REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-386/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željko Olujić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hanza Media d.o.o., Zagreb, Koranska 2, OIB: 79517545745, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Vusić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 2337/2022-2 od 5. rujna 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-201/20-21 od 1. ožujka 2022., u sjednici održanoj 4. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2337/2022-2 od 5. rujna 2023. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 40.000,00 kn sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2020. do isplate i da mu naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 8.750,00 kn sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2022. do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika te je preinačena presuda suda prvog stupnja i odbijen tužbeni zahtjev (toč. I. izreke) i naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od u iznosu od 663,61 eura/5.000,00 kn (toč. II. izreke) te trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 559,99 eura/4.212,50 kn (toč. III. izreke).

3. Ovaj sud, rješenjem broj Revd-1202/2024-2 od 18. rujna 2024., dopustio je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

„Da li je sud u slučaju povrede časti i ugleda, putem medija, u slučaju da se pojedini utuženi navodi utvrde kao vrijednosni sudovi, dužan razmotriti i atribuirati sve ostale informacije koje su utužene kao neistinite te donijeti odluku o odgovornosti nakladnika temeljem svih utuženih informacija?

Da li se nakladnik može osloboditi odgovornosti samim pozivanjem na satiru, ili vrijednosni sud autora članka ili je dužan dokazati da je autor ipak postupao u dobroj vjeri i da li postoji opravdan interes javnosti za tu objavu?

Da li se satira, u smislu oslobođenja odgovornosti nakladnika može odnositi i na neistinite činjenice koje su prikazane na satiričan način ili samo na istinite činjenice prikazane na satiričan način?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog pitanja zbog kojih je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da istu ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete prema odredbama čl. 21. i čl. 22. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11 i 81/13 - dalje: ZM-a) u svezi s odredbom čl. 16. st. 1., čl. 21. st. 1. i 2. ZM-a i čl. 19. st. 2. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 37/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO-a) zbog informacija objavljenih u dnevnom listu „Jutarnji list“ 21. prosinca 2019., autora ĆŽ u rubrici „Magazin„ - „Klasa optimist“ pod naslovom „AŽ bi, kladim se, KŽ s lakoćom oborila ruku“, podnaslova; „Sretna je okolnost što EŽ, RŽ, PŽ, KŽ nisu baš pravi generali, već kancelarijski ćate, bezveznjaci za politički rad koji su postali vojni invalidi kad su se ozlijedili klamericom“. Članak je istog dana pod naslovom „PIŠE ĆŽ Četvorica hrvatskih generala koji su se pobunili protiv koncerta AŽ zapravo su namrštena strašila„ objavljen i na Internet portalu www.jutarnji.hr, iznad slike AŽ.

9. Sporni članak objavljen je nakon što su četiri generala Hrvatske vojske, a među njima i tužitelj, potaknuti koncertom srpske pjevačice AŽ u [adresa] javnosti uputili priopćenje.

10. Na temelju izvedenih dokaza sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev u bitnom s obrazloženjem:

- da je tužitelj kao jedan od članova Generalskog zbora uz EŽ, PŽ i KŽ bio potpisnik javno objavljenog pisma vezanog uz održani koncert AŽ u kojem se osuđuje činjenica da je na istom koncertu održanom u centru Zagreba, kroz publiku na kraju i na binu došla jugoslavenska zastava;

- da je tužitelj kao potpisnik javno objavljenog pisma tom svojom aktivnošću pružio mogućnost i drugima da javno izraze stav o istom koncertu, zastavi, kao i o tome što misle o tomu da su pripadnici upravo Generalskog zbora, a ne nekolicina anonimnih građana, javno izrazili taj svoj stav i time izazvao mogućnost javne reakcije o tom koncertu, kao i tome je li reakcija umirovljenih generala na iste događaje bila primjerena i vrijeđa li jugoslavenska zastava na koncertu domoljubne osjećaje građana Republike Hrvatske;

- da je autor spornog članka iskazao daleko više od svojeg vrijednosnog suda, što bi bilo smatranje neprimjerenim reakciju umirovljenih generala na održani koncert i tamo ukazanu zastavu bivše Jugoslavije, na što sud smatra da je autor članka imao pravo, a tuženik objaviti takav članak, ali da nikako nije i ne može se tretirati kao vrijednosni sud autora članka niz neistina i omalovažavanja kao i uvredljivih i štetnih tvrdnji, koje se uz ostale, odnose na samog tužitelja, a glase:

„Sretna je okolnost što EŽ, RŽ, PŽ, KŽ nisu baš pravi generali, već kancelarijski ćate, bezveznjaci za politički rad koji su postali vojni invalidi kad su se ozlijedili klamericom“, "PIŠE ĆŽ Četvorica hrvatskih generala koji su se pobunili protiv koncerta AŽ zapravo su namrštena strašila";

„KŽ, RŽ i EŽ uglavnom su rat proveli izvan dometa srpskog oružja. I zbog toga im dugujemo vječnu zahvalnost. Da su bili na terenu, rat bi vjerojatno još trajao.„

„Četvorica hrvatskih generala pobunili su se proti AŽ. Zar to ne zvuči kao vic? Kad netko krene pričati da je umirovljene visoke časnike hrvatske vojske naljuto zagrebački nastup jedne srpske pjevačice, refleksno ćete podignuti obrve i osmjehnuti se očekujući da je to jedna od onih šala u kojima R ulovi zlatnu ribicu, zeko se napuši indijske konoplje, a plavuša pleše ispod semafora. Ovo je, međutim, istina. Zbilja se dogodio, premda je gluplje od gotovo svega što su R, Ć, zeko i mali MŽ, A, K, plavuša, policajac i svi drugi izmišljeni junaci viceva zajedno ikad napravili.“

„Čitajući ogorčeno pismo koje su javno uputili KŽ, PŽ, RŽ i EŽ, teško je ustvari shvatiti zašto su u posljednjem ratu naši pobijedili. Zagonetka je kako nam je to uspjelo. Ako su ovo bili naši najbolji borci, mnogostruko odlikovani najviši zapovjednici jedva si možete zamisliti kakve su pameti bili oni ispod njih, pukovnici, potpukovnici, bojnici, satnici, natporučnici, vodnici , a da obične vojnike ne spominjemo.“

„Sretna je okolnost da od ove četvorice, čak trojica nisu bili vojnici u tradicionalnom smislu, muškarci prekaljeni u borbi, junaci koji bi se blatnjavog i krvavog lica s pištoljem u ruci uspravili iznad rova i promuklo pozvali na juriš, neustrašivo poveli svoje ljude u slavnu smrt pod neprijateljskim rafalima. EŽ je kao Tuđmanov tjelohranitelj većinu vremena drijemao u naslonjaču ispred predsjednikova ureda, RŽ je bio zauzet političkim radom…..„

„… On, RŽ i EŽ rat su uglavnom proveli na suhom i toplom, izvan dometa svega pješačkog i većine topničkog srpskog oružja, i zbog toga im dugujemo našu vječnu zahvalnost. Da su oni bili na terenu i zapovijedali jedinicama, rat bi vjerojatno do dana današnjeg još trajao, a nije isključeno ni da bi E pobijedili…„

„U Republici Hrvatskoj zajamčena je sloboda pjevanja, …. Za to su se, majku mu, najbolji među nama borili, ili barem EŽ, RŽ, PŽ i KŽ tvrde da su se borili, iako za to nema nikakvog dokaza, da nitko više ne završi u zatvoru…„

„Pamtite svakako slavni govor CŽ iz ljeta 1991. pred zgradom Komande Pete vojne oblasti kad je TŽ i DŽ nazvao generalskim strašilima. E vidite, upravo su to postali EŽ, RŽ, PŽ, KŽ, namrštena generalska strašila. Predstavljaju se osloboditeljima, a mašu batinom i zazivaju diktaturu u kojoj će biti strogo propisano što se smije, a što ne smije pjevati…“

„Sretna je okolnost, rekao sam već, da oni nisu bili baš pravi generali, ozbiljni vojnici, već kancelarijski ćate, bezveznjaci za politički rad koji su postali ratni vojni invalidi kad su se ozlijedili klamericom...„

- da se o tužitelju piše na izrazito podrugljiv i omalovažavajući način opisujući ga kao „namršteno strašilo„ bezveznjak, nesposobnjaković, lažnog branitelja te da su njegove izjave gluplje od „ Muje i P“ „ M „ MŽ i drugih likova iz viceva;

- da je tužitelj dokazao da ima dug ratni put kao aktivni sudionik Domovinskog rata u koji se sam prijavio i uključio, da time nije „kancelarijski ćata“, neki „nepravi„ general i bezveznjak, kako se to navodi u ovom klevetničkom članku, već je isti dragovoljac Domovinskog rata, umirovljeni general bojnik Hrvatske vojske, hrvatski ratni vojni invalid V, skupine sa 70 % oštećenja - trajno, koji je i nositelj više odlikovanja i to:

Spomenicom Domovinskog rata, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog pletera, Redom bana Jelačića, Spomenicom domovinske zahvalnosti te medaljama za sudjelovanje, organizaciju i junaštvo: Ljeto, Bljesak, Oluja i Iznimni pothvati;

- da su krajnje neuvjerljivi i neopravdavajući argumenti to što autor članka u iskazu tvrdi da nije vidio ratne fotografije tužitelja, da njegovi znanci ne znaju za aktivno sudjelovanje tužitelja u Domovinskom ratu i sl., te da isto ne može niti smije ozbiljnom autoru tekstova, što ĆŽ zasigurno jeste, biti mjerilo o istinitosti ili neistinitosti određenih navoda koje iznosi u svojim tekstovima, a posebno u ovom koji je predmet ovog spora;

- da se ne radi o vrijednosnom stavu autora teksta, niti o satiri, već o namjernom ponižavanju, vrijeđanju i u svakom smislu omalovažavanju tužitelja, iznošenjem uvredljivih naziva, netočnih tvrdnji (koje su bile provjerljive prije objave, kao ratni put i životopis tužitelja), te takvi navodi izneseni u spornom članku tuženika čine klevetničke tvrdnje, koje su kod tužitelja prouzročile povredu prava njegove osobnosti u vidu povrede časti i ugleda tužitelja;

- da se autor članka, objavljenog kod tuženika u posebnoj rubrici u kojoj autor komentira dnevne događaje koristeći se satirom, imao pravo ne složiti s tužiteljem i njegovim kolegama umirovljenim generalima, kao i imao pravo smatrati neprimjerenim da upravo oni daju svoje javno viđenje i negativan komentar koncerta srpske pjevačice, ali da tuženik nema i ne može imati pravo objaviti cijeli niz omalovažavajućih i neistinitih tvrdnji koje su kao bujica iznesene o tužitelju osobno u spornom članku;

- da su te tvrdnje povrijedile tužitelja osobno, kao i njegovu obitelj i njemu bliske osobe, prikazujući ga namjerno u krajnje negativnom svjetlu, ismijavajući ga kao ratnika, kao čovjeka, kao pripadnika društva, izvrgavajući njega i njegove zasluge i život ruglu u podsmjehu onih koji čitaju taj tekst i koji ga s drugima komentiraju;

- da s obzirom na vrstu i intenzitet povrede koja je tužitelju nanesena objavom neistinitih i uvredljivih navoda za tužitelja u tiskanom i u velikom broju čitanom dnevnom listu kao i objavom na internetu, što znači da je bio i ostao dostupan svima koji koriste Internet, tuženik tužitelju pričinio neimovinsku štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova uslijed povrede prava osobnosti, za koju je sud utvrdio da obimom, intenzitetom, trajanjem te povrede i duševnih bolova zbog iste, kao i vodeći računa o svim ostalim okolnostima predmetnog slučaja, tužitelju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 40.000,00 kn.

11. Drugostupanjski sud, pozivom na čl. 16. st. 2., čl. 38. st. 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17

- dalje: Konvencija) te pravna shvaćanja iz prakse ESLJP-a vezano za slobodu izražavanja, a uzimajući u obzir da su sporne informacije objavljene u kolumni autora utuženog članka ĆŽ, u kojoj kolumni autor prati i komentira aktualna društveno-politička zbivanja pri čemu taj autor često na svoj prepoznatljiv i satiričan način komentira takva zbivanja te uz izvođenje testa razmjernosti zaključuje da odluka suda prvog stupnja nije pravilna i odbija tužbeni zahtjev u bitnom s obrazloženjem:

- da su sporne informacije objavljene kao reakcija nakon što su četiri generala Hrvatske vojske, a među njima i tužitelj, potaknuti koncertom AŽ u [adresa] javnosti uputili priopćenje iz kojeg je razvidno da generali Hrvatske vojske smatraju da je na tom koncertu došlo do javnog sramoćenja hrvatskog naroda i Republike Hrvatske iz razloga jer su se na koncertu vijorile jugoslavenske zastave sa zvijezdom petokrakom pred kojim su počinjeni mnogobrojni zločini nad hrvatskim narodom te su se upitali, je li moguće i društveno prihvatljivo i da nije kažnjivo mahati zločinačkim zastavama usred glavnog grada i u vrijeme adventa;

- da iz sadržaja tog priopćenja proizlazi da se zahtijeva da državna tijela zauzmu mjerila po kojima će se za svaku javnu osobu, pa bilo to narodnjačka srpska pjevačica ili najviši srbijanski dužnosnici utvrditi jesu li sudjelovali u agresiju na Republiku Hrvatsku i u kojem obliku, jesu li bili sudionici ratnog zločina poput OŽ i njegovih pomagača te smatraju da takve osobe ne mogu javno nastupati na teritoriju Republike Hrvatske pri čemu su prethodno istaknuli da se je AŽ u [adresa] naslikavala za vrijeme velikosrpske agresije u maskirnoj odori neprijateljskih formacija koji su jurišali na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, razarali gradove i sela, ubijali nevine ljude;

- da s druge strane, autor članka smatra takvo mišljenje tužitelja rigidnim, da od takve glazbe i osoba ne prijeti nikakva opasnost za demokraciju, da je u Republici Hrvatskoj zajamčena sloboda pjevanja ako baš te pjesme ne pozivaju na rasnu, vjersku ili nacionalnu nesnošljivost i nasilje;

- da u vrijeme objavljivanja članka kao i danas, nastupi srpskih pjevača koji su na bilo koji način sudjelovali ili podržavali velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku (kao i nastup takvih hrvatskih pjevača u Republici Srbiji) jeste tema od javnog interesa s obzirom na posljedice za Republiku Hrvatsku koje su proizašle iz takve agresije i da je to svakako predstavljalo temu od javnog interesa, što proizlazi iz u spisu priloženih mnogobrojnih komentara u vezi priopćenja koji su potpisali generali Hrvatske vojske;

- da je sudu razumljivo da je tužitelj kao sudionik Domovinskog rata koji je doživio sve strahote toga rata svakako osjetljiviji na to kada se na koncertu vijore jugoslavenske zastave te njegova želja da se u javni prostor ne promoviraju osobe koje su na bilo koji način vezane uz agresiju na Republiku Hrvatsku, a da je sudu razumljiv i stav autora utuženoga članka da demokracija i pluralizam društva ne podnose takvu vrstu zabrana te da takve situacije koje se navode u priopćenju ne mogu ugroziti demokratski poredak u Republici Hrvatskoj;

- da iz spornih informacija proizlazi da autor članka tužitelju ne osporava da je sudjelovao u Domovinskom ratu kao i da ima status ratnog vojnog invalida, ali kroz jedan satiričan ton zamišljen kao humoristički komentar daje ocjenu njegovog ratnog djelovanja (ozlijedio se klamericom, da su oni zapovijedali jedinicama rat bi vjerojatno do današnjeg dana trajao a nije isključeno da bi E pobijedili) ili iznosi vrijednosne sudove kada navodi da su generali namrštena generalska strašila koja mašu batinom i izazivaju diktaturu u kojoj će biti strogo propisano da što se smije a što se ne smije pjevati ukazujući na to da baš oni koji su sudjelovali u Domovinskom ratu radi ustroja demokracije i pluralizma društva ne bi trebali iznositi tako rigidne stavove;

- da neistinite informacije o načinu sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu ne predstavljaju ciljano prenošenje dezinformacija nego su u funkciji satire, humora koji kao takvi prosječnom čitatelju nisu mogli ostati neprepoznatljivi;

- da namjera autora članka nije bila uvreda, nije bio napad tužitelja ad hominem već se radi o satiričkom izražaju i vrijednosnim sudovima kojim se je htjelo ukazati da u demokratskom društvu stavovi koji su izneseni u priopćenju nisu prihvatljivi i u biti predstavljaju negaciju demokracije, i s kojim informacijama je autor članka pridonio kritičkoj raspravi od javnog interesa;

- da se ne može odreći tuženiku postupanje u dobroj vjeri s obzirom da se pretežito radi o vrijednosnim sudovima koji nisu podložni testu istinitosti, kao i satiričkom i humorističkom načinu izražavanja.

12. Općeprihvaćeni je pravni standard, kako u praksi domaćih sudova tako i u praksi ESLJP-a, da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedno od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca, ali isto tako da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Naime, ni čl. 10. Konvencije, a ni čl. 38. Ustava ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu, u kojem smislu i sud drugog stupnja izvodi test nužnosti u demokratskom društvu te elaborira shvaćanja ESLJP-a u provođenju tog testa vrednujući čimbenike koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti, s jedne strane prava na slobodu izražavanja i s druge strane prava na poštivanje osobnog života drugih.

13. Drugostupanjski sud je ocijenio da prednost ima sloboda mišljenja i izražavanja misli zajamčenom čl. 38. st. 1. i 2. Ustava pred pravnom zaštitom jamstva štovanja tužiteljevog dostojanstva, ugleda i časti zajamčena čl. 35. Ustava.

14. Ovaj sud je suglasan sa shvaćanjem drugostupanjskog suda da pojmu satire nije moguće jednoznačno odrediti, ali uvijek treba poći od toga da se satirom kao umjetničkom formom iznosi humoristični i preuveličani pogled na neku društvenu situaciju te da funkcija i smisao satire nije da bude pristojna, umjerena i svima ugodna. Kao takva upravo satira pruža slobodu koju rijetko koja druga vrsta novinarstva pruža. Ona je svakako potrebna u borbi za slobodu mišljenja i izražavanja te se kroz njenu dopuštenost, prihvaćenost i shvaćenost može ocijeniti i stupanj demokracije u nekom društvu. Satira kao oblik slobode izražavanja negodovanja i mišljenja, legitimno sredstvo demokratske političke borbe za svoje ciljeve i opredjeljenja, omogućuje da satiričar, kao nezaobilazan glas kritičke javnosti, uvijek ima pravo iznijeti svoje mišljenje i svoje opredjeljenje.

15. Imajući to na umu, shvaćanje je ovog suda da nitko ne bi trebao satiru doživjeti kao osobni napad, niti je smisao satire vrijeđanje ili ismijavanje na osobnoj razini, već je satira moćna umjetnička forma za kritiziranje specifičnih ljudskih osobina i ponašanja.

16. Po pitanju narušavanja dostojanstva, časti i ugleda koliko god satira bila umjetnička forma izražavanja i satira u nekim situacijama potpada pod doseg odštetne odgovornosti iz čl. 21. ZM-a.

17. Iz sadržaja spornog članka i kolumne u kojoj je objavljen moguće je zaključiti da je riječ o satiričkom članku, koji je povezan s objavom navedenog priopćenja. No, preinačavajući prvostupanjsku presudu sud drugog stupnja izvođenjem testa razmjernosti ne daje dostatne i relevantne razloge koji bi potvrdili da je pravno utemeljena prosudba suda drugog stupnja u danoj prednosti slobodi mišljenja i izražavanja misli po osnovi satiričke forme izražavanja pred pravnom zaštitom jamstva štovanja tužiteljevog dostojanstva, ugleda i časti kao temeljnog ljudskog prava.

18. Naime, svatko ima pravo (slobodu) na kritiku osoba poznatih javnosti i pravo o njima izraziti svoj sud, ali ne i pravo štititi se i relativizirati svoje ponašanje samo pukim pozivanjem na satiru, jer ni satiričar prilikom iznošenja mišljenja o nekoj osobi ne bi trebao ići u krajnosti samo kako bi prenio informaciju koju želi. Kako u svemu, tako i u satiri postoje granice koje se ne bi trebale prijeći. Treba se znati odrediti granica dobra i zla i toga se pridržavati. Stoga je očigledno da iako pruža slobodu i satira sadrži pravila kojih se satiričar treba pridržavati i nikako ih ne gaziti. Stoga su sudovi dužni dati pravno utemeljenu prosudbu jesu li informacije upotrijebljene u specifičnom kontekstu satire ostale u granicama dopuštenog pretjerivanja i voditi računa o tomu da satira nikako ne može biti paravan za vrijeđanje ljudskog dostojanstva. Ovo stoga jer je dostojanstvo čovjeka vrijednost koja ulazi u krug temeljnih osobnih prava, a sastavni elementi te vrijednosti su svakako čast, kao vlastito osjećanje vrijednosti i ugled, kao uvažavanje od drugih u društvu. S tim u vezi valja ukazati da dostojanstvo, čast i ugled ne trpe nikakvih ograničenja, za razliku od prava na slobodu izražavanja koje prema Ustavu i Konvenciji može biti ograničeno upravo radi zaštite dostojanstva, ugleda i časti.

19. Zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja daju svakom čovjeku za pravo da se o svom svjetonazoru slobodno izrazi, civiliziranim komuniciranjem, poštivanjem etike javne riječi i svačijeg prava na privatnost.

20. U konkretnom slučaju tužitelj je tako i postupio, civiliziranim rječnikom izrazio svoj svjetonazor o jednom događaju i s kolegama umirovljenim generalima u navedenom priopćenju javno iznio svoje viđenje održanog koncerta srpske pjevačice u Zagrebu iz perspektive sudionika Domovinskog rata i generala Hrvatske vojske.

21. Na takvo priopćenje je posve legitimno odgovoriti i ne slagati se sa iznesenim stavovima, ali isto tako u tom legitimnom pravu na odgovor i slobodu izražavanja, koja obuhvaća sve oblike i načine izražavanja pa tako i satirične, treba voditi računa da su u slobodi mišljenja i izražavanja misli svi ograničeni pravom druge osobe na poštovanje i pravnu zaštitu dostojanstva, časti i ugleda i da je pravo medija na slobodu izražavanja uvjetovana postupanjem novinara u dobroj vjeri.

22. Kada bi se kroz satiru izneseni vrijednosni sudovi smatrali danim u dobroj vjeri, kako to cijeni drugostupanjski sud, to bi dovelo do „nekažnjivosti“ satire unatoč narušavanja ustavnih vrednota iz čl. 35. Ustava, kojim se svakom zajamčeno štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

23. Ako pođemo od toga da se satirični izričaj o određenim osobama, pojavama ili postupcima izražava kroz humor, koji pak općenito predstavlja sadržaje, koji izazivaju smijeh i veselje, to nije jasno na čemu sud drugog stupnja temelji zaključak da objavljene difamirajuće i neistinite informacije, koje drugostupanjski sud cijeni kao vrijednosne sudove, pridonose kritičkoj raspravi od javnog interesa odnosno po čemu takve objavljene informacije u kontekstu satire imaju javnu relevantnost i društvenu svrhu.

24. Polazeći od toga da su ironija, parodija, sarkazam i pretjerivanje kao sredstva humora i satire legitimna i u svim demokratskim državama legalna i niti jedna vlast ne smije zaustaviti kritičko mišljenje, sudovi su dužni voditi računa da se ne smije olako davati legitimitet sumnjivim racionalizacijama koje mediji podvode pod satirički izričaj u funkciji prekrivanja ozbiljnih i lako utuživih uvredljivih i klevetničkih sadržaja te u provođenju testa nužnosti (sukladno praksi ESLJP u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke, br. 39954/08, od 7. veljače 2012.), pomno razmotrili sve relevantne kriterije koje je potrebno uzeti u obzir kako bi se ocijenilo koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju, dok u konkretnom slučaju test nužnosti u okviru tih kriterija za sada nije adekvatno primijenjen.

25. Time je ujedno i odgovoreno na postavljena pitanja.

26. Kako drugostupanjski sud nije razmotrio činjenice odlučne za odluku o predmetu spora, nema uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je na temelju čl. 391. st. 7. ZPP- a valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod točkom I. izreke.

27. Odluka o trošku povodom revizije donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 4. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa