REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1671/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Stipaničev, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 27. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 4. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 628-50-3192564 sklopljenog 15. prosinca 2005. između OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora i to kako slijedi:

- Čl. 7. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

„…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 196,88 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 1,65 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- 3,30 EUR od 31.12.2008. do isplate,

- 4,49 EUR od 30.01.2009. do isplate,

- 5,02 EUR od 27.02.2009. do isplate,

- 3,58 EUR od 31.03.2009. do isplate,

- 3,86 EUR od 29.04.2009. do isplate,

- 1,58 EUR od 01.06.2009. do isplate,

- 0,35 EUR od 31.07.2009. do isplate,

- 1,23 EUR od 31.08.2009. do isplate,

- 1,15 EUR od 30.09.2009. do isplate,

- 0,26 EUR od 30.10.2009. do isplate,

- 1,94 EUR od 30.11.2009. do isplate,

- 3,29 EUR od 31.12.2009. do isplate,

- 5,21 EUR od 29.01.2010. do isplate,

- 4,77 EUR od 26.02.2010. do isplate,

- 7,37 EUR od 31.03.2010. do isplate,

- 6,87 EUR od 30.04.2010. do isplate,

- 7,83 EUR od 31.05.2010. do isplate,

- 16,16 EUR od 30.06.2010. do isplate,

- 14,45 EUR od 30.07.2010. do isplate,

- 19,68 EUR od 31.08.2010. do isplate,

- 17,87 EUR od 30.09.2010. do isplate,

- 14,96 EUR od 29.10.2010. do isplate,

- 21,10 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- 28,91 EUR od 31.12.2010. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.196,40 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su OĐ i tuženik sklopili Ugovor o kreditu 15. prosinca 2005. kojim je tuženik korisniku kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 9.629,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj je sklopio Ugovor o ustupu tražbine s OĐ kojim mu je ustupljena tražbina koja je predmet ovog postupka. Navodi da se o navedenim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja Ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Ugovor o kreditu sklopljen između OĐ i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Končano postavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u čl. 7. Ugovora te isplatu iznosa od 196,88 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Navodi da prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu se primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi i da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U kolektivnom sporu sudovi nisu izvodili dokaze o tome jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene. Ističe i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje vozila, a presuda u kolektivnom sporu se ne odnosi na autokredite, već na stambene kredite. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve informacije na temelju kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku. O ugovornoj odredbi se pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Korisnik kredita je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i učinila. Navodi i to da u ovom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja, zbog čega se ništetnost ne može isticati. Ističe i prigovor zastare. Također navodi da tuženik ne može biti nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koji reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu, saslušanjem svjedoka OĐ i AĐ i knjigovodstveno financijskim vještačenjem, te je ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

5. Nije sporno da su tuženik i OĐ sklopili Ugovor o kreditu broj 628- 50-3192564 15. prosinca 2005.

6. Iz Ugovora (list 8-11 spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Iz iskaza svjedokinje OĐ proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje automobila kojeg je koristila za osobne potrebe. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

7. Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 9.629,46 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Između stranaka nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

8. Iz Ugovora o ustupu tražbine (list 49-53 spisa) sud je utvrdio da su OĐ i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. Odredbom čl. 1. i 2.1. Ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da OĐ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između OĐ i tuženika i to Ugovora o kreditu broj 628-50-3192564.

9. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

10. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji tuženik temelji na tvrdnji da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa.

11. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj: 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

13. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

14. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

15. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 4. njene izreke utvrđeno je da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Raiffeisenbank Austria d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Slijedom navedenog, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

19. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

21. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik OĐ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

23. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

24. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili OĐ i tuženik. Taj Ugovor o kreditu sklopljen je 15. prosinca 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač OĐ dobila sve informacije koje su joj bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Iz promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih vozila u periodu od 1. veljače 2007. do 31. ožujka 2007. (list 31-33 spisa) ne proizlazi da ih je tuženik dostavio potrošaču OĐ, niti da joj je objasnio značenje valutne klauzule u CHF, odnosno objasnio joj je li tečaj CHF nestabilniji prema kuni u odnosu na tečaj EUR prema kuni i zbog kojih razloga. Iz tih uvjeta ne proizlazi da su njima objašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule u CHF.

25. Iz iskaza svjedokinje OĐ (list 191-192 spisa) proizlazi da je sklopila Ugovor o kreditu sa tuženikom 2005. godine za kupnju automobila za osobne potrebe i da joj nije ponuđena ni jedna druga opcija nego ugovor u CHF. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu djelatnica banke nije ju informirala odnosno upozorila na eventualne rizike vezane uz kredite u CHF, a ponuđeni Ugovor o kreditu bio je standardizirani ugovor odnosno obrazac koji je samo potpisala tako da banka i svjedokinja nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu. Rate kredita banci plaćala je osobno.

26. Iz iskaza svjedokinje AĐ (list 205-207 spisa) proizlazi da je u vrijeme sklapanja Ugovora bila djelatnica agencije za osiguranje koja se nalazila u prostorijama Car Mota d.o.o., autokuće u kojoj je korisnica kredita kupila vozilo i koja je imala zaključen ugovor sa tuženikom o kreditiranju kupnje vozila, da nikada nije radila u Raiffeisen banci d.d. i da nikada nije bila opunomoćenica Raiffeisen bank Austria d.d., da nije nosila ugovore o kreditu na solemnizaciju kod javnog bilježnika, da se ne sjeća je li sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu osim što je ljudima govorila da odu kod tuženika radi dizanja kredita jer je njezin poslodavac sa tuženikom imao sklopljen ugovor.

27. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje OĐ jer je u odlučnim dijelovima logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Tuženik niti ne iznosi činjenicu koji zaposlenik banke je vodio pregovore s potrošačem oko sklapanja ugovora. Iskaz svjedokinje AĐ sud nije prihvatio kao istinit i uvjerljiv u dijelu u kojem je iskazala da se ne sjeća je li sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu i da se ne sjeća, a zatim i da nikada nije bila opunomoćenica tuženika te da nije nosila ugovore o kreditu na solemnizaciju kod javnog bilježnika jer je u suprotnosti sa priloženim ispravama u spisu i to Ugovorom o kreditu (list 8-11 spisa). U svakom slučaju niti iz njezinog iskaza ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.

28. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s OĐ nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti joj objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između OĐ i tuženika također nepoštene i ništetne. Dakle, ništetna je i odredba čl. 7. ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula.

29. Nisu odlučni tuženikovi navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje automobila jer se pravomoćna presuda P-1401/12 odnosi na sve potrošačke ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju navedenom u izreci te presude, a ne samo na stambene kredite kako to smatra tuženik. U izreci presude P-1401/12 jasno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača u ugovorima o potrošačkom kreditiranju (dakle, svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo onim ugovorima kod kojih je namjena kredita bila kupnja stana).

30. Visinu potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule kao i datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke mr.sc. Zrinka Ručevića (list 154-159 spisa). Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 196,88 EUR. Ugovoreni iznos od 9.629,46 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 46.014,13 kn, odnosno 6.107,12 EUR. Ako se promatraju samo iznosi koje je korisnik kredita više platio (i koje tužbom potražuje), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. siječnja 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja zavalutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 196,88 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika). Ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. siječnja 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno -5,73 EUR (zbroj pojedinačnihkonvertiranih iznosa razlika). Dakle, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je pojedine anuitete korisnik kredita platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule nego što bi iznosila rata primjenom početnog tečaja CHF, a što tuženik naziva „negativne razlike“.

31. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je argumentiran, a niti jedna stranka nije imala primjedbe u dijelu koji bi se odnosio na matematički izračun vještaka.

32. Sud je odbio tuženikov prijedlog za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika predloženog na okolnost da je javni bilježnik objasnio korisniku kredita smisao i sadržaj posla, sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nije bio važan za odluku. Iz toga ne proizlazi da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, da je tuženik dao sve potrebne informacije korisniku kredita, a niti da je odredba o valutnoj klauzuli bila lako razumljiva potrošaču.

33. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

34. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

35. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

36. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Suprotno tuženikovim navodima, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

37. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 196,88 EUR.

38. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

39. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

40. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, tj. tužba je podnesena zadnji dan prije isteka zastarnog roka.

41. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 4. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

42. Suprotno tuženikovim navodima, tužitelj u podnesku od 9. rujna 2024. nije preinačio tužbu. Tužbeni zahtjev kakav je bio postavljen u tužbi nije bio određen i o takvom tužbenom zahtjevu se nije niti moglo meritorno odlučivati, već bi sud bio dužan sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev. Ako tužitelj i sam, bez poziva suda, naknadno postavi određeni tužbeni zahtjev, navodeći konkretan novčani iznos koji potražuje, tada se ne radi o preinaci tužbe, već o tome da tužitelj po prvi puta postavlja određeni tužbeni zahtjev.

43. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

44. Tarifom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a ova Tarifa stupila je na snagu 25. studenog 2023. Prema odredbi čl. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tužitelj postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

45. Tužitelju je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak za sastavljanje tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), za sastavljanje podnesaka od 10. listopada 2023., 28. studenog 2023., 21. prosinca 2023 i 21. ožujka 2024., svaki u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za sastavljanje podnesaka od 25. travnja 2024. i 9. rujna 2024., svaki u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8/3 OT), za zastupanje na ročištima 9. siječnja 2024., 26. studenog 2024., 20. siječnja 2025., i 27. svibnja 2025., svako u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/5 OT), sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 525,00 EUR kao i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 EUR i na presudu u iznosu od 114,92 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova 3.196,40 EUR. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP

46. Tužitelju nije priznat trošak za sastavljanje podnesaka od 18. listopada 2023., 8. siječnja 2024., 18. travnja 2025. i 24. svibnja 2025. jer nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom da tužitelj u istima nije iznio nikakve nove odlučne okolnosti već ponavlja već ranije iznesene navode. U podnesku od 18. listopada 2023. tužitelj predlaže izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, a što je tužitelj mogao učiniti u ranije odnosno kasnije predanim podnescima za koje mu je priznat trošak u cijelosti. Tužitelju također nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu preko iznosa od 114,92 EUR koliko je dužan platiti sukladno vrijednosti predmeta spora.

U Zagrebu 4. lipnja 2025.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.