REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

23. P-2858/23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Romini Markovinović, u pravnoj tužitelja INSTITUT IGH d.d. iz Zagreba, Janka Rakuše 1, OIB: 79766124714 koje zastupa punomoćnik odvjetnik Bariša Pavičić iz Zagreba, Petra i Tome Erdody 12, protiv tuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., Mihanovićeva ulica 12, Zagreb, OIB:39901919995, zastupan po odvjetnicima iz OD Buterin & partneri iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 27.svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 03.lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., Mihanovićeva ulica 12, Zagreb, OIB:39901919995 isplatiti tužitelju INSTITUT IGH d.d. iz Zagreba, Janka Rakuše 1, OIB: 79766124714 novčani iznos u visini od 708.300,38 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.4.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku od 8 (osam) dana od dana donošenja prvostupanjske presude.

II Nalaže se tuženiku HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., Mihanovićeva ulica 12, Zagreb, OIB:39901919995 isplatiti tužitelju INSTITUT IGH d.d. iz Zagreba, Janka Rakuše 1, OIB: 79766124714 troškove postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku od 8 (osam) dana od dana donošenja prvostupanjske presude."

II/ Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 25.800,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 03.06.2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu 125,00 eur.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi, u bitnom, da su tužitelj kao pružatelj usluge i tuženik kao naručitelj zaključili dana 14.12.2016. Ugovor br. 8/16-EU "Izrada projektne dokumentacije za izgradnju drugog kolosijeka obnovu i modernizaciju na pružnoj dionici Škrljevo – Rijeka – Jurdani te da je osim navedenog ugovora (dalje u tekstu i osnovni/glavni ugovor), sklopljeno je i četiri dodatka tome ugovoru. Navodi da je tuženik dana 9.3.2023. dostavio tužitelju izjavu o raskidu ugovora zbog neispunjenja u kojoj je ostavio dodatni rok za ispunjenje ugovornih obaveza od 15 dana, tužitelj je u ostavljenom roku od 15 dana (dana 24.3.2023.) dostavio traženo, ali mu je unatoč tome tuženik 28.3.2023. dostavio obavijest o naplati jamstva za uredno ispunjenje, jer smatra da nije udovoljeno traženju iz izjave o raskidu od 9.3.2023. te je 29.3.2023. uputio zahtjev tužiteljevim bankama (Nova hrvatska banka d.d. i Zagrebačka banka d.d.) za naplatu bankarske garancije, a koje su po istom zahtjevu i postupile, a tužitelj je na ime aktivacije predmetnih bankarskih garancija regresno platio ukupno 708.300,38 EUR. Dalje navodi da je takav raskid ugovora od strane tuženika neosnovan i neutemeljen te je tuženik je počinio izravnu materijalnu štetu tužitelju u utuženom iznosu protupravnom naplatom bankarskih garancija jer s danom 26.03.2023. ugovor više pravno ne postoji, a tuženik je zahtjev za naplatu garancija prema bankama učinio četiri dana poslije raskida ugovora, i to 29.3.2023., dakle, tuženik je bankarske garancije koje izviru iz osnovnog ugovora aktivirao u trenutku kada osnovnog ugovora više nije bilo, a što je protupravno. S obzirom na to da je ugovor jednostrano raskinut, to su njegovim raskidom sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZOO ugovorne strane oslobođene svojih obveza, dok je za svaku stranku nastala obveza da vrati ono što je primila na temelju raskinutog pravnog posla. Prema tome, a imajući u vidu da je ugovor raskinut, naplata bankarske garancije za dobro izvršenje posla nakon raskida osnovnog ugovora predstavlja protupravnu štetnu radnju jer je izvršena u suprotnosti s ugovornim odredbama i onime što su stranke odredile kao uvjete pod kojima korisnik ima pravo podnijeti bankarsku garanciju na naplatu. Isplatom po bankarskoj garanciji banka je stekla regresno pravo prema ovdje tužitelju kao nalogodavcu za otvaranje bankarske garancije, a plaćanjem (vraćanjem) tužitelja istog iznosa banci došlo je do umanjenja imovine tužitelja u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. i čl. 1089. st. 1. ZOO-a. Slijedom navedenog predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa od 708.300,38 eur na ime naknade štete.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, navodi, u bitnom, da s obzirom da do ugovorenog datuma, odnosno do 14.12.2022., pružatelji usluge nisu ispunili svoje ugovorne obveze, tuženik je pristao na produljenje konačnog roka za ispunjenje ugovora, što je uključivalo uvođenje međurokova za praćenje ispunjavanja ugovornih obveza. Ističe da tužitelj niti nakon isteka Ugovora broj 8/16-EU od 14.12.2016., dakle nakon 14.12.2022., niti nakon odluke tuženika da će se pristupiti sklapanju novog dodatka ugovoru kojim će se produljiti rok za njegovo ispunjenje, nije postupio po zahtjevu, nije povećao svoj angažman niti je tuženiku dostavio novo jamstvo za uredno ispunjenje ugovora, slijedom čega je postalo očito da tužitelj, odnosno tužitelj i društvo Granova d.o.o. kao pružatelji usluge, ne mogu ispuniti svoje ugovorne obveze te je stoga tuženik osnovano i u skladu s odredbama čl. 30. i 31.1. Uvjeta Ugovora broj 8/16-EU od 14.12.2016., tužitelja dopisom od 28.03.2023. obavijestio da se Ugovor broj 8/16-EU od 14.12.2016. smatra raskinutim te ga ujedno obavijestio da će naplatiti jamstvo za uredno ispunjenje ugovora. Ističe da je je jamstvo za uredno ispunjenje ugovora podnio na naplatu nakon raskida ugovora sukladno izričitim odredbama Ugovora broj 8/16-EU od 14.12.2016. te da slijedom navedenog tuženik nije počinio protupravnu štetnu radnju pa stoga nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete tužitelju sukladno ZOO.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Sporazum br. 8/16-EU ( list 7-54 spisa), Dodatak ugovoru ( list 55-56 spisa), Izjava o raskidu ugovora od 9.3.2023. ( list 58-59 spisa), Odluka od 9.3.2023. ( list 60 spisa), Očitovanje na izjavu o raskidu 24.3.2023. ( list 61-62 spisa), dopis banke od 24.3.2023. ( list 63 spisa), Ponude Geolog savjetovanja ( list 64-99 spisa), dopis Nove hrvatske banke od 14.4.2023. ( list 101 – 102 spisa), E-mail korespondencija ( list 103-108 spisa), sudska praksa ( list 132 spisa).

4. Provedene je dokaze sud ocijenio svaki zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj vezi sukladno odredbi čl. 8. ZPP te je na temelju rezultata provedenog postupka došao do uvjerenja da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala zbog toga što je tužitelj neutemeljeno raskinuo ugovor te je i unatoč raskidu ugovora suprotno pravnim pravilima i Ugovoru od 14.12.2016. i na protupravan način predmetnu bankarsku garanciju podnio na naplatu u ukupnom iznosu od 708.300,38 eur čime je tužitelju za taj iznos umanjena imovina.

6. Između parničnih stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovor br. 8/16-EU "Izrada projektne dokumentacije za izgradnju drugog kolosijeka obnovu i modernizaciju na pružnoj dionici Škrljevo – Rijeka – Jurdani od 14.12.2016. te četiri Dodatka tom ugovoru. Nije sporno da je tužitelj po osnovnom ugovoru dostavio jamstva za uredno ispunjenjenje ugovora sa rokom važenja 09.04.2023. Nije sporno da je tuženik 09.03.2023. tužitelju dostavio izjavu o raskidu Ugovora broj 8/16-EU od 14.12.2016. zbog neispunjenja u kojoj je tužitelju ostavio dodatni rok od 15 dana za ispunjenje ugovornih obveza te da je ugovor raskinut istekom 25.03.2023. Nije sporno da je tužitelj aktivirao bankarsku garanciju 29.03.2023. Nije sporno da su Nova hrvatska banka d.d. na temelju ugovora o izdavanju garancije br.561167 dana 14.4.2023. platile tuženiku iznos od 79.101,39 EUR i Zagrebačka banka d.d. dana 11.04.2023. iznos od 627.616,96 EUR po garanciji br. 1604008894 te da je tužitelj navedene iznose regresno platio banci.

7. Među strankama je sporno je li tuženik predmetne garancije podnio na naplatu na nedopušten i protupravan način jer je naplatio garancije nakon raskida ugovora.

8. Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno.

9. Sud je mišljenja da u konkretnom slučaju ne može biti riječ o izvanugovornoj šteti na koju se primjenjuju odredbe članka 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine": 25/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22, 155/23 dalje: ZOO). Predmetno može biti samo riječi o ugovornoj šteti zbog toga što je tuženik eventualno protivno odredbama ugovora podnio garanciju na naplatu, a na koju štetu se primjenjuju odredbe članka 342. do 349. ZOO-a. Bitna razlika je u tome što se za postojanje odgovornosti za naknadu ugovorne štete ne traži protupravnost, već je dovoljno da ugovorna strana nije postupala u skladu s ugovornim odredbama i u tome što vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu samo predvidive štete, one koju je u trenutka sklapanja ugovora dužnik morao predvidjeti kao moguću posljedicu povrede ugovora.

10. Naime, tužitelj je istaknuo činjenicu da naplata bankarske garancije za dobro izvršenje posla nakon raskida osnovnog ugovora predstavlja protupravnu štetnu radnju jer je izvršena u suprotnosti s ugovornim odredbama i pravnim pravilima konkretno čl.368.st.1. ZOO.

11. Prema odredbi čl.360. ZOO u dvostranoobveznim ugovorima kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili raskinuti ugovor jednostranom izjavom ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Odredba čl.360.ZOO ne odnosi se samo na raskid ugovora jer je njome pored prava na raskid ugovora, ustanovljeno i pravo zahtijevati ispunjenje ugovora i pravo na naknadu štete zbog neispunjenja. Naime, ugovor se zbog neispunjenja u smislu odredbe čl.360. ZOO raskida jednostranom izjavom, ako raskid ne nastupa po samom zakonu. Sama izjava nije dovoljna jer vjerovnik koji želi raskinuti ugovor mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (čl.362 st.2. ZOO). Dakle, za raskid ugovora ( u kojem rok za ispunjenje nije bitan sastojak ugovora ) traži se kumulativno izjava o raskidu i ostavljanje naknadnog primjerenog roka za ispunjenje.

12. Prema čl.30.1. svaka ugovorna strana ima pravo sukladno ugovornim odredbama koje uređuju raskid ugovora raskinuti ugovorni odnos ukoliko druga ugovorna strana krši odredbe Ugovora, odnosno ne izvršava preuzete ugovorne obveze na način koji je ugovoren i u ugovoren i u utvrđenim rokovima, a navedene propuste ne otklorłi niti u naknadnom roku koji joj za to ostavi druga ugovorna strana.

13. Prema čl. 31.1. Ugovora 31.1. Naručitelj može izjaviti raskid Ugovora uz

ostavlianie naknadnog roka za otklanjanje propusta od 15 dana od primitka izjave, primjerice iz sljedećih razloga: a) ako Pružatelj usluge ne ispuni, odnosno ne ispuni uredno svoju ugovornu obvezu; e) ako Pružatelj usluge ne dostavi traženo jamstvo u skladu s Ugovorom ili ne produži valjanost jamstva, ili davatelj jamstva ne može ispuniti svoje obveze, a Pružatelj usluge nije dao novo važeće jamstvo, g) ako Pružatelj usluge ne bude mogao osigurati odgovarajuću zamjenu stručnjaka u skladu s člankom 10. Uvjeta Ugovora.

14. Ugovor se raskida jednostranom izjavom (čl.360 ZOO) koju je vjerovnik dužan priopćiti dužniku (čl.366.ZOO), kumulativno se traži izjava o raskidu i ostavljanje naknadnog primjerenog roka, što je tužitelj ispunio i raskinu ugovor.

15. Kao što je već rečeno tuženik je 09.03.2023. tužitelju dostavio izjavu o raskidu Ugovora broj 8/16-EU od 14.12.2016. zbog neispunjenja u kojoj je tužitelju ostavio dodatni rok od 15 dana za ispunjenje ugovornih obveza.

16. Prema tome tužitelj je raskinuo ugovor sukladno zakonu i ugovornim odredbama.

17. Dalje je potrebno utvrditi je li za raskid ugovora bilo osnove.

18. Naime, Dodatkom Ugovoru broj 8/16-EU za izvršenje usluge “Izrada projektne dokumentacije za izgradnju drugog kolosijeka, obnovu i modernizaciju na pružnoj dionici Škrljevo – Rijeka – Jurdani” (EBN: 13-EU/16-DS) skopljenim 22.02.2022. ugovoreni su, između ostalog, rok za provedbu aktivnosti koje čine predmet ugovora, predviđeno trajanje ugovorenih usluga i očekivani datum završetka provedbe aktivnosti, svi s danom 14.12.2022.

Dakle nepobitna činjenica je da tužitelj do ugovorenog roka nije ispunio svoje ugovorne obveze

Činjenica je da usluge nisu isporučene čime je tužitelj već povrijedio ugovorni odnos i tuženik nije niti djelomično ispunio svoje obveze.

19. Iz činjeničnih navoda stranka proizlazi da s obzirom da do ugovorenog datuma, odnosno do 14.12.2022., pružatelji usluge nisu ispunili svoje ugovorne obveze, tuženik je pristao na produljenje konačnog roka za ispunjenje ugovora, što je uključivalo uvođenje međurokova za praćenje ispunjavanja ugovornih obveza. Jedan od preduvjeta za sklapanje 5. Dodatka predmetnom ugovoru je bilo i produljenja jamstva za uredno ispunjenje ugovora, a s obzirom da su postojeće bankarske garancije izdane u navedenu svrhu bile izdane s rokom važenja do 09.04.2023.

20. Iz izjave o raskidu Ugovora od 09.03.2023. i Očitovanje tužitelja na Izjavu o raskidu Ugovora broj 8/16- EU od 24.03.2023. razvidno je da je tuženik u dodatnom roku za ispunjenje ugovornih obveza zatražio dokaz da je jamstvo za uredno ispunjenje ugovora produljeno, a tužitelj je dostavio isključivo dopis Zagrebačke banke d.d. od 24.03.2023. u kojem se navodi da je zahtjev za prolongatom garancije na novi rok važenja 14.12.2023. u obradi, ne i da je prolongat odobren, sklopljene ugovore s podizvoditeljima za dijelove projektne dokumentacije koju samostalno ne izvode tužitelj i društvo Granova d.o.o., a tužitelj je dostavio isključivo ponudu društva Geolog Savjetovanje d.o.o., ažurirani popis svih mapa glavnog projekta s imenima projektanata koji mape izrađuju – tužitelj je dostavio imena projektanata samo za dio mapa, dokaz o angažmanu projektanata za izradu pojedinih mapa glavnog projekta , a sam tužitelj je naveo da će se dokaz o angažmanu naveden u popisu mapa naknadno nadopuniti projektantima s ugovorenim kooperantima.

21. Dakle tužitelj između ostalog, bez obzira na navod banke da je zahtjev u obradi, nije dostavio jamstvo za uredno ispunjenje ugovorne obveze niti tužitelj niti tuženik ne mogu biti sigurni da će jamstvo biti odobreno.

22. U članku 20.1. osnovnog ugovora navedeno je da jamstvo za uredno ispunjenje ugovora predstavlja osiguranje naručitelju za slučaj povrede ugovornih obveza od strane pružatelja usluge.

23. Sukladno odredbi čl. 20.5. Uvjeta Ugovora broj 8/16-EU od 14.12.2016. jamstvo za uredno ispunjenje ugovora mora biti u obliku bankovne garancije koja mora biti “bezuvjetna”, na “prvi poziv” i “bez prigovora”.

Odredbom čl. 20.6. Ugovora broj 8/16-EU od 14.12.2016. određeno je da jamstvo za uredno ispunjenje predmetnog ugovora mora biti valjano do potpunog i urednog ispunjenja ugovora.

24. Imajući navedeno u vidu, dostava dopisa Zagrebačke banke d.d. od 24.03.2023. u kojem se navodi da je zahtjev za prolongatom garancije u obradi se niti u kojem slučaju ne može smatrati dostavom jamstva za uredno ispunjenje ugovora sukladno odredbi čl. 20.5. Uvjeta Ugovora broj 8/16-EU od 14.12.2016. niti ispunjenjem obveze u dodatnom roku.

25. Bitna činjenica je da tužitelj niti djelomično nije ispunio svoje ugovorne obveze iz osnovnog ugovora, a isto tako u dodatnom roku za ispunjenje ugovora sud je cijenio tužiteljevo postupanje kao zakašnjelo i neadekvatno. Slijedom navedenog sud je utvrdio da tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu što svako znači da je kršio odredbe ugovora, da nije radio kako bi trebalo raditi, da nije izvršio svoje obveze sukladno ugovoru i na vrijeme, a isto tako svoje obveze nije ispunio niti u dodatnom roku za ispunjenje ugovora.

U slučaju neispunjenja ugovora, vjerovnik ima mogućnost izbora: zahtijevati ispunjenje obveze ili raskinuti ugovor, a u oba slučaja ima i pravo na naknadu štete. Osnovne pretpostavke raskida ugovora zbog neispunjenja jesu: da je riječ o dvostrano obveznom i naplatnom pravnom poslu, da dužnik nije ispunio svoje obveze te da ga je vjerovnik obavijestio o raskidu.

26. Stoga, imajući u vidu da tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu do 14.12.2022., da je tuženik tužitelju dao naknadni primjereni rok za ispunjenje, očitovanje tužitelja od 24.03.2023., dokumentaciju koju je tužitelj dostavio, činjenicu da tužitelj nije osigurao produljenje jamstva za uredno ispunjenje ugovora, tuženik je osnovano i u skladu s odredbama čl. 30. i 31.1. Uvjeta Ugovora broj 8/16-EU od 14.12.2016 i zakona opravdano raskinuo ugovor i naplatio jamstvo za uredno ispunjenje obveze

27. Nije osnovana tvrdnja tužitelja da tuženik ne može raskinuti ugovor te naplatiti jamstvo za uredno ispunjenja ugovora jer za tako nešto nema uporišta niti u ugovoru niti u pravnim pravilima te se protivi samoj svrsi izdavanja jamstva za dobro izvršenje ugovora.

Svrha bankarske garancije kao jamstva za uredno ispunjenje ugovora je upravo osiguranje naplate štete koja bi vjerovniku mogla nastati neispunjenjem ugovornih obveza od strane dužnika te vjerovnik u slučaju raskida predmetnog ugovora upravo i ima pravo bankarske garancije podnijeti na naplatu.

28. Prema čl. 20.7. Uvjeta Ugovora broj 8/16-EU od 14.12.2016. stranke su ugovorile da ukoliko za vrijeme trajanja Ugovora pravna osoba koja daje jamstvo prestane biti sposobna jamčiti za uredno ispunjenje Ugovora ili jamstvo prestane vrijediti, pružatelj usluge mora dostaviti novo jamstvo pod istim uvjetima koje sadrži prethodno jamstvo. Ukoliko Pružatelj usluge ne dostavi novo jamstvo, Naručitelj može zadržati nepodmirene iznose po Ugovoru u ukupnom iznosu jamstva iz članka 20.3. ili raskinuti Ugovor i naplatiti jamstvo za uredno ispunjenje ugovora u punom iznosu. Na zadržana sredstva Pružatelj usluge nema pravo obračunati kamate.

29. Dakle, izričito je ugovoreno da u slučaju da tužitelj ne dostavi novo jamstvo tuženik ima pravo raskinuti ugovor i u slučaju raskida naplatiti jamstvo za uredno ispunjenje ugovora u punom iznosu, dakle u iznosu od ukupno EUR 706.718,35. Prema čl. 10.6. uvjeta Ugovora broj 8/16-EU od 14.12.2016. stranke su ugovorile da ukoliko Pružatelj usluge ne predloži zamjenu ključnog stručnjaka u propisanom roku ili izvrši zamjenu bez prethodnog odobrenja Naručitelja, Naručitelj zadržava pravo raskida Ugovora i naplate jamstva za uredno ispunjenje ugovora.” Kao što je gore citirano prema čl. 31.1. Ugovora 31.1. Naručitelj može izjaviti raskid Ugovora uz ostavlianie naknadnog roka za otklanjanje propusta od 15 dana od primitka izjave, iz sljedećih razloga: a) ako Pružatelj usluge ne ispuni, odnosno ne ispuni uredno svoju ugovornu obvezu; e) ako Pružatelj usluge ne dostavi traženo jamstvo u skladu s Ugovorom ili ne produži valjanost jamstva, ili davatelj jamstva ne može ispuniti svoje obveze, a Pružatelj usluge nije dao novo važeće jamstvo, g) ako Pružatelj usluge ne bude mogao osigurati odgovarajuću zamjenu stručnjaka u skladu s člankom 10. Uvjeta Ugovora.

30. Prema tome kako je jamstvo dano za uredno ispunjenja ugovora pa pružatelj usluga ne izvrši obveze i ne dostavi zahtijevana jamstva ili ne izvrši druge obveze, u slučaju čega je ugovorom sklopljenim među strankama ili zakonom predviđen raskid ugovora naručitelj ima pravo i raskinuti ugovor te naplatiti jamstvo za uredno izvršenje ugovora jer je jamstvo u tu svrhu i dano.

31. Pravne posljedice prestanka ugovora raskidom u biti su iste neovisno zbog kojih je razloga i na koji način raskinut. Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (čl.368.st.1.Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine“, br. 35/05, 41/08 i 125/1178/15, 29/18, 126/21, 156/22, 155/23 dalje: ZOO). Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onog što je dala (čl.368.st.2.ZOO). Obveza vraćanja postoji i neovisno o krivnji za raskid.

Raskid ugovora uvijek nužno proizvodi samo jedan učinak i to je oslobođenje ugovornih strana od obveza koje su imale na temelju ugovor koji je raskinut, u konkretnom slučaju tužitelj je oslobođen izvršiti svoju ugovorom predviđenu primarnu obvezu i to oslobođenje postoji uvijek kada je ugovor raskinut, za razliku od naknade štete, međutim jamstva su upravo i dana u svrhu toga da ukoliko pružatelj usluge ne izvrši uredno svoju obvezu, da druga strana radi toga može naplatiti jamstvo.

32. Dakle bitna je činjenica da jamstvo nije izdano kako bi vrijedila samo dotle dok netko ne raskine ugovor, jer za takvo što nema ni dokaza, niti bi tako izdano, objektivno bezvrijedno jamstvo, imalo smisla.

Primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZOO-a pružatelj usluge imao bi pravo povrata onoga što je izvršio u okviru ugovora, a činjenica raskid ugovora nema za posljedicu da naručitelj nema pravo naplatiti jamstvo niti se može na taj način intervenirati u institut jamstva.

33. Nije jasno na čemu tužitelj temelji tumačenje prema kojemu bi raskid Ugovora dovodio do prestanka prava na naplatu jamstva koje pravo je nastalo prije tog raskida.

34. Takvim tumačenjem tužitelja da se ne može naplatiti jamstvo nakon raskida osnovnog ugovora bio bi doveden u pitanje institut jamstva kao sredstva za osiguranja urednog ispunjenja ugovora jer bi to otvorilo mogućnost da primjerice izvođači, pružatelji usluga svojim ponašanjem (neizvršavanjem svojih obveza, neispunjenjem, kašnjenjem i slično) dovedu do toga da naručitelji jednostrano raskine ugovor, a da se zatim pozivaju na to da zbog takvog jednostranog raskida nisu dužni izvršiti svoje obveze te da istovremeno onemoguće naplatu po jamstvu, a čija je svrha upravo u tome da se u slučaju neurednog ispunjenja ugovora vjerovnik može naplatiti bez potrebe pokretanja sudskih postupaka. Dakle, tužiteljevo shvaćanje da se nakon raskida ugovora jamstvo ne može naplatiti dovelo bi do pravnog besmisla.

35. Slijedom navedenog, ovaj sud je ocijenio da ponašanje tuženika nije niti nezakonito niti protupravno niti protivno ugovoru i tuženikov raskid ugovora i naplata bankarske garancije je opravdano i sukladno ugovoru i pravnim pravilima. Stoga, unatoč tvrdnjama tužitelja da trpi financijsku štetu zbog naplate bankarske garancije u utuženom iznosu iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlaze osnovni preduvjeti za nastanak obveze tuženika da istu naknadi, jer iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da je tuženik prilikom podnošenja bankarske garancije svojom protupravnom štetnom radnjom prouzročio štetu tužitelju kao niti uzročna veza između štetne radnje i štete, zbog čega nisu ispunjene osnovne pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu propisane odredbom čl. 1045. ZOO-a.

S obzirom na to da tužitelj kao izvođač nije ispunio ugovornu obvezu tuženik ima pravo naplatiti jamstvo za uredno ispunjenje ugovora.

36. Odatle neosnovanost tužbenog zahtjeva u cjelini.

37. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao pod točkom I izreke ove presude.

38. Budući je tuženik uspio u sporu, tužitelj mu je dužan nadoknaditi parnične troškove koji su mu nastali i koji su bili potrebni za vođenje spora (čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP), a odnose se na: sastav odgovora na tužbu u iznosu od 10.320,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje: Tarife); te za zastupanje na ročištu 27. svibnja 2025. u iznosu od 10.320,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za PDV od 25% u iznosu od 5.160,00 EUR ukupno iznosi 25.800,00 EUR.

Nepotrebnim je sud ocijenio zahtjev za naknadu troškova pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR uvećano za PDV od 25%, a to stoga što se dostava presude strankama koje su obaviještene o ročištu na kojem se presuda objavljuje, u slučaju njihovog nedolaska na ročište za objavu, obavlja putem e-oglasne ploče suda istog dana kad je presuda objavljena pa je stoga trošak dolaska na ročište na kojem se presuda objavljuje nepotreban u smislu čl. 155 ZPP.

39. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II i III izreke.

U Zagrebu, 03. lipnja 2025.

SUDAC

Romina

Markovinović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona.