaz zbog tužiteljevog ustrajnog kršenja obveza iz radnog odnosa“, odnosno da „tuženikova Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju od 1. travnja 2016. nije nedopuštena već je u skladu sa člankom 115., stavak 1. točka 3. ZR ...“) je pravilno.

 

16. Odredbama čl. 115. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR-a) propisano je da poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, između ostalog i u slučaju (podstavak 3. toga članka) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

17. Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a mora dokazati poslodavac.

 

Kako je u situaciji kada se otkaz ugovora o radu temelji (kao ovdje) na više povreda radnih obveza, koje čine pravni standard "kršenja radnih obveza", za opravdanost takvog otkaza dovoljno da i samo jedna od tih povreda daje osnovu za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, tuženik je u smislu navedene odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a i da bi uspio u sporu morao dokazati da je tužitelj počinio bar jednu od povreda radnih obveza koje mu je u osporenoj Odluci stavio na teret - a koja bi predstavljala opravdani razlog za dani mu otkaz Ugovora o radu.

 

18. Pritom, kod ocjene postoje li razlozi za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika valja imati na umu ukupno ponašanje radnika za vrijeme trajanja ugovorenog radnog odnosa, i to ponašanje u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.

 

19. U ovome slučaju, polazeći i od toga da svako otkazivanje ugovora o radu valja individualizirati - jer odluka o dopuštenosti toga otkaza ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da su ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnosno shvaćanje da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za takav otkaz, i to uz primjenu istaknute odredbe čl. 115. st. 1. podst. 3. ZR-a.

 

20. Naime, sadržaj kao i priroda poslova radnog mjesta pomoćnog radnika za poslove razrade pošiljki kod tuženika, koje poslove je tužitelj obavljao i trebao obavljati na temelju Ugovora o radu, koju bi prirodu trebao karakterizirati pouzdan i uzoran rad, s ponašanjem kojim će se u svakom slučaju poštivati organizirani i razuman proces odlučivanja i rada kod tuženika, u kojemu je procesu postojanje povjerenja između radnika i poslodavca nužno za normalnu egzistenciju radnog odnosa, zahtijeva savjesnog, korektnog, discipliniranog radnika - koji će dolaziti na posao u vrijeme i na način koji je ugovoren i ispunjavati radne zadatke (pravodobno i savjesno ispunjavati ugovorene obveze i /time/ dolaziti na posao u ugovoreno vrijeme), odnosno radnika koji će voditi brigu i o poslu tuženika i njegovim obvezama, pa je tuženik imao pravo očekivati i zahtijevati i od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno i korektno te disciplinirano, odgovorno i profesionalno ispunjava svoje ugovorene radne obveze - u koje spada i dolazak na posao i obavljanje posla, uz dosljedno poštivanje propisanog procesa rada i radnih obveza i prethodno naznačenih vrijednosti, a sve u smislu odredaba čl. 4. (prema kojoj: „U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.“), čl. 5. (prema kojoj: „Sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima.“), čl. 6. (prema kojoj: „Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato“) i čl. 8. (prema kojoj: „Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta“) Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) te odredbe čl. 6. st. 1. ZR-a, prema kojoj: "U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu."

 

21. Tužitelj se, prema prosudbi i revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije ponio u skladu s takvim standardom ponašanja - ipak je učestalo i već i (pogotovo što je prethodno bio opomenut i upozoren da zakašnjavanjem čini nešto što ne bi trebao i da mu, ako sa ovim nastavi, prijeti otkaz ugovora) uporno ponavljao „kasniti na posao“, slijedom čega je drugostupanjski sud pravilno ocijenio (u smislu citirane odredbe čl. 115. st. 1. podst. 3. ZR-a) da je svojim postupkom ili propustom počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja po svojoj težini i karakteru, a uz uvažavanje svih okolnosti i njegovih interesa te interesa tuženika, ukazuje da nastavak njegovog radnog odnosa kod tuženika više nije moguć.

 

22. Konkretno, ono što je tužitelj učinio ili propustio učiniti - ne može se okarakterizirati primjerenim i profesionalnim postupanjem: tužitelj nije imao pravo arbitrarno, jednostrano ili samovoljno odlučivati i izabirati kada će koristiti radno vrijeme, kada će na posao dolaziti - i kako će i kada nadomještati (kompenzirati) to svoje zakašnjavanje i ne sudjelovati u izvršavanju radnih zadataka, odnosno hoće li doći na posao u radno vrijeme - ili (što je odabrao) samoinicijativno ovog izbjegavati.

 

23. Tužitelj pogrešno nastoji svoje ponašanje ili svoj propust relativizirati pozivom na to da proces rada zbog njegova kašnjenja nije trpio, da je to kašnjenje bilo „benigno i bezazleno“ i nije uzrokovalo (drži: stav o tome je „nečuven“) preraspodjelu drugih radnika na njegovo mjesto rada. On je, ako je već, kako to želi prikazati revizijskim tvrdnjama - i bio primjeran radnik, po tome i u konkretnom slučaju znao i morao znati za osnovna i ničime upitna načela postupanja svakog savjesnog ili primjerenog radnika: za potrebu poštivanja procesa rada i odlučivanja kod poslodavca; da poslodavca ne može ostaviti u stalnom očekivanju da li će se udostojati pristupiti poslu, da istražuje da li će doći na posao ili zakasniti i samovoljno određivati svoje radno vrijeme i da li će morati vršiti neku preraspodjelu drugih radnika; konkretno - morao je znati za način na koji se vrijednosti radnika moraju manifestirati i štititi i putu koji se za to mora koristiti.

 

Kako to što je znao (čak i prema dobivenom upozorenju) i morao znati nije poštivao, kraj činjenice da je u konkretnom slučaju od tuženika prethodno bio i upozoren na potrebu korektnog, drugačijeg ponašanja, tako da je znao što tuženiku smeta - to na što se poziva tužitelja ne može dovesti u povoljniju poziciju.

 

24. Sukladno tome, tužitelj pogrešno smatra da se pozivom na njegov postupak, zbog kojeg je (to je razumnim za zaključiti) izgubio povjerenje tuženika, njemu nije mogao otkazati ugovor o radu.

 

Tužitelj nije imao osnove ostavljati svoga poslodavca, tuženika, u neizvjesnosti hoće li i kada će izvršavati svoje obveze, odnosno nije imao osnove „pretvoriti“ tuženika u onog koji će (po osobi koju bi za to trebao angažirati) konstantno dežurati i čekati da se on „smiluje“ i da u svoj navedenoj neizvjesnosti ipak ispuni svoju obvezu pravodobnog dolaska - obvezu na ispunjenje koje je poslodavac imao pravo inzistirati. To poslodavac nije dužan činiti: on je uredio i imao pravo urediti radno vrijeme i inzistirati da se ovo poštuje - a tužitelj nije imao pravo to ignorirati.

 

25. Stoga, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - jer je osporenom odlukom pravilno odlučeno da zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom osporene odluke tuženika o otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu nije osnovan, a posljedično sa time u svezi i da nije osnovan niti zahtjev (kojeg tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) na obvezivanje tuženika vratiti ga na posao, reviziju tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 22. studenoga 2023.