REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-282/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i Marine Paulić članova vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice DG, OIB [osobni identifikacijski broj], drugotužitelja ŽG, OIB [osobni identifikacijski broj] i trećetužitelja ČG, OIB [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Marko Kuvač, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika VIR 1898 mesna industrija d.d. Rijeka, Školjić 16, OIB 8487332537, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-319/2017-2 od 22. studenoga 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-657/2014-60 od 18. travnja 2017., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-657/2014-64 od 21. travnja 2017., na sjednici održanoj 4. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Djelomično se odbija revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-319/2017-2 od 22. studenoga 2019. u dijelu u kojemu je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-657/2014- 60 od 18. travnja 2017., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-657/2014- 64 od 21. travnja 2017., pod točkom III. izreke.
r i j e š i o j e:
I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-319/2017-2 od 22. studenoga 2019. u:
- dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-657/2014-60 od 18. travnja 2017., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-657/2014-64 od 21. travnja 2017., pod točkom IV. izreke,
- odluke o troškovima parničnog postupka, kojom je preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 657/2014-60 od 18. travnja 2017., ispravljenoj rješenjem istoga suda poslovni broj P- 657/2014-64 od 21. travnja 2017., i odbijen zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 4.974,36 EUR (37.479,32 kn) i
- dijelu u kojem je naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 66,36 EUR (500,00 kn),
te se navedene presude u tim dijelovima ukidaju i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
II. Odluka o troškovima nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-657/2014-60 od 18. travnja 2017. suđeno je:
„I Nalaže se VIR 1898 Mesna industrija d.d. da tužiteljima kao nasljednicima iza pok. LG isplati ukupni iznos od 169.600,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počev od 11. travnja 2017.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.
II Nalaže se VIR 1898 Mesna industrija d.d. da tužiteljima nadoknadi neimovinsku štetu i to:
- prvotužiteljici DG iznos od 220.000,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 15. listopada 2014.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.
- drugotužitelju ŽG iznos od 150.000,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 15. listopada 2014.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.
- trećetužitelju UG iznos od 150.000,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 15. listopada 2014.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.
III Odbijaju se tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu neimovinske štete iza pok. LG u iznosu od 1,525.000,00 kuna s.p.p. u cijelosti, te u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva u pogledu imovinske štete do iznosa od 487.970,00 kuna. IV Odbijaju se tužitelji s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u pogledu neimovinske štete za novčanu naknadu zbog osobito teškog invaliditeta i kasnije smrti do iznosa od 1,150.000,00 kuna.
V Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima prouzročeni parnični trošak u iznosu od 117.792,12 kuna u roku od 8 dana, dok se s preostalim zahtjevom za trošak tužitelji odbijaju.“.
2. Rješenjem suda prvoga stupanja poslovni broj P-657/2014-64 od 21. travnja 2017. u točki I. izreke ispravljena je prvostupanjska presuda u uvodu u odnosu na naziv tuženika tako da ispravno glasi VIR 1898 mesna industrija d.d., a točkom II. izreke ispravljena je presuda suda prvog stupnja u dijelu obrazloženja na strani devet presude na način da je dodana omaškom ispuštena rečenica u odnosu na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos materijalne štete koja teče od presuđenja do isplate budući je visina navedenih naknada određena prema cijenama u vrijeme presuđenja.
3. Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-319/2017-2 od 22. studenoga 2019. suđeno je:
„Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-657/2014-60 od 18. travnja 2017. ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-657/2014-64 od 21. travnja 2017. u točki II izreke, osim u dijelu te točke izreke koji se odnosi na tijek zatezne kamate na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete tužitelja za razdoblje od 15. listopada 2014. do 17. travnja 2017., u točkama III i IV izreke te u dosuđujućem dijelu točke V izreke za iznos od 80.312,80 kn i odbijajućem dijelu te točke izreke.
Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u točki I izreke, u dijelu točke II izreke koji se odnosi na tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete tužitelja za razdoblje od 15. listopada 2014. do 17. travnja 2017., te u dosuđujućem dijelu točke V izreke za iznos od 37.479,32 kn (preko iznosa od 80.312,80 kn do iznosa 117.792,12 kn) i sudi:
Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 169.600,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 11. travnja 2017. do isplate i zahtjev za isplatu zateznih kamata na nematerijalnu štetu za razdoblje od 15. listopada 2014. do 17. travnja 2017., kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 37.479,32 kn.
Nalaže se prvo do treće tužiteljima nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 500,00 kn u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.“.
4. Protiv navedene drugostupanjske presude, u dijelu koji se odnosi na potvrđeni odbijajući dio pod točkom III. i IV. prvostupanjske presude te odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka, reviziju su podnijeli tužitelji, zbog pravnih pitanja zbog kojih im je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd- 2131/2020-3 od 16. prosinca 2020. koja glase:
„1. Kada nastaje obvezni odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu, je li u trenutku ozljeđivanja ili u trenutku nastanka štete?
2. Je li u slučaju osobito teškog invaliditeta bliske osobe koji je trajao dugi vremenski period i smrti bliske osobe članovima uže obitelji pripada samo naknada za smrt bliske osobe kao konačnu posljedicu štetnog događaja ili i za osobito teški invaliditet?“.
5. U odgovoru na reviziju, podnesenom po punomoćniku za davanje odgovora na reviziju, tuženik osporava revizijske navode, predlaže reviziju tužitelja odbiti uz naknadu troškova odgovora na reviziju.
6. Revizija je djelomično osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - pročišćeni tekst, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena.
8. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog koje je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi revizijski sud neće uzeti u obzir.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao nasljednika pokojnoga LG za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1,525.000,00 kn te materijalne štete s osnova troškova tuđe pomoći i njege u iznosu od 380.000,00 kn i troškova pojačane ishrane u iznosu od 487.970,00 kn, kao posljedica ozljede na radu koju je prednik tužitelja pretrpio 4. prosinca 2003. te nastavno, zahtjevi tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog teškog invaliditeta i smrti bliske osobe i to: prvotužiteljice, supruge pokojnog LG u iznosu od 220.000,00 kn s osnova teškog invaliditeta bliske osobe i iznos od 230.000,00 kn s osnova duševnih bolova radi smrti bliske osobe te drugotužitelja ŽG i treće tužitelja ČG, sinova pokojnog LG, u iznosu od 200.000,00 kn s osnova duševnih bolova radi teškog invaliditeta bliske osobe oba tužitelja i iznosa od po 150.000,00 kn s osnova duševnih bolova radi smrti bliske osobe svaki tužitelj, sve sa pripadajućim kamatama.
10. U revizijskoj fazi postupka nije sporno: da je pokojni LG kao radnik tuženika (zaposlen na radnom mjestu direktora proizvodnje - upravitelja rasjekaone) 4. prosinca 2003. ozlijeđen na radu, uslijed istjecanja amonijaka iz cijevi (do koje nezgode je došlo kada je vozač viljuškara dok je obavljao uobičajenu manipulaciju paletama smrznutog tereta kranom viljuškara, zakačio amonijačnu cijev posljedica čega je bilo puknuće cijevi te istjecanja amonijačnog plina, a prednik tužitelja nastradao dok je obavljao svoje redovne radne zadatke prvotno se nalazeći u svojoj kancelariji da bi prilikom pokušaja izlaska iz prostora koji je bio zahvaćen amonijačnim plinom udahnuo amonijačne pare) a za koju je nezgodu odgovoran tuženik kao poslodavac, po kriteriju objektivne odgovornosti, u primjeni odredbe čl. 102. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03 i 142/03 - dalje: ZR) i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96 i 114/03 - dalje ZZR) pri čemu nije bilo doprinosa LG nastanku štete (čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91)).
10.1. Prednik tužitelja, LG je u predmetnoj nezgodi zadobio: ozljede otrovanja i udisanja amonijaka, opekotine gornjih i donjih okrajina drugog i trećeg stupnja, subakutnu upalu grkljana, subakutnu upalu ždrijela te reaktivnu upalu spojnice oka. Zbog čestih upala na plućima, tijekom vremena zbog posljedica oštećenja pluća imao je postupno pogoršanje plućne funkcije, što se očitovalo čestim upalama i razvojem bronhiektazija što je pogodovalo postupnom razvoju fibroze pluća, s vremenom je postao potpuno ovisan o dodatnom uzimanju kisika na masku, tijekom liječenja 2007. postavljena je i dijagnoza KOPB. Prednik tužitelja preminuo je 22. veljače 2014. s time da je smrt najvjerojatnije nastupila kao posljedica plućne fibroze, koja je nedvojbeno posljedica štetnog događaja.
11. Shvaćanje je prvostupanjskoga suda, u odnosu na zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog povrede na radu pokojnog LG, da se primjenjuju odredbe ZOO-a iz 1991., a sukladno prelaznoj i završnoj odredbi čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) pa pozivom na odredbu čl. 204. ZOO/91 ocjenjuje neosnovanim zahtjev prvo do treće tužitelja za naknadu nematerijalne štete kao slijednika pokojnog LG, budući da postupak po njegovu zahtjevu nije pravomoćno okončan.
11.1. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje djelomično osnovanim zahtjev za naknadu materijalne štete s osnova troškova tuđe pomoći i njege i troškova pojačane prehrane (u iznosu od 156.600,00 kn s osnova tuđe pomoći i njege te 16.200,00 kn s osnova troškova pojačane ishrane).
11.2. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete, novčanu naknadu za duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe i zbog smrti bliske osobe, prvostupanjski sud u primjeni odredbe čl. 1101. st. 1. ZOO/05, uz utvrđenje da je smrt bliske osobe konačna posljedica štetnog događaja i to posljedica koja je uslijedila tijekom liječenja bliske osobe, zaključuje da tužiteljima pripada pravo na novčanu naknadu za duševne bolove, samo u vezi te konačne posljedice, dakle - smrti bliske osobe, te po toj osnovi dosuđuje prvotužiteljici iznos od 220.000,00 kn, a drugo i treće tužiteljima iznos od 150.000,00 kn svakome, dok odbija dio zahtjeva za naknadu za duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe.
12. Drugostupanjski sud prihvaća shvaćanje prvostupanjskoga suda o primjeni ZOO/91 na konkretni slučaj, pa kako je navedenim Zakonom propisana neprenosivost prva naknade nematerijalne štete, ukoliko isto nije priznato pravomoćnom odlukom ili pisanim sporazumom (čl. 204. st. 1. ZOO/91) potvrđuje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojemu je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete koju potražuju kao pravni slijednici pokojnoga LG te preinačava prvostupanjsku presudu u dijelu dosuđenih iznosa materijalne štete (troškova tuđe pomoći i njege te troškova pojačane ishrane) nalazeći istaknutim prigovor zastare tih potraživanja osnovanim, u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO/91.
12.1. Nadalje, u odnosu na dio zahtjeva tužitelja za naknadu štete za duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe, drugostupanjski sud zaključuje da se i na ovaj dio zahtjeva primjenjuju odredbe ZOO/91, pa u smislu odredbe čl. 201. ZOO/91 drugostupanjski je sud shvaćanja da tužiteljima pripada pravo na naknadu za duševne bolove samo zbog smrti bliske osobe, kao konačne posljedice štetnoga događaja.
13. S obzirom na prvo postavljeno pitanje, navodi se da je odredbom čl. 1163. st. 1. ZOO/05 propisano da se odredbe ZOO/05 ne primjenjuju na obvezne odnose koji su nastali do 31. prosinca 2005. Dvojbu oko pitanja koje je to vrijeme „nastanka obveze“
- je li to trenutak nastanka štetnog događaja ili nastanka same štete kod izvanugovorne odgovornosti, riješila je sudska praksa na način da je zaključeno da se radi o trenutku nastanka štetnog događaja, pa se tako ZOO/05 ne primjenjuje na obvezne odnose proizašle iz štetnih događaja koji su se dogodili do 31. prosinca 2005., neovisno o trenutku nastanka štete (tako na primjer i Rev-961/10-2 od 21. rujna 2011., Rev- 1679/09-2 od 24. rujna 2013. i dr.). To je odgovor na prvo postavljeno pitanje.
14. Stoga, s obzirom na propisanu neprenosivost prava zahtjeva na naknadu nematerijalne štete (čl. 204. ZOO/91) pravilno su nižestupanjski sudovi odbili ovaj dio tužbenoga zahtjeva.
14.1. S obzirom na pozivanje tužitelja na odluke ovoga suda, za koje navode da je u njima izraženo shvaćanje - da se na potraživanje naknade štete ne primjenjuju odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, već odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete (Rev-2320/2015 od 21. svibnja 2019., Rev-725/16 od 29. studenoga 2016., Rev-522/08 od 8. travnja 2010. i dr.) navodi se da se radi o odlukama koje su donesene u predmetima, u kojima je drugi činjenični supstrat i druga pravna osnova. Naime, radi se o predmetima u sporovima po ugovornoj odgovornosti Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i o obvezama koje proizlaze iz obveznog mirovinskog osiguranja (po kojemu je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje u obvezi isplaćivati invalidsku mirovinu osiguraniku kojemu je zbog ozljede priznato pravo na invalidsku mirovinu, kao i o pravu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da od osiguravajući društava potražuju štetu koju trpi isplatama invalidskih mirovina svojim osiguranicima).
14.2. Stoga, budući da je revizijski sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koji se odnosi prvo pravno pitanje zbog kojega je dopuštena, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
15. U vezi drugo postavljenog revizijskog pitanja, koji se odnosi na to pripada li bliskim srodnicima pravo na novčanu naknadu za duševne bolove zbog teškog invaliditeta bliske osobe koji je invaliditet trajao dugi vremenski period i/ili pravo na novčanu naknadu za duševne bolove zbog smrti bliske osobe (kao konačne posljedice istoga štetnog događaja) - revizija tužitelja je osnovana.
16. Odredbom čl. 201. st. 1. i 3. ZOO-a propisano je pravo na pravičnu novčanu naknadu članovima uže obitelji za duševne bolove ako je kao posljedica štetnog događaja nastupila smrt i teški invaliditet bliske osobe. Nematerijalna šteta se u ovim slučajevima očituje u povredi duševnog integriteta oštećenika (u konkretnom slučaju supruge i djece). Iz samog sadržaja navedene zakonske odredbe proizlazi da se radi o dva vida nematerijalne štete, koji se međusobno - ne isključuju. Kada kao posljedica štetnog događaja nastupi osobito teški invaliditet, a naknadno i smrt bliske osobe (također kao posljedica štetnog događaja) tada svaki od ovih pojedinačnih događaja uzrokuju duševne bolove kod bliskih osoba pokojnika, pa naknada nematerijalne štete za duševne bolove zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe ne isključuje unaprijed i pravo na naknadu štete za duševne bolove zbog smrti te bliske osobe.
16.1. U konkretnom slučaju, tužitelji su ustali tužbom za naknadu nematerijalne štete radi duševnih bolova zbog teškog invaliditeta bliske osobe (supruga i oca) 9. svibnja 2013., a povodom štetnog događaja (ozljede na radu) od 4. prosinca 2003. dok je smrt prednika tužitelja nastupila 22. veljače 2014., dakle u tijeku trajanja postupka za naknadu štete za duševne bolove zbog teškog invaliditeta bliske osobe. Nedvojbeno je, da osobito teški invaliditet bliskog srodnika koji je trajao ovako dugi vremenski period (od ozljeđivanja prednika tužitelja 2003. do njegove smrti 2014.) uzrokuje duševne bolove pokojniku bliske osobe te naknadno nastupanje smrti te iste bliske osobe, također kao posljedice istog štetnog događaja, samo po sebi ne može isključivati pravo na naknadu štete za duševne bolove zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe. Ovo naročito pored činjenice - da je smrt nastupila kada je postupak u povodu zahtjeva za naknadu štete za duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe već bio u tijeku.
16.2. Hoće li članovi uže obitelji imati pravo i na naknadu štete za duševne bolove za smrt bliske osobe i za osobito teški invaliditet bliske osobe, sve kao posljedicu istog štetnog događaja, ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Tako je primjerice potrebno uzeti u obzir duljinu trajanja duševnih bolova zbog teškog invaliditeta bliske osobe, činjenice je li pokrenut postupak za naknadu ove štete ili je naknada te štete dosuđena prije smrti te bliske osobe i dr.
16.3. Stoga je, shvaćanje drugostupanjskog suda da tužiteljima kao bliskim srodnicima, a s obzirom na to da im još nije bila određena naknada za duševne bolove zbog invaliditeta bliske osobe u trenutku kada je njihov prednik preminuo, samo po sebi nije dostatan razlog za zaključak, da tužiteljima pored prava na naknadu za duševne boli radi smrti bliske osobe ne bi pripadalo i pravo na naknadu za duševne boli radi teškog invaliditeta bliske osobe (u postupku koji je bio u tijeku u trenutku nastupanja smrti bliske osobe).
16.4. Neosnovano je stoga pozivanje tuženika na praksu ovoga suda (Rev-2249/12 od 9. lipnja 2011., Rev 622/05 od 17. siječnja 2006. i Rev-416/2009 od 8. lipnja 2011.) za koju se tvrdi da je suprotna izraženom shvaćanju u ovoj odluci jer se radi o odlukama donesenim u drugačijim činjeničnim okolnostima.
17. Kako shvaćanje drugostupanjskog suda, za sada, nije u potpunosti u skladu sa iznesenim shvaćanjem ovoga suda, došlo je do pogrešne primjene materijalnoga prava, zbog čega nije bilo moguće preinačiti presudu te je u tom dijelu nižestupanjske presude valjalo ukinut na temelju odredbe čl. 395. st. 3. ZPP-a.
18. Posljedično navedenome, a s obzirom na za sada neizvjestan uspjeh stranaka u postupku, valjalo je ukinuti i dosuđujuću odluku o troškovima postupka. Nadalje, odluku o naknadi troškova nastalih u povodu izjavljenih pravnih lijekova, koja također ovisi o uspjehu tužitelja u sporu, na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP-a je valjalo ostaviti za konačnu odluku.
Zagreb, 4. lipnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
