Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-rz-18/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća te Željka Horvatovića, Maje Štampar Stipić, Slavena Vidmara i mr.sc. CR, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog DR zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/96., 16/96 i 28/96. – dalje: OKZ RH), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog DR podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-4/2022. od 27. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog DR kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom Županijski sud u Osijeku optuženog DR proglasio je krivim zbog počinjenja kaznenog dijela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, te je na temelju istog propisa, uz primjenu ublažavanja kazne na temelju članka 38. točka 2. i članka 39. točka 1. OKZ RH., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju kaznu, na temelju članka 45. stavka 1. OKZ RH., mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. siječnja 2022. do 21. lipnja 2022.

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.), oštećeni JR s imovinskopravnim zahtjevom upućen je u parnicu.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP/08., optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 263,85 eura te plati paušalnu svotu od 270,00 eura.

2. Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli državni odvjetnik i optuženi DR.

3. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se za inkriminirano kazneno djelo optuženiku izrekne stroža kazna zatvora, bez primjene odredbi o ublažavanju.

4. Optuženi DR, u žalbi koju je podnio po branitelju Tomislavu Filakoviću, odvjetniku u Osijeku, žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio „da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe za kazneno djelo za koje se tereti…“, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

5. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, predloživši da se žalba odbije kao neosnovana.

6. Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika, osim na žalbu zbog odluke o kazni

7. Nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni u obrazloženju presude su nejasni, nerazumljivi i dijelom proturječni sami sebi, pa se presuda ne može ispitati.

7.1. Naprijed navedenu postupovnu povredu, osim što u uvodu žalbe reproducira zakonski tekst naznačenog članka iz ZKP/08., optuženik nije obrazložio, a s tim u vezi ovaj drugostupanjski, suprotno paušalno iznesenim žalbenim navodima, je utvrdio da je prvostupanjski sud nakon savjesne i brižljive ocjene izvedenih personalnih dokaza, svakog posebno i u njihovoj ukupnosti, u obrazloženju pobijane presude izložio jasne, dostatne, argumentirane i neproturječne razloge zbog kojih je našao dokazanim postojanje inkriminiranog kaznenog djela i krivnje optuženika, pa je njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., neosnovana. Osim toga, u konkretnom slučaju nije utvrđeno niti postojanje neke bitne povrede odredaba kaznenog iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Isto tako, nije u pravu optuženik kad u žalbi, vrlo opširno, problematizira pravni kontinuitet i primjenu blažeg zakona, dovodeći u pitanje je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, budući da u vrijeme kad je počinjeno inkriminirano kazneno djelo (krajem rujna 1991.) na snazi nije bio OKZ RH već Krivični zakon SFRJ (dalje KZ SFRJ), koji je formalno preuzet kao republički zakon.

8.1. U pogledu pravnog kontinuiteta i blažeg zakona u odnosu na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, prije svega treba navesti da je sudska praksa zauzela jedinstven i jasan stav prema kojemu je OKZ RH, s obzirom da je za to djelo propisao kaznu zatvora od pet do dvadeset godina, blaži zakon u odnosu na KZ SFRJ, koji je, prije preuzimanja tog zakona kao zakona Republike Hrvatske, a u skladu s člankom 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Narodne novine“ broj: 53/91. - stupio na snagu 8. listopada 1991.), za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva imao predviđenu mogućnost izricanja smrtne kazne, koja je, doduše, ukinuta Ustavom Republike Hrvatske - NN br. 56/90., s tim da je Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 91/92.) promijenjen naziv KZ SFRJ u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, a kasnije dopune i izmjene tog zakona („Narodne novine“ broj: 108/95., 28/96. i 31/93.) ove odredbe se nisu izmijenile. Prema tome, između odredbi KZ SFRJ i OKZ RH, suprotno stavu optuženika, postojao je pravni kontinuitet, te su se odredbe OKZ RH, kao kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske, u konkretnom slučaju mogle i trebale primijeniti, bez obzira što taj zakon u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije bio na snazi.

8.2. Također, u okviru iste žalbene osnove, nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da radnje koje mu se u činjeničnom i zakonskom opisu u optužnici stavljaju na teret kao kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, nemaju pravni kontinuitet u članku 91. KZ/11., jer te radnje u navedenoj odredbi nemaju obilježje kaznenog djela ratnog zločina.

8.3. Međutim, suprotno naprijed iznesenom, u članku 91. stavku 1. KZ/11. propisano je da kazneno djelo ratnog zločina čini tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, okupacije ili međunarodnog oružanog sukoba, ili oružanog sukoba koji nema međunarodni značaj počini neko od sljedećih kršenja (opisane u točkama 1. do 30.) protiv osoba ili imovine zaštićenih Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949., a u točki 2. tog članka, kao kazneno djelo ratnog zločina je sankcionirano mučenje ili nečovječno postupanje prema civilnim osobama, koji zaštitni objekt djela sadržajno posve odgovara odredbi članka 120. stavka 1. OKZ RH., pa je prvostupanjski sud, u skladu s odredbom iz članka 3. KZ/11., pravilno utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta u navedenoj zakonskoj odredbi, međutim, s obzirom na propisanu kaznu zatvora u trajanju od najmanje pet godina zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora, inkriminacija iz članka 91. KZ/11., za optuženika nije blaža.

8.4. Slijedom svega onog što je naprijed izneseno, žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP/08., nije osnovana, a isto tako, nije utvrđeno da je prvostupanjski sud na štetu optuženika iz nekog drugog razloga, povrijedio kazneni zakon, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Nadalje, nije u pravu optuženik niti kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

10. Pozvan da zauzme stav u odnosu na inkriminirano kazneno djelo, optuženik se očitovao da se ne smatra krivim, a u svojoj obrani je porekao da bi krajem rujna 1991., u Karancu, za vrijeme trajanja okupacije mjesta od strane tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi, kao pripadnik teritorijalne obrane pozivao i ispitivao te fizički zlostavljao JR, kojeg je od ranije poznavao i s njim bio u dobrim odnosima, pa mu nije jasno zašto ga je isti lažno teretio.

11. Suprotno naprijed iznesenim tvrdnjama optuženika, u svom svjedočkom iskazu žrtva JR je naveo da se 27. rujna 1997. po nalogu IR, komandanta teritorijalne obrane u Karancu, morao javiti u Dom kulture u kojem se nalazio štab, gdje su ga ispitivali i tukli optuženik i AR, a osim njih tukli su ga FR, ER te osoba nadimkom C. U tom je štabu proveo tri dana, za koje vrijeme ga je optuženik lisicama vezao za stolicu te ga je, zajedno s navedenim osobama, ispitivao o tome tko je u HDZ-u i tko ima oružje, za koje vrijeme su ga udarali po licu i tijelu tako da je bio „sav crn“ po tijelu . Za vrijeme dok se nalazio u štabu, tamo su dovodili i druge ljude te je vidio JR i RR, s tim da su ŽR doveli u sobu u kojoj se on nalazio te mu rekli da će i on (ŽR) tako izgledati ako ne prizna tko je u HDZ-u. Optuženik je na sebi imao košulju koja je na ramenu imala oznaku SAO Krajine te rifle i patike. Iz Karanca je, uz pomoć MR, uspio otići negdje u studenom 1991. Inače, s optuženikom prije rata je bio u dobrim odnosima te nikada nije mogao pomisliti da bi on, ali i ostale osobe koje je znao, prema njemu mogle tako postupiti.

12. I po stavu ovog drugostupanjskog suda, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da obrana optuženika nije istinita jer je svjedočki iskaz žrtve JR, kao vjerodostojan, potvrdio svjedok ČR, ali i svjedoci NR, UR, MR, VR, ĆR i OR.

13. Prije svega, nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika da u inkriminiranom razdoblju nije bio pripadnik teritorijalne obrane u Karancu već civilna osoba, jer je isti s tim u vezi u svojoj obrani izričito naveo da do formiranja teritorijalne obrane nije bio pripadnik nikakve postrojbe, što znači da je nakon ustrojavanja teritorijalne obrane postao pripadnik te paravojne postrojbe, a da je tome tako, osim iz iskaza žrtve JR, proizlazi iz svjedočkih iskaza ČR, NR, ZR te TR.

14. Naime, iskazujući o onome što je čuo od svog pokojnog brata ŽR, a vezano uz zbivanja u Karancu za vrijeme okupacije mjesta, svjedok ČR je iskazao da mu je brat rekao da je jedne prilike optuženik došao pred vrata njihove obiteljske kuće te u njega repetirao oružje, međutim, kako je u tom trenutku netko naišao, isti rekao da se šali, što proizlazi i iz iskaza svjedokinje NR, njihove majke, koja je navela da je optuženik htio ubiti nju i sina ŽR te je zajedno s drugim naoružanim osobama dolazio u dvorište njihove kuće i tražio ih, za koje su se vrijeme oni morali skrivati u kukuruzima iza kuće. Isto tako, vezano uz aktivnosti optuženika za vrijeme okupacije Karanca, svjedok UR je iskazao da je u travnju 1992. priveden u štab teritorijalne obrane gdje je već bilo puno ljudi, a tom prilikom na vratima se pojavio optuženik koji je agresivno na njega počeo vikati, optužujući ga da surađuje s ustašama, a nakon toga udario ga je rukom u glavu. Također i svjedokinja HR, govoreći o svojim saznanjima o optuženiku, je iskazala da je u ljeto 1991. s mužem odlučila napustiti Karanac, ali su ih u vozilu zaustavili ŠR i optuženik, a tom je prilikom optuženik uperio pušku u njih te im je prijetio i vrijeđao ih.

15. Iz naprijed navedeni svjedočkih iskaza, u koje prvostupanjski sud nije imao razloga posumnjati jer nije utvrđeno da bi bilo tko od svjedoka imao razlog da optuženika neosnovano tereti, nedvojbeno proizlazi da je u vrijeme okupacije Karanca i oružane pobune srpskog stanovništva u Republici Hrvatskoj, optuženik bio pripadnik teritorijalne obrane koju paravojnu formaciju su organizirali žitelji srpske nacionalnosti, u kojoj postrojbi, kako to nedvojbeno proizlazi iz izvedenih dokaza, optuženik nije bio običan, formalni pripadnik, već je djelovao suprotno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. (članak 3. stavak 1. točka a) i c)) i Dopunskog protokola ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti nemeđunarodnih oružanih sukoba od 18. lipnja 1997. (članak 4. stavak 1 i 2. točka a) i članak 13.), i uzeo aktivno učešće vezanu uz protupravna privođenja i zatvaranja mještana Karanca hrvatske ali i drugih mještana nesrpske nacionalnosti u zapovjedno mjesto (štab) te postrojbe, koji su potom podvrgnuti ispitivanju, te je zajedno s drugim pripadnicima te postrojbe, kršeći naprijed navedena pravila međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, fizički zlostavljao oštećenog JR.

16. Za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljiv žalbeni navodi optuženika koji, najprije u cilju da diskreditira svjedočki iskaz žrtve JR, istog pokušava prikazati kao lošu osobu, sklonu alkoholu te izmišljanju, preuveličavanju i laganju, navodeći da se pobijana presuda ne može isključivo temeljiti na njegovom iskazu, koji nitko od svjedoka nije potvrdio, da bi potom u žalbi sve one personalne dokaze koji mu ne idu u prilog, očito u cilju da od sebe otkloni kaznenu odgovornost, selektivno i netočno interpretirao te iznio svoje subjektivne stavove i zaključke.

17. Međutim, suprotno naprijed iznesenom stavu optuženika, činjenicu da je oštećeni JR priveden u sjedište teritorijalne obrane u Karancu te tamo ispitivan i od strane optuženika, kao i drugih pripadnika te paravojne postrojbe fizički zlostavljan, nedvojbeno proizlazi iz svjedočkog iskaza ČR, ali i iskaza MR, ĆR i LR.

17.1. Naime, u kontekstu žalbenih navoda optuženika, iskaz svjedoka ČR je bitan i značajan utoliko što iz tog iskaza proizlazi da mu je pokojni brat ŽR kasnije ispričao upravo onaj događaj koji je u svom svjedočkom iskazu spomenuo i oštećenik kad je govorio o tome da je za vrijeme dok se nalazio u sobi u kojoj ga je optuženik ispitivao i zlostavljao, u tu sobu doveden i ŽR kojemu je tada predočeno da će i on tako izgledati ako ne prizna. Dakle, svjedočki iskazi žrtve i ČR glede jedne od bitnih okolnosti inkriminiranog događaja su potpuno suglasni, s tim da za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva od strane optuženika proizvoljno iznesena žalbena tvrdnja da je pok. ŽR bio psihički bolesna osoba, kojom se bezuspješno pokušava sugerirati da isti nije bio u stanju iskazivati o onome što mu se dogodilo, s obzirom na to da iz svjedočkog iskaza NR proizlazi da su ona i ŽR doista privedeni u štab teritorijalne obrane gdje su njezina sina ŽR pripadnici te paravojne postrojbe također zlostavljali.

18. Da je oštećeni JR u štabu teritorijalne obrane zlostavljan, proizlazi i iz svjedočkog iskaza MR, koji je naveo da je oštećeniku pomogao da napusti Karanac na način da ga je skrivenog u kombiju odvezao iz mjesta, a prije toga oštećenik mu je ispričao da je bio pozvan u štab gdje su ga šamarali i tukli te je vidio da ima plavo oko oka. Također i svjedoci ĆR, OR i GR su iskazali da su čuli da je oštećenik bio zlostavljan.

19. Optuženik u žalbi problematizira težinu ozljeda (prijelomi rebara) koje je oštećenik, prema vlastitom iskazu, zadobio za vrijeme dok se nalazio u štabu, a koje ozljede nisu verificirane u medicinskoj dokumentaciji, međutim, u činjeničnom opisu djela za koje je optuženik proglašen krivim, isti se ne tereti da je oštećeniku nanio tjelesne ozljede već se tereti za nečovječno postupanje, pa u konkretnom slučaju ta okolnost nije važna.

20. Isto tako, za vjerodostojnost iskaza oštećenika nije bitna niti činjenica da se isti u jednom ugostiteljskom objektu našao s optuženikom i fotografirao se s njim, kako to nesporno proizlazi iz fotografija na listovima 249. do 252. u spisu, na koju optuženik upire u žalbi, ističući da nije logično da bi se oštećenik tako odnosio prema osobi koja ga je za vrijeme rata navodno zlostavljala. Međutim, u svom iskazu oštećenik je pojasnio da je ta fotografija nastala 2019. kad se jednom prilikom u lokalu slučajno našao s optuženikom te se pristao fotografirati, neovisno o tome što mu je isti napravio, što upućuje na to da je oštećenik oprostio optuženiku djelo za koje se tereti, ali i to da isti nije imao nekih osobnih, skrivenih motiva da ga neosnovano tereti.

21. Konačno, okolnost da neki svjedoci nisu imali saznanja da je optuženik bio pripadnik teritorijalne obrane, kao i iskazi nekih svjedoka koji su naveli da optuženik nije nosio uniformu (SR, GR, BR, KR), na koje u žalbi upire optuženik, nije relevantna, jer je svjedok PR, opisujući kako je bio priveden u štab teritorijalne obrane, iskazao da je pred svojom kućom vidio grupu ljudi u civilu, a neki su imali maskirne odore JNA te je pretpostavio da su došli kako bi ga priveli, što su i učinili. Dakle, iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da svi pripadnici teritorijalne obrane u inkriminiranom razdoblju nisu nosili vojnu odoru, što, imajući u vidu naprijed iznesene dokaze, ne znači da nisu bili pripadnici te paravojne postrojbe.

22. Zbog svega naprijed iznesenog, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, na temelju sveobuhvatne ocjene izvedenih personalnih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice bitne za ocjenu postupanja optuženog DR te je ispravno zaključio da je isti počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, za koje djelo ga je proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godina.

U odnosu na žalbe zbog odluku o kazni

23. Žalbu zbog odluke o kazni je pravodobno podnio državni odvjetnik, ističući da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti na strani optuženika te mu je izrekao preblagu kaznu, predloživši da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne stroža kazna zatvora, dok optuženik u žalbi zbog odluke o kazni smatra da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da mu se izrekne blaža kazna zatvora.

24. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je kao olakotno optuženiku cijenio dosadašnju neosuđivanost, količinu kriminalne aktivnosti optuženika i proizašle posljedice, dok otegotnih okolnosti nije našao.

25. I po stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, pravilno je prvostupanjski sud optuženiku vrednovao sve naprijed utvrđene olakotne okolnosti te ga je za inkriminirano kazneno djelo, primjenom instituta ublažavanja kazne iz članka 38. točka 2. i članka 39. točka 1. OKZ RH, ispravno osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

26. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, ranija neosuđivanost optuženika nije nešto što je „uobičajno i standardno“ već je, uz sve one druge u članku 37. stavku 1. OKZ RH navedene okolnosti, prijašnji život počinitelja djela isto tako bitna okolnost za odmjeravanje kazne. Također, nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da ukupna kriminalna količina u postupanju optuženika nije velika. Naime, optuženik se tereti samo za nečovječno postupanje u odnosu na jednu žrtvu - oštećenog JR, pa imajući u vidu da mu se u okviru tog djela u činjeničnom opisu ne stavlja na teret postupanje i prema nekim drugim civilnim osobama iz Karanca koje u žalbi isti spominje (ŽR, NR, ĐR, VR), a koji su također bili zlostavljani, s pravom je sud zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o velikoj kriminalnoj količini. Ove okolnosti treba dovesti i u vezu s činjenicom da je od počinjenja djela prošlo više od 30 godina, kao i s naprijed navedenom činjenicom iz iskaza oštećenika, a vezano uz njegov susret s optuženikom 2019. i njihovo zajedničko fotografiranje.

27. S druge pak strane, optuženik u žalbi neosnovano ističe da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu, ne navodeći s tim u vezi neke druge olakotne okolnosti koje bi to opravdavale, a imajući pri tome u vidu da mu je sud ublažio kaznu, jer je za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH propisana kazna zatvora u trajanju od pet do dvadeset godina.

28. Prema tome, u svjetlu suprotstavljenih žalbenih navoda državnog odvjetnika i optuženika, izrečena kazna zatvora nije preblaga niti prestroga, već je to kazna koja je primjerena težini počinjenog kaznenog djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela te će se njome ostvariti svi oni u članku 31. OKZ RH. predviđeni ciljevi i svrhe specijalne i generalne u kažnjavanju, a ujedno ta kazna sadrži dostatnu društvenu osudu za počinjeno kazneno djelo.

29. Zbog svega naprijed iznesenog, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 3. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Balenović