REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-442/2024-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Deutsche rentenversicherung rheinland, Konigsallee 71, Dusseldorf, SR Njemačka, kojeg zastupa punomoćnica Maša Gluhinić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Maša Gluhinić i Monja Matić, Zagreb, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 10.515,63 EUR, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-290/21- 2 od 26. studenoga 2021. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2751/14-67 od 6. studenoga 2020., u sjednici održanoj 3. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 10.515,63 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 28.725,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od
6. studenog 2020. do isplate.
2. Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:
„I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2751/14-67 od 6. studenog 2020.
II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na tuženikovu žalbu u iznosu od 1.000,00 kn i sudske pristojbe u iznosu od 575,00 kn.“.
3. Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je podnio reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1659/22-3 od 27. rujna 2023. zbog pitanja:
„Da li je osiguravajuće društvo (tuženik) dužno naknaditi stranom (njemačkom) mirovinskom i socijalnom fondu (tužitelju) stvarnu štetu u smislu odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, odnosno ima li tužitelj pravo od tuženika zahtijevati naknadu iznosa isplaćenog u korist svog osiguranika samo u visini u kojoj bi osiguranik to svoje pravo ostvario po propisima za naknadu štete domaćeg (hrvatskog) prava?“.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava navode tuženika te potražuje trošak odgovora na reviziju. Predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.
5. Ovaj sud sukladno odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP) pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona osporava revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena.
6. Revizija nije osnovana.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev kao nositelja socijalnog osiguranja u Saveznoj Republici Njemačkoj radi naknade izdataka koje je imao za svog osiguranika OB, osiguranog kod tužitelja na temelju radnog staža ostvarenog u Njemačkoj, koji je zbog posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi 30. srpnja 2011. u Republici Hrvatskoj, liječen u Njemačkoj i nije stoga bio radno sposoban pa mu je tužitelj bio dužan plaćati socijalna davanja u vezi s navedenim u razdoblju do 1. srpnja 2013., od tuženika kao osiguratelja po osnovi obveznog automobilskog osiguranja vlasnika vozila koji je prometnu nezgodu prouzročio.
8. Među strankama nije sporno da se dogodila predmetna prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo osiguranika tužitelja kao i vozilo osiguranika tuženika, osigurano u to vrijeme kod tuženika policom obveznog automobilskog osiguranja, a u kojoj nezgodi je tjelesne ozljede zadobio osiguranik tužitelja CB.
9. Iz Ugovora o socijalnom osiguranju između Savezne Republike Njemačke i Republike Hrvatske razvidno je da je između navedenih država ovaj ugovor zaključen u želji da urede svoje odnose na području socijalnog osiguranja pri čemu su nositelji iz odredbi ovog Sporazuma određeni kao nositelji nadležni prema propisima koji se primjenjuju.
10. Odredbom čl. 30. ovog Ugovora uređeno je pravo na naknadu štete od trećih osoba te je propisano:
„(1) Ima li osoba, koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice treba dobiti nadoknadu za štetu nastalu na području suvereniteta druge državne ugovornice, prema njenim propisima pravo na nadoknadu štete od treće osobe, tada pravo na nadoknadu štete prelazi na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima koji za njega vrijede, druga država ugovornica priznaje taj prijelaz.
(2) Ima li nositelj jedne države ugovornice, prema njezinim pravnim propisima, izvorno pravo na nadoknadu štete od treće osobe, druga država ugovornica to priznaje.
(3) Obuhvaća li pravo neke osobe na nadoknadu štete i pravo na nadoknadu doprinosa za osiguranje nositelja davanja, tada i to pravo na nadoknadu štete prelazi na nositelja davanja prve države ugovornice, prema pravnim propisima koji za njega vrijede.“.
11. I po shvaćanju ovog suda, a kako to pravilno zaključuju i sudovi nižeg stupnja, citirana odredba navedenog međunarodnog ugovora upravo sadrži kolizijsko pravilo za određivanje mjerodavnog prava za razrješenje predmetnog spora. Neosnovano tuženik ističe da se ovaj Ugovor ne bi imao primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom da je tuženik nositelj obveznog automobilskog osiguranja. Ovo stoga što primjena navedenog Ugovora proizlazi iz činjenice da je tužitelj njemački nositelj socijalnog osiguranja, a citiranom je odredbom upravo uređeno pitanje prava na nadoknadu štete takvog nositelja od treće osobe - štetnika, neovisno o značajkama te treće osobe, dakle tuženika u konkretnom slučaju.
12. Iz citirane odredbe čl. 30. Ugovora o socijalnom osiguranju između Savezne Republike Njemačke i Republike Hrvatske proizlazi da je, s obzirom da je šteta OB nastala na području suvereniteta Republike Hrvatske, hrvatsko pravo mjerodavno za ocjenu ima li CB (kao osoba koja prima socijalno davanje) pravo na naknadu štete od tuženika kao štetnikovog osiguratelja, dok je za pitanje da li je to pravo na naknadu štete prešlo na tužitelja kao stranog davatelja socijalnog davanja mjerodavno njemačko pravo. Pri tome su njemački propisi, kao propisi države ugovornice koji uređuju ima li osoba pravo na nadoknadu za štetu nastalu na području suvereniteta druge državne ugovornice, mjerodavni za ocjenu opsega naknade štete na koju oštećenik iz socijalnih davanja ima pravo pa ako ti propisi predviđaju da oštećeniku zbog štete nastale na području druge države ugovornice pripadaju socijalna davanja, onda pravo na naknadu tih socijalnih davanja prelazi na nositelja ovih davanja. Stoga su njemački propisi mjerodavni i za ocjenu obuhvaća li pravo neke osobe na nadoknadu štete i pravo na nadoknadu doprinosa za osiguranje nositelja davanja, jer tada i to pravo na nadoknadu štete prelazi na nositelja davanja države ugovornice, prema pravnim propisima koji za njega vrijede.
13. Dakle, ako je njemački nositelj socijalnih davanja zbog štete nastale na području Republike Hrvatske njegovom osiguraniku socijalna davanja ovom osiguraniku bio dužan podmiriti prema njemačkim propisima, isti ima pravo na nadoknadu takvih izdataka od treće osobe, koja neposredno oštećenom osiguraniku odgovara sukladno mjerodavnom hrvatskom pravu, a Republika Hrvatska priznaje ili prijelaz takvih prava s osiguranika na nositelja ili izvorno pravo stranog nositelja na naknadu štete od treće osobe ako takvo izvorno pravo njemački propisi predviđaju.
14. Pravilno su nižestupanjski sudovi zauzeli shvaćanje da se prelazak prava regresa na tužitelja ocjenjuje prema njemačkom zakonu odnosno čl. 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju (Sozialgesetbuch) koji propisuje da zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ili nositelja socijalne pomoći ukoliko ovaj na temelju štetnog događaja mora isplaćivati socijalna davanja koja služe otklanjanju štete iste vrste i koja se odnose na isto razdoblje kao i naknada štete koju treba nadoknaditi štetnik.
15. Stoga su pogrešni argumenti tuženika koji se svode na tvrdnju da je za osnovanost tužbenog zahtjeva odlučno bi li oštećenici po domaćim propisima u Republici Hrvatskoj ostvarili pravo na naknadu štete, već je odlučno je li na tužitelja, prešlo pravo zahtijevati vraćanje isplaćenih iznosa od odgovorne osobe - štetnika.
16. Naime, prelazak prava regresa na tužitelja ocjenjuje se (na temelju međunarodnog ugovora koji je iznad nacionalnog zakona) prema njemačkom zakonu odnosno čl. 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju koji propisuje da zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ili nositelja socijalne pomoći ukoliko ovaj na temelju štetnog događaja mora isplaćivati socijalna davanja koja služe otklanjanju štete iste vrste i koja se odnose na isto razdoblje kao i naknada štete koju treba nadoknaditi štetnik (tako i Rev-20/2025-2 od 22. siječnja 2025., Rev-1752/2019-4 od 20. rujna 2022., Rev-x-166/2015 od 15. veljače 2020., Rev-x-370/2014-2 od 5. studenoga 2014. i Rev-x-987/2012-3 od 5. ožujka 2014., Rev- 5021/2019 od 4. listopada 2023. ili Rev-2880/2018 od 29.ožujka 2022.).
16.1. Stoga tužitelj osnovano zahtijeva isplatu iznosa kojeg je isplatio, razmjerno doprinosu njegova osiguranika štetnom događaju, jer je pravo neposredno oštećenog na naknadu štete od treće osobe prema propisima Savezne Republike Njemačke prešlo na tužitelja kao nositelja osiguranja njemačkog pravnog sustava.
17. Stoga su na tužitelja kao osiguratelja isplatama stvarne štete zbog troškova liječenja, davanja za medicinsku rehabilitaciju i davanja za sudjelovanja u radnom vijeku, po samom zakonu, prešla sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, a to je u ovom slučaju tuženik. Dakle, tužitelj je stupio u pravnu poziciju oštećenog i u ovoj parnici ostvaruje pravo na zahtjev oštećenog, koje je na njega prešlo subrogacijom (tako i ovaj sud Rev-20/2025, Rev-2880/2018).
18. Stoga su neosnovane tvrdnje tuženika da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to time što nije primijenjena odredba o razmjernom iznosu mirovine iz čl. 27. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) budući da pravo tužitelja na regres isplaćenih iznosa proizlazi iz međunarodnog ugovora i propisa SR Njemačke i to par. 116. st. 1. njemačkog Zakona o socijalnom osiguranju jer je isplatom davanja od strane tužitelja na istoga prešlo pravo tražiti regres isplaćenih iznosa od tuženika kao osiguratelja štetnika.
19. Radi navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 391. ZPP-a odbiti kao neosnovanu reviziju tuženika.
20. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).
Zagreb, 3. lipnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
