Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-392/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2125/2019-44 od 21. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2125/2019-44 od 21. veljače 2024., u točki I i IV izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 6.396,27 eura s pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (točka I izreke) te mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 954,20 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka IV izreke) dok je u preostalom dijelu za iznos od 1.247,50 eura sa zatraženim zateznim kamatama (točka II izreke) kao i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđene iznose od svakog 16-tog u mjesecu za mjesec za koji se potražuje naknada za 4 sata rada prema redovnoj cijeni sata rada do 15-tog u idućem mjesecu odbijen (točka III izreke) kao neosnovan odbijen.
2. Protiv točke I i IV izreke prvostupanjske presude žalbu je podnijela tužena zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP-a), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda uz naknadu troškova tuženoj uvećanog za trošak sastava žalbe odnosno podredno ukine istu i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
3. Žalba tužene nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tužena u žalbi, budući pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.
5. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju raspoloživih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužena niti ne navodi u kojem bi točno dijelu činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe na dužnosti kod tuženice, za isplatu naknade za odrađenih 4 sata rada za svaki dan aktivnog dežurstva borbenog dvojca, prema posebnom rasporedu rada, obračunatih prema satnici redovnog rada te za isplatu dodatka na plaću u iznosu od 5% za obnašanja dužnosti štetnih po zdravlje temeljem čl. 15. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba Klasa: 023-03/14-04/11, Ur. br:512-01-14-1 od 6. ožujka 2014.
7. Tijekom postupka je utvrđeno, a što u žalbenoj fazi postupka među strankama i nije sporno:
- da je u utuženom razdoblju tužitelj bio zaposlen kod tužene kao djelatna vojna osoba,
- da je bio raspoređen u Eskadrili borbenih aviona (EBA) 91. zrakoplovne baze,
- da je tužitelj zrakoplovni tehničar, ustrojbenog čina desetnik, koji je radio na održavanju zrakoplova,
- da je tužitelj, osim redovnog radnog vremena, obavljao dežurstva dežurnog borbenog dvojca (dežurstvo zaštite zračnog prostora DZZ) u pravilu u kontinuiranom trajanju od 7 dana, od petka od 8 sati do sljedećeg petka do 16 sati koje je provodio u izdvojenom objektu u vojarni,
- da se u naravi od tužitelja zahtijevala 24 satna prisutnost na radnom mjestu,
- da je tužena tužitelju na temelju njegovog evidentiranog rada odobrila korištenje svih slobodnih dana koji mu pripadaju te da mu ni jedna subota ni nedjelja nakon dežurstava borbenog dvojca nije evidentirana kao slobodan dan,
- da su, vezano za isplate zatraženih naknada, u utuženom razdoblju, relevantni propisi Zakon o službi u oružanim snagama RH (“Narodne novine” broj 73/13, 75/15 i 50/16), Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplata plaće (“Narodne novine” broj 118/2009 i 99/2012) te Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (“Narodne novine” broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15, 5/17, 116/17 I 39/18) i Pravilnik o dopunama Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (“Narodne novine” broj 116/17), Odluka o rasporedu radnog vremena (“Narodne novine” broj 66/14, 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18 I 54/19), Odluku o novčanoj naknadi za pilote i tehničare angažirane na zadaćama borbenog dežurstva pod zapovijedanjem NATO CADIC-a od 28. prosinca 2015. i Odluka o naknadi za posebne oblike rada u službi (“Narodne novine” broj 39/18 I 54/19),
- da je tužena tužitelju u utuženom razdoblju plaćala dodatak za vojnu službu za 8 sati rada pozivom na Odluku o novčanoj naknadi za pilote i tehničare angažirane na zadaćama borbenog dežurstva pod zapovijedanjem NATO CADIC-a od 28. prosinca 2015.
8. Pošavši od utvrđenja da za vrijeme rada prema posebnom rasporedu (u aktivnom dežurstvu) vojna osoba može raditi najviše 12 sati dnevno, a preostalih 12 sati da je u stanju aktivne pripravnosti, da dodatak za vojnu službu pripada u određenom iznosu vojnim osobama za 8 sati obnašanja dužnosti, da je čl. VI Odluke o rasporedu radnog vremena propisano da ako potrebe službe to zahtijevaju, zapovjednik samostalne bojne odnosno zapovjednik ili čelnik jednake ili više razine može pisanim nalogom odrediti preraspodjelu radnog vremena, a čl. VII Odluke da se sati rada duljeg od redovnog radnog vremena preraspodjeljuju u omjeru 1 prema 1, da je čl. XIV Odluke propisano da djelatna vojna osoba, kada obnaša dužnost prema posebnom rasporedu, može dnevno raditi najviše 12 sati, a preostalih 12 sati da je u stanju aktivne pripadnosti za vrijeme koje joj ne pripada pravo na povećanje plaće već ostvaruje pravo na dodatak za vojnu službu u skladu sa propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba, da je čl. VI Pravilnika o dodatcima na plaću djelatnih vojnih osoba propisano da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnost djelatne vojne osobe, da je tužitelju dodatak isplaćen za 8 sati dužnosti iako je provodio, na dužnosti tijekom dežurstva borbenog dvojca 12 sati dnevno sud prvog stupnja utvrdivši da tužitelju dodatak nije isplaćen za 4 sata rada, pozvavši se na odredbu čl. 155. Zakona o službi oružanim snagama RH i čl. VI Odluke o rasporedu radnog vremena, ocijenio je da tužitelju za te sate ne pripada naknada za prekovremeni rad ali da ostvaruje pravo na isplatu po redovnoj cijeni sata te mu posljedično navedenom dosudio navedenu naknadu u iznosu utvrđenim financijskim vještačenjem koji je u cijelosti prihvatio.
9. Pošavši od utvrđenja da tužitelj u utuženom razdoblju nije bio izložen štetnim utjecajima iz čl. 15. st. 2 Pravilnika o dodatcima na plaću djelatnih vojnih osoba s obzirom da mu je od stupanja na snagu Pravilnika o dopunama Pravilnika o dodatcima na plaću djelatnih vojnih osoba isplaćivan dodatak koji isti propisuje (dodatak za zrakoplovno tehničko održavanje, opsluživanje i potporu) sud prvog stupnja odbio je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu dodatka na plaću za obnašanja dužnosti štetnih po zdravlje.
10. U svojoj žalbi tužena ustraje u tvrdnjama da sud prvog stupnja pogrešno tumači čl. XIV Odluke jer da iz iste proizlazi, a s obzirom na regulaciju po kojoj za vrijeme rada po posebnom rasporedu vojna osoba najviše može raditi 12 sati dok je preostalih 12 sati u stanju aktivne pripravnosti, da vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće aktivne pripravnosti koji se odnosi na drugih 12 sati rada – aktivnu pripravnost već pravo na dodatak za vojnu službu a da je tužitelj u ostalom dijelu dana (u prvom dijelu od 12 sati) radio u redovitom radnom vremenu od 8,00 do 16,00 sati na redovitim zadacima svog radnog mjesta pa da mu tužitelj, za preostalih 4 sata u tom prvom dijelu od 12 sati nema pravo na isplatu plaće prema satnici redovnog rada.
11. Navedeni žalbeni navodi nisu osnovani.
11.1. Naime, ZSOS je dozvolio da se radno vrijeme, s obzirom na specifičnost vojne službe i potrebu da se ista obavlja kroz 24 sata, organizira i na drugačiji način od uobičajenog rada koji podrazumijeva rad od 8 sati dnevno kroz sedam dana i odredio je da se u tim pojedinim, specifičnim, slučajevima, u koje ulazi i višednevno dežurstvo, vojnim djelatnicima neće isplaćivati naknada za prekovremeni rad, već će njihov radu u dežurstvu biti honoriran kroz plaćanje posebnih dodatak za dežurstvo.
11.2. Odredbom čl. XIV Odluke propisano je da djelatna vojna osoba, kada obnaša dužnost prema posebnom rasporedu, može dnevno raditi najviše 12 sati, a preostalih 12 sati da je u stanju aktivne pripadnosti za vrijeme koje joj ne pripada pravo na povećanje plaće već ostvaruje pravo na dodatak za vojnu službu u skladu sa propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.
11.3. Kako je tužitelj nesporno u utuženom razdoblju osim redovnog radnog vremena obavljao i dežurstva dežurnog borbenog dvojca u pravilu u kontinuiranom trajanju od 7 dana a da mu je isplaćena plaća za redovno radno vrijeme od 8 sati rada te posebni dodatak za dežurstvo – za stanje aktivne pripravnosti u trajanju od (drugih) 12 sati, iako je na radu prema posebnom rasporedu provodio 12 sati dnevno (prvih 12 sati iz čl. XIV Odluke) te nakon toga, preostalih 12 sati bio u stanju aktivne pripravnosti na izdvojenom mjestu rada, te kako tužena tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala istinitost svojih tvrdnji (koje ističe u žalbi) da tužitelj u utuženom razdoblju nije bio na dužnosti u razdoblju od cijelih prvih 12 sati odnosno za vrijeme naprijed navedenih 4 sata (nakon odrađenog redovnog rada do početka trajanja drugih 12 sati aktivne pripravnosti) pravilno je sud utvrdio da za svaki sati proveden na radu u prvih 12 sati (već plačenih 8 sati i daljnjih 4 sata) tužitelj ima pravo na isplatu obračunatu prema satnici redovnog rada.
11.4. Slijedom toga tužitelju, za višednevni rad u dežurstvu u trajanju od 7 dana, pripada pravo na plaću za rad koji obavi u trajanju od najviše 12 sati dnevno prema satnici redovnog rada zajedno sa naknadom za preostalih 12 sati dok se nalazio u stanju aktivne pripravnosti, koja naknada mu je nesporno i isplaćena.
12. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje koje je sud prvog stupnja utvrdio temeljem raspoloživih dokaza te primjenjujući pravila o teretu dokazivanja odluka prvostupanjskog suda u pobijanom dosuđujućem dijelu ukazuje se pravilnom a žalbeni navodi tužene bez pravnog i činjeničnog uporišta te kao takvi neosnovani i bez utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu.
13. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22).
14. Zbog svega navedenog valjalo je žalbu tužene odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi u pobijanom dijelu temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP.
U Zagrebu 3. lipnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Vlasta Feuš
