Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-464/2024 -6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Ani Posavčić, odvjetnici iz Kutine, koju privremeno zamjenjuje Branko Posavčić, odvjetnik iz Kutine, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. [adresa], OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini pod posl. br. P-162/2022 od 24. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 04. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Kutini pod posl. br. P-162/2022 od 24. siječnja 2024. u točkama I), II) i IV) izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 07.01.2006. zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu kojim je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja tako što je koristio nepoštenu ugovornu odredu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.889,19 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos. Nadalje toč. III) izreke je odbijen tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je zahtijevao isplatu iznosa od 765,26 eura, dok je toč. IV) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.328,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv toč. I), II) i IV) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijene odluke počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da je odluka nerazumljiva i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, a smisao zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO-a. Stoga, da ukoliko je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Pored toga, a obzirom na regulatorne propise HNB, da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Navodi da je tužitelj svojevoljno ušao u predmetni ugovorni odnos, da je pristao na sadržaj ugovora o kreditu, da istom ni u kom trenutku nije prigovorio, a činjenicu da je upoznat sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća da je potvrdio i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika. Navodi da je sud pogrešno izveo zaključke o istaknutom prigovoru zastare jer da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) ne prekida zastaru za konkretno potraživanje. Osporio je i odluku o troškovima postupka u cijelosti.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 07.01.2006. sklopljenog između stranka koja se odnosi na valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedene ugovorne odredbe.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da nije sporno da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu od 07.01.2006. temeljem kojeg je tužitelj ostvario kredit u iznosu od 23.487,73 CHF, s time da je čl. 7. ugovorena valutna klauzula, te otplata kredita u 84 mjesečnih rata

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika u otplati kredita koja se odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita iznosi 14.234,14 kn ( 1.889,20 eura),

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je tekst ugovora sačinila banka, da tužitelj nije sudjelovao u kreiranju ugovora, te da mu nisu razjašnjene pojedine odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu,

- da se na pitanje ništetnosti u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje: ZZP/03)

- da je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik kao banka odredbu o valutnoj klauzuli sadržanu u čl. 7. Ugovora, predočio tužitelju na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa da tužitelju nije omogućeno utjecati na sadržaj tako unaprijed formulirane odredbe,

- da stranke u predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, budući da je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, a tužitelj kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja,

- da tako ugovorena odredba glede valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani, tj. banci da primjena valutne klauzule bude ovisna isključivo o volji banke, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da utječe na to,

- da je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 14.06.2018. a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi prema uspjehu tužitelja u sporu, odnosno primjenom odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je predmetna ugovorna odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu ništetna, a kako je to utvrđeno i u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a na koji se tužitelj pozvao u tužbi radi ostvarenja svojih prava potrošača na utuženu naknadu.

12. Tako je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1402/12 i Visokog trgovačkog suda pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

13. Stoga navedena odluka ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Štoviše sud je prema odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

14. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 07.01.2006. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

15. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

16. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je predmetna odredba čl. 7. koja se odnose na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ista bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da se otplata anuiteta veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da je bila jasna. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

19. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

20. Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

21. Slijedom navedenog, a kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

22. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

23. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao.

24. Nadalje valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno slomeniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 ) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da je u konkretnom slučaju javni bilježnik imao razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. navedenog Zakona u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt.

25. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.g. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012.g. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

26. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018.g. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

27. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

28. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška prema uspjehu u sporu tužitelja primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

29. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 04. lipnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec