REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-633/2024-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Ružića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ive Kancijanić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Renata Dozet Daskal, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinskog državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-1175/2021-23 od 28. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužitelja te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-1175/2021-23 od 28. veljače 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja na novo suđenje.

II. O troškovima žalbenog dijela postupka bit će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženici Republici Hrvatskoj naloži isplata tužitelju ĆŽ iznosa od 185.811,93 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 26. veljače 2024. do isplate po propisanoj stopi. Toč. II. je naloženo tužitelju da tuženici na ime parničnog troška isplati iznos od 11.148,72 eura u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, arbitrarna je i ne može se ispitati. Tužitelj je još u tužbi jasno naveo na čemu temelji svoju tvrdnju o nezakonitom radu sudova, ali prvostupanjski sud u pobijanoj odluci ne opisuje tu tvrdnju tužitelja niti ju ocjenjuje, već navodi kako tužitelj ničim nije dokazao nezakoniti rad suda. Prvostupanjski sud je time postupao i protivno odredbi čl. 8. ZPP-a, počinio je bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a jer nije izvršio uvid u dokaze, a kamoli savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz i sve dokaze zajedno. Propustio se osvrnuti na detaljne i jasne činjenične navode tužbe. U obrazloženju, međutim, navodi da, ako je u odlukama sudova i došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, to ne znači nezakonito postupanje sudova, iako tužitelj u svojoj tužbi niti ne tvrdi da je u tijeku postupka došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Time je sud obrazlagao nešto što uopće nije bilo sporno u postupku, a obrazloženje o biti predmeta je izostalo. Tužitelj se u tužbi pozvao na nezakonitost u radu suda u ovršnom postupku Ovr-1635/2012, kako je detaljno opisano u toč. 6. i 7. činjeničnog opisa tužbe, što sud potpuno zanemaruje. Ovršni postupak pokrenut je 20. srpnja 2012., a do otvaranja postupka izvanredne uprave nad Agrokorom d.d., do kojeg je došlo 10. travnja 2017., proteklo je gotovo punih pet godina. Danom pokretanja postupka izvanredne uprave došlo je do obustave ovršnog postupka. Prema odredbi čl. 47. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, br. 57/1996., 29/1999., 42/2000., 173/2003., 194/2003., 151/2004., 88/2005., 121/2005. i 67/2008., dalje OZ96) prvostupanjsko rješenje o ovrsi trebalo je biti doneseno u roku od 30 dana, dok je prvostupanjski sud o žalbi trebao odlučiti u daljnjem roku od 30 dana, a drugostupanjski sud u roku od 60 dana. Po izričitoj zakonskoj odredbi na taj način ovršni postupak do donošenja pravomoćnog rješenja trebao je biti dovršen i trajati četiri mjeseca, a ne gotovo punih pet godina, kao u ovom predmetu. S obzirom na navedenu odredbu OZ96 u kojoj je određeno propisan rok u kojem sudovi trebaju donijeti rješenje o ovrsi i odlučiti o žalbi na to rješenje, a po kojoj sudovi nisu postupili, radilo se o nezakonitom radu suda i sudaca koji su postupali. Zakonodavac je zato propisao ove rokove. Prethodno je i parnični postupak trajao od siječnja 2003. do veljače 2012. i bio prekomjerno dug, a za takvu dugotrajnost nije bilo nikakvog opravdanja jer se nije radilo o posebno kompleksnom postupku. U postupku je trebalo provesti i očevid na licu mjesta uz građevinsko vještačenje i saslušati dva svjedoka. Iako ZPP-om nije bio propisan rok u kojem bi sud trebao donijeti odluku, sama činjenica da je trajao devet godina dokazuje da se i u njemu radilo o nezakonitom postupanju suda, protivnom odredbi čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, kojim člankom je zajamčeno pravo na donošenje sudskih odluka u razumnom roku. Presuda je u tom postupku donesena tek nakon rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gzp-2319/10 od 31. ožujka 2011. u kojem je utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku te naloženo drugostupanjskom sudu da donese konačnu odluku u roku od tri mjeseca. Tužitelj je poduzimao više radnji kojima je nastojao da se ovršni postupak poslovni broj Ovr-1635/2012 provede u zakonskom roku, koristeći se dopuštenim pravnim sredstvima. Podnio je zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku 19. rujna 2014. koji je odbijen odlukom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Su Gzp I- 18/2014-4 od 3. studenog 2014. Žalbu protiv tog rješenja odbio je Vrhovni sud Republike Hrvatske 15. prosinca 2014. pod brojem Su Gzp I-77/2014-2. Ustavni sud Republike Hrvatske je po zahtjevu za zaštitu prava tužitelja na suđenje u razumnom roku na temelju odredbe čl. 63. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, rješenjem broj U-III-589/2015 od 10. ožujka 2015. odbacio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Međutim, po zahtjevu tužitelja Europskom sudu za ljudska prava, taj sud u svojoj odluci (ĆŽ protiv Hrvatske broj 25605/2015) utvrđuje da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku (pri čemu se osobito osvrnuo na činjenicu da je Županijskom sudu u Karlovcu bilo potrebno četiri godine da odluči o žalbi ovršenika) i pravo na učinkovit pravni lijek jer nije mogao podnijeti zahtjev za isplatu primjerene naknade na temelju Zakona o sudovima, budući da su mu svi sudovi u Republici Hrvatskoj odbili pružiti zaštitu kako bi se postupak ubrzao. Utvrdio je i da ustavna tužba nije bila učinkovito pravno sredstvo jer Ustavni sud Republike Hrvatske bez valjanog razloga nije odlučio o meritumu jer prema toj odluci jasno proizlazi da je ovršni postupak trajao predugo, kao i da sudovi u Republici Hrvatskoj nisu donijeli odluku o povredi prava na suđenje u razumnom roku pa se time, također, rad tih sudova ima smatrati nezakonitim. Da je Županijski sud u Karlovcu u svojoj odluci od 13. studenog 2014. broj Su Gzp I-18/2014 prihvatio zahtjev tužitelja i naložio donošenje odluke u ovršnom postupku u predviđenom roku i prema Ovršnom zakonu ("Narodne novine" broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022., dalje: OZ) u roku od 60 dana, tada je još moglo biti ispravljeno nezakonito postupanje u ovršnom postupku i rješenje o ovrsi biti doneseno na vrijeme. Poziva se i na presudu Europskog suda za ljudska prava Žibrat protiv Hrvatske od 14. listopada 2021., zahtjev broj 38100/2015 u kojoj je predmet bio zahtjev podnositelja za isplatu naknade za povredu prava na suđenje u razumnom roku i na utvrđenja iz predmeta Omasta protiv Slovačke. Tužba tužitelja u ovom je predmetu osnovana jer je ovršni postupak trajao predugo i tužitelj ima pravo na naknadu štete koju je zbog toga pretrpio, a koja je u ovom predmetu i jasno određena po svojoj visini. Žali se i zbog odluke o troškovima postupka, budući da je tom odlukom naloženo tužitelju platiti tuženici trošak od 11.148,72 eura, čime je sud nametnuo tužitelju, kao pojedincu, umirovljeniku u poznim godinama i narušenog zdravlja, značajan financijski teret, a time nije postignuta pravilna ravnoteža između općeg interesa – legitimnog cilja kojem teži pravilo o naknadi parničnih troškova i prava tužitelja (presude Europskog suda za ljudska prava Cindrić i Bešlić protiv [adresa] te Ć protiv republike Hrvatske). Slijedom svega navedenog, predlaže prihvaćanje žalbe tužitelja i preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbe i tužbenog zahtjeva uz nalog tuženici na plaćanje tužitelju troškova postupka, uz pripadajuću zateznu kamatu, kao i troškove žalbe uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Traži naknadu troška žalbe.

3. Tuženica nije odgovorila na žalbu tužitelja.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim od tuženice traži naknadu imovinske štete (naknadu štete koju se neće naplatiti za dužno izvođenje radova prema presudi poslovni broj P-26/03-42 u iznosu od 900.000,00 kuna i naknadu štete za daljnje propadanje stambeno poslovne zgrade do kojeg je došlo uslijed neprovođenja pravomoćne presude u iznosu koji se procjenjuje na 500.000,00 kuna) zbog nerazumno sporog postupanja sudova, odnosno sudaca u predmetima poslovni broj P-26/03 i Ovr-1635/12, a za koje postupanje smatra da predstavlja nezakonit i nepravilni rad za koji nema opravdanja i za koji odgovara tuženica.

5.1. Radi dokazivanja osnovanosti i visine svog zahtjeva predlaže uvid u spis poslovni broj P-26/03, Ovr-1635/12; prijavu, dopunu prijave i nagodbu iz postupka izvanredne uprave nad dužnikom Agrokor d.d. i povezanim i ovisnim društvima (između kojih je i Tisak d.d.), broj spisa St-1138/17, obavijest za vjerovnike od 7. travnja 2020.; u rješenje Gzp-2319/10, rješenje Županijskog suda u Karlovcu od 3. prosinca 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. prosinca 2014., Ustavnog suda Republike Hrvatske od 10. ožujka 2015.; prijavu izvanrednom povjereniku od 6. lipnja 2017.; odluku Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu ovdje tužitelja ĆŽ protiv Republike Hrvatske broj zahtjeva 25605/15; uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke, saslušanje svjedoka NŽ na očevidu, kao predstavnika suvlasnika za zgradu te dostavljene privitke pod 12 do 14.

6. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako u spisima Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Ovr-1635/12, P-26/03 i P-935/12 nije bilo propuštanja ili nepravilnog rada sudaca u obnašanju sudačke dužnosti te da tužitelj zato nije oštećen u tim postupcima, odnosno da nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između postupanja suda u tim predmetima i navodne štete koju trpi. Ocjenjuje kako u prilog tome govori i činjenica da je tužitelj u postupku izvanredne uprave nad dužnikom Agrokor d.d. s kojim je bilo povezano društvo Tisak d.d. (tuženik, odnosno ovršenik iz spomenutih parničnih i spomenutog ovršnog predmeta) mogao namiriti svoje priznato potraživanje u dijelu od 14,40%, ali nije prihvatio nagodbu ni potpisao potreban obrazac za to.

6.1. Također, zaključuje kako eventualno pozivanje tuženika na pogrešnu primjenu materijalnog prava u spomenutim predmetima nema značaj nezakonitog rada kojim bi bila nanesena šteta tužitelju (presude su postale pravomoćne i ovršne). Pored toga, ocjenjuje kako tužitelj nije ni predložio dokaze radi dokazivanja činjenica koje navodi u tužbi pa i zato odbija tužbeni zahtjev tužitelja prema odredbi čl. 221.a ZPP-a.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda zbog počinjenih bitnih povreda odredaba postupka te nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a dijelom i, za sada, pogrešnih materijalnopravnih zaključaka (pri sadašnjem stupnju raspravljenosti ove stvari), nije pravilna ni zakonita.

8. Tužitelj je podnesenom tužbom odredio predmet spora, istaknuo odlučne činjenice za koje je smatrao da su odlučne i dokaze koje u pravcu njihovog utvrđenja predlaže, kako je to propisano odredbom čl. 186. st. 1. ZPP-a.

9. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, a sud ih može do zaključenja prethodnog postupka, kada ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti na njihovu dužnost iz st. 1. tog članka, osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Stranke su, i prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP-a, dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a prema čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

10. Tužitelj tužbom tvrdi da mu je tuženica zbog nezakonitog i nepravilnog rada suda, odnosno rada sudaca u parničnom i ovršnom postupku (odlučivanjem o zahtjevima tužitelja u spomenutim postupcima protekom zakonskih rokova i protekom razumnog roka suđenja, što smatra utvrđenim i u postupku pred ESPLJ prema njegovom zahtjevu broj 25605/15), uzrokovala imovinsku štetu čiju naknadu zahtijeva tužbom („naknadu štete koju se neće naplatiti za dužno izvođenje radova prema presudi poslovni broj P- 26/03-42 u iznosu od 900.000,00 kuna“ i „naknadu štete za daljnje propadanje stambeno poslovne zgrade do kojeg je došlo uslijed neprovođenja pravomoćne presude u iznosu koji se procjenjuje na 500.000,00 kuna“). Ističe nerazumno sporo postupanje sudova i sudaca, što smatra da je utvrdio i ESLJP u spomenutoj odluci te zaključuje kako ono ima značaj nezakonitog i nepravilnog rada sudaca. Na pogrešnu primjenu materijalnog prava (sa značajem nezakonitog ili nepravilnog rada, jedne od pretpostavki odštetne odgovornosti države za štetu) u tim predmetima se ne poziva, što i sam ističe žalbom.

11. Prvostupanjski sud je, kako to s pravom tvrdi žalitelj, propustio uzeti u obzir i izvršiti uvid u presudu ESLJP Marković protiv Republike Hrvatske, broj zahtjeva 25605/15, ali i očitovati se o tvrdnjama tužitelja o duljini trajanja sudskih postupaka koje ističe, prvenstveno ovršnog postupka u spomenutom predmetu, time i ispitati te njegove tvrdnje o nepravilnosti i nezakonitosti rada prvostupanjskog suda s obzirom na spomenutu presudu ESLJP te njegove zaključke. Posljedično, a s time u vezi, nije ni ispitao uzročno posljedičnu vezu takvog postupanja sa štetom čiju naknadu tužitelj zahtijeva tužbom (uzimajući u obzir i spomenuto pokretanje postupka izvanredne uprave St-1138/17 za trajanja spomenutog postupka pokrenutog 2012. i njegove pravne učinke na njega). Nije se izjasnio niti odlučio o spomenutom dokaznom prijedlogu tužitelja pa je, već time, počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i 7. ZPP-a na koje ukazuje tužitelj, a to je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite presude. Ujedno je to dovelo i do nepotpuno utvrđenog odlučnog činjeničnog stanja, razloga o njemu, moguće i pogrešne materijalnopravne ocjene o tome da u radu prvostupanjskog suda nije bilo nepravilnosti i nezakonitosti.

11.1. Prvostupanjski sud propustio se izjasniti i o ostalim predloženim dokaznim prijedlozima tužitelja (neovisno o tome što se dijelom odnose na visinu tužbenog zahtjeva, tako i izvođenje uviđaja na licu mjesta uz građevinskog vještaka). O njima je, dok postoje, trebalo odlučiti i obrazložiti razloge njihovog prihvaćanja ili neprihvaćanja.

12. Prvostupanjski sud je time počinio i bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upućuje tužitelj jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, dijelom i zbog ovome sudu, za sada, neprihvatljivog, odnosno preuranjenog zaključka prvostupanjskog suda da u parničnim i ovršnim postupcima vođenim kod sudova nije bilo nepravilnosti i nezakonitosti, sve to posebno cijeneći okolnost da spomenutu odluku ESLJP u sporu NŽ protiv Republike Hrvatske uopće nije uzeo u obzir.

13. Odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/2013., 33/2015., 82/2015., 82/2016., 67/2018., 126/2019., 130/2020., 21/2022., 60/2022., 16/2023., 155/2023., 36/2024., dalje: ZS13) propisano je da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju je u obnašanju sudačke dužnosti nanio sudac stranci svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.

13.1. To znači da za postojanje odštetne odgovornosti države moraju biti kumulativno ispunjene pretpostavke:

- nezakonitog i nepravilnog rada suda;

- postojanja štete koja je zbog toga nastala (a koja treba biti dokazana po tužitelju i ukoliko postoji utvrđena po sudu prvog stupnja);

- da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog, odnosno nepravilnog rada suda, dakle, da postoji uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada suda i nastale štete (ukoliko je nastala, upravo ona koja je tražena).

13.2. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, što prihvaća i ovaj sud, nezakonit rad očituje se postupanjem suprotnim zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanjem primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje u činjenju ili nečinjenju suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. Tako i prema odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1938/2018 od 21. rujna 2021., Rev-1773/2019 od 1. veljače 2023.

14. Prvostupanjski sud je, s time u vezi, propustio i uvidom u spomenute spise ispitati sporne odlučne činjenice, cijeneći tvrdnje tužitelja o nezakonitom postupanju sudova prvog i drugog stupnja protivno odredbi čl. 47.Ovršnog zakona (OZ96), jesu li ti sudovi doista postupali protivno toj odredbi ili tome nije bilo tako i značaj utvrđenog postupanja. Propustio je, vodeći računa o navedenom u tvrdnjama tužitelja, na što je ukazano ovim rješenjem, očitovati se jasno u vezi s time o pretpostavkama iz čl. 106. ZS-a.

15. Stoga će u nastavku postupka, vodeći računa o svemu navedenom i o svim preostalim žalbenim navodima tužitelja, tako i o praksi ESLJP na koju on ukazuje (kako su istaknuti i toč. 2. ovog rješenja), otkloniti učinjene bitne povrede odredaba postupka i donijeti novu, pravilnu odluku, koju će obrazložiti prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

16. Slijedom svega navedenog, valjalo je prihvatiti žalbu tužitelja te ukinuti presudu suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 369. st. 1. ZPP-a. O troškovima postupka odlučeno je prema odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Puli 4. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Miroslav Ružić