Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-99/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Penić Lukač, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Samiru Neslanoviću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika C.R.T.F. MODA d.o.o. iz Zagreba, Avenija Dubrovnik 16, OIB: 93772397275, zastupanom po punomoćnici Marijani Tomić, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-1411/2021-34 od 23. listopada 2023., u vijeću održanom dana 3. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-1411/2021-34 od 23. listopada 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je sporazumni raskid ugovora o radu od 21. travnja 2021. ništetan.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici prizna sva prava iz radnog odnosa u razdoblju od 22. travnja 2021. pa do 23. svibnja 2021., kao da raskida ugovora o radu nije ni bilo te da joj za isto razdoblje isplati naknadu plaće u bruto iznosu od 976,78 eura (7.359,56 kn, prema fiksnom tečaju konverzije: 1 euro = 7,53450 kuna) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 21. travnja 2021. pa do isplate i koja kamata teče na navedeni iznos po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 21. travnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., a potom od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

Poništava se sporazumni raskid ugovora o radu od 21. travnja 2021.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici prizna sva prava iz radnog odnosa u razdoblju od 22. travnja 2021. pa do 23. svibnja 2021., kao da raskida ugovora o radu nije ni bilo te da joj za isto razdoblje isplati naknadu plaće u bruto iznosu od 976,78 eura (7.359,56 kn, prema fiksnom tečaju konverzije: 1 euro = 7,53450 kuna) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 21. travnja 2021. pa do isplate i koja kamata teče na navedeni iznos po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 21. travnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., a potom od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.“

II Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 979,87 eur / 7.382,81 kuna, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška žalbe, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je žalba neosnovana, predlaže odbiti žalbu tužiteljice uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tužiteljice je neosnovana.

5. Predmet spora je glavni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim Sporazumnog raskida ugovora o radu od 21. travnja 2021. koji je zaključen između tužiteljice i tuženika te podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev za poništenje Sporazumnog raskida ugovora o radu od 21. travnja 2021.

6. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa pa se kao takva može ispitati. Pored toga, suprotno sadržajnim žalbenim navodima, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

7. U odnosu na žalbene navode tužiteljice, u kojima žaliteljica preocjenjuje iskaze saslušanih svjedoka i svoj iskaz, na isto nije ovlaštena, jer u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je, odnosno nije, prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i stranaka u ovom postupku.

8. Tužiteljici, također, valja odgovoriti u odnosu na žalbeni navod da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi pogrešne primijene odredbe čl. 8. ZPP-a, da sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan za pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali jest vezan pravilima iskustva, psihologije i znanosti općenito, a svakako i logike (tako i I, M. Građansko parnično pravo, Utvrđivanje činjenica, VII. knjiga, "Narodne novine", 2018., str. 474.). U tom su smislu upravo odlučujuća osnova za utvrđivanje istine sučevo poznavanje životnih zbivanja, njegova iskustva u ljudskoj zajednici i njegovo poznavanje ljudi, što znači njegove intelektualne i perceptivne sposobnosti te životno iskustvo. Stoga, upravo na toj osnovi, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud prvog stupnja donio je prvostupanjsku presudu.

9. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

11. Odmah valja istaknuti da se pravna načela ne primjenjuju mehanički već prema okolnostima pojedinačnog slučaja i u okviru prihvaćenih shvaćanja što je pravično i pošteno. Ima se smatrati da sudac koji odlučuje o pojedinačnom predmetu treba kod donošenja odluke odlučiti o primjeni prava.

11.1. Ovaj viši sud, kod donošenja predmetne odluke ima na umu pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava, kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda, već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

12. Sud prvog stupnja utvrdio je sve činjenice koje su potrebne za donošenje odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

13. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

14.1. Žalbeni navodi u kojima tužiteljica smatra da se u ovom predmetu radi o radnom sporu su potpuno neosnovani. Ovaj viši sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog suda, u ovom pravnom odnosu, posebno kako on proizlazi iz tužbenih navoda nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 133. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17 i 98/19, dalje: ZR), koji je važio u vrijeme donošenja pobijanog sporazuma, već primjeni odredbe čl. 8. st. 4. ZR kojom je propisano: "Na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo potanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznog prava". Stoga, prvostupanjski sud je pravilno odlučio da se o predmetnom pravnom odnosu odluči prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/18 i 114/22. - dalje: ZOO), posebno odredbama članka 322. ZOO te članaka 279., 280., 330. i 331. ZOO.

15. Tužiteljica zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Sporazumnog raskida ugovora o radu od 21. travnja 2021. temelji na tvrdnjama da je protivan "u prvom redu moralu društva, a također i protivan Ustavu Republike Hrvatske, kao i prisilnim propisima". Glede poništenja toga ugovora tužiteljica navodi da je "isti također pobojan iz razloga mana volje, s obzirom da je nastanak istog bio sve samo ne sporazuman, već da je do istog došlo iskorištavanjem neiskustva, lakomislenosti, smanjenom sposobnosti rasuđivanja i znatne slabosti volje, proizašlih iz podređenog i slabijeg položaja u odnosu na tuženika te straha za mogućnost daljnjeg zaposlenja, uzimajući u obzir strah za egzistenciju u vrijeme pandemije".

16. Odredbom čl. 327. st. 1. ZOO je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

16.1. Iz navedene odredbe proizlazi da iako sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti, sud je vezan činjeničnim navodima tužbe te nije ovlašten utvrđivati činjenice izvan onoga što su stranke iznijele niti sud u parničnom postupku ima inkvizitorne ovlasti. Stoga sud nije ovlašten utvrđivati druge razloge ništetnosti izvan onih na koje je ukazala tužiteljica tužbom i tijekom postupka.

16.2. Ovakvo pravno shvaćanje je u skladu i s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2555/16-3 od 26. rujna 2017. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da sud može paziti po službenoj dužnosti na ništetnost koja je istaknuta u okviru činjenica iznesenih od strane stranke koja se poziva na ništetnost, kao i s odlukom broj: Rev- 53/08-2 od 3. lipnja 2009. u kojoj je navedeno da je pogrešan zaključak tužitelja da je sud trebao paziti je li u postupku ostvaren bilo koji razlog ništetnosti. Takvo shvaćanje reafirmirano je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 785/2023-2 od 30. siječnja 2024. u kojoj je navedeno: "Sud nije ovlašten ocjenjivati ništetnost ugovora iz razloga na koji se stranke tijekom postupka nisu pozivale niti su ga isticale odnosno sud ne može odlučivati o ništetnosti ugovora izvan okvira činjenica iznesenih od strane stranke koja se poziva na ništetnost. Izuzetak od ovog pravila je isključivo u kontroli nepoštenosti ugovornih odredbi u tzv. "potrošačkim ugovorima" u svim postupcima pred sudovima. Sud nije ovlašten po službenoj dužnosti utvrđivati činjenice u postupku na koje se stranke nisu pozivale, ako se ne radi o sumnji da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati", koje shvaćanje prihvaća i ovaj viši sud.

16.3. Jedina iznimka je propisana čl. 7. st. 2. ZPP, a to je da je sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

17. Prema odredbi članka 322. stavak 1. ZOO ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Polazeći od činjeničnih navoda tužbe i dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tuženik nije postupao protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva.

19. Povod ponudi tuženika kao poslodavca tužiteljici za sklapanje predmetnog Sporazumnog raskida ugovora o radu od 21. travnja 2021. bili su gubitci u poslovnici u kojoj je radila tužiteljica i radnice, u ovom predmetu saslušane svjedokinje RE i OE. Navedeni gubitci su utvrđeni u dvije inventure i to, po kazivanju svjedokinje RE koja je bila zaposlena na radnom mjestu voditeljice trgovine ... u trgovačkom centru ..., da je "na prvoj inventuri utvrđen velik manjak, a na drugoj još veći". Ista svjedokinja je izjavila da su njih tri radnice, tužiteljica, OE i ona, nakon naprijed navedene dvije inventure, razgovarale sa regionalnom menadžericom ĆE koja im je ponudila ili da potpišu Sporazumi raskid ugovora o radu ili će dobiti izvanredni otkaz, pa da nakon što su međusobno razgovarale da im je bilo "najprihvatljivije da potpišu sporazum jer svakako nisu htjele dobiti otkaz". Svjedokinja RE je istaknula da ona "ne vodi sudski spor protiv tuženika, dakle da nije pobijala predmetni sporazum iz razloga jer je nastavila sa svojim životom i našla drugo zaposlenje" i da su tom prilikom sve tri – ona, tužiteljica i OE potpisale Sporazumi raskid ugovora o radu.

19.1. Iz navedenog je jasno da postupanje tuženika nije bilo niti protivno niti Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim propisima. Naime, Sporazum radnika i poslodavca o prestanku ugovora o radu iz čl. 112. st. 1. t. 7. ZR je po svojoj pravnoj prirodi dvostrani građanski ugovor i kao takav je, dakle Zakonom o radu, predviđen kao razlog za prestanak ugovora o radu. Također, taj je Sporazumni raskid ugovora o radu od 21. travnja 2021. zaključen u pisanom obliku, kako je propisano odredbom čl. 113. ZR.

19.2. Glede tvrdnje tužiteljice da je takvo ponašanje tuženika protivno moralu društva, žaliteljicu valja uputiti na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje je podudarno shvaćanju ovog višeg suda, da kad je u pitanju neki pravni standard (ovdje primjena odredbe čl. 322. st. 1. ZOO), nije moguće unaprijed dati formulu za primjenu nekog pravnog standarda koja bi bila primjenjiva na svaki konkretni budući slučaj, nego tek opći okvir tog pojma. Zakon o obveznim odnosima a ni drugi propisi građanskog prava, ne sadrže opće primjenjivu definiciju o tome što se može smatrati moralom društva, pa je na sucu obveza u svakom pojedinom slučaju, kad se pojavi dvojba o tom pitanju, cjelovitom analizom prosuđivati je li nešto takva povreda morala društva zbog koje je ugovor ništetan. Svakako će se raditi o težoj povredi moralne norme kod ugovora čiji su učinci takvi da kod prosječnog čovjeka određenog društva u vremenu sklapanja ugovora stvara mišljenje o neodrživosti tog ugovora, unatoč tome što ugovor sam po sebi ne mora biti protivan propisima. Sudac će se kod primjene ove odredbe voditi svojim moralnim osjećajem kao odrazom općedruštvenog mišljenja kako bi zaštitio prvenstveno individualne interese radi postizanja pravednosti, koji ipak ne smiju biti protivni društvenom interesu (tako u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2773/2015 od 15. listopada 2019. i Revd 421/2021-2 od 1. lipnja 2021.).

19.3. U konkretnom slučaju nema teže povrede moralne norme kod sklapanja predmetnog Sporazumnog raskida ugovora o radu od 21. travnja 2021.. Naime, učinci toga Sporazumnog raskida ugovora o radu su takvi da kod prosječnog čovjeka ovog društva u vremenu sklapanja toga Sporazumnog raskida ugovora o radu ne stvara mišljenje o neodrživosti tog Sporazumnog raskida ugovora o radu od 21. travnja 2021.

20. U odnosu na eventualno kumulirani zahtjev tužiteljice za poništenje Sporazumnog raskida ugovora o radu od 21. travnja 2021. zbog mana volje te straha, valja reći da prema odredbi čl. 330. ZOO, ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to tim Zakonom ili posebnim propisom određeno. Prema odredbi čl. 331. st. 1. ZOO ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi. Dakle, ugovor je pobojan kada ga je sklopila stranka s ograničenom poslovnom sposobnosti, kada je sklopljen uslijed straha izazvanog prijetnjom (čl. 279. st. 1. i 2. ZOO), kada je sklopljen uslijed bitne zablude (čl. 280. ZOO) ili kad je sklopljen uslijed prijevare (čl. 284. ZOO).

20.1. Iz sadržaja čl. 279. st. 2. ZOO razvidno da je zakonodavac imao na umu strah određene kvalitete i kvantitete, a koji bi kasnije bio razlogom za poništenje određenog pravnog posla, pa je zato i decidirano navedeno da je potrebno da se iz svih okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe. Iz iskaza svjedoka RE i OE, kao i tužiteljice jasno je da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 279. st. 1. i 2. ZOO za poništenje sporazuma, budući u postupanju regionalne menadžerice tuženika, u ovom predmetu svjedokinje ĆE nije bilo izazivanja straha prema tužiteljici pod prijetnjom za otkazivanje ugovora o radu izvanrednim otkazom, koji bi se smatrao opravdanim da bi tužiteljica bila u strahu za svoju egzistenciju. Taj strah, ukoliko ga je imala nije bio niti opravdan niti razuman, budući bi tužiteljica za slučaj nedopuštenosti izvanrednog otkazivanja ugovora o radu imala mogućnost sudske zaštite prava iz radnog odnosa, sve u smislu odredaba čl. 133. st. 1. - 3. ZR.

20.2. Za istaknuti je da u ponašanju odgovorne osobe tuženika ĆE, nije bilo niti elemenata nedopuštene prijetnje koja bi bila uzrokom potpisivanja Sporazumnog raskida ugovora o radu od 21. travnja 2021. Naime, tužiteljica ničim ne dokazuje, niti iz tužbe proizlaze okolnosti iz kojih bi se zaključilo da je u vrijeme potpisivanja Sporazumnog raskida ugovora o radu postojala ozbiljna opasnost, kojom bi bio ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro tužiteljice ili treće osobe. Pače, upravo iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nitko nije fizički prijetio. Naime, za pobojnost ugovora (ovdje Sporazumnog raskida ugovora o radu) zbog prijetnje kumulativno moraju postojati nedopuštena prijetnja, opravdan strah zbog kojeg straha potpisuje Sporazumni raskid ugovora o radu i uzročna veza između prijetnje, opravdanog straha i volje za potpisivanjem Sporazumnog raskida ugovora o radu.

20.3. U konkretnom slučaju svakako bi se prijetnju kada bi bila izrečena, trebalo smatrati kao nedopuštenu, no istu tužiteljica nije dokazala. Međutim, za pobojnost nije dostatno samo postojanje nedopuštene prijetnje, nego je potrebno da prijetnja kod druge strane izazove opravdan strah i to kako subjektivan tako i objektivan. U konkretnom se slučaju treba prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da odgovorna osoba tuženika ĆE nije verbalno prijetila niti tužiteljici niti svjedokinjama RE i OE, niti im se obraćala na način da bi kod tužiteljice i navedene dvije svjedokinje, izazvao strah, kako je to propisano čl. 279. st. 2. ZOO. Stoga, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se obraćanje tužiteljici neposredno prije potpisivanja Sporazumnog raskida ugovora o radu, na način kazivanja da ima mogućnost bilo sklopiti sporazumni raskid radnog odnosa ili dobiti izvanredni otkaz, ne predstavlja nedopuštenu prijetnju, koja bi izazvala opravdani strah iz čl. 279. st. 1. i 2. ZOO. I ovaj sud drugog stupnja je shvaćanja, kao i prvostupanjski sud, da ponuda tužiteljici za sklapanje Sporazumnog raskida ugovora o radu uz napomenu da će ne prihvaćanjem sklapanja toga Sporazumnog raskida ugovora o radu "ne može cijeniti kao prijetnja nego nuđenje povoljnije opcije".

20.4. Konačno, pravilno je zaključio sud prvog stupnja da je tužiteljica znala što potpisuje – "bila je svjesna da raskid kao i sporazumni znači prestanak ugovora o radu" iz čega slijedi da je tužiteljica kao odrasla osoba, poslovno sposobna, jasno znala što i zašto potpisuje Sporazumni raskid ugovora o radu od 21. travnja 2021. godine.

21. Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud, jer sa potrebnom sigurnošću proizlaze iz rezultata postignutih raspravljanjem i jer ih žalbeni navodi tužiteljice nisu uspjeli dovesti u sumnju. Potonje stoga, jer tužiteljica selektivno ocjenjuje provedene dokaze, a njezini se žalbeni navodi u bitnom iscrpljuju u iznošenju vlastite i neprihvatljive ocjene provedenih dokaza i primijeni materijalnog prava, ispuštajući iz vida da je sud prvog stupnja svoju odluku utemeljio na rezultatima cjelokupno provedenog dokaznog postupka i pravilnoj primijeni materijalnog prava.

22. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a. Također, pri odlučivanju koje će troškove tužiteljica naknaditi tuženiku, jasno je razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tuženiku za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 69/93, 87/93, 16/94 i 11/96, 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).

22.1. Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

23. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je odlučeno u točki I. izreke.

24. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen, jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku, a slijedom toga niti taj trošak nisu bili potrebni (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 3. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Penić Lukač