Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-133/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davoru Jeliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu, Zagreb, Petrova 3, OIB: 61248075289, zastupanog po punomoćnici Andrijani Kaštelan, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-985/2024- 179 od 13. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-985/2024-179 od 13. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke kao i u dijelu pod točkom IV. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 35.790,31 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. studenog 2024. do isplate.

II. Žalba tuženika uvažava se kao djelomično osnovana pa se preinačuje navedena presuda u dijelu izreke pod točkom IV. u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka preko iznosa 35.790,31 € do iznosa od 39.415,31 € i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.625,00 €, kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 53.045,17 € sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude pod točkom I. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku plaćati tužitelju rentu u iznosu od 119,45 € mjesečno počevši od 1. lipnja 2024. pa nadalje, time da sve dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana sa zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a ostale buduće kako budu dospijevali, najkasnije do 10. u mjesecu za tekući mjesec, dok je pod točkom III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 15.263,12 € teku od 11. veljače 2002. do 12. studenog 2024. te na iznos od 3.261,00 € od 1. veljače 2002. do 7. srpnja 2008. Nadalje, pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 39.415,31 € sa zateznim kamatama tekućim od 13. studenog 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. II. i IV. kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

4. Žalba je djelomično osnovana samo u pogledu odluke o parničnom trošku.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete za koju smatra odgovornim tuženika jer je prilikom operacije u Kliničkoj bolnici Dubrava zaražen hepatitisom C, krvnim pripravkom kojeg je proizveo tuženik. Naime, KB Dubrava naručila je krvne pripravke od tuženika upravo za operaciju tužitelja 17. svibnja 1999. te je i od strane transfuziologa 18. svibnja 1999. tražena svježe zamrznuta plazma tako da je tužitelj prilikom operacije primio 480 ml koncentriranih eritrocita i 590 ml svježe smrznute plazme.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o odgovornosti i postojanju uzročno posljedične veze između primanja krvnih pripravaka 18. svibnja 1999. koje je proizveo i u promet stavio tuženik i zaraze virusom Hepatitisa C kod tužitelja.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njihovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je tužitelj boravio u Klinici za kirurgiju lica, čeljusti i usta u KB Dubrava u razdoblju od 17. svibnja 1999. do 17. lipnja 1999., a na koje bolničko liječenje je primljen radi zatvaranja fistule na tvrdom nepcu;

- da je tužitelj prilikom operativnog zahvata 18. svibnja 1999. primio i transfuziju što je vidljivo iz dostavljenih operacionih lista te anesteziološke liste te je tužitelj radi planirane druge operacije nepca sačinio laboratorijske nalaze te je tako ustanovljeno da je isti zaražen kroničnim Hepatitisom C;

- da je iz medicinske dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka dr. Mirjane Hercigonje Saucha, utvrđenja iz pismena Odjela za transfuziju krvi KB Dubrava danog od strane voditelja odjela dr. FL, te pismena tuženika od 13. kolovoza 2001. sud utvrdio da je tužitelj zaražen virusom Hepatitisa C uslijed transfuzije krvi, a koji krvni pripravak je KB Dubrava naručio i kupio od tuženika te je isti tužitelj primio prilikom operacije nepca obavljene kod KB Dubrava 18. svibnja 1999.;

- da je KB Dubrava naručila krvne pripravke od tuženika upravo za navedenu operaciju tužitelja 17. svibnja 1999. te da je i od strane transfuziologa 18. svibnja 1999. tražena svježe zamrznuta plazma i da je tužitelj prilikom operacije primio 480 ml koncentriranih eritrocita i 590 ml svježe smrznute plazme;

- da su tužitelju transfudirani upravo krvni pripravci koji su za njega i naručeni od tuženika te da je kroz provođenje look-back postupka (kako ga opisuje dr. FL) utvrđeno da je davatelj M.H., od koga je dobiven krvni pripravak transfudiran tužitelju, bio pozitivan na virus hepatitisa C;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je 1999. tuženik testirao darivatelje krvi na protutijela na virus hepatitisa C (anti-HCV) komercijalnom serološkom imunoenzimskom metodom i tada je darivatelj krvi H.M. bio nereaktivan u anti-HCV testu, a može se pretpostaviti da je darivatelj u vrijeme darivanja krvi 1999. bio u razdoblju dijagnostičkog prozora koji predstavlja razdoblje od infekcije do pojave prvih biljega zarazne bolesti u krvi zaražene osobe i koji je uz tada raspoložive testove iznosio 70 dana,

- da je tuženik primijenio sve metode testiranja darivatelja iz čije krvi su proizvedeni krvni pripravci primijenjeni u liječenju tužitelja prema tada važećim zakonskim propisima Republike Hrvatske te da tuženiku nisu bile na raspolaganju druge, osjetljivije metode za testiranje darivatelja na HCV budući je NAT 1999. bio tek u fazi istraživanja

- da iz očitovanja dr. FL, voditelja Odjela za transfuziju krvi KB Dubrava proizlazi da je sve krvne pripravke (eritrocitne, trombocitne i svježu smrznutu plazmu), Odjel za transfuziju krvi KB Dubrava isključivo nabavljao svakodnevno iz tadašnjeg Zavoda za transfuzijsku medicinu sada Hrvatskog Zavoda za transfuzijsku medicinu tako da su svi krvni pripravci za tužitelja dobiveni od tuženika, a KB Dubrava je temeljem liste/zahtjevnice za transfuziju krvi i derivata iz plazme na ime bolesnika izdavao iste za transfuzijsko liječenje. Isto tako, proizlazi da je temeljem liste transfuzije (na koje se upisuje bar kod br./šifra koju generira tuženik tijekom uzimanja krvi od dobrovoljnog davatelja) pokrenut postupak ponovnog testiranja dobrovoljnih davatelja te je utvrđeno od strane tuženika da je jedan njihov dobrovoljni davatelj, čija je SSP (KP svježe smrznute plazme) transfudirana tužitelju bio pozitivan na markere virusa Hepatitisa tipa C (tzv. look-back postupak), slijedom čega je utvrđeno da su tužitelju transfudirani upravo krvni pripravci koji su za njega i naručeni od tuženika te da je kroz provođenje look-back postupka (kako ga opisuje dr. FL) utvrđeno da je davatelj M. H., od koga je dobiven krvni pripravak transfudiran tužitelju, bio pozitivan na virus Hepatitisa C;

- da iz nalaza i mišljenja vještakinje prim. dr. sc. Mirjane Hercigonje Saucha proizlazi da je tužitelju indicirana terapija Interferonom te je ukupno primio 144 injekciju Interferona od 10 mjeseca 2000. do 10. mjeseca 2001. i zbog uzimanja Interferona pati od nuspojava, kao što su nesanica, opadanje kose, gubitak apetita, nervoza, stalni umor što uz zabrinutost zbog ishoda bolesti i krajnje neizvjesnosti budućnosti dovodi do trajnog smanjenja opće i radne sposobnosti za 40% u kojoj će mjeri morati ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu i radu. Isto tako je utvrdila da je tužitelj obolio od Hepatitisa C koji se, osim što dovodi do kroničnih promjena u jetri s kronicitetom i konačno cirozom jetre, smatra i spolno prenosivom bolesti te bi trebali o tome biti obaviješteni članovi uže obitelji zbog mogućnosti tzv. vertikalnog prijenosa i prijenosa spolnom partneru.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud u bitnom zaključuje da u ovakvim i sličnom slučajevima rizik zaražene krvi odnosno krvnog pripravka apliciranog pacijentu ne može i ne treba snositi pacijent nego pravna osoba koja je krv ili krvni pripravak prikupila, obradila i dostavila konkretnoj bolnici na uporabu te bi bio prekomjeran teret na strani pacijenta da i u slučaju ako je poduzeto sve što je propisano u svrhu provjere ispravnosti krvi i krvnog pripravka se radi o riziku koji bi snosio pacijent jer bi to bilo protivno zaštiti zdravlja ljudi i prava na učinkovitu zdravstvenu zaštitu kao jedno od temeljnih prava čovjeka i građanina (čl.

59. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'' br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14). Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da krvni pripravak predstavlja proizvod, a prema odredbi čl. 174. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi dok prema odredbi čl. 179. st. 1. ZOO-a tko stavi u promet neku stvar koju je proizveo, a koja zbog nekog nedostatka za koji on nije znao predstavlja opasnost štete za osobe ili stvari, odgovara za štetu koja bi nastala zbog tog nedostatka. Dakle, kako je tijekom postupka utvrđeno da je krvni pripravak koji je transfudiran tužitelju bio zaražen virusom Hepatitisa C, to je navedeni krvni pripravak imao nedostatak zbog kojeg je predstavljao opasnost za zdravlje tužitelja pa s obzirom da je utvrđeno da je taj krvni pripravak proizveo tuženik, neovisno o tome što nije znao da njegov krvni pripravak ima nedostatak, sukladno citiranoj odredbi ZOO-a odgovara za štetu koja je uslijed toga što je dobio Hepatitis C iz zaraženog krvnog pripravka, pretrpio tužitelj. Iako je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik primijenio sve metode testiranja darivatelja iz čije krvi su proizvedeni krvni pripravci primijenjeni u liječenju tužitelja prema tada važećim zakonskim propisima Republike Hrvatske te da tuženiku nisu bile na raspolaganju druge, osjetljivije metode za testiranje darivatelja, prvostupanjski sud zaključuje da navedeno ne utječe na odluku, jer tuženik koji je krvni pripravak proizveo i stavio u promet, odgovara po načelu objektivne odgovornosti, kako to proizlazi iz odredbe čl. 179. st. 1. ZOO-a pa s obzirom na utvrđenu uzročno posljedičnu vezu između primanja krvnih pripravaka 18. svibnja 1999. koje je proizveo i u promet stavio tuženik i zaraze virusom Hepatitisa C kod tužitelja, to je tuženik dužan tužitelju naknaditi nastalu štetu.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

11. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje tuženik niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nije uspio dovesti u sumnju, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 174. st. 1. ZOO te čl. 179. st. 1. ZOO, utvrdivši da tuženik odgovara tužitelju po načelu objektivne odgovornosti.

12. Tuženik žalbenim navodima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda navodeći da je pogrešan stav da krvni pripravak predstavlja "proizvod" zbog čega bi se odgovornost za štetu uzrokovanu transfuzijom krvi trebala početi ocjenjivati prema pravilima objektivne odgovornosti.

13. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da krvni pripravak predstavlja proizvod zbog čega dolazi u obzir primjena odredbe čl. 179. ZOO/91 kao za odgovornost proizvođača stvari s nedostatkom.

14. Naime, krv i krvni pripravci koji su prikupljeni od davatelja i obrađeni u posebnim zdravstvenim ustanovama koje su osnovane u tu svrhu predstavlja samostalnu stvar koja se može smatrati proizvodom, a što je u skladu s čl. 2. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) jer odvajanjem od ljudskog tijela krv i ljudski organi, tkiva te reproduktivni materijal postaju stvari i mogu imati sve elemente proizvoda odnosno neispravnog proizvoda s nedostatkom gdje se odgovara za naknadu štete po objektivnom kriteriju.

15. U odnosu na žalbene navode da krvni pripravak transfudiran tužitelju ne predstavlja neispravan proizvod jer nisu ispunjene osnovne pretpostavke za takvu kvalifikaciju prema definiciji iz Direktive 85/374/EEZ, kao i da je Direktiva 85/374/EEZ implementirana u hrvatski pravni sustav tek novelom Zakona o obveznim odnosima koja stupila na snagu 1. kolovoza 2015., valja reći da su ocijenjeni neosnovani.

16. U odnosu na žalbene navode da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pogrešno pozvao na odredbe Direktive 85/374/EEZ, žalitelju valja reći da što se tiče Direktiva Vijeća Europskih zajednica, da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je nastao štetni događaj da Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednica, a sve u svrhu da europsko pravo budu djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti, a kako je u konkretnom slučaju postupio prvostupanjski sud. Dakle, u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, na pravne odnose nastale iz tih ugovora u tom razdoblju izravno se ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, kako je to i učinjeno u konkretnom slučaju te je pogrešan zaključak žalitelja da je sud odredbe ZOO-78 tumačio prema Direktivi.

17. Naime, prvostupanjski sud je konkretnu pravnu situaciju tumačio u skladu s nacionalnim pravom prema kojem "Proizvođač koji nije ujedno i prodavatelj, a stavio je u promet stvar koju je proizveo i koja zbog nekog nedostatka za koji on nije znao znači opasnost od štete za osobe ili stvari odgovara treće oštećenoj osobi za ukupnu štetu uzrokovanu tim nedostatkom po odredbama čl. 179. ZOO-a bez obzira na krivnju.", a što je bio i stav sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 28. lipnja 1985.

18. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da rizik zaražene krvi odnosno krvnog pripravka apliciranog pacijentu ne može i ne treba snositi pacijent nego pravna osoba koja je krv ili krvni pripravak prikupila, obradila i dostavila konkretnoj bolnici na uporabu. Bio bi prekomjerni teret na strani pacijenata da i u slučaju ako je poduzeto sve što je propisano u svrhu provjere ispravnosti krvi i krvnog pripravka se radi o riziku koji bi snosio pacijent jer bi to bilo protivno zaštiti zdravlja ljudi i prava na učinkovitu zdravstvenu zaštitu kao jedno od temeljnih prava čovjeka i građanina.

19. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo te zaključio da krv i krvni pripravci koji su prikupljeni od davatelja i obrađeni u posebnim zdravstvenim ustanovama koje su osnovane u tu svrhu predstavlja samostalnu stvar koja se može smatrati proizvodom, a što je u skladu s čl. 2. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV), pa odvajanjem od ljudskog tijela krv i ljudski organi, tkiva te reproduktivni materijal postaju stvari i mogu imati sve elemente proizvoda odnosno neispravnog proizvoda s nedostatkom gdje se odgovara za naknadu štete po objektivnom kriteriju, a sve i u skladu s odredbom čl. 179. st. 1. ZOO-a.

20. Nadalje, suprotno žalbenim navodima u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti odnosno ne postoji potreba za upućivanjem zahtjeva za prethodnu odluku Sudu EU za pitanja koja tuženik ističe u žalbi jer se radi o štetnom događaju nastalom još 1999. pa kako se i sam tuženik poziva na presudu Suda EU C-307/19, koja naglašava da se pravila europskog prava primjenjuju isključivo na događaje nastale nakon njihovog stupanja na snagu, to u konkretnom slučaju nema mjesta za prihvaćanju prijedloga za upućivanjem predloženih pitanja jer Sud Europske unije nije nadležan za odlučivanje o prethodnom pitanju radi davanja odgovora na postavljena pitanja povodom zahtjeva za pokretanje prethodnog postupka za pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije 1. srpnja 2013. kada je Republika Hrvatska pristupila Europskoj uniji.

21. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da su u konkretnom slučaju postojali razlozi za oslobođenje tuženika od odgovornosti za štetu jer da je u konkretnom slučaju odgovornost tuženika isključena zbog više sile budući da je rizik povezan s tzv. dijagnostičkim prozorom kod testiranja donirane krvi nepredvidiv i neizbježan fenomen koji nije bilo moguće eliminirati tada dostupnim metodama, također su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, prema ZOO/91, viša sila je vanjski nepredvidiv i izvanredni događaj koji se nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Pritom vanjski događaj znači da je izvan stvari ili djelatnosti kojima je prouzročena šteta. U konkretnom slučaju, tuženik se bavi djelatnošću koja između ostalog obuhvaća proizvodnju krvnih pripravaka od darivatelja krvi te unatoč osjetljivim testovima te svim poduzetim zakonom propisanim mjerama, svaka infekcija ima tzv. period nevidljivosti od oko dva tjedna, a što je bilo poznato i tuženiku i što je i sam bio svjestan da se može dogoditi, tako da se može opravdano zaključiti i predvidjeti da obavljanje djelatnosti tuženika, samo po sebi, nosi povećani rizik sama po sebi tako da se zaraza tužitelja nakon što je primio krvni pripravak proizveden kod tuženika, ne može smatrati događajem nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, na kojeg tuženik, unatoč njegovoj dužnoj pažnji, nije mogao utjecati. Pri tome, da bi neki događaj imao pravno obilježje više sile, potrebno je uz ostalo da je nepredvidiv, izvanredan i neuklonjiv, a sama okolnost postojanja nesavršenosti testova za ispitivanje postojanja uzročnika hepatitisa C u krvi tj. postojanje imunološkog prozora, ne može se podvesti pod višu silu, radi čega su žalbeni navodi o suprotnome bez pravnog i činjeničnog uporišta i kao takvi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

22. Nadalje, žalbeni navodi da nije dokazana uzročna veza između transfuzije i zaraze odnosno da nije dokazano da je tužitelju transfundiran krvni pripravak koji je proizveo tuženik te da postoji uzročno-posljedična veza između tog pripravka i tužiteljeve bolesti jer da je dr. Mirjana Hercigonja Saucha, zaključila je da, cit.: "zbog toga se ne može sa sigurnošću zaključiti je li NL primio transfuziju svježe smrznute plazme od Zavoda za transfuzijsku medicinu ili je plazmu dobio iz neke druge pošiljke", ocijenjeni su kao neosnovani.

23. Naime, iz dopunskog očitovanja vještakinje Hercigonja Sauche na ročištu 4. prosinca 2007. proizlazi da je utvrdila da tužitelj boluje od hepatitisa C HCV genotip 1a, te je najprije proučavajući dokumentaciju ustanovila da fali transfuziološka lista i anesteziološka lista, a kada su pribavljene te liste da je ustanovila da na anesteziološkoj listi za dan 18. svibnja 1999. je upisana samo količina koncentrirane krvi i eritrocita, ali da nije upisana i identifikaciona šifra te tada nije mogla reći da li je tužitelj uistinu 18. svibnja 1999. dobio onu krv koja je stigla u bolnicu 17. svibnja 1999. pa je tada tražila da se pribave te šifre i tek nakon što je anesteziolog upisala te šifre tada ih je mogla usporediti sa šiframa na trans listi i sa drugim brojkama koje su identificirale davatelja i primatelja krvi, slijedom čega je tek tada mogla reći da se radi zaista o krvi davatelja MH i da ih je uistinu dobio 18. svibnja 1999. tužitelj, a što je potvrdio i sam Zavod na listu 7 spisa.

24. Isto tako, pravilno prvostupanjski sud temelji razloge o postojanju uzročno posljedične veze iz dopisa tuženika koji je uputio Odjelu za transfuziju krvi KB Dubrava (n/r FL) **.**.2001. (list 7 spisa), iz kojeg proizlazi da su svi davatelji iz čije krvi su pripravljeni krvni pripravci kojima je liječen tužitelj bili u toj donaciji negativni na biljege krvlju prenosivih bolesti koji se rutinski ispituju, ali ti davatelji su 2. listopada 2000. pozvani kod tuženika na ponovno serološko ispitivanje biljega krvlju prenosivih bolesti i na HCV-RNA te je tako tijekom obrade zahtjeva KB Dubrava utvrđeno da je davatelju krvi M.H. u lipnju 2000. utvrđen pozitivan anti HCV i HCV-RNA test. Također je ispitivanjem genotipova HCV u tužitelja i davatelja krvi M.H. utvrđeni isti genotip tipa 1a. Stoga je sukladno Pravilniku o načinu praćenja nuspojava lijeka i medicinskog proizvoda Ministarstvu zdravstva RH i Centru za praćenje nuspojava lijekova prijavljena mogućnost poslijetransfuzijske zarazne bolesti, a kod tuženika su identificirani svi krvni pripravci proizvedeni iz krvi dobrovoljnog davatelja M.H. za zadnje dvije bolnice i donacije kojima su krvni pripravci upućeni te je poslana i obavijest transfuzijskim jedinicama i odjelima kojima su ti krvni pripravci izdani. U cilju određivanja nukleotidne podudarnosti izolata virusa davatelja i primatelja krvi učinjeno je sekvenciranje segmenata umnožene DNA od 230 parova baza iz 5 UT regije i ustanovljeno je da su izolati identični, a opće je poznata okolnost da ne postoje dvije osobe sa identičnim DNA pa je tako ustanovljeno da su izolati identični te je nesporno da je krvni pripravak koji je transfuncirad tužitelju bio zaražen te se radi o krvnom pripravku koji je sačinjen od krvi dobrovoljnog davatelja M.H. za kojeg je tijekom naknadne obrade utvrđen pozitivan anti HVC i HCV-RNA test te je ispitivanjem genotipa HCV tužitelja i davatelja krvi M.H. utvrđen isti genotip 1A, a što sve dokazuje da je tužitelj prilikom navedene operacije nepca dana 18. svibnja 1999. primio zaraženu krv dobrovoljnog davatelja M.H.

25. Isto tako, vještakinja je u svom nalazu i mišljenju utvrdila da je davatelju krvi za tužitelja, a isto tako i tužitelju uz isti genotip 1a, temeljem vrhunske dijagnostike (sekvencioniranje segmenata umnožene DNA iz 5 UT regije i CORA regije), utvrđen pozitivan anti HCV i HCV RNA test, na temelju čega zaključuje da se ne može otkloniti sumnja da se radi o čvrstom dokazu da je tužitelj dobio virus hepatitisa baš od davatelja krvi M.H. I na ročištu održanom 4. prosinca 2007. vještakinja je ponovila da je kod krvi davatelja i tužitelja metodom sekvencioniranja umnožena DNA od 230 parova baza regije te je ustanovljeno da su izolati identični na temelju čega je i zaključeno da je davatelj M. H. podario HCV tužitelju.

26. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio iz cjelokupne medicinske dokumentacije te nalaza i mišljenja vještaka dr. Mirjane Hercigonja Saucha da je dokazana uzročno posljedična veza. Vještakinja je izričito utvrdila da je tužitelj transfuziju primio samo jednom i to 18. svibnja 1999. prilikom operativnog zahvata te da za od ranije nastalu infekciju virusom Hepatitisa nisu postojali epidemiološki podaci niti je tužitelj, a niti članovi njegove obitelji od kojih bi eventualno virus mogao dobiti bili uvedeni u registar oboljelih od Hepatitisa C, a niti je mogao biti dokazan spolni put (promiskuitet, spolna sklonost, niti narkomanija) pa iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je kod tužitelja utvrđena uzročno posljedična veza između primanja krvnih pripravaka 18. svibnja 1999. i zaraze virusom Hepatitisa C.

27. Navedeno potvrđuje i očitovanje dr. FL, voditelja Odjela za transfuziju krvi KB Dubrava proizlazi da je sve krvne pripravke (eritrocitne, trombocitne i svježu smrznutu plazmu), Odjel za transfuziju krvi KB Dubrava isključivo nabavljao svakodnevno iz tadašnjeg Zavoda za transfuzijsku medicinu sada Hrvatskog Zavoda za transfuzijsku medicinu tako da su svi krvni pripravci za tužitelja dobiveni od tuženika, a KB Dubrava je temeljem liste/zahtjevnice za transfuziju krvi i derivata iz plazme na ime bolesnika izdavao iste za transfuzijsko liječenje. Također je naveo da je temeljem liste transfuzije (na koje se upisuje bar kod br./šifra koju generira tuženik tijekom uzimanja krvi od dobrovoljnog davatelja) pokrenut postupak ponovnog testiranja dobrovoljnih davatelja te je utvrđeno od strane tuženika da je jedan njihov dobrovoljni davatelj, čija je SSP (KP svježe smrznute plazme) transfudirana tužitelju bio pozitivan na markere virusa Hepatitisa tipa C (tzv. look-back postupak).

28. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je virus hepatitisa C tužitelj dobio upravo transfuzijom zaraženog krvnog pripravka tuženika jer tijekom postupka nije dokazano da je tužitelj zaražen virusom Hepatitisa C na neki drugi način, a ne transfuzijom zaraženog krvnog pripravka te je iz dostupne medicinske dokumentacije tako i pismena tuženika od 13. kolovoza 2001. nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj prilikom operacije 18. svibnja 1999. primio zaraženi krvni pripravak dobrovoljnog davatelja te je upravo od njega zaražen virusom Hepatitisa C pa ponavljanjem istih već raspravljenih prigovora u žalbi tuženik ne dovodi u sumnju činjenična utvrđenja suda prvog stupnja.

29. U odnosu na daljnje žalbene navode da su se podaci naknadno upisivali u liste te da takav postupak izmjene dokumentacije predstavlja ozbiljnu nepravilnost, jer se radi o krivotvorenju medicinskih podataka, valja reći da je vještakinja Hercigonja Saucha detaljno objasnila i očitovala se da nakon što je anesteziolog upisala te šifre tada ih je mogla usporediti sa šiframa na trans listi i sa drugim brojkama koje su identificirale davatelja i primatelja krvi te je tek tada mogla reći da se radi zaista o krvi davatelja M.H. i da ih je uistinu dobio 18. svibnja 1999. tužitelj. Pri tome, valja reći da je i bez toga, vještakinja je na ročištu održanom 4. prosinca 2007. ponovila da je kod krvi davatelja i tužitelja metodom sekvencioniranja umnožena DNA od 230 parova baza regije te je ustanovljeno da su izolati identični na temelju čega je i zaključeno da je davatelj M.H. podario HCV tužitelju.

30. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da iako je svjedokinja BL u svom iskazu navela da su jednom prilikom nešto dodavali u anesteziološku listu, ostatkom svog iskaza je detaljno pojasnila proceduru prilikom operacije i sastavljanja dokumentacije, a ono što je odlučno je da je narudžbenica službeni dokument iz koje se vidi koja je krv dobivena za pacijenta i ona je prilog operacijskoj listi. Narudžbenica je dio povijesti bolesti pacijenta, odnosno ona nakon završetka operacije ostaje uz povijest bolesti, odnosno uz operacijsku i anesteziološku listu te svu ostalu dokumentaciju pacijenta, što dakle, upućuje da i ako su šifre pripravka naknadno upisane u operacijsku listu na što ukazuje tuženik, to ne utječe na utvrđenje o tome koji je točno krvni pripravak transfudiran tužitelju prilikom operacije.

31. Također, nakon što je po prijedlogu tuženika provedeno novo vještačenje od strane vještaka dr. Branke Golubić Čepulić, specijalista transfuziologije, te dr. sc. ŽL, specijalista sudske medicine, proizlazi da su navedeni vještaci u svom pisanom nalazu i mišljenju od 7. ožujka 2018. potvrdili da je ispitivanjem uzoraka krvi darivatelja i tužitelja utvrđeno da se radi o infekciji virusom hepatitisa C istog genotipa, te da je sekvencioniranjem izolata virusa darivatelja krvi i tužitelja utvrđena nukleotidna podudarnost.

32. Slijedom svega navedenog, s obzirom na detaljno i jasno obrazloženje, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje dr. Hercigonje Saucha, dajući za to jasne i određene razloge, koje prihvaća i ovaj sud te nova medicinska vještačenja u ovom postupku nije potrebno provoditi jer je iz već učinjenoga, zajedno s dodatnim očitovanjem liječnika-vještaka sud prvoga stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje, a novo vještačenje išlo bi samo za nepotrebnim produljivanjem ovoga postupka. Isto tako, suprotno žalbenim navodima, vještakinje dr. Hercigonja Saucha detaljno i vrlo iscrpno se očitovala o svim primjedbama tuženika na ročištu 4. prosinca 2007. te nije potrebe za dodatnim saslušavanjem pred drugim sucem (pri čemu tuženik navedeno nije ni isticao tijekom postupka), a isto tako izvedeni su i dokazi medicinskim vještačenjem po Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a nalaz i mišljenje su izradile doc. dr. sc. Branka Golubić Čepulić, spec. transfuziologije i prof. dr. sc. ŽL, spec. sudske medicine po prijedlogu tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, a u vezi s čl. 4. ZPP-a.

33. Tuženik u žalbi kao i tijekom postupka pred sudom prvog stupnja osporava nalaz liječnika vještaka dr. Hercigonje Saucha u dijelu kojim je ocijenjen stupanj smanjenja životne aktivnosti te naknadu dosuđenu po raznim ostalim vidovima štete, osobito onu koja se odnosi na dosudu doživotne rente jer da iz medicinske dokumentacije koja prileže spisu proizlazi da je tužitelj izliječen jer je već 2001. bio negativan na testiranja za virus Hepatitisa C RNA te da su mu već tada jetreni testovi bili u granicama normale.

34. Vještakinja dr. Hercigonja je u svom nalazu i mišljenju utvrdila da je tužitelju indicirana terapija Interferonom te je ukupno primio 144 injekciju Interferona od 10 mjeseca 2000. do 10. mjeseca 2001. te je zbog toga patio od nuspojava, kao što su nesanica, opadanje kose, gubitak apetita, nervoza, stalni umor što uz zabrinutost zbog ishoda bolesti i krajnje neizvjesnosti budućnosti dovodi do trajnog smanjenja opće i radne sposobnosti za 40% u kojoj će mjeri morati ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu i radu. Naime, tužitelj je obolio od Hepatitisa C koji se, osim što dovodi do kroničnih promjena u jetri s kronicitetom i konačno cirozom jetre, smatra i spolno prenosivom bolesti te bi trebali o tome biti obaviješteni članovi uže obitelji zbog mogućnosti tzv. vertikalnog prijenosa i prijenosa spolnom partneru. Tužitelj je bio na bolovanju od 21. travnja 2000. do veljače 2002. Za to vrijeme trebao je tuđu pomoć i njegu u vidu pripremanja specijalne hrane, pomoći kod održavanja higijene i rublja, čišćenje prostora u kojem živi u razdoblju od tri sata dnevno. Isto tako, u dopunskom nalazu i mišljenju na okolnost dijetalne prehrane bolesnika oboljelih od kroničnog oblika jetrene bolesti i detaljno su navedene dopuštene, odnosno zabranjene namirnice koje može u svojoj prehrani koristiti tužitelj te prijedlog odabira doručka, ručka i večere pri čemu je navela da se mora strogo paziti da je hrana prirodna tj. da nema aditiva, da je uzgajana prirodnim putem npr. na selu, da nije genetskog porijekla jer je jetra tvornica organizma - detoksicira, stvara žuč, topi vitamine u masti itd., a preporučena prehrana je neophodna te zahtjeva povećane izdatke i specijalnu pripremu što poskupljuje život.

35. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je iskazao da je morao promijeniti svoj način prehrane, a da je prije toga jeo sve što je volio i što je htio te da je preporuka liječnika da jede nemasno, nezačinjeno, te da ne jede konzerviranu hranu već svježe pripremljenu (ribu, sir, povrće, puretinu, piletinu, bijelo meso), ne smije konzumirati alkohol. Također, proizlazi da je ranije malo jeo piletinu, a sada mu je uglavnom to u prehrani, da mora više jesti ribu i da uglavnom kupuje jeftiniju i da za drugo nema novca i povećani su troškovi prehrane jer je supruga prije kuhala jedan ručak za njega i obitelj, a sada za njega mora pripremati posebnu prehranu, mora svakodnevno kuhati jer mora jesti svježe namirnice i sl. te sada za prehranu troši 900,00 kn/119,45 €[1] do 1.000,00 kn/132,72 €, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika kojima osporava potrebu posebnog načina prehrane neosnovani.

36. S obzirom na primjedbe tuženika u pogledu ocjene smanjenja životnih aktivnosti kod tužitelja, vještakinja se dopunski očitovala 4. prosinca 2007. te je izričito utvrdila da to što je danas tužitelj negativan testiranjem na uobičajene metode to je rezultat liječenja interferonom koji rapidno smanjuje razinu detektabilnih virusa hepatitisa C u krvi oboljelih što ne znači da je došlo do kompletnog zaliječenja i da se virus neće ponovno aktivirati u jednoj od učestalih autoimunih reakcija, a da je virus "učinio" svoje potvrdila je biopsija jetre utvrđujući tzv. picmeale nekroze. Isto tako, vještakinja je navela da je na ocjenu utjecao kronicitet bolesti koja dovodi do ciroze jetre i do karcinoma, a ne može se predvidjeti, a temeljem nalaza biopsije jetre propisano je liječenje interferonom te je tužitelj patio i od nuspojava interferona kao što su nesanica, opadanje kose, gubitak apetita, nervoza, dok kronicitet bolesti izaziva stalni umor, potrebu za dijetalnim režimom, izbjegavanje fizičkih napora, zabranu alkoholnih pića, sport, slobodne spolne odnose kao i primjenu hepatoksičnih lijekova. Također se očitovala da činjenica da tužitelj radi zbunjuje, ali kod njega nije u toj mjeri smanjena radna sposobnost da umoran ne bi mogao raditi s time da možda njegovo zdravstveno stanje danas može biti pogoršano.

37. Slijedom navedenog, žalbenim navodima tuženika, koji se u bitnome svode na ponavljanje ranije istaknutih prigovora nalazu i mišljenju vještaka, nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja te je Sukladno tome, nalaz i mišljenje liječnika-vještaka je izrađen sukladno pravilima medicinske struke, isti je objektivan i odgovara stvarnim posljedicama predmetnoga štetnoga događaja pri čemu se detaljno očitovao na sve prigovore tuženika i argumentirano ih otklonio, a ponavljanjem istih prigovora u žalbi tuženik ne dovodi u sumnju činjenična utvrđenja suda prvog stupnja zbog čega je pravilno i odbijen prijedlog za novim medicinskim vještačenjem.

38. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima isti osporava visinu dosuđene naknade štete. To iz razloga jer je sud prvog stupnja za smanjenje životne aktivnosti od 40 % sukladno odredbi čl. 200. st. 1. ZOO-a pravično odmjerio da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete zbog smanjenja životne aktivnosti pripada iznos od 13.272,28 € (100.000,00 kn) pri čemu je uzeta u obzir i dob tužitelja, njegovo zanimanje (obrt za ugradnju protuprovalnih vrata) te okolnosti koje se tiču specifičnosti bolesti (nesanica, stalan umor, nervoza i sl.) dok mu je na ime naknade nematerijalne štete s osnova pretrpljenog straha tužitelju pravilno dosuđen iznos od 1.990,84 € (15.000,00 kn). Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

39. U odnosu na žalbeni navod da je tuženik već platio veći dio tužbenog zahtjeva jer da je tužitelj pokrenuo ovrhu na osnovu prve pravomoćne presude donesene u njegovu korist (presuda ovog suda broj Pn-1077/02 od 6. listopada 2008., potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-475/09 od 9. ožujka 2010.) i to približno ukupno 280.886,31 kn, odnosno približno 37.300,00 €, u razdoblju od 2010. do kraja 2013., valja reći da se radi o navodima i činjenicama koje je tuženik prvi puta istaknuo u žalbi, pa prema odredbi čl. 352. ZPP takve činjenice ovaj sud nije ovlašten razmatrati.

40. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 53.045,17 € kao i pod točkom II. sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci pobijane presude te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

41. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo glede odluke o parničnom trošku tužitelja. Naime, sud prvog stupnja pogrešno je priznao tužitelju kao potreban podnesak od 14. ožujka 2005. budući se ne radi o podnesku potrebnom radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, a isto tako pogrešno mu je priznat trošak sastava podneska od 30. ožujka 2018. po Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023 - dalje: Tarifa), umjesto po Tbr. 8/3 Tarife. Isto tako, nije mu trebalo priznato niti trošak sastava odgovora na reviziju jer se radi o podnesku koji nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Isto tako, trošak pristupa na ročište 10. prosinca 2018. trebalo je tužitelju priznati po Tbr. 9/2 Tarife kako to osnovano ističe žalitelj umjesto po Tbr. 9/1 jer se ne radi o ročištu na kojem su se izvodili dokazi. Slijedom navedenog tužitelju pripada ukupno 14125 bodova umjesto 15750 bodova.

42. Neosnovani su žalbeni navodi da tužitelju nije trebalo priznati trošak sastava podneska od 6. rujna 2002. budući da se radi o obrazloženom podnesku kojeg je tuženik zaprimio po punomoćniku 18. prosinca 2002. Isto tako, pravilno je tužitelju priznat trošak pristupa na ročište 14. studeni 2005. u iznosu od 500 bodova sukladno Tbr. 9/1 Tarife, kao i trošak za pristup na ročište 8. srpnja 2008. te na ročište 10. prosinca 2019. po Tbr. 9/1 Tarife. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi da tužitelju ne bi trebalo dosuditi trošak pristupa na ročište za objavu presude Naime, kako je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude od 13. studenog 2024. te kako je pravovremeno troškovnikom zatražio trošak pristupa na ročište za objavu, to mu je navedeni trošak i nastao tako da tužitelj sukladno odredbama iz Tbr. 9. st. 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a ima pravo na naknadu troška pristupa na takvo ročište kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

43. U preostalom dijelu odluka o parničnom trošku je pravilna kako po osnovi tako i visini, dok tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je izgubio parnicu (čl. 154. st. 1. ZPP pa je odluka o parničnom trošku potvrđena za iznos od 35.790,31 € (točka I. izreke).

44. Kako je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 39.415,31 €, to je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, valjalo preinačiti odluku o parničnom trošku u dijelu pod točkom IV. izreke kojom je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 35.790,31 € do iznosa od 39.415,31 € (za iznos od 3.625,00 €), te zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka odbiti za iznos od za iznos od 3.625,00 € pa odlučiti kao u izreci pod točkom II.

45. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer je sa žalbom uspio djelomično samo u pogledu sporednog potraživanja te je stoga valjalo odlučiti kao pod toč. III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 3. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić