Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-523/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Lovro Perica, odvjetnik u Crikvenici, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnica Karmen Pende Kovačević, odvjetnica u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-2835/2018-36 od 18. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene OTP banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-2835/2018-36 od 18. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da su nepoštene, ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 51635/07 od 5. lipnja 2007. i to: odredba čl. 5.2. u dijelu kojim se navodi kako je kamatna stopa -neovisno o vrsti iste -promjenjiva, može se povećati ili smanjivati aktom kreditora, odredba čl. 9.2. u dijelu kojem se navodi kako je redovna kamatna stopa promjenjiva, utvrđuje se (povećava ili smanjuje) aktom kreditora koji uređuje visinu kamatnih stopa ili aktom kreditora koji uređuje postupak odobravanja/korištenja kredita, te odredba čl. 9.6. u dijelu u kojem se navodi kako o promjeni vrste kamatne stope samostalno odlučuje kreditor na osnovu vlastitih prosudbi o ispunjenju/održanju zadanih uvjeta. Za navedeno- promjenu vrste kamatne stope (povlaštena/nepovlaštena) dovoljno je pisano saopćenje upućeno korisniku kredita (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj da tužitelju isplati iznos od 5.240,24 EUR- a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke), kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.722,62 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se navedena odluka ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, podredno da se preinači uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba čl. 5.2., čl. 9.2., te čl. 9.6. Ugovora o kreditu broj 51635/07 od 5. lipnja 2007. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate kojom je ugovorena promjena te stope odlukom tužene kao davatelja kredita i zahtjev za isplatu s osnova pretplate ugovorne kamate temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredaba.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena, jer je sud prvoga stupnja ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene i to svakog dokaza zasebno tako i u njihovoj ukupnosti valjano utvrdio činjenično stanje detaljno ga izloživši u obrazloženju pobijane presude, a koju ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

7. Naime, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud prvoga stupnja polazeći od činjeničnih navoda tužbe utvrđuje, a koja činjenična utvrđenja tužena žalbom niti ne osporava, da je presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014, utvrđena kao ništetna odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka.

8. U navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno da je između ostalih pravni prednik tužene Splitska banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, time da takve odredbe u čl. 5.2., čl. 9.2., te čl. 9.6. sadrži i predmetni Ugovor o kreditu, imajući u vidu da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

9. Ovo stoga, jer u smislu navedenih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

10. Dakle, ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu, tužena (odnosno njezin pravni prednik) je postupila suprotno odredbama čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), te je posljedica takvih nepoštenih odredbi njihova ništetnost na temelju odredbe čl. 87. ZZP/03, a sve to stoga jer kamate moraju biti određene, odnosno odredive, u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu ZOO).

11. Kako je predmetnim odredbama čl. 5.2., čl. 9.2., te čl. 9.6. Ugovora o kreditu redovna kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene prilikom ugovaranja promjenjive stope između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, za zaključiti je da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i protivno žalbenim navodima tužene na tu okolnost sud prvoga stupnja nije bio dužan provoditi nikakve dokaze. Identično pravno stajalište izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., niti u žalbi tužena konkretno navodi koje to njezine dokaze na navedenu okolnost sud prvoga stupnja nije proveo.

12. Naime, ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

13. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

14. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tužene, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu, kojima se određuje visina promjenjive kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

15. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedenih ugovornih odredaba tužena je onemogućila utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

16. Osim toga, navedene odredbe predmetnog Ugovora suprotne su odredbi čl. 4. ZOO, kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti, s druge strane.

17. Imajući u vidu da je kamata cijena, a cijena je bitan element ugovora o kreditu te mora biti određena, odnosno odrediva prema odredbama predmetnog Ugovora, samim time odredba ugovora koju koristi tužena, a na temelju koje se cijena određuje prema njezinoj jednostranoj odluci, bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

18. Tumačenje činjenica po tuženoj i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njezino osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta.

19. To stoga, što izvjesno jest da tužena o parametrima za promjenjivost stope ugovorene kamate nije pojedinačno pregovarala sa tužiteljem, da je promjenjivost stope ugovorene kamate formulirala bez razrade uzročno posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na promjenjivost kamatne stope, odnosno što tužitelju nisu na transparentan način bili objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, kao niti odnos s drugim odredbama ugovora, na način da i tužitelj može predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, već je samo navedena promjenjivost kamatne stope po odluci banke, a što je dovoljna činjenična osnova za zaključak da su odredbe čl. 5.2., čl. 9.2., te čl. 9.6. Ugovora ništetne, u smislu čl. 322. st. 1. ZOO kako je to utvrdio i sud prvog stupnja.

20. Stoga je tužena bez pravne osnove stekla iznose ugovorene kamate koje je tužitelj platio u anuitetima otplate kredita preko iznosa kamatne stope od 8,60% godišnje, kako je to početno ugovoreno i jedino poznato tužitelju, pa je pravilno sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, a visina zahtjeva utvrđena je temeljem nalaza i mišljenja vještaka. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio tuženoj 5.240,24 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

21. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja tj. dana otplate kredita, jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredaba, tj. bez valjane pravne osnove, pa se ista ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

22. Odlučujući o prigovoru zastare zahtjeva za isplatu sud prvoga stupnja pogrešno smatra da se zastarni rok u konkretnom slučaju počinje računati od pravomoćnosti prvostupanjske presude.

23. Naime, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava, što znači da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 14. lipnja 2019. pa kako je tužba podnesena 26. studenog 2018., to zastara iz tih razloga u konkretnom slučaju nije nastupila.

24. Tužena žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njoj dosuđen parnični trošak, te kroz tvrdnju da je prilikom odlučivanja o troškovima postupka sud primijenio pogrešnu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 126/22).

25. Međutim, u trenutku donošenja prvostupanjske presude 18. prosinca 2024. na snazi je bila Tarifa 138/23 (stupila na snagu 25. studenog 2023.) kojom je Tbr. 52. st. 3. propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa je stoga prvostupanjski sud odlučujući o trošku trebao na sve priznate radnje tužitelju primijeniti vrijednost boda propisanu Tarifom NN 138/23 koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude 18. prosinca 2024., a koja je temeljem Tbr. 54. iznosila 2,00 EUR-a.

26. No, kako bi time tužitelju bio dosuđen viši iznos troška postupka od onog dosuđenog u presudi, to ovaj drugostupanjski sud ne može u tome dijelu preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Velikoj Gorici 3. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić