REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1632/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glavaš & Šutalo, odvjetnicima u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-126/2019-30 od 30. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: P-126/2019-30 od 30. rujna 2024. u njenim točkama I, II, III, IV, V, VII i VIII.

i

r i j e š i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-126/2019-30 od 30. rujna 2024. u njenim toč. VI i X, i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 116- 061/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29.03.2007. g. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 271.500,00 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja i tužene Addiko banke d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. istog Ugovora o kreditu broj 116- 061/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29.03.2007. g. kojima se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o namjenskom kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 116- 061/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29.03.2007. g.,koja glasi: „ U slučaju prijevremene, konačne otplate ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe – Adria Bank d.d. „. IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 21. Ugovora o kreditu broj 116-

061/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29.03.2007. g.,( Završne odredbe), koja glasi: „ Korisnik kredita potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je upoznat s efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita, Založni dužnik i sudužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe – Adria Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe – Adria Bank d.d. kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe – Adria Bank d.d., te druge opće akte Hypo Alpe – Adria Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora….“.

V. Utvrđuje se ništetnim Aneks br. 1 Ugovora o kreditu broj 116-061/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između Addiko banke d.d. Zagreb Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 i ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solemniziran dana 30.05.2011. g. od strane javnog bilježnika Jelice Kovačić iz Vukovara, broj ovjere OV-2998/11, pa stoga predmetni Aneks br. 1 Ugovora o kreditu broj 116-061/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, sudužnike i založne dužnike.

VI. Nalaže se tuženoj Addiko banci d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici DG iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 15.046,23 EUR sa zateznim kamatama po kamatnoj stopi u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.7.2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kako slijedi:

- 76,20 EUR počevši od 11. siječanj 2008 do isplate

- 76,95 EUR počevši od 12. veljača 2008 do isplate

- 179,38 EUR počevši od 12. ožujak 2008 do isplate

- 174,96 EUR počevši od 11. travanj 2008 do isplate

- 173,22 EUR počevši od 14. svibanj 2008 do isplate

- 175,37 EUR počevši od 11. lipanj 2008 do isplate

- 172,21 EUR počevši od 11. srpanj 2008 do isplate

- 172,37 EUR počevši od 28. kolovoz 2008 do isplate

- 174,24 EUR počevši od 10. rujan 2008 do isplate

- 188,43 EUR počevši od 28. listopad 2008 do isplate

- 178,92 EUR počevši od 11. studeni 2008 do isplate

- 214,12 EUR počevši od 10. prosinac 2008 do isplate

- 216,20 EUR počevši od 28. siječanj 2009 do isplate

- 217,14 EUR počevši od 11. veljača 2009 do isplate

- 214,55 EUR počevši od 11. ožujak 2009 do isplate

- 215,05 EUR počevši od 09. travanj 2009 do isplate

- 211,08 EUR počevši od 20. svibanj 2009 do isplate

- 208,17 EUR počevši od 09. lipanj 2009 do isplate

- 208,94 EUR počevši od 23. srpanj 2009 do isplate

- 210,48 EUR počevši od 19. kolovoz 2009 do isplate

- 210,35 EUR počevši od 28. rujan 2009 do isplate

- 208,79 EUR počevši od 23. listopad 2009 do isplate

- 211,71 EUR počevši od 27. studeni 2009 do isplate

- 214,05 EUR počevši od 29. prosinac 2009 do isplate

- 217,38 EUR počevši od 29. siječanj 2010 do isplate

- 216,61 EUR počevši od 27. veljača 2010 do isplate

- 221,13 EUR počevši od 31. ožujak 2010 do isplate

- 220,27 EUR počevši od 28. travanj 2010 do isplate

- 221,94 EUR počevši od 31. svibanj 2010 do isplate

- 236,40 EUR počevši od 29. lipanj 2010 do isplate

- 233,42 EUR počevši od 26. srpanj 2010 do isplate

- 4 242,52 EUR počevši od 30. kolovoz 2010 do isplate

- 239,37 EUR počevši od 30. rujan 2010 do isplate

- 234,32 EUR počevši od 26. listopad 2010 do isplate

- 244,98 EUR počevši od 24. studeni 2010 do isplate

- 226,90 EUR počevši od 30. prosinac 2010 do isplate

- 218,47 EUR počevši od 11. siječanj 2011 do isplate

- 221,71 EUR počevši od 08. veljača 2011 do isplate

- 217,95 EUR počevši od 08. ožujak 2011 do isplate

- 218,63 EUR počevši od 08. travanj 2011 do isplate

- 207,80 EUR počevši od 07. studeni 2011 do isplate

- 210,97 EUR počevši od 08. prosinac 2011 do isplate

- 213,74 EUR počevši od 05. siječanj 2012 do isplate

- 214,11 EUR počevši od 07. veljača 2012 do isplate

- 212,20 EUR počevši od 06. ožujak 2012 do isplate

- 213,49 EUR počevši od 06. travanj 2012 do isplate

- 214,37 EUR počevši od 07. svibanj 2012 do isplate

- 212,89 EUR počevši od 06. lipanj 2012 do isplate

- 213,28 EUR počevši od 05. srpanj 2012 do isplate

- 212,16 EUR počevši od 07. kolovoz 2012 do isplate

- 209,79 EUR počevši od 26. rujan 2012 do isplate

- 212,36 EUR počevši od 05. listopad 2012 do isplate

- 213,59 EUR počevši od 26. studeni 2012 do isplate

- 323,69 EUR počevši od 07. prosinac 2012 do isplate

- 316,32 EUR počevši od 07. siječanj 2013 do isplate

- 322,58 EUR počevši od 16. veljača 2013 do isplate

- 323,13 EUR počevši od 06. ožujak 2013 do isplate

- 320,67 EUR počevši od 29. travanj 2013 do isplate

- 313,03 EUR počevši od 07. svibanj 2013 do isplate

- 312,84 EUR počevši od 28. lipanj 2013 do isplate

- 314,72 EUR počevši od 05. srpanj 2013 do isplate

- 317,73 EUR počevši od 29. kolovoz 2013 do isplate

- 321,89 EUR počevši od 05. rujan 2013 do isplate

- 319,74 EUR počevši od 25. listopad 2013 do isplate

- 321,26 EUR počevši od 07. studeni 2013 do isplate

- 322,99 EUR počevši od 30. prosinac 2013 do isplate u roku 15 dana.

VII. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te se nalaže se tuženoj Addiko banci d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici DG (sudužnik) iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 13.154,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, po kamatnoj stopi do 31.12.2007 godine u visini od Poslovni broj: 9. P-126/2019-30 4 15% godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNB- a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.7.2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kako slijedi:

- 3,45 EUR počevši od 10. kolovoz 2007 do isplate

- 9,39 EUR počevši od 11. siječanj 2008 do isplate

- 17,20 EUR počevši od 12. veljača 2008 do isplate

- 30,53 EUR počevši od 12. ožujak 2008 do isplate

- 10,48 EUR počevši od 11. travanj 2008 do isplate

- 2,56 EUR počevši od 14. svibanj 2008 do isplate

- 12,32 EUR počevši od 11. lipanj 2008 do isplate

- 7,19 EUR počevši od 10. rujan 2008 do isplate

- 71,58 EUR počevši od 28. listopad 2008 do isplate

- 28,44 EUR počevši od 11. studeni 2008 do isplate

- 83,26 EUR počevši od 10. prosinac 2008 do isplate

- 91,69 EUR počevši od 28. siječanj 2009 do isplate

- 95,50 EUR počevši od 11. veljača 2009 do isplate

- 85,00 EUR počevši od 11. ožujak 2009 do isplate

- 87,01 EUR počevši od 09. travanj 2009 do isplate

- 70,96 EUR počevši od 20. svibanj 2009 do isplate

- 59,15 EUR počevši od 09. lipanj 2009 do isplate

- 62,29 EUR počevši od 23. srpanj 2009 do isplate

- 68,51 EUR počevši od 19. kolovoz 2009 do isplate

- 67,98 EUR počevši od 28. rujan 2009 do isplate

- 61,68 EUR počevši od 23. listopad 2009 do isplate

- 73,49 EUR počevši od 27. studeni 2009 do isplate

- 82,97 EUR počevši od 29. prosinac 2009 do isplate

- 96,44 EUR počevši od 29. siječanj 2010 do isplate

- 93,35 EUR počevši od 27. veljača 2010 do isplate

- 111,64 EUR počevši od 31. ožujak 2010 do isplate

- 108,17 EUR počevši od 28. travanj 2010 do isplate

- 114,93 EUR počevši od 31. svibanj 2010 do isplate

- 173,46 EUR počevši od 29. lipanj 2010 do isplate

- 161,41 EUR počevši od 26. srpanj 2010 do isplate

- 198,22 EUR počevši od 30. kolovoz 2010 do isplate

- 185,50 EUR počevši od 30. rujan 2010 do isplate

- 165,04 EUR počevši od 26. listopad 2010 do isplate

- 208,20 EUR počevši od 24. studeni 2010 do isplate

- 263,11 EUR počevši od 30. prosinac 2010 do isplate

- 224,23 EUR počevši od 11. siječanj 2011 do isplate

- 239,19 EUR počevši od 08. veljača 2011 do isplate

- 221,83 EUR počevši od 08. ožujak 2011 do isplate

- 224,99 EUR počevši od 08. travanj 2011 do isplate

- 294,60 EUR počevši od 07. studeni 2011 do isplate

- 6 311,06 EUR počevši od 08. prosinac 2011 do isplate

- 325,42 EUR počevši od 05. siječanj 2012 do isplate

- 327,34 EUR počevši od 07. veljača 2012 do isplate

- 317,41 EUR počevši od 06. ožujak 2012 do isplate

- 324,12 EUR počevši od 06. travanj 2012 do isplate

- 328,70 EUR počevši od 07. svibanj 2012 do isplate

- 320,98 EUR počevši od 06. lipanj 2012 do isplate

- 323,02 EUR počevši od 05. srpanj 2012 do isplate

- 317,23 EUR počevši od 07. kolovoz 2012 do isplate

- 304,90 EUR počevši od 26. rujan 2012 do isplate

- 318,23 EUR počevši od 05. listopad 2012 do isplate

- 324,63 EUR počevši od 26. studeni 2012 do isplate

- 319,97 EUR počevši od 07. prosinac 2012 do isplate

- 294,82 EUR počevši od 07. siječanj 2013 do isplate

- 316,18 EUR počevši od 16. veljača 2013 do isplate

- 318,05 EUR počevši od 06. ožujak 2013 do isplate

- 309,68 EUR počevši od 29. travanj 2013 do isplate

- 283,64 EUR počevši od 07. svibanj 2013 do isplate

- 282,98 EUR počevši od 28. lipanj 2013 do isplate

- 289,37 EUR počevši od 05. srpanj 2013 do isplate

- 299,63 EUR počevši od 29. kolovoz 2013 do isplate

- 313,83 EUR počevši od 05. rujan 2013 do isplate

- 306,50 EUR počevši od 25. listopad 2013 do isplate

- 311,69 EUR počevši od 07. studeni 2013 do isplate

- 317,57 EUR počevši od 30. prosinac 2013 do isplate

- 321,23 EUR počevši od 08. siječanj 2014 do isplate

- 328,96 EUR počevši od 26. veljača 2014 do isplate

- 326,43 EUR počevši od 06. ožujak 2014 do isplate

- 104,31 EUR počevši od 24. travanj 2014 do isplate u roku 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženoj Addiko banci d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici DG (sudužnik) iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata plaćene naknade za moratorij a otplatu glavnice, isplati novčani iznos od 5.838,46 EUR sa zateznim kamatama od 1. kolovoza 2015. te na dalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trg. društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IX. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjev iz točke VII. za iznos od

5.661,34 eura sa zateznom kamatom na taj iznos.

X. Nalaže se tuženoj Addiko banci d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici DG (sudužnik) iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 9.561,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana" Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.".

2. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

3. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i kao neosnovan odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz naknadu troškova postupka, odnosno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,

02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na točke I, II, III, IV, V, VII i VIII izreke presude, dok je osnovana u odnosu na toč. VI izreke, a posljedično sa time i u odnosu na toč. X izreke (odluku o trošku).

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna u dijelu u kojem su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zatim one o prijevremenoj otplati kredita i dio odredbe čl. 21. (kojom korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa efektivnom kamatnom stopom, …), kao i u dijelu kojim je tuženiku naložena isplata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te s naslova povrata plaćene naknade za moratorij (sadržanih u toč. I., II., III., IV., V., VII i VIII izreke presude). Međutim, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplata preplaćenog iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (toč. VI izreke) pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati iz kojeg razloga je u tom dijelu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

7.1. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da sud prvog stupnja u dijelu pobijane presude (njenim točkama I, II, III, IV, V, VII i VIII) nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude u tom dijelu nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost, već samo u njenoj toč. VI izreke, o čemu će biti kasnije obrazloženo.

7.2. Ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena niti u dijelu u kojem je odlučeno o statusu tužiteljice kao potrošača jer je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, i u tom dijelu dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, kada je o toj spornoj činjenici pravilno odlučio temeljem sadržaja navedenog ugovora o namjenskom kreditu i iskazu same tužiteljice, pravilno zaključujući da tužiteljica (kao solidarni dužnik, supruga – njenog sada pokojnog bračnog druga RG), u konkretnom slučaju ima status potrošača budući iz tih dokaza jasno proizlazi namjena u koju je navedeni ugovor o namjenskom kreditu sklopljen (kupovina kuće). Pri tome valja ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju, pa valja zaključiti da tuženik tu činjenicu nije uspio dokazati tijekom postupka, te je posljedično tome i iz ovog razloga žalbu tuženika u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovnom.

7.3. Također, ova bitna povreda odredaba parničnog postupka, suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena niti u dijelu u kojem sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljica aktivno legitimirana u ovom postupku zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi i posljedično tome odgovarajuću isplatu jer je i u tom dijelu sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu jasne i prihvatljive razloge, koje svojom žalbom nije doveo u dvojbu niti žalitelj, bez obzira na to da li je tužiteljica osobno uplatila sve anuitete ili nije s obzirom da ih je tuženik nesporno prihvatio. Stoga, niti iz tog razloga nije isključena aktivna legitimacija tužiteljice u ovom postupku zahtijevati pravnu zaštitu u svezi sa navedenim ugovorom o kreditu.

7.4. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 190. st. 3. ZPP na koju također sadržajno ukazuje žalitelj jer je u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužiteljica, nakon što joj je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke preinačila svoj raniji zahtjev koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi na način da je isti samo povećala, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP dopustio navedenu preinaku budući je navedenom odredbom propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka odnosno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužiteljica u konkretnom slučaju doista nije mogla preinačiti svoju tužbu dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 162/2021 od 26. studenog 2021.

7.5. Osim toga, sud prvog stupnja u odnosu na navedeni dio presude nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u tom dijelu neosnovana.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja u odnosu na navedeni dio presude raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

9. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku (u navedenom dijelu) niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Predmet ovog spora je, prije svega, zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 116-061-2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. ožujka 2007. ( dalje: Ugovor), sklopljenog između RG (sada pok. supruga tužiteljice, sudužnice u tom ugovornom odnosu), kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, te posljedično tome da se tuženiku naloži isplatiti joj iznos od 15.046,23 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i 13.154,.77 € s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnova, budući je tuženik u utuženom razdoblju ovaj novčani iznos od tužiteljice naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. U ovom postupku nije sporno da je između sada pok. supruga tužiteljice RG i tuženika **.**.2007., sklopljen Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 271.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita s rokom vraćanja od 30 godina u svrhu kupnje kuće, da je navedenim ugovorom o kreditu između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom banke, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,20%, da je navedenim Ugovorom ugovorena i valutna klauzula i da je na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), između njih 17. veljače 2016. sklopljen Aneks navedenog Ugovora, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

12. Sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od nje (njenog pok. supruga) naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice te je sporna i osnovanost tuženikova prigovora zastare kao i da li tužiteljica ima pravo na zahtijevanu isplatu obzirom na sklopljeni Aneks navedenog Ugovora, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, te da li je tražbinu tužiteljice trebalo umanjiti s osnova tzv. „negativnih tečajnih razlika“.

12.1. Osim toga, sporna je i odredba čl. 8. Ugovora kojom je predviđeno da se u slučaju prijevremene otplate kredita korisniku kredita zaračunava naknada prema Tarifi banke, zatim da li je ništetan Aneks br. 1. Ugovora kojim su stranke ugovorile moratorij na otplatu glavnice, povećanje promjenjive kamatne stope, te naknadu za provedbu moratorija u iznosu od 3% na iznos nedospjele glavnice.

13. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njezin zahtjev zaključujući, u bitnome, da osnovanost njezinog tužbenog zahtjeva o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, a u kojem je sudjelovao i tuženik (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 09. travnja 2015. te poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., budući je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama člancima 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.

13.1. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatila na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa računajući od navedenih nadnevaka do podnošenja ove tužbe 11.lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastarijevaju ove novčane tražbine.

13.2. Osim toga, sud prvog stupnja zaključuje da u odnosu na tzv. „negativne razlike“, odnosno tvrdnju tuženika da je novčanu tražbinu tužiteljice valjalo umanjiti za onaj iznos za koji je tužiteljica manje plaćala tuženiku mjesečne anuitete u odnosu na početno ugovorene, ovaj njegov prigovor nije osnovan jer je sam tuženik sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, pa posljedično tome ne može tražiti isplatu koristi primjenom pravila o stjecanju bez osnove. pri čemu se sud prvog stupnja poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023.

13.3.Također, provođenjem kontrole ništetnosti sud prvog stupnja utvrđuje postojanje djelomične ništetnosti i odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na pravu na naknadu sukladno odluci banke o naknadi u slučaju prijevremene otplate, dio odredbe čl. 21. da potpisom korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa efektivnom kamatnom stopom, odredbama općih poslovnih uvjeta banke, odlukom o naknadama za usluge i odlukom o kamatnim stopama te drugim općim aktima kao i Aneksa br. 1. ugovora o kreditu.

13.4. Nadalje, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužiteljice 17. veljače 2016 sklopljen Aneks navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro tužiteljica, u okolnostima konkretnog slučaja, ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15 tužiteljica nije u cijelosti namirena, pa joj posljedično tome i pripada pravo na isplatu razlika koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

14. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge.

14.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 116-061/2007, od 29. ožujka 2007., utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 138. a ZZK, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor ( tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ( ništetnosti navedenih odredbi) ocijenio osnovanim.

14.2. Pri tome, posebno, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli valja istaknuti da se zapravo radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu o izračunavanju obveze tužiteljice na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

14.3. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. st. 1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

14.4. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

14.5. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu (korisnika kredita), jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio o ništetnosti i ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

15. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između tužiteljice i tuženika 17. veljače 2016. sklopljen Aneks navedenom Ugovora o namjenskom kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

15.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku ( kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužiteljice, kao potrošača i banke, kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

15.2. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su se odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužiteljica. (korisnik kredita) izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

15.3. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15.4. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem navedenog sporazuma (Aneksa) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

15.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

15.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužiteljica i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

15.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

16. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Darija Dumančića, koje ni svojom žalbom ne dovodi u dvojbu žalitelj, da sklapanje navedenog Aneksa nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćeni iznosi koji tužiteljica u ovom postupku potražuje s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 13.154,77 €, ocjena je i ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16.1. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na odluku Europskog suda u predmetu broj C-567/2020.

17. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa s osnova valutne klauzule, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između stranaka u postupku tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Aneksa nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnice kredita te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćeni navedeni novčani iznosi i da je posljedično tome taj iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ove primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

17.1. U odnosu, pak na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje da je u izračun visine novčane tražbine tužitelja trebalo uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita valja istaknuti da je i o tom spornom pitanju sud prvog stupnja pravilno odlučio i primijenio materijalno pravo kada ovaj prigovor tuženika nije uzeo u obzir budući tuženik u navedenom pravnom odnosu nema svojstvo potrošača, pa se ni ne može u ovom postupku pozivati na ništetnost ovih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i posljedicama koje iz toga proizlaze, a niti je u vezi sa ovim svojim prigovorom, tijekom ovog postupka istakao određeni protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prijeboja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

18. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanima u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 20. svibnja 2019., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na ovaj zahtjev tužiteljice nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

19. U odnosu na odredbu članka 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da će banka za prijevremenu otplatu kredita naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o naknadama za usluge Banke, o kojoj odredbi korisnik kredita sa bankom, ni u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu a ni kasnije, nije mogao pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno, i po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, zaključio da je navedena ugovorna odredba neodređena i neodrediva ugovorna odredba u vezi koje korisnik kredita nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik njome je korisnik kredita stavljen u poziciju platiti naknadu za koju u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, osim činjenice da ovisi isključivo o odluci banke.

19.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

19.2. Kako tuženik nije činjenično obrazložio pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložio troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate to proizlazi zaključak da u ovom postupku tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada, pa stoga i po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je posljedično tome pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnim i tu ugovornu odredbu.

20. Međutim, u pravu je žalitelj u dijelu kada ističe da je sud prvog stupnja dosudio tužiteljici s osnove promjenjive kamatne stope iznos od 15.046,23 € dok iz nalaza vještaka proizlazi visina preplate od 13.489,62 €. Naime, iz uvida u nalaz vještaka doista se ne može sa sigurnošću zaključiti koju je varijantu izračuna sud prvog stupnja uzeo u obzir prilikom dosude preplate po osnovi promjenjive kamatne stope (a i zbroj pojedinačnih iznosa veći je od ukupno dosuđenog iznosa, …), čime je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP- a, jer pobijana presuda u tom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga će u ponovljenom postupku sud prvog stupnja u odnosu na ukinuti dio presude ispraviti navedeni propust.

21. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude u odnosu na točke I, II, III, IV, V, VII i VIII, dok je u odnosu na točke VI i X pobijanu presudu valjalo ukinuti na temelju odredbe čl. 380. st. 2. ZPP i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

22. Odluka o troškovima postupka sadržana u toč. II. rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Puli – Pola 4. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić