REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1304/2024-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mate Kačan, odvjetnik u Zagrebu, protiv I. tuženika MA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], II. tuženika ZA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Mladen Gajski, odvjetnik u Zagrebu, III. tuženika LA, OIB: [osobni identifikacijski broj], IV. tuženika AA, OIB: [osobni identifikacijski broj] i V. tuženika CA, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi kao nasljednici iza pok. IA i svi iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Saša Čačić, odvjetnik u Vinkovcima, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-677/16-2 od 23. kolovoza 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2006/14- 26 od 20. studenoga 2015., u sjednici održanoj 4. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-677/16-2 od 23. kolovoza 2016. i predmet se vraća istom sudu drugoga stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalim povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 1.277.168,31 kunu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog za preinačenjem pobijane presude i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troška.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Postupajući po odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud je ispitao presudu povodom revizije iz č. 382. st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Revizija je osnovana.

7. Sporno je u revizijskom stupnju postupka jesu li se tuženici neosnovano obogatili na račun tužitelja u visini vrijednosti radova koje je tužitelj izveo na zgradi koja je u njihovom suvlasništvu, koje radove je tužitelj izveo na temelju ugovora sklopljenog s naručiteljem ECOS export-import d.d. Zagreb, pri čemu je sporna i zastara predmetne tražbine.

8. Valja naznačiti da je tijekom postupka preminuo IA, raniji II. tuženik te da je postupak nastavljen u odnosu na njegove nasljednike, u uvodu ove odluke naznačeni kao III., IV. i V. tuženici, na temelju pravomoćnog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2006/2014-43 od 26. veljače 2025.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnome je utvrđeno:

- da su I. i III. tuženici te sada pokojni IA (u vrijeme presuđenja II. tuženik) suvlasnici zgrade u [adresa] (pri tome sud prvoga stupnja kao jednog od suvlasnika navodi i KA),

- da je 15. rujna 1992. sklopljen Ugovor za izvedbu graditeljskih radova broj 2/92 (dalje u tekstu: Ugovor) između tužitelja, vlasnika obrta [obrt], kao izvođača radova, i Ecos d.d. Zagreb kao naručitelja, radi izvođenja građevinskih radova Faza-7, opisanih u ugovoru, za cijenu radova od 75.000,00 DEM, u koju je uključen sav potreban materijal,

- da je tužitelj izveo ugovorene radove i još dodatno izvantroškovničke radove, te je dana 25. srpnja 1993. sačinio okončanu situaciju kojom je obračunao cijenu izvedenih ugovorenih radova te izvedenih izvantroškovničkih radova, u ukupnom iznosu od 112.322,15 DEM i pozvao naručitelja na plaćanje,

- da je naručitelj, čiji je direktor bio ovdje I-tuženik MA, ispunio obvezu djelomično u iznosu od 70.000,00 DEM, te je za razliku izvođač ishodio presudu Trgovačkog suda u Zgrebu P-2879/97 kojom je naloženo Ecosu d.d. isplatiti tužitelju 76.594,42 kune sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 25. srpnja 1993. do isplate,

- da tražbina po presudi nije naplaćena, jer je nad Ecos d.d. otvoren i ujedno zaključen stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu L-306/96 od 10. rujna 1998.,

- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5857/11 od 19. srpnja 2011. preinačena prvostupanjska presude i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja SA protiv MA, direktora Ecos d.d. Zagreb kojim je zahtijevao naknadu štete od direktora dioničkog društva za kojeg drži da je odgovorna zbog nemogućnosti naplate tražbine od Ecos d.d., koja se temelji na presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 2879/97 od 21. svibnja1998.,

- da su radovi na zgradi [adresa] dovršeni 25. srpnja 1993., a tužba u ovoj parnici radi povrata stečenog bez osnove je podnesena sudu 12. ožujka 2014.

9.1. Sud prvoga stupnja odbija tužbeni zahtjev iz razloga što tužitelj nije dokazao da je za vantroškovničke radove dobio pisanu suglasnost investitora te iz razloga nastupanja zastare s obzirom da su radovi završeni 25. srpnja 1993. dok da je tužitelj tužbu zbog stjecanja bez osnove podnio 12. ožujka 2014. Pritom sud prvoga stupnja navodi da tužitelj nije dokazao pasivnu legitimaciju tuženika jer da sama činjenica što su tuženici uknjiženi kao suvlasnici nekretnine iste ne čini pasivno legitimiranima u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) jer nisu bili stranka Ugovora. Pritom u tom smislu i utvrđuje da je kao jedan od suvlasnika upisana KA.

9.2. Sud drugoga stupnja iznosi svoje neslaganje sa zaključkom suda prvoga stupnja o neosnovanosti izvedenih vantroškovničkih radova, ali smatra pravilan zaključak suda prvoga stupnja o prigovoru zastare jer da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina (čl. 371. ZOO-a) računajući početak istoga od završetka radova (25. srpnja 1993). Pritom i otklanja navod o mogućnosti prekida zastare jer da je potraživanje zastarjelo 25. srpnja 1998., odnosno i prije nego je tužitelj podnio tužbu protiv I. tuženika radi naknade štete (o tome je odlučivano u predmetu Općinskog građanskom sudu u Zagrebu broj P-2899/10 te je prvostupanjskom odlukom od 7. veljače 2011. prihvaćen tužbeni zahtjev, drugostupanjskom odlukom broj Gž-5857/11-2 od 19. srpnja 2011. je prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni je zahtjev odbijen, dok je odlukom ovoga suda broj Rev-x 26/12-2 od 15. svibnja 2013. revizija tužitelja odbačena.

9.3. Povodom ove revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske je u predmetu poslovni broj Rev-2929/16-3 donio 10. prosinca 2019. presudu kojom je revizija tužitelja odbijena zbog nastupanja zastare. U bitnome je zaključeno da tužitelj potražuje vraćanje koristi ostvarene radnjom, a radnja građenjem je dovršena najkasnije 25. srpnja 1993. kad je tužitelj okončanom situacijom pozvao naručitelja radova na plaćanje naknade pa da je tužitelj već tada mogao tražiti vraćanje navodne nepripadne koristi, odnosno tražbina po toj osnovi je dospjela 25. srpnja 1993. Nadalje je zaključeno da zastara počinje teći slijedećeg dana nakon dana kada je vjerovnik mogao tražiti ispunjenje tražbine, pa je u ovom slučaju zastara nastupila istekom petogodišnjeg zastarnog roka 25. srpnja 1998. Pri tome su ocijenjene neosnovanim tvrdnje tužitelja da bi zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe protiv Ecos d.d. Zagreb i tužbe protiv MA, jer da se radi o sporovima po tužbama koje se temelje na bitno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, u kojima je presudom odbijen tužbeni zahtjev.

9.4. Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje: Ustavni sud) je odlukom broj: U-III- 637/2020 od 12. rujna 2024. ukinuo presudu ovoga suda broj Rev-2929/16-3 donio 10. prosinca 2019. i predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje. Pritom je ispitivao jesu li sudovi u konkretnom predmetu povrijedili pravo tužitelja na pristup sudu pretjerano formalističkim tumačenjem pravila o prekidu roka zastare u okolnostima konkretnog predmeta. Tako je Ustavni sud u bitnome istaknuo da pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na ''rješavanje'' spora od strane suda, pri čemu samo pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno jer je podvrgnuto ograničenjima budući po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Pritom Ustavni sud naglašava da ta ograničenja neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti. Dajući osvrt na rokove zastare Ustavni sud navodi da način na koji sudovi računaju rokove zastare mora biti u skladu ne samo s načelima zakonitosti i pravne sigurnosti izraženima u zahtjevu predvidivosti tumačenja pravila o zastari, već i s načelom proporcionalnosti te primjećuje da je ovaj sud u presudama broj: Rev 523/2018-2 od 20. travnja 2022., t. 14. i Rev 929/2013-2 od 9. svibnja 2017. izrazio pravno shvaćanje da je za nastanak obveznopravnog odnosa stjecanja bez pravne osnove odlučan trenutak kada su tužitelji mogli tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove. Konačno, Ustavni sud zaključuje očiglednim da je u svim ranije pokrenutim postupcima, kao i u ovom postupku, podnositelj pokušao namiriti dug koji se odnosi na iste građevinske radove (što je u konačnici u ovom parničnom postupku nesporno utvrđeno obrazloženjem osporene drugostupanjske presude), koji je za trgovačko društvo preuzeo jedan od ovdje tuženika znajući da koristi trgovačko društvo naručitelja radova kako bi se izveli građevinski radovi na njegovoj vlastitoj nekretnini (a ne na nekretnini trgovačkog društva) te smatra formalističkim obrazloženje ovoga suda prema kojem pokretanje nijednog od navedenih postupaka nije moglo imati učinak na rok zastare ovdje podnesenog zahtjeva za povratom stečenog bez osnove zato što su se ranije pokrenuti postupci temeljili na različitim pravnim osnovama (ili različitim činjenicama, što je dvojbeno). Stoga Ustavni sud upućuje na to da ovaj sud nije razmotrio i stoga u osporenoj presudi nije ni obrazložio je li takvo tumačenje, prema svim relevantnim okolnostima ovog predmeta, u skladu s ustavnim i konvencijskim zahtjevima predvidivosti i proporcionalnosti ograničenja prava na pristup sudu.

10. U ponovljenom odlučivanju ovaj sud je obvezan poštivati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe (čl. 73. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, „Narodne novine“ broj 99/1999 i 29/2002).

11. U svojoj suštini revizija se svodi na tvrdnju o tome da tužitelj nije mogao ostvariti svoje potraživanje zbog postupanja I. tuženika koji da ga je svojim radnjama onemogućio u takvom ostvarenju te da zbog toga pitanje zastare u ovom predmetu treba sagledavati kroz institut prekida zastare u vidu pokretanja drugih postupaka sa istim ciljem i svrhom, odnosno istu računati tek od okončanja parnice vođene zbog proboja pravne osobnosti kada je zapravo dospio zahtjev po osnovi stjecanja bez osnove.

11.1. Nije sporno da je tužitelj, tada vlasnik obrta [obrt], najprije pokrenuo postupak protiv tuženika Ecos export-import d.d. koje je bilo zastupano po direktoru, ali i osnivaču i članu, ovdje I. tuženiku MA koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-2879/98 i u kojem je 21. svibnja 1998. donesena pravomoćna presuda na isplatu iznosa od 76.594, 42 kune sa zakonskim zateznim kamatama i koja je postala pravomoćna 25. lipnja 1998. Isto tako nije sporno da je na prijedlog I. tuženika rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj L-306/96 od 22. svibnja 1998. otvoren i zaključen postupak likvidacije nad trgovačkim društvom koje je kao naručitelj sklopilo ugovor o građenju sa tužiteljem i koje je u međuvremenu promijenilo tvrtku. Dakle, do likvidacije je došlo jedan dan nakon donošenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu. Međutim, 10. rujna 1998. stavljeno je izvan snage rješenje o otvaranju i zaključenju postupka likvidacije jer da je trgovačko društvo Etus d.d. (ranije pod tvrtkom Ecos export-import d.d.) nastavilo poslovati i nakon donošenja rješenja o otvaranju i zaključenju postupka likvidacije te da su sudu dani neistiniti podaci o imovini, da bi u konačnici došlo do brisanja toga trgovačkog društva iz sudskog registra ( takva utvrđenja detaljno su iznesena u odluci Ustavnog suda, točka 5., 5.1., 5.2, 5.3. i 5.4. obrazloženja).

11.2. Nadalje iz obrazloženja ovdje pobijane odluke proizlazi da je tužitelj tužbom od 23. ožujka 2001. koju je podnio protiv ovdje I. tuženika MA tražio isplatu zbog proboja pravne osobnosti. Taj je postupak prema stanju spisa okončan presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5857/11-2 od 19. srpnja 2011. kojom je tužbeni zahtjev odbijen jer trgovačko društvo nije uskladilo svoje opće akte sa Zakonom o trgovački društvima („Narodne novine“ br. 11/93, 34/99 i 121/99) pa da se na taj slučaj ne mogu primijeniti pravila o proboju pravne osobnosti već da se primjenjuje Zakon o poduzećima („Narodne novine“, br. 53/91 i 58/03) koji nije predviđao mogućnost primjene toga instituta (takva utvrđenja iznesena su i u odluci Ustavnog suda, točka 6., 6.1. i 6.2. obrazloženja). Dakle, I. tuženik kao direktor trgovačkog društva nije uskladio opće akte sa novim zakonom, što je bila zakonska obveza.

11.3. Protiv presude Županijskog suda u Zagrebu tužitelj je podnio reviziju koju je ovaj sud odbacio rješenjem broj Rev-x 26/12-2 od 15. svibnja 2013. Nakon toga je tužitelj podnio ovu tužbu (12. ožujka 2014.) kojom traži isplatu po osnovi stjecanja bez osnove protiv suvlasnika zgrade na kojoj je obavljao građevinske radove tvrdeći da je uslijed njihovog poduzimanja došlo do neosnovanog obogaćenja na strani tuženika kao suvlasnika. O utvrđenim činjenicama i pravnim zaključcima sudova u vezi toga postupka, a do donošenja odluke Ustavnog suda, detaljno je navedeno u točkama 8., 8.1., 8.2. i 8.3. obrazloženja ove odluke.

12. Razmatrajući i tumačeći pravne institute zastare i prekida zastare u okolnostima ovog konkretnog slučaja, ali i u smislu odluke ustavnog suda, valja polaziti od toga je li takvo ograničenje pristupa sudu (nastup zastare jest jedan oblik ograničenja pristupa sudu i ostvarenja tražbine) u razumnom odnosu razmjernosti između upotrebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti. Tužitelj je tražbinu za koju tvrdi da mu pripada najprije pokušao ostvariti tužbom protiv trgovačkog društva sa kojim je bio u ugovornom odnosu. Premda je protiv tog društva ishodio pravomoćnu presudu, tražbinu nije uspio u cijelosti ostvariti zbog toga što je to trgovačko društvo prvotno likvidirano na temelju neistinitih podataka (22. svibnja 1998), a potom konačno likvidirano 15. listopada 1999. Radi ostvarenja cjelokupne tražbine tužitelj pokreće parnični postupak protiv ovdje I. tuženika 23. ožujka 2001. zbog proboja pravne osobnosti, ali niti u tom postupku ne uspijeva ostvariti tražbinu jer trgovačko društvo nije u ostvarenju svoje zakonske obveze uskladilo opće akte sa novim zakonom. Tako pokrenutim postupkom tužitelj prelazi iz područja ugovorne odgovornosti (koji odnos je imao sa trgovačkim društvom) u područje odgovornosti direktora i člana društva u smislu proboja pravne osobnosti koji se zbog gore navedenoga nije mogao ostvariti. Nakon što je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5857/11- 2 od 19. srpnja 2011. takav njegov zahtjev odbijen, pokreće ovaj postupak (tužbom od 12. ožujka 2014.) koji zasniva na stjecanju bez osnove, kao jednom od vrsta izvanugovornih obveznih odnosa, usmjeravajući ga sada prema suvlasnicima nekretnine na kojoj je izvodio građevinske radove i tvrdeći da je time povećao njenu vrijednost što da su tuženici, kao suvlasnici, stekli bez osnove.

12.1. U ovoj pravnoj stvari valja dakle razlikovati činjenicu da je tužitelj svoju tražbinu najprije pokušao ostvariti od suugovaratelja, a zatim i od njegova direktora, osnivača i člana, a tek kada tamo nije uspio od suvlasnika nekretnine. Ovaj sud je u odluci broj Rev-929/2013-2 od 9. svibnja 2017. izrazio pravno shvaćanje prema kojem:

„..za ocjenu o tome kada je nastao obveznopravni odnos stjecanja bez osnove nije relevantan trenutak kada je tužitelj izvršio isplatu utuženog iznosa, već je za nastanak obveznopravnog odnosa odlučan trenutak kada je (prednik) tužitelj mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove.“

U odluci broj Rev-523/2018-2 od 20. travnja 2022. izraženo je pravno shvaćanje prema kojem:

„za ocjenu o tome kada je nastao obveznopravni odnos stjecanja bez osnove nije relevantan trenutak kada je tuženica podigla predmetni novčani iznos, već je za nastanak obveznopravnog odnosa odlučan trenutak kada su tužitelji mogli tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove.“

Dakle, primjenjujući citirana pravna shvaćanja te posebice izražena pravna stajališta u odluci Ustavnog suda valja zaključiti da je tužitelj na razuman i legitiman način najprije svoju tražbine pokušao ostvariti u postupku utemeljenom na ugovornoj odgovornosti i postupku odgovornosti direktora, člana i osnivača trgovačkog društva što je opet povezano sa samim odnosom prema društvu, a tek kada to nije uspio svoju je tražbinu upravio prema suvlasnicima nekretnine po osnovi izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji tužitelj je svoju tražbinu u vidu vraćanje onoga što je stečeno bez osnove mogao tražiti od trenutka u kojem je postalo posve izvjesno da svoju tražbinu po osnovi ugovornog odnosa i s njim u svezi odnosa odgovornosti člana društva za štetu neće moći ostvariti. Taj trenutak se odnosi na dan donošenja odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5857/11-2 (19. srpnja 2011.) kao trenutak kojim je zahtjev po osnovi proboja pravne osobnosti pravomoćno odbijen. Naime, u vrijeme pokretanja ranijih postupaka protiv trgovačkog društva i njegovoga direktora tužitelju svakako nije bilo predvidljivo da bi svoju tražbinu mogao ostvarivati primjenom izvanugovornog obveznog odnosa kada je postojao sasvim jasno izraženi ugovorni odnos i s njim u svezi odnos odgovornosti direktora trgovačkog društva za obveze toga društva. Konačno, time bi u jedan ugovorni odnos uključio druge suvlasnike koji sa takvim pravnim odnosom u vrijeme njegova nastanka nisu imali pravno relevantne veze. S obzirom na navedeno zastarni rok od pet godina za pokretanje ovoga postupka radi stjecanje bez osnove treba računati od 19. srpnja 2011., a tužitelj je tužbu podnio 12. ožujka 2014.

13. Sud drugoga stupnja je stoga pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 371. ZOO-a kada je rok zastare računao od dana završetka radova. Međutim, sud drugoga stupnja je odluku utemeljio upravo na zaključku o nastupu zastare te nije razmotrio i druge žalbene navode tužitelja koji se odnose na ostale razloge odbijanja tužbenog zahtjeva. Naime, sud prvoga stupnja je odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnivao na zaključku da je nastupila zastara, na zaključku da tužitelj nije dokazao da je za sve izvedene radove imao suglasnost trgovačkog društva i na zaključku da tuženici nisu pasivno legitimirani jer da nisu bili strankom ugovora (pri čemu je utvrdio da je jedan od suvlasnika i KA). Doduše, na pitanje suglasnosti dao je odgovor, ali nije odgovorio na navode žalbe glede promašene pasivne legitimacije. Uslijed toga, zbog pogrešne je primjene materijalnog prava propušteno sagledati bitnu činjenicu pasivne legitimacije tuženika i na takav žalbeni navod odgovoriti uz, ako sud drugoga stupnja procjeni da je moguće, korištenje ovlaštenja glede utvrđenja činjenica od kojih ovisi pasivna legitimacija u odnosu stjecanja bez osnove iz čl. 373.a ZPP-a. Stoga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke.

14. Odluka o troškovima revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

15. U ponovljenom suđenju će drugostupanjski sud postupiti sukladno uputama i pravnom shvaćanju iz ove odluke i nakon toga donijeti novu, zakonitu odluku.

Zagreb, 4. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek