REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-460/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja te Jadranke Anić-Matić, mr. sc. Senije Ledić i mr. sc. Neri Radas, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UDA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Mostarčić & Ogresta u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-405/2021-2 od 16. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4687/2018-25 od 1. ožujka 2021., u sjednici održanoj 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki 1. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos 43.801,97 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose i po stopi sve preciznije navedenim u toj presudi, dok je u točki II. izreke navedene presude naloženo tuženici platiti tužiteljici i trošak parničnog postupka u iznosu 9.181,00 kunu sa zateznim kamatama koje teku od 1. ožujka 2021. do isplate, po stopi preciznije navedenoj u toj točki presude.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena prvostupanjska presuda, te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-4758/2022-2 od 21. prosinca 2022., tuženici dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Može li se odredba članka 502.c. Zakona o parničnom postupku, koja utvrđuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), zbog pitanja za koje joj je dopuštena revizija, te predlaže preinačiti nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, podredno predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a potražuje i trošak revizijskog postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija nije osnovana.

7. Predmet postupka je isplata iznosa s osnove razlike preplaćenog iznosa početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamate određenih aktima tuženice za koje tužiteljica tvrdi da ih je tuženica neosnovano mijenjala, a koji se temelji na tvrdnji tužiteljice o djelomičnoj ništetnost odredbe članka 4.2. predmetnog Ugovora o kreditu.

8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena i u postupku sporno je li odredba članka 4.2. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatnih stopa sukladno Odluci banke o kreditiranju građana na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, ništetna i bez pravnog učinka za ugovorne strane, odnosno sporno je je li sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu u CHF, vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude, tj. može li se odredba članka 502.c ZPP-a primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je ugovorom o kreditu od 16. lipnja 2006. tuženica odobrila kredit tužiteljici za kupnju stana u protuvrijednosti od 33.794,26 EUR-a uz rok otplate od 148 mjeseci, te redovnu kamatnu stopu od 5,69 % godišnje promjenjivu,

- da je redovna kamata iz članka 4.2. Ugovora promjenjiva a zasniva se na šestomjesečnom EURIBOR-u,

- da u slučaju ako se šestomjesečni EURIBOR poveća ili smanji za više od jednog postotnog poena na dan 1. siječnja tekuće godine u odnosu na utvrđeni EURIBOR na dan 30. lipnja prethodne godine, odnosno na dan 1. srpnja tekuće godine u donosu na utvrđeni EURIBOR na dan 31. prosinca prethodne godine kamatna stopa iz točke 4.1. će se promijeniti za onoliko poena za koliko se promijenio EURIBOR,

- da se visina kamatne stope iz članka 4.1. Ugovora usklađuje dva puta godišnje na dan 1. siječnja i 1. srpnja do konačne otplate kredita s tim da kamatna stopa utvrđena na dan 1. siječnja primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine, a kamatna stopa utvrđena na dan 1. srpnja primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine,

- da je u provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke utvrđena ukupna razlika između stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke i anuiteta prema otplatnom planu primjenom kamatne stope sukladno članku 4.2. Ugovora, te da razlika po osnovi prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 43.801,97 kuna.

10. Prvostupanjski je sud, polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, zaključuje da je kamatna stopa određena kao promjenjiva po odluci kreditora o kreditiranju građana sukladno Zakonu o društveno poticajnoj stanogradnji (članak 4. točka 1. Ugovora), odnosno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ovisno o kretanju šestomjesečnog EURIBOR-a (članak 4.2. Ugovora), tako da Ugovor sadrži dvije odredbe o redovnoj kamati zbog čega je ta odredba dvojbena i nerazumljiva zbog čega se treba tumačiti u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“, broj 96/03 – koji je važio u trenutku sklapanja ugovora), a što propisuje i odredba članka 320. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu odredbe čl. 269., čl. 272. u vezi sa čl. 324. ZOO-a, te da je odredbom čl. 4.2. Ugovora jasno preciziran predviđeni objektivni uvjet i način promjene redovne kamate, te kao prethodno pitanje utvrđuje da je odredba članka 4.1. predmetnog Ugovora ništetna.

11. Cijeneći da je ništetna odredba članka 4.1. Ugovora i prihvativši u cijelosti nalaz i mišljenje financijskog vještaka, kojim je utvrdio ukupnu razliku između stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke i anuiteta prema otplatnom planu primjenom kamatne stope sukladno čl. 4.2. Ugovora, te razliku po osnovi prijevremene otplate kredita (ukupno 43.801,97 kuna), prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

12.1. Drugostupanjski je sud, prihvaćajući navedena utvrđenja i pravna shvaćanja prvostupanjskog suda, odgovarajući na prigovore tuženice da se u konkretnom slučaju nije bilo moguće pozivati se na odluke donesene po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača u slučaju „švicarski franak“, istakao da se prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti zahtjeva tužiteljice u pobijanoj presudi i nije pozivao na te odluke već je na temelju provedenih dokaza utvrdio ništetnost predmetne odredbe ugovora (članak 4.1. Ugovora) pozivajući se pri tome na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe ZOO-a, a to što se tužiteljica pozivala na te odluke je posve irelevantno. Dodatno je obrazložio zakonitost prvostupanjske presude time „da je tuženica nesavjesna stjecateljica jer je ista kao novčarska institucija znala ili morala znati da ne primjenjuje ili ne pridržava se odredbi Ugovora i to konkretno članka 4.2. iz koje odredbe jasno proizlazi da se radi o redovnoj kamati koja je promjenjiva te se kao takva zasniva na šestomjesečnom EURIBOR-u. Naime, kako je tuženoj kao banci bilo poznato da je došlo do promjene EURIBOR-a za koji je vezana i promjena ugovorne kamate te kako nije uskladila kamatnu stopu kako je to ugovoreno to tužena nije postupala u dobroj vjeri te joj je naloženo na plaćanje zatezne kamate od dana kada je tužiteljica platila svaki pojedini iznos tuženoj“.

12.2. U opisanim je okolnostima ocijenio je da je prihvaćanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a, jer je osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema navedenoj zakonskoj odredbi, da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno da dade odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Ujedno je ocijenjeno i da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO.

13. Odgovarajući na postavljeno pitanje tuženice prije svega se naglašava da se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na tvrdnji o ništetnosti, odnosno nepoštenosti dijela odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu za ugovore o kreditu u eurima, te da se drugostupanjski sud nije ni pozvao na presudu Visokoga trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., donesenoj povodom tužbe Udruge Franak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 1. listopada 2007., (kojom je presudom utvrđeno da su jednostranom promjenom kamatne stope za kredite s valutnom klauzulom u CHF bili povrijeđeni kolektivni interesi, ali nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, jer to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju), nego da je imao u vidu da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je člankom 81. stavkom 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je člankom 84. istog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. Nadalje se ističe da pravilno nižestupanjski sudovi nisu postavljeni tužbeni zahtjev ocijenili zahtjevom za naknadu štete, jer se tužbeni zahtjev temelji na sjecanju bez osnove, pri čemu je pozivanje tužiteljice i prvostupanjskog suda na utvrđenja suda iz spomenute presude broj Pž-7129/13 pravno irelevantno u smislu odredbe 502.c. ZPP-a zato što se u konkretnom slučaju, pravna zaštita kakvu tužiteljica traži odnosi na ugovor o kreditu u eurima, što u konkretnom slučaju, isključuje primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, o pravu potrošača da se u pojedinačnoj parnici poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konkretno, na pravna utvrđenja iz citirane presude VTS, obzirom da se ona odnosi isključivo na kredite ugovorene s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

15. Prema shvaćanju revizijskog suda, a sukladno odredbi članka 502.a-h ZPP, sud je nadležan za odlučivanje o tome je li određenom poslovnom praksom ili korištenjem određene ugovorne odredbe došlo do povrede prava i interesa potrošača, što se utvrđuje presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a pojedini je potrošač, u pojedinačnoj parnici za naknadu štete, prema odredbi članka 502.c ZPP, ovlašten pozvati se na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, a u tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. S obzirom da je, prema utvrđenjima iz odluke ovog suda broj Revt-249/14-2 i broj Pž-3129/13., donesenoj povodom tužbe Udruge Franak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, predmet tog spora bila zaštita kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta, uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva, dok je u ovom konkretnom slučaju tužiteljica s tuženicom zaključila ugovor o kreditu s valutom u eurima, pravilno tuženica ističe da se utvrđenja iz gore navedenih presuda ne mogu koristiti u odnosu na ugovore o kreditu u eurima jer zaštita kolektivnih interesa u navedenom slučaju nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u eurima, kako je to pravilno zaključio i drugostupanjski sud.

17. Prema navedenom, u konkretnom slučaju, pravna zaštita kakvu tužiteljica traži odnosi se na ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u eurima, što u konkretnom slučaju isključuje primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a o pravu potrošača da se u pojedinačnoj parnici poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konkretno na pravna utvrđenja iz presude VTS broj Pž-7129/2013, zato što se ona odnosi isključivo na kredite ugovorene s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

18. Slijedom iznesenog, traženi odgovor glasi:

U sporu radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u eurima prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope tužitelj se ne može pozivati na pravomoćnu presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koja sadrži pravno utvrđenje o ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Odredba članka 502.c Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, ne može se primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, (tako i u Rev- 678/2024-2 od 21. svibnja 2024., Rev-647/2021-2 od 11. siječnja 2023, Rev- 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev-314/2021-2 od 30. kolovoza 2023., i dr.).

19. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

20.1. Stoga, postupajući u skladu s navedeno odredbom ZPP-a kojom su propisane granice ispitivanja pobijane drugostupanjske presude u revizijskom postupku, a u okolnostima konkretnog slučaja, sud drugog stupnja, kako je naprijed navedeno, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nije vezao uz presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, iako je ta odluka spomenuta u prvostupanjskoj presudi, već je osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio neovisno o toj odluci, i to kroz primjenu mjerodavnih odredaba ZZP, ZPK i ZOO i primjenom tih propisa utvrdio pravno odlučne činjenice, i to da je pobijana odredba Ugovora o kreditu nepoštena i da je kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Pritom valja naglasiti da postavljeno pitanje nije usmjereno na ocjenu pravilnosti utvrđenja ostalih odlučnih činjenica. Utoliko, usprkos afirmativnom odgovoru na postavljeno pitanje, ono ne dovodi u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava, te nije ni bilo mjesta preinaci nižestupanjskih presuda kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen.

20.2. Uz navedeno, posebno se naglašava da je ovome sudu poznato shvaćanje Ustavnog suda RH, izneseno u odluci broj U-III-4036/2023 od 26. lipnja 2024., da uz ograničenja, propisana u čl. 391. st. ZPP-a, pri ispitivanju pobijane presude ona nisu mogla biti uzeta u razmatranje, i utoliko ono nije od utjecaja na drugačiju odluku ovoga suda.

21.1. Odgovarajući na ostale revizijske navode tuženice ističe se da ovaj sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

21.2. Međutim, kamatna je stopa („cijena“) u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 5,69 % godišnje, a ugovoreno je i da je banka može promijeniti, da se redovna kamata iz članka 4.2. Ugovora (promjenjiva), zasniva se na šestomjesečnom EURIBOR-u, a u slučaju ako se šestomjesečni EURIBOR poveća ili smanji za više od jednog postotnog poena na dan 1. siječnja tekuće godine u odnosu na utvrđeni EURIBOR na dan 30. lipnja prethodne godine, odnosno na dan 1. srpnja tekuće godine u donosu na utvrđeni EURIBOR na dan 31. prosinca prethodne godine kamatna stopa iz točke 4.1. će se promijeniti za onoliko poena za koliko se promijenio EURIBOR, pri čemu se visina kamatne stope iz članka 4.1. Ugovora usklađuje dva puta godišnje na dan 1. siječnja i 1. srpnja do konačne otplate kredita s tim da kamatna stopa utvrđena na dan 1. siječnja primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine, a kamatna stopa utvrđena na dan 1. srpnja primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine. Takva ugovorna odredba o kamati, je i prema ovome sudu uočljiva, ali i ovaj sud smatra da njezin sadržaj nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (članak 99. ZZP/07), zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije.

21.3. Pri razmatranju je li spomenuta odredba nepoštena ili nije mora se imati u vidu da su prema odredbi članka 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač), prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO-a određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

22.1. Zakon o zaštiti potrošača/07 u glavi XI. regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te u odredbi članka 96. stavka 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se stavkom 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, u stavku 3. istog članka propisano je ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

22.2. Nadalje, u odredbi su članka 97. ZZP/07 propisane ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

22.3. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi članka 98. ZZP/07, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

22.4. Konačno, odredbom su članka 102. ZZP/07 propisane posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

25. Dakle, i prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj neovisno o tome što do stupanja na snagu tog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.

26. Slijedom iznesenoga, prema ocjeni vijeća, pobijana drugostupanjska odluka donesena je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda iz naprijed citiranih odluka revizijskog suda, jer je o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku odlučeno na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, a ne na temelju pravnih shvaćanja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Stoga okolnost što su se sudovi, uz utvrđenje svih činjenica odlučnih za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu, pozvali i na pravna shvaćanja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

27. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, revizija tuženice je odbijena i odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 3. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić