REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-77/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Šalina i Božo Vrkić, odvjetnici u Zadru, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupa punomoćnik Mario Puškar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2563/2023-3 od 7. ožujka 2024., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 2129/2020-37 od 22. rujna 2023., u sjednici održanoj 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tužitelja, kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom:

– odbijen glavni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da je Ugovor o kreditu, broj: 236-113/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen između tužitelja i tuženika dana 22. svibnja 2007. godine ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega se da se nalaže tuženiku isplatiti – vratiti tužitelju 276.764,87 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos te glavnice pobliže naveden (toč. I. 1. izreke);

– odbijen dio tog zahtjeva za naknadu troška koji se veže uz glavni dio tužbenog zahtjeva (toč. I. 2. izreke);

– prihvaćen tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 236-113/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su stranke zaključile dana 22. svibnja 2007. godine slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 22. svibnja 2007. godine pa nadalje (toč. II. 1. izreke),

– naloženo tuženoj isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 12.391,46 EUR (93.363,46 kn) sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos kako je tamo navedeno (toč. II. 2. izreke);

– u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa tj. za 7.973,14 eura sa zateznim kamatama eventualno kumulirani tužbeni zahtjev odbijen (toč. III. izreke);

– odlučeno o trošku postupka (toč. IV. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom (i rješenjem) odlučeno:

"I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 19 P-2129/2020-37 od 22. rujna 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I. 1., II. 2. i III. izreke.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća kao osnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 13 P-524-

2023-50 od 2. studenoga 2023.:

- potvrđuje;

u dijelu pod točkom II. 1. izreke,

- ukida;

u dijelu pod točkom II. 2. izreke te u odluci o parničnom trošku te u navedenom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.".

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-2949/2024-2 od 23. listopada 2024. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pitanja:

„Može li bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetne valutne klauzule, kao bitnih odredbi Ugovora o kreditu, opstati predmetni Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika odnosno ništetnog predmeta tj. valuta te djelomično cijene odnosno kamata, odnosno radi li se o ništetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude u dijelu koji se odnesi na odbijanje glavnog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora u kreditu, tužitelj je podnio reviziju u smislu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Tužena je odgovorila na reviziju, usprotivila se revizijskim navodima, predložila reviziju odbiti i zatražila trošak tog odgovora.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 3. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu naveden u toč. 1. ovoga obrazloženja te, posljedično tome, isplata nepripadno stečenih iznosa po toj osnovi, a činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova su:

– da su stranke sklopile Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 44.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a koja kamatna stopa je na dan sklapanja ugovora iznosila 8,25%, s tim da je ugovorena promjenjivost kamatne stope na način da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke;

– da je tužitelj s tuženikom 13. siječnja 2016. zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu broj 5103525762, a regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a prema izvršenoj konverziji sukladno odredbama Zakona o konverziji primjene su odredbe glavnog ugovora u pogledu valutne obveze, kamatne stope i za preostale neotplaćene glavnice kredita;

– da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 8,25% godišnje;

– da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala jednostranim odlukama tuženika;

– da iz rezultata knjigovodstveno-financijskog vještačenja proizlazi da sud je na okolnost više preplaćenih kamata proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo ĆM koja u svom nalazu i mišljenju navodi da neto preplata kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatu iznosi 3.845,99 kune, a predstavlja razliku između 5.815,27 kuna više plaćene kamate i 1.969,28 kune manje plaćene kamate, odnosno izraženo u valuti EUR, neto preplata kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatu iznosi 510,51 EUR, a predstavlja razliku između 771,88 EUR više plaćene kamate i 261,37 EUR manje plaćene kamate koliko je više plaćeno kada je nastupila promjena kamatne stope, u odnosu na cijeli vremenski period otplate kredita, uzimajući u obzir da je ugovorena kamatna stopa ugovora iznosila 8,25%. Neto preplata tečaja u odnosu na početni iznosi 45.335,79 kune, a predstavlja razliku između 45.794,13 kuna pozitivnih i 458,34 kune negativnih tečajnih razlika, odnosno izraženo u valuti EUR, neto preplata tečaja u odnosu na početni iznosi 6.017,11 EUR, a predstavlja razliku između 6.077,92 EUR pozitivnih tečajnih razlika i 60,81 EUR negativnih tečajnih razlika. Vještakinja navodi kako je u konverziji tužitelju utvrđen manje uplaćeni iznos od 791,85 EUR, kao razlika između uplaćenih iznosa anuiteta koje je tužitelj podmirio po CHF kreditu i onih anuiteta koje bi tužitelj platio po EUR kreditu do 30.09.2015. godine, odnosno nije utvrđen više uplaćeni iznos.

9. U bitnom i u okvirima dostatnog za odlučivanje u revizijskom stupnju postupka dovoljno je za navesti da su nižestupanjski sudovi, pozivajući se na utvrđenja iz presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa (kolektivnoj tužbi Udruge potrošač u predmetima Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 VTSRH broj Pž-7129/13, VSRH broj Revt-249/14, VTSRH Pž-6632/2017 i VSRH broj Revt-2221/18) utvrdili ništetnima pojedine ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (kao prethodno pitanje) i valutnoj klauzuli u CHF (deklarirajući to izrekom pravomoćne presude).

10. Međutim, nižestupanjski su sudovi (napominje se da je jasno da je drugostupanjski sud prihvatio pravni pristup prvostupanjskog suda u tom smislu) izrazili pravno shvaćanje da ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Shvaćanja su da nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona, a da se potrošač dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču da nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. I zato su ti sudovi odbili glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se cijeli ugovor utvrdi ništetnim.

11. Tužitelj i kao revident ustraje u tvrdnji iznošenoj tijekom postupka da su navedene ništetne odredbe ugovora bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor ne može opstati.

12. Prema odredbi članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st. 2. čl. 324. ZOO).

13. Ugovorom se o kreditu, prema odredbi članka 1021. ZOO, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

14. Predmetnim je Ugovorom o kreditu, dakle, bila ugovorena početna kamatna stopa, a o ništetnosti dijela ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope je sud odlučio, ocijenivši je ništetnom kao prethodno pitanje (što proizlazi iz toč. 18. do 19 obrazloženja pobijane odluke).

15. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO). Odredba čl. 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

16. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom na temelju Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 56/03 - dalje: ZZP). Unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti.

17. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana (nije ocijenjena ništetnom), jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni Ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 21. i 22. u vezi s čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. ZOO, kada je ocijenio da u konkretnom slučaju ništetnost tih ugovornih odredbi ne povlači za sobom i ništetnost cijelog Ugovora o kreditu.

18. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (OM protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi (primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

19. Valjda reći i da je Sud Europske unije presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučio, među ostalim, da čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; (i)

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

20. Drugim riječima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

21. Štoviše, u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (konkretno mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

22. Upravo na tom tragu, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, revizijski sud ocjenjuje da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale (odlučivanjem o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, o kojem se tek ima odlučiti). To je temeljni razlog zbog kojeg revizijski sud i cijeni da je drugostupanjski sud, ocjenom da samo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pravilno primijenio materijalno pravo.

23. Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe". Slično (kao naprijed) i u spomenutoj presudi broj C- 932/19 od 24. travnja 2020.

24. Prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je odlučeno kako je gore navedeno.

25. Takvom je mogućnošću (v. toč. 22. ovoga obrazloženja) osiguran pravni put kako bi – na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge – bila uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

26. Zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja (tako i F, Ć: Zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, Načela i standardi zaštite u odlukama Suda Europske unije, "Narodne novine", Zagreb, 2018., str. 667.).

27. Pri naprijed navedenoj ocjeni, revizijski sud ima na umu da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, i iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

28. Treba imati na umu da, prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, točka 56.), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (točka 57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljna za potrošača (tako i u presudi od **.**.2012., O i Š, C-453/10, EU:C2012:144, točka 32.). Vrlo slično Sud EU ponavlja i u spomenutoj presudi C-932/19 od 24. travnja 2020. (točka 49.) u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

29. Stoga je revizijski sud zaključak o neosnovanosti revizije donio u primjeni navedenih mjerodavnih odredbi materijalnog prava, a također imajući na umu praksu iz svih naprijed navedenih presuda Suda EU primjenjivih na okolnosti konkretnog slučaja upravo, kao što je i navedeno, cijeneći da je u opisanim prilikama na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

30. Imajući na umu da se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno naprijed spomenutim odredbama ZOO, odgovor na dopušteno pravno pitanje glasi:

Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

31. U opisanim okolnostima nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji naznačenim pitanjem tužitelj ukazuje, pa tako ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena. Stoga se revizija ukazuje neosnovanom te ju je valjalo, na temelju odredbe članka 391. stavka 6. ZPP, odbiti i presuditi kao u izreci, pod toč. I.

32. Zahtjev tužene za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

Zagreb, 3. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug