REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-52/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Ružića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ive Kancijanić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja i presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-1976/2020-10 od 18. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužitelja te se ukidaju rješenje i presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-1976/2020-10 od 18. listopada 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja na novo suđenje.

II. O troškovima postupka nastalima u povodu pravnog lijeka bit će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužitelja u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 2. Ugovora o kreditu br. 44797/06 od 12. lipnja 2006. (dalje: Ugovor), zaključenog između parničnih stranaka, u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 61.980,00 CHF te se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 10. a (1.), u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, čl. 10. d (1.), u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti izrađeni u CHF valuti ugovora podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d (2.), u dijelu u kojem je ugovoreno kako će, ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditoru, na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, d (3.), u kojem je ugovoreno kako će se na prijevremene uplate primijeniti tečaj koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, d (4.), u dijelu u kojem kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih uplata. Odbačena je tužba i u dijelu kojim se utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 11. Ugovora, u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora.

1.1. Presudom prvostupanjskog suda, točkom I., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 12., 12.1. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita za prijevremenu otplatu kredita dužan platiti naknadu određenu aktom kreditora i kojim je tražio da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 76.487,89 kuna, sve s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačno specificirane mjesečne iznose od njihovog dospijeća pa do isplate, po propisanim kamatnim stopama i da tužitelju isplati iznos od 791,78 eura u protuvrijednosti u kunama s pripadajućom zateznom kamatom od 24. siječnja 2018. do isplate po propisanoj kamatnoj stopi te da tužitelju naknadi troškove postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po propisanoj kamatnoj stopi. Točkom II. određeno je da je tužitelj dužan naknaditi tuženiku trošak u iznosu od 700,00 eura.

2. Protiv te presude i rješenja pravovremenu žalbu podnio je tužitelj iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP).

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog Ugovora o kreditu broj 44797/06 od 12. lipnja 2006. te restitucijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF), jednostrane izmjene redovne kamatne stope i obveze korisnika kredita na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita prema aktu kreditora, koje su odredbe sadržane u čl. 2., 10. a (1.), d (1.,2.,3.,4.), 11. i 12.1. tog Ugovora, a u odnosu na koji su stranke 3. ožujka 2016. sklopile Dodatak 1 u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine" broj 102/2015. (dalje: ZID ZPK15). Pritom, nije sporno da je Ugovor br. 44797/06 koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o jednostranom određivanju promjenjive redovne kamate po tuženiku zaključen 12. lipnja 2006. (i odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita); da je Dodatak 1 tom Ugovoru zaključen 3. ožujka 2016. prema Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015., dalje ZID ZPK15); da se tužitelj u tužbi i u postupku pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je u dijelu toč. 6. izreke utvrđeno da su tuženica i ostale banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna; da je reviziju protiv te odluke, između ostalih i tuženice, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broja Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio; da se tužiteljica pozivala i na pravna utvrđenja pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno i da su tuženica i ostale banke, u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu, kao trgovci, potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009., dalje ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te Zakona o obveznim odnosima; da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broja Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio reviziju tuženice protiv drugostupanjske presude u tom dijelu; da je navedenim presudama, kojima je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a utvrđeno kako su postupanjem i propuštanjem tuženice povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja, tako i u ovoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv tuženice prema odredbi čl. 502.c ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud odbacio je rješenjem tužbu tužitelja u dijelovima kako je naznačeno toč. 1. ovog obrazloženja, uz zaključak kako tužitelj nema pravnog interesa ni pravne osnove za vođenje predmetne parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK15 konvertiran u EUR kredit Dodatkom tom Ugovoru, slijedom čega su osnovni ugovor stranke suglasno izmijenile glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i glede načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke (radi se o pravno nepostojećim ugovornim odredbama).

6.1. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita (tzv. izlazna naknada) iz čl. 12., 12.1. Ugovora, zaključivši da tužitelj radi utvrđivanja te činjenice nije pružio ni jedan dokaz niti obrazložio zbog čega bi ugovaranje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita bilo ništetno, ali i zbog provedene konverzije. Ocjenjuje kako ta ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a jer ugovaranje ove naknade ne predstavlja supstituiranje prihoda od kamata za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, već sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, a zbog čega ta ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Posljedično je odbio i zahtjev za traženu restituciju.

7. Takve odluke prvostupanjskog suda nisu pravilne ni zakonite i to već zbog počinjenih bitnih povreda odredaba postupka.

8. Žalitelj osnovano ističe da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju i ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, osnovano tužitelj tvrdi da je sud prvog stupnja u obrazloženju rješenja i presude naveo dijelove drugih odluka, tako i gotovo cijelo obrazloženje jedne drugostupanjske presude (od 57. do 68. stranice presude), tako da se ne zna točno što je obrazloženje (što su razlozi suda prvog stupnja), a što su razlozi drugostupanjskog suda izraženi u drugim postupcima. Stoga, žalitelj osnovano u žalbi tvrdi da je pobijana odluka nerazumljiva te da nije jasno koji su od iznesenih razloga navedenih u pobijanim odlukama razlozi prvostupanjskog suda pa se ta odluka ne može ispitati. Također, da u odlukama nisu izneseni svi potrebni razlozi o odlučnim činjenicama. Dijelom je tome tako i iz razloga što prvostupanjski sud u obrazloženju prenosi i gotovo cjelovite podneske stranaka, što također značajno doprinosi nerazumljivosti prvostupanjske odluke. Već je zbog počinjenja spomenutih bitnih povreda odredaba parničnog postupka prema odredbi čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinute prvostupanjske odluke i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na novo suđenje.

8.1. Sud zaključuje i kako tužitelj nije pružio ni jedan dokaz o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, iako iz odluke ne proizlazi da je uzeo u obzir i analizirao tvrdnje tužitelja o razlozima ništetnosti te odredbe, sve u vezi s predloženim dokazima u tom smislu (sve prema tužbi). Također, nejasna je konstatacija prvostupanjskog suda da spomenuta naknada predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa povezanih s prijevremenom otplatom kredita jer ne navodi na temelju čega tako zaključuje. Zato i u ovom dijelu, kao i u dijelu tražene restitucije odluka nema potrebne razloge o odlučnim činjenicama.

8.2. Sud prvog stupnja počinio je i bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 187. st. 2. i čl. 288. st. 1. ZPP, a na koju sadržajem žalbe ukazuje žalitelj, odbacivši pobijanim rješenjem tužbu tužitelja za utvrđenje da su spomenute odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj promjeni kamatne stope po tuženiku, ništetne i bez pravnog učinka, ali i pogrešno zaključivši da za te zahtjeve tužitelj nema pravni interes (čl. 187. st. 2. ZPP).

8.2.1. Naime, protivno tom zaključku, tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za podnošenje takve tužbe, neovisno o tome što je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu odlučeno i pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. „kolektivnom sporu“ (na koje se tužitelj poziva u tužbi), budući da sada u pojedinačnom postupku, kakav je i aktualan, s obzirom činjenicu da na temelju tih utvrđenjia, kondemnatornim zahtjevom traži i ostvarenje prava na isplatu za koju smatra da mu pripada. Postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom cijeni se prema okolnostima svakog konkretnog slučaja te u vezi s time određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist (tako npr. i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-735/2014).

9. Počinjene povrede postupka dijelom su rezultat i pogrešnog materijalnopravnog stava prvostupanjskog suda o učincima provedene konverzije po strankama prema ZID ZPK15 i Dodatku 1.

9.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., koje prihvaća i ovaj sud, sporazum o konverziji (Dodatak) sklopljen na osnovi ZID ZPK15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, to ne znači da je u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK15, isključeno zahtijevati isplatu više plaćenih iznosa na temelju utvrđene ništetnosti odredbi Ugovora (u konkretnom slučaju o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenih između tužitelja, kao potrošača i tuženika, banke, kao davatelja kredita. Iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je sporazum o konverziji valjan i u slučaju kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe Ugovora.

10. Valja istaknuti da korisnik kredita (potrošač), sklapanjem dodatka Ugovoru po pravilima ZID ZPK15, ne gubi pravni interes ni zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev- 809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK15, a kakva je situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je dogovoreno zaključenje posebnog sporazuma o raspolaganju preplatom u skladu s čl. 19.c st, 1, toč. 5. podtočka 1. ZID ZPK15, ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne.

11. U odnosu na zaključak suda prvog stupnja o nedopuštenosti i neosnovanosti zahtjeva tužitelja zbog činjenice da je s tuženikom sklopio navedeni Dodatak Ugovoru, u skladu s odredbama ZID ZPK15, valja istaknuti da, suprotno takvom zaključku, po ocjeni ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK15 (Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. To i iz razloga jer odredbama ZID ZPK15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi čl. 19.b ZID ZPK15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

11.1. Dakle, sklapanje navedenog sporazuma utemeljenog na odredbama čl. 19.c ZID ZPK15 mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita, i prilikom njegovog sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je prethodno bila narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

12. Pritom, u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda prema kojem su sklapanjem navedenog Dodatka otklonjene sve pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, valja ukazati na odredbu čl. 19.c st. 1. toč. 2. ZID ZPK15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF pa bi time, prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke, trebalo voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

13. To proizlazi iz navedene zakonske odredbe i kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu s valutom CHF i tečaj ove valute mogli su biti jedino poznati potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije, kada je dolazilo do njihove promjene.

14. Valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom Ugovoru, sklopljenim prema odredbama ZID ZPK15 uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog, ali ne i one prethodno ugovorene nepoštenim postupanjem banaka. Pritom, iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla tih svojih prava, a koja u ovom postupku zahtijeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK15, već je, suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP-a propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ona mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK15 u kojoj, kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegovog sklapanja, a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK15 korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija bila upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna, budući da im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv, a sklapanjem tih sporazuma prema odredbama ZID ZPK15 potrošači su spašavali svoju egzistenciju.

15. Pravo potrošača koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK15 da, nakon sklapanja tog sporazuma, traži povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK15) i to po pravilima o stjecanju bez osnove, u skladu je s pravnim shvaćanjem ovog suda izraženog u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021., ali i pravnim shvaćanjem zauzetim na njegovoj sjednici Građanskog odjela 4. listopada 2021.

16. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda, valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava, na način da je ugovorno izmijene pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegovog slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena (što je na sudu da provjeri) te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

17. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud zbog počinjenih bitnih povreda odredaba postupka i navedenog pogrešnog materijalnopravnog pristupa, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, valjalo je prihvatiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 369. st. 1. i 380. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao izreci ovog rješenja.

18. Prvostupanjski sud će u nastavku postupka pravilno i potpuno raspraviti zahtjev tužitelja, uvažavajući i sve istaknute prigovore tuženika tijekom postupka. Odgovarajućim vještačenjem po vještaku financijske struke će utvrditi, a budući da navedene ugovorne odredbe ipak smatra ništetnima, kako to tvrdi i tužitelj (pozivom na navedena pravna shvaćanja iz tzv. sporova o kolektivnoj zaštiti potrošača) je li, uz primjenu navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik od njega više naplatio određeni novčani iznos, koji u ovom postupku zahtijeva da mu isplati po pravilima o stjecanju bez osnove te će, nakon toga, utvrditi je li mu tako utvrđeni novčani iznos (više plaćen uz primjenu navedenih ugovornih odredbi) u cijelosti ili djelomično uračunat u izračun konverzije prilikom sklapanja navedenog Dodatka (kroz utvrđenu preplatu), a sve uz pravilnu primjenu odredaba ZID ZPK15, na način kako je prethodno navedeno. Nakon toga će donijeti novu, pravilno obrazloženu presudu, navođenjem odlučnih činjenica i ocjena (bez nepotrebnog prenošenja gotovo cjelovitih podnesaka stranaka, tako i odlomaka presuda drugih sudova), cijeneći i sve prigovore tuženika, sve u skladu sa odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

19. Odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Puli 4. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miroslav Ružić