Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-285/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica GŽ, dipl.iur. kod tužitelja, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Perić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1105/2020-36 od 26. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 3. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1105/2020-36 od 26. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se naloži tuženiku u roku od 15 dana isplatiti mu iznos od 6.404,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. studenog 2019. do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju u istom roku naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.812,50 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 6.404,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koja šteta je nastala isplatom obiteljske mirovine srodnicima njegovog pokojnog osiguranika kroz razdoblje od 1. listopada 2017. do 30. rujna 2019., kao posljedice pogibije osiguranika tužitelja u prometnoj nesreći koju je prouzročio osiguranik tuženika, pri čemu je uzeto u obzir postojanje suodgovornosti od 20% na strani pokojnog osiguranika tužitelja.

6. Presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud temelji na zaključku da je provedenim financijskim vještačenjem, koje prihvaća u cijelosti, utvrđeno da nema pozitivnih razlika između mirovina koje tužitelj isplaćuje i pretpostavljene invalidske mirovine, te kako se u konkretnoj pravnoj stvari ima primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), a ne članak 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje: ZMO), slijedom čega tužitelj ne trpi štetu jer je obiteljska mirovina priznata zbog ozljede na radu, kako to proizlazi iz samog rješenja o priznanju mirovine i obrazloženja istog, pa nema razlike između mirovine koju tužitelj isplaćuje i mirovine koja bi bila utvrđena za slučaj ozljede na radu neovisno o mirovinskim faktorima koji bi se primijenili (1,00 ili 0,80) jer bi se već primjenom mirovinskog faktora od 0,80 radilo o polaznoj pretpostavljenoj invalidskoj mirovini od 2.473,87 kn što je veće od mirovine isplaćene u predmetnom razdoblju, pa bi dakle za cijelo predmetno razdoblje pretpostavljena invalidska mirovina koja bi bila određena za slučaj ozljede na radu bila veća od obiteljske mirovine koju tužitelj isplaćuje, a onda posljedično ne bi bilo ni pozitivnih razlika između mirovina koje tužitelj isplaćuje i pretpostavljene invalidske mirovine.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 7. i 219. ZPP na koju ukazuje žalitelj. Također, prvostupanjski sud dao je za svoje pravne stavove jasno obrazloženje, koje nije u suprotnosti s izrekom, niti proturječno, pa prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a nisu počinjene ni bitne povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP, pa stoga žalba iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te posljedično i pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog suda, koje je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u brojnim odlukama (primjerice odlukama broj Rev-x-388/18, Rev-909/2021, Rev-1437/2021, Rev- 12/2022, Rev-133/2023), za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da prilikom odlučivanja o visini predmetne štete, nastanak štete i štetu valja obračunati primjenom odredaba članka 27. ZOOP, pa su stoga žalbeni navodi tužitelja kojima ističe protivno navedenom, pravno neutemeljeni.

8.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više odluka izrazio shvaćanje da se u opisanoj situaciji, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP, primjenjuje taj Zakon. Naime, ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga kao posebniji, treba primijeniti taj Zakon. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori na koje se poziva žalitelj. Da je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-90/2023).

8.3. Kako je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to članka 27. tog Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, a ne primjenom odredbi ZMO, to proizlazi da u slučaju kada se radi o izdacima učinjenim s osnove mirovine, kao što je propisano u članku 27. stavku 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

8.4. U konkretnom slučaju međutim, predmetna obiteljska mirovina priznata je zbog ozljede na radu, slijedom čega je zaključiti da, u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP, nema razmjernog iznosa mirovine kojeg bi tuženik kao društvo za osiguranje bio u obvezi naknaditi tužitelju.

8.5. Stoga je pravilan činjenični i pravni zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nema razlike između mirovine koju tužitelj isplaćuje i mirovine koja bi bila utvrđena za slučaj ozljede na radu neovisno o mirovinskim faktorima koji bi se primijenili (1,00 ili 0,80) jer bi se već primjenom mirovinskog faktora od 0,80 radilo o polaznoj pretpostavljenoj invalidskoj mirovini od 2.473,87 kn što je veće od mirovine isplaćene u predmetnom razdoblju, pa bi dakle za cijelo predmetno razdoblje pretpostavljena invalidska mirovina koja bi bila određena za slučaj ozljede na radu bila veća od obiteljske mirovine koju tužitelj isplaćuje, a onda posljedično ne bi bilo ni pozitivnih razlika između mirovina koje tužitelj isplaćuje i pretpostavljene invalidske mirovine.

9. Što se pak tiče pozivanja tužitelja na odluku Ustavnog suda broj U-I-856/2016 u kojoj da je izričito navedeno da se visina štete utvrđuje prema kriterijima propisanim u članku 161. stavku 2. ZMO, navesti je da iz obrazloženja ove odluke zaključno slijedi da u odnosu na prigovor da je članak 161. stavak 2. ZMO suprotan članku 27. ZOOP, Ustavni sud ističe da nije nadležan ocjenjivati međusobnu usklađenost dva zakona, te da je u nadležnosti redovnih sudova koji će zakon primijeniti kao mjerodavan u konkretnom slučaju. U odluci broj U-III-1088/2017, na koju se također poziva žalitelj, Ustavni sud je utvrdio da je razvidno da u praksi sudova u Republici Hrvatskoj, nadležnih za rješavanje sporova o kakvome je riječ i u ovom predmetu, u stvari ne postoje „duboke i dugotrajne“ razlike u primjeni mjerodavnog prava. Stoga, a povrh relevantnih i razumnih razloga koje je Visoki trgovački sud u osporenoj presudi iznio, u konkretnom slučaju nije bilo potrebe da baš u tom sudskom predmetu, zbog „neujednačenosti“ sudske prakse, dozvoli podnošenje izvanredne revizije Vrhovnom sudu. Iz navedenog po ocjeni ovog suda proizlazi da žalitelj, pozivajući se na navedene odluke, ističe parcijalno samo po neku okolnost ne sagledavajući cjelokupno činjenično stanje u svakom pojedinom predmetu na koje se navedene odluke odnose.

10. Stoga, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 27. ZOOP kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti.

11. Budući da tužitelj u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tužitelja kojom se pobija odluka o parničnom trošku ukazuje neosnovanom.

12. Slijedom iznesenog, budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti povrede zakona na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Šibeniku, 3. lipnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić