Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-rz-20/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović, Maje Štampar Stipić, Slavena Vidmara i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog IŠ, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96. - dalje: OKZRH), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog IŠ podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 1. rujna 2023., broj K-Rz-1/2022., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2025. u prisutnosti javnom dijelu sjednice optuženog IŠ i njegovog branitelja, odvjetnika Alena Boškovića,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog IŠ kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom optuženi IŠ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZRH te je na temelju istog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), žrtve SŠ i VŠ upućuju se na parnicu radi ostvarenja imovinskopravnog zahtjeva.

1.2. Na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. ZKP/08., optuženi IŠ obvezan je na djelomično plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. i 8. ZKP/08. u visini od 1.340,14 eura/10.097,28 kuna od čega se na troškove svjedoka odnosi: na SŠ iznos od 606,70 eura; na VŠ iznos od 159,10 eura; na GŠ iznos od 31,00 eura; na HŠ iznos od 50,60 eura; na ČŠ iznos od 24,90 eura; na EŠ iznos od 22,00 eura; na AŠ iznos od 22,40 eura; na LŠ iznos od 20,20 eura; na troškove sudskomedicinskog vještačenja prof.dr.sc. Dražena Cuculića iznos od 403,24 eura; dočim će se odluka o visini nužnih izdataka oštećenih SŠ i VŠ te nagrade i nužnih izdataka njihova opunomoćenika, odvjetnika Željka Žganjera iz Zagreba, donijeti naknadno posebnim rješenjem i to nakon što spomenuti troškovi budu zatraženi.

2. Protiv te presude žalbu je pravodobno podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 467. stavak 4. ZKP/08.) s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

2.1. Žalbu je pravodobno podnio i optuženi IŠ, putem branitelja Alena Boškovića, odvjetnika u Rijeci, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i oslobodi optuženika, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.2. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovanu.

3. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

3.1. Postupajući prema zahtjevu optuženog IŠ, u smislu članka 475. stavka 1. ZKP/08., sjednici su nazočili optuženi IŠ i njegov branitelj Alen Bošković, odvjetnik u Rijeci, dok uredno obaviješteni državni odvjetnik sjednici nije nazočio, pa je sjednica vijeća, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP/08., održana u njegovoj odsutnosti.

4. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

5. Iako optuženik u žalbi, kao osnovu pobijanja presude, ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., istu u nastavku ne precizira, već sadržajno dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i povredu kaznenog zakona, o čemu će biti riječi u okviru tih žalbenih osnova.

5.1. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije u pravu optuženi IŠ niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona i kada tvrdi da se na odnosni događaj nije mogao primijeniti "Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske" (dalje OKZRH) i da se nije trebao primijeniti Dopunski Protokol II vezan uz Ženevsku konvenciju iz 1949., jer da se nije radilo o oružanom sukobu, već o "…napetostima na području Karlovca za vrijeme pobune…pa kako se incident dogodio od 17. do 20. rujna 1991., odnosno prije 8. listopada 1991., od kada se tek može govoriti…o otvorenom oružanom sukobu između bivše JNA i oružanih snaga ZNG-a (Hrvatske vojske)…ostalo je dvojbeno da li se uopće moglo raditi i o nemeđunarodnom oružanom sukobu, jer nije bilo borbenih operacija…", zbog čega ostaje dvojbeno "da li je optuženi uopće mogao biti terećen za kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. u svezi članka 28. stavak 2. OKZRH-a…, jer da taj zakon, Konvencija i Protokol, nisu primjenjivi za terećeno razdoblje …".

6.1. Prije svega valja istaći, da je nesporno da se u kritično vrijeme radilo o oružanom sukobu na području Karlovca i okolice, kada se lokalno srpsko stanovništvo pobunilo protiv ustavno pravnog poretka Republike Hrvatske te osnovalo i svoje formacije, koje su u toj pobuni sudjelovale, a s druge strane da su u Republici Hrvatskoj u to vrijeme osnovane oružane snage ZNG-a (Hrvatska vojska, čiji pripadnik i zapovjednik u jednoj brigadi je bio optuženik) i to upravo radi obrane i suzbijanja te pobune, pa nema dvojbe da se u to vrijeme (od 17. do 20. rujna 1991.) radilo o nemeđunarodnom oružanom sukobu između pobunjenog srpskog stanovništva i Hrvatske vojske. Osim toga, sudska praksa, kako Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), tako i Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: USRH) te Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) do sada je u brojnim odlukama već dala jasan odgovor na pitanje o primjeni zakonskih odredbi koje se odnose na kaznena djela protiv čovječnosti, odnosno protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i za vrijeme nemeđunarodnog oružanog sukoba, odnosno ukoliko su ista počinjena i prije 8.10.1991., kada je došlo do potpunog raskida državnopravnih sveza Republike Hrvatske sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom (dalje: SFRJ).

6.2. Stoga, iako je točno da iz činjeničnog supstrata izreke pobijane presude proizlazi da su radnje koje su optuženiku stavljene na teret počinjene prije 8.10. 1991., a što bi značilo da je u to vrijeme na snazi bio Krivični zakon SFRJ (dalje: KZSFRJ), optuženiku se skreće pozornost, da je kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva bilo propisano i u tom zakonu i to u članku 142. stavku 1. KZSFRJ, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" 53/91.), te je izmijenjen članak 38. stavak 2. na način da je propisano da se "kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina može izreći samo za najteže oblike krivičnog djela" (tzv. Božićnim Ustavom, tj. Ustavom Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990., u članku 21. izrijekom je propisano da u Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne!). Nadalje, Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 91/92.) promijenjen je naziv u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske (dalje: OKZRH). Kasnije dopune, odnosno izmjene i dopune te pročišćeni tekst tog Zakona, ove odredbe nisu mijenjale, dok je izmjena zakona učinjena tada u posebnom dijelu i to u odnosu na zapriječenu smrtnu kaznu za kaznena djela ratnog zločina, propisujući da se riječi "smrtna kazna" zamjenjuju riječima "kaznom zatvora od dvadeset godina".

7. Dakle, imajući u vidu da je sudska praksa dala jasan odgovor na pitanje postojanja pravnog kontinuiteta između odgovarajućih zakonskih odredbi koje se odnose na krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i za vrijeme nemeđunarodnog oružanog sukoba, odnosno koji je zakon najblaži za počinitelje takvih djela (ukoliko su počinjena za vrijeme važenja KZSFRJ), to je pravilno prvostupanjski sud primijenio OKZRH kao najblaži zakon za počinitelja, a inkriminirano postupanje optuženika označio kao krivično djelo protiv civilnog stanovništva, iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZRH, budući da niti Kazneni zakon ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. - dalje KZ/11.), koji je takvo postupanje sada normirao odredbom članka 91. stavka 1. KZ/11. i propisao kaznu zatvora od najmanje pet godina ili kaznu dugotrajnog zatvora, što znači mogućnost osude i na četrdeset godina dugotrajnog zatvora, nije blaži u odnosu na OKZRH.

7.1. Nadalje, iako je oružani sukob na području Republike Hrvatske imao nemeđunarodni karakter sve do 8. listopada 1991., radnje i postupanja počinitelja u okviru tog oružanog sukoba ulaze u obilježja kaznenog djela iz članka 120. OKZRH (vidi pravni kontinuitet, op.a.!), dok su Ženevska konvencija i Dopunski protokol II samo našli odraza u toj normi i to priznanjem međunarodnog humanitarnog prava od strane Republike Hrvatske, koji propisi se inače primjenjuju prema civilnom stanovništvu za vrijeme oružanog sukoba. Naime, opis kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. KZSFRJ pravno je istovjetan onome iz članka 120. OKZRH, oba opisa sadrže načine počinjenja djela, oba se pozivaju na "pravila međunarodnog prava", pa je za utvrđenje ostvarenja obilježja terećenog kaznenog djela bilo potrebno imati u vidu blanketnu narav međunarodnog ratnog prava za vrijeme rata, okupacije, međunarodnog oružanog sukoba ili oružanog sukoba koji nema međunarodni značaj, a za što su odlučni upravo Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i Dopunski protokol uz ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) od 8. lipnja 1977.

8. Stoga, nije ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, predviđena u članku 469. točki 4. ZKP/08., koju žalitelj pravno ne označava, ali očito upire na nju, kada ističe da je prema optuženiku primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti te propisi međunarodnog prava u vidu su Ženevske konvencije i Dopunskog protokola (II), za koje također smatra da se nisu mogli primijeniti.

9. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bile počinjene neke povrede kaznenog zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Suprotno žalbenim navodima optuženog IŠ, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba te na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, logični su i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

10.1. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženi IŠ, kao zapovjednik 3. pješačke bojne, 2. gardijske brigade HV-a; naredio vojnicima te postrojbe koji su doveli civile SŠ, VŠ i MŠ u đački dom, gdje je postrojba bila i smještena, da ih se zatvori u podrumske prostorije te da su isti za vrijeme dok su bili lišeni slobode bili zlostavljani na način opisan u izreci presude.

10.2. Naime, upravo iz dokumentacije (popis pripadnika 3. bojne 2. gardijske brigade HV-a tijekom rujna 1991., pisanog izvješća optuženog IŠ kao "zapovjednika bataljuna", dokumenta vezanog za naoružanje od 23. rujna 1991. kojeg je potpisao optuženi IŠ kao "zapovjednik bataljuna ZNG"), potvrđuje se takav njegov status, dok iz medicinske dokumentacije (iz KBC Rebro od 20.9. 1991. te Zatvorske bolnice o liječenju žrtvi, od 20. do 24. rujna 1991.), te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, prof.dr.sc. Dražena Cuculića, kao i iskaza samih žrtava SŠ i VŠ te svjedoka EŠ, koji se priključio 2. gardijskoj brigadi, 3. pješačkoj bojni kao liječnik 23. lipnja 1991., kao i svjedoka HŠ, proizlazi da su žrtve u kritičnom razdoblju kao iz izreke presude bili smješteni u đačkom domu u [adresa] te da su tada zadobili više tjelesnih ozljeda u vidu krvnih podljeva prsnog koša te na licu, vjeđama oba oka, kao i manje oguljotine na gornjim i donjim ekstremitetima te na licu, zbog čega su bili odvedeni na pregled u KBC Rebro, a potom i na liječenje u Zatvorsku bolnicu, kao i to da su neprijeporno bili civili.

10.3. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da obrana optuženog IŠ nije vjerodostojna, kada tvrdi da te žrtve nisu bile u đačkom domu i da ih nisu lišili slobode vojnici pod njegovim zapovjedništvom, već neki drugi, aludirajući na pripadnike 110. Karlovačke brigade kojom je zapovijedao ŠŠ, budući su takvi navodi demantirani kako dokumentacijom o sjedištu postrojbe (Đački dom u Dugoj Resi), zapovjedniku iste (optuženi IŠ) i popisu pripadnika 3. bojne 2. gardijske brigade HV-a iz rujna 1991., što je potvrđeno i iskazom HŠ, u to vrijeme načelnika PU Karlovačke, koji je iskazao da mu je poznato da je optuženi IŠ u Đačkom domu u Dugoj Resi u kritično vrijeme imao zatvorenike, jer mu je on to osobno rekao, a pri čemu svakako ne treba zanemariti niti iskaz svjedoka EŠ, kao liječnika postrojbe, koji je "predložio zapovjedniku IŠ kako bi mogli zatvorenike iz podruma odvesti u Zatvorsku bolnicu…, na što je zapovjednik bio pomalo zbunjen…, ali je na kraju, upravo IŠ, naložio da se zatvorenici odvedu u Zatvorsku bolnicu…".

10.4. Ovako utvrđene činjenice proizlaze i iz iskaza žrtvi SŠ i VŠ, koji su potvrdili da su u Đački dom u Dugoj Resi dovedeni od strane vojnika koji su se, nakon dovođenja, obraćali osobi koja ih je dočekala sa "komanadante IŠ" te se sjećaju da su po zapovjedi spomenutog bili smješteni u jednu malu podrumsku prostoriju u koju je naknadno doveden i MŠ, te da su ispred te sobe bila 2 naoružana vojnika, ali da su, unatoč tome, u tu sobu ulazili i izlazili i drugi vojnici koji su ih psihički i fizički maltretirali u naredna 2 do 3 dana, nakon čega su odvedeni u Zagreb u bolnicu 19. rujna. 1991. i liječeni tamo do 24. rujna 1991., a idućeg dana da se pojavio načelnik policije (HŠ) i rekao im da će "u jutro biti pušteni i razmijenjeni", što se i dogodilo.

11. Dakle, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, pravilno je ocijenio nevjerodostojnom obranu optuženog IŠ te vjerodostojnima iskaze svjedoka EŠ i HŠ, koji nisu imali nikakvog razloga neosnovano teretiti optuženika, kao i iskaze žrtvi SŠ i VŠ iz kojih proizlazi nedvojbeni zaključak, da su u vrijeme uhićenja bili civili, da su prisilno dovedeni u Đački dom u Dugoj Resi od strane vojnika čiji je "komandant" bio upravo optuženi IŠ i po čijoj zapovjedi su bili smješteni u podrumske prostorije u kojima su bez nadzora "komandanta" psihički i fizički maltretirani od strane nepoznatih vojnika u naredna 2 do 3 dana nakon privođenja, dok odvođenje istih žrtava na liječenje u Zagreb samo dodatno upotpunjuje i potvrđuje činjenice o njihovom fizičkom maltretiranju, a koje je optuženik propustio spriječiti.

11.1. Stoga, u odnosu na žalbenu osnovu pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zaključno treba napomenuti da je prvostupanjski sud, ocjenjujući vjerodostojnost i uvjerljivost iskaza gore spomenutih i ispitanih svjedoka na koje se poziva prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica, prihvatio iste kao uvjerljive, istinite i vjerodostojne, budući da su isti iskazivali o svojim osobnim i neposrednim saznanjima i nisu imali niti jednog razloga neosnovano i lažno teretiti optuženika za nešto što on nije učinio i u čemu nije sudjelovao, a njihovi iskazi potkrijepljeni su i pročitanom i pregledanom materijalnom dokumentacijom te nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka. Zbog toga se njihovi iskazi, i po ocjeni drugostupanjskog suda, doista mogu vrednovati kao uvjerljivi, istiniti, objektivni i nepristrani, pri čemu vjerodostojnost iskaza ovih svjedoka žalbom optuženika ni na koji način nije dovedena u sumnju, pa je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženi IŠ počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, na način opisan u izreci pobijane presude, budući je prvostupanjski sud za svoja utvrđenja dao logično i široko obrazloženje, na koje se upućuje žalitelja.

12. Kako žalbeni navodi optuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, zbog navedenog je neutemeljena njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Optuženik u žalbi ističe i posrednu povredu kaznenog zakona, smatrajući da se u radnjama koje mu se stavljaju na teret ne ostvaruju bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, jer da se ovo kazneno djelo može počiniti samo s izravnom namjerom, naredbom, sviješću i znanjem da su žrtve fizički i psihički zlostavljane u podrumu, a što na strani optuženika nije utvrđeno, jer isti o tome nije ništa znao.

13.1. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama žalitelja, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, smatra da je u odnosu na optuženika prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se radi o osobi koja je formalno i faktično bila na zapovjednoj dužnosti i to kao zapovjednik (komandant) postrojbe koja je bila smještena u Đačkom domu u Dugoj Resi te je kao takav imao formalnu i faktičnu moć zapovijedanja nad sebi podčinjenim pripadnicima navedene postrojbe. Za to utvrđenje formalne, ali i faktične mogućnosti zapovijedanja, sud prvog stupnja je izveo dokaze te je s potpunom sigurnošću i bez bilo kakve dvojbe, u odnosu na optuženika, utvrdio da je u inkriminiranom razdoblju raspolagao s efikasnim sredstvima, ne samo zapovijedanja o tome gdje će se smjestiti civili koje su doveli vojnici iz njegove postrojbe, već i da je imao saznanja o tome što su njemu podčinjeni pripadnici poduzimali u odnosu na zabranjene radnje prema tim civilnim žrtvama, o čemu jasno govore podaci da su upravo po njegovom odobrenju iste žrtve, zbog zdravstvenog stanja u kojem su se nalazili, odvedeni na liječenje u Zagreb. Stoga, i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, s potpunom izvjesnošću je utvrđeno da je optuženik bio upoznat s protuzakonitim aktivnostima koje su njegovi podčinjeni poduzimali prema civilnim žrtvama, pa iako je bio u mogućnosti nije poduzeo ništa da se takvo protupravno postupanje njemu podčinjenih spriječi, odnosno, na adekvatan i efikasan način suzbije.

13.2. Dakle, kako je u vojnoj hijerarhiji bio nadređeni i kao takav pravno je bio dužan nadzirati i spriječiti sebi podčinjene da postupaju protivno propisima i čine zabranjene radnje, to drugim riječima znači da je isti, u smislu odredbe članka 28. OKZRH, propuštanjem tih činidbi koje je pravno bio dužan izvršiti i sam počinio kazneno djelo nečinjenjem. Naime, da je optuženik ispunio svoju garantnu obvezu i da je, kada je bio upoznat s činjenicom da njemu podređeni pripadnici postrojbe zlostavljaju civilne žrtve smještene u podrumu, u okviru svojih ovlasti kao vojni zapovjednik, poduzeo sve nužne i odgovarajuće radnje da se to spriječi ili suzbije, tada se predmetna protupravna postupanja ne bi niti dogodila i u takvoj situaciji, neposredni izvršitelji nezakonitih radnji kojima se ostvaruju obilježja kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH ne bi niti mogli, a niti smjeli postupati.

14. U tom pogledu na ovakvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud ispravno, u odnosu na ovog optuženika, primijenio odredbe krivičnog zakona iz članka 120. stavka 1. i članka 28. OKZRH, navodeći kako je isti kazneno djelo protiv civilnog stanovništva počinio nečinjenjem. Pritom treba napomenuti, da iako iz zakonskog opisa kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH direktno ne proizlazi da se ono može izvršiti i nečinjenjem ("Tko...naredi....ili tko počini..."), u konkretnom slučaju se ipak radi o tzv. zakonski nereguliranom nepravom kaznenom djelu nečinjenja, koje se kao takvo može izvršiti činjenjem, ali isto tako i nečinjenjem (komisivno-omisivni delikt).

14.1. Prema tome, pravilno je sud prvog stupnja djelo koje se optuženiku stavlja na teret, pravno označio kao kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. i članka 28. OKZRH, pri čemu treba reći, da obilježja kaznenog djela proizlaze iz odredbe članka 120. OKZRH, a ne iz međunarodnog ugovora, odnosno nekog drugog propisa, ali su Ženevska konvencija i Dopunski protokol našle odraz u toj normi, priznanjem međunarodnog humanitarnog prava od strane Republike Hrvatske, koje se inače primjenjuje prema civilnom stanovništvu za vrijeme oružanog sukoba.

15. Državni odvjetnik u žalbi zbog odluke o kazni smatra da je optuženiku izrečena preblaga kazna, jer da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene otegotne okolnosti u vidu fizičkog i psihičkog zlostavljanja civilnih žrtvi, kao i to da je kao otegotno trebalo cijeniti "…da je svjesno i voljno zanemario tada vrlo visoku mogućnost da će zarobljene civile…, zlostavljati i mučiti njemu podređeni pripadnici postrojbe…", predlažući da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju, a sve radi ostvarivanja specijalne i generalne prevencije.

15.1. Iako je u uvodnom dijelu žalbe naznačeno da se optuženik žali iz svih žalbenih razloga, iz sadržaja izjavljene žalbe proizlazi da žalbena osnova zbog odluke o kazni nije niti jednim dijelom obrazložena, pa je ovaj sud, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., ispitao pobijanu presudu i u odnosu na odluku o kazni, sukladno njegovoj podnesenoj žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

16. Prilikom odmjeravanja kazne, prvostupanjski sud je utvrdio i pravilno ocijenio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne. Tako je optuženiku olakotnim cijenjena ranija neosuđivanost, da je otac dvoje punoljetne djece o kojima je uredno skrbio, mlada životna dob tempore criminis (svega 22 godine) kao i činjenica što je sudjelovanjem u Domovinskom ratu doprinio samostalnosti i neovisnosti Republike Hrvatske te osobito činjenica što je od strane Glavnog stožera HV-a pohvaljena diverzantska grupa 3. bataljona 2. brigade na čijem je čelu tada bio optuženi IŠ te protek vremena od učina djela, dok posebnih otegotnih okolnosti sud nije našao.

16.1. Razmotrivši žalbene navode državnog odvjetnika, a ne umanjujući niti obezvrjeđujući značaj okolnosti počinjenja kaznenog djela za koja je optuženik proglašen krivim, otegotne okolnosti koje apostrofira žalba državnog odvjetnika, koji se zalaže za to da se optuženik osudi na strožu kaznu zatvora, ovaj drugostupanjski sud smatra, da su to okolnosti koje čine obilježje terećenog kaznenog djela, zbog čega se prihvaća ocjena prvostupanjskog suda, da drugih posebnih okolnosti nije našao, a to se upravo apostrofira u žalbi državnog odvjetnika.

16.2. U skladu s navedenim, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je ocijenio da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve one okolnosti koje su, s obzirom na značaj i količinu cijenjene kao osobito (naročito) olakotne okolnosti iz članka 42. stavka 2. OKZRH, bile od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, slijedom čega je propisanu zatvorsku kaznu ublažio uz primjenu članka 42. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 43. stavkom 1. točkom 1. i stavkom 2. OKZRH, uzimajući pri tome u obzir utvrđeni stupanj krivnje i pogibeljnost kaznenog djela te optuženog IŠ osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

16.3. Naime, kada se prethodno utvrđene olakotne okolnosti dovedu u vezu s ličnosti optuženika, težinom počinjenog djela i okolnostima pod kojima je počinjeno, nastalim posljedicama (lake tjelesne ozljede), duljinom trajanja zatvaranja (2 do 3 dana) te poduzimanja radnji radi njihovog liječenja, a uz posebnu primjenu odredbi o ublažavanju kazne te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne i o svrsi kažnjavanja, ovaj sud nalazi da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine primjerena svim prethodno utvrđenim okolnostima te da će se istom moći izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela te utjecati na ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, te će se takvom kaznom ostvariti zakonom predviđene svrhe kažnjavanja, prvenstveno zahtjevi specijalne i generalne prevencije, a počinitelju omogućiti ponovno uključivanje u društvo.

17. Stoga nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, koji je taj žalbeni osnov obrazlagao, kao niti žalba optuženika, po kojoj je odluka o kazni razmotrena na temelju članka 478. ZKP/08.

18. Iz svih navedenih razloga, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 3. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović