Poslovni broj: Usž-1946/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja CĐ iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik GĐ iz [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, radi naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1784/2023-20 od 13. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se djelomično uvažava i poništava se točka III. izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1784/2023-20 od 13. siječnja 2025.

II. Tužitelju se priznaje pravo na naknadu plaće u 100% iznosu od osnovice za naknadu za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od 6. listopada 2019. do 6. travnja 2021. zbog bolesti pod dijagnozom prema MKB-10 klasifikaciji F43.1, koja je neposredna posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, na teret sredstava državnog proračuna, a nakon toga u iznosu 50% zadnje isplaćene naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad radi iste bolesti na teret sredstava državnog proračuna.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za priznanje prava na naknadu plaće u 100% iznosu od osnovice za naknadu za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od 3. rujna 2018. do 5. listopada 2019. kao neposredne posljedice sudjelovanja u Domovinskom ratu.

IV. Žalba se odbija i potvrđuju se točke I., II., IV. i V. izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1784/2023-20 od 13. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poništena su rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, klasa: UP/II-502-04/23-01/37, urbroj: 338-01-06-05- 23-04 od 31. svibnja 2023. i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda u Splitu, klasa: UP/I-502-04/22-01/04, urbroj: 338-17-02-01-23-06 od 2. veljače 2023. (točka I. i II. izreke). Tužitelju je priznato pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od 3. rujna 2018. pa nadalje zbog bolesti pod dijagnozom prema MKB klasifikaciji F43.1, koja je neposredna posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, na teret sredstava državnog proračuna (točka III. izreke). Točkom IV. izreke tuženiku je naloženo da u roku od 60 dana od dana pravomoćne odluke o troškovima nadoknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 5.307,80 eura, te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora iznad dosuđenog iznosa iz točke IV. izreke presude (točka V. izreke).

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda u Splitu, od 2. veljače 2023. kojim tužitelju nije priznato pravo na naknadu plaće u 100% iznosu od osnovice za naknadu za vrijeme privremene nesposobnosti za rad započete 3. rujna 2018. zbog bolesti pod dijagnozom šifre prema MKB-10 F 43.1 kao neposredne posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu.

3. Tuženik podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi da je tužitelj 6. listopada 2022. podnio zahtjev da mu se bolest pod dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji, F 43.1, prizna kao neposredna posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, te da mu se s te osnove prizna pravo na naknadu plaće u iznosu 100% od osnovice. Navodi da su nalazom, mišljenjem i ocjenom Liječničkog povjerenstva Direkcije pravilno utvrđene medicinske činjenice radi kojih se bolest pod dijagnozom PTSP-a, F 43.1., ne može uzročno povezati sa započetom privremenom radnom nesposobnošću od 3. rujna 2018. S tim u vezi navodi da je dijagnoza PTSP-a postavljena 23 godine nakon prestanka sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu. Mišljenja je da je u upravnom postupku pravilno na temelju ocjene liječnika vještaka ocijenjeno da privremena nesposobnost nije uzrokovana dominantno radi PTSP-a, već i drugim alternativnim psihičkim poremećajima. Nadalje, navodi da dijagnoza PTSP-a ne odgovara MKB-10 smjernicama. Ističe da se privremena nesposobnost za rad cijelo vrijeme vodi po istoj dijagnozi, te da ista nakon 18 mjeseci podliježe primjeni odredbe članka 52. stavka 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Drži pogrešnim utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena dijagnoza uzročno posljedično vezana sa privremenom nesposobnošću za rad tužitelja, na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, prof. dr. sc. Ivana Urlića, specijaliste psihijatra, te da nije obrazloženo zašto nije prihvaćen nalaz Liječničkog povjerenstva. Prigovara da je za razdoblje od 3. rujna 2018. do 6. listopada 2019.. nastupila zastara potraživanja s obzirom na datum podnošenja zahtjeva i započeto bolovanje. Predlaže Visokom upravnom sudu da uvaži žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i sam riješi predmetnu upravnu stvar na način da odbije tužbeni zahtjev. Podredno predlaže da se prizna naknada plaće zbog bolovanja od 7. listopada 2019. do 2. ožujka 2020. (prvi dan nakon zastare pa do zadnjeg dana trajanja privremene nesposobnosti od maksimalno 18 mjeseci).

4. Tužitelj u očitovanju na žalbu navodi da su medicinske činjenice o tome je li PTSP uzročno posljedično vezan sa započetim bolovanjem pravilno utvrđene na temelju provedenog sudskog vještačenja, po stalnom sudskom vještaku psihijatru, koji je dodatno odgovorio na sve primjedbe tuženika. Predlaže Visokom upravnom sudu da odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje na temelju nalaza stalnog sudskog vještaka, no da nije pravilno utvrdio od kada tužitelj ostvaruje pravo na novčanu naknadu iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

7. Sukladno članku 39. stavak 1. točka 9. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj: 80/13., 137/13., 98/19, dalje: Zakon), u svezi odredbe članka 55. stavka 1. Zakona, naknada plaće za vrijeme bolovanja pripada osiguraniku koji je privremeno nesposoban za rad zbog rane, ozljede ili bolesti koja je neposredna posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu i to u 100% iznosu od osnovice za naknadu. Navedena naknada isplaćuje se sukladno odredbi članka 41. stavka 2. Zakona na teret sredstava državnog proračuna.

8. Odredbom članka 52. stavka 1. Zakona, propisano je da osiguranik ima pravo na teret sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna ostvariti pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, između ostalih, iz članka 39. točke 9. toga Zakona, u maksimalnom trajanju od 18 mjeseci po istoj dijagnozi bolesti, bez prekida, u visini utvrđenoj u skladu s ovim Zakonom i općim aktima Zavoda. Prema stavku 2. istog članka Zakona, nakon isteka roka iz stavka 1. ovoga članka osiguranik ostvaruje pravo na naknadu plaće u iznosu 50% zadnje isplaćene naknade plaće na ime te privremene nesposobnosti dok za privremenu nesposobnost postoji medicinska indikacija.

9. U upravnom su postupku pribavljeni nalazi i mišljenja stručnih tijela medicinskog vještačenja oba stupnja, dok je u sudskom postupku pribavljen nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, koji na različit način ocjenjuju može li se privremena nesposobnost za rad tužitelja uzročno posljedično povezati sa bolešću koja je neposredna posljedica njegova sudjelovanja u Domovinskom ratu.

10. Sud je poklonio vjeru nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka psihijatra, prof. dr. sc. Ivana Urlića, dr. med. specijalistu psihijatru, koji je dan nakon osobnog pregleda tužitelja i u kojem su detaljno izloženi podaci o liječenju tužitelja. Vještak je konstatirao da se tužitelj u početku liječio od anksioznih i depresivnih smetnji, (uslijed stigmatizacije okoline i jer je bio zaposlen), no da je klinička slika ukazivala na razvoj ratnog PTSP-a, što proizlazi iz psihologijske i psihijatrijske obrade, pa je kasnije upisana dijagnoza PTSP-a. Naveo je da kod tužitelja dominiraju ratna traumatska sjećanja, te da se PTSP javlja kao zakašnjeli ili produženi odgovor na stresni događaj ili situaciju izuzetno ugrožavajuće ili katastrofalne prirode, a da je tužitelj prije stupanja u Domovinski rat bio potpuno zdrava osoba, te da je sudjelovao u Domovinskom ratu od 1990. godine u brojnim borbenim akcijama i ostvario status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata. Sudski vještak je zaključio da se kod tužitelja radi o kronificiranom ratnom PTSP-u (F43.1), trajnim promjenama osobnosti nakon katastrofalnih doživljaja (F62) te o povratnom depresivnom poremećaju u sklopu ratnog PTSP-a (F32.2), te da je dijagnoza PTSP-a koji je ratne etiologije uzrok privremene nesposobnosti za rad.

11. S obzirom na navedeno, ovaj Sud nalazi da su medicinski relevantne činjenice u upravnom sporu pravilno utvrđene na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, te da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno u upravnom postupku, iz kojeg je razloga prvostupanjski sud osnovano usvojio tužbeni zahtjev, poništio rješenja tuženika i na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka priznao tužitelju pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti pod dg. PTSP-a (F. 43. 1.), kao neposredne posljedice sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu. Međutim, ovaj Sud smatra da nije pravilno prvostupanjskom presudom određeno od kada tužitelju pripada pravo na naknadu plaće na teret sredstava državnog proračuna, iz kojeg razloga je poništena točka III. izreke te presude.

12. Odredbom članka 134. stavka 1. Zakona propisano je da zahtjev za ostvarivanje prava na novčane naknade utvrđene ovima Zakonom zastarijeva istekom roka od tri godine od dana nastanka troška za osiguranu osobu, odnosno od dana stjecanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja prema odredbama Zakona.

13. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, te da je tužitelj podnio zahtjev 6. listopada 2022., proizlazi da je za razdoblje od 3. rujna 2018. do 5. listopada 2019. nastupila zastara za ostvarivanja prava, pa je djelomično prihvaćena žalba tuženika i pod točkom IV. izreke za navedeno razdoblje odbijen zahtjev za priznanje prava na naknadu plaće u 100% iznosu od osnovice za naknadu plaće. Tužitelj sukladno članku 134. stavku 1. Zakona ostvaruje pravo na naknadu unatrag tri godine od zahtjeva što uključuje 6. listopada 2019., te je sukladno članku 52. stavku 1. Zakona priznato pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad od 6. listopada 2019. do 6. travnja 2021., u 100% iznosu od osnovice za naknadu. Pritom ovaj Sud smatra da nema zapreke da tuženik nakon proteka 18 mjeseci isplati naknadu u iznosu 50% od zadnje isplaćene naknade, na teret sredstava državnog proračuna u skladu s odredbom članka 39. u vezi s člankom 52. Zakona.

14. Tuženik posebno ne osporava odluku o dosuđenom trošku tužitelju koja je donesena pravilnom primjenom odredbe članka 144. i 147. ZUS-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23).

15. Stoga je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. i 2. ZUS-a odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 3. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska