Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-321/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg po punomoći zastupa Marina Konrad odvjetnica u Odvjetničkom društvu Rački i kolege u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d. d. , OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju po punomoći Goran Gložinić odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru poslovni broj P-613/2023- 19 od 14. ožujka 2025., u sjednici održanoj dana 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru poslovni broj P-613/2023-19 od 14. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3365257 sklopljenog između tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 27. ožujka 2006. potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić u Osijeku 28. ožujka 2006. pod brojem UO-666/2006-1 u dijelu čl. 1. koji glasi: iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 20.681,69 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, u dijelu čl. 2. koji glasi: redovna kamata … promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora .., u dijelu čl. 7. koji glasi: u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećim na dan dospijeća.., u dijelu čl. 9. st. 2. koji glasi: na sve što je regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja Ugovora i u dijelu čl. 9. st. 4. koji glasi: korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom (točka I. izreke), te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju u roku od 15 dana iznos od 2.120,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta pobliže označenih u izreci (točka II. izreke), te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju i parnični trošak od 1.581,81 EUR s zakonskom zateznom kamatom od 14. ožujka 2025. (točka III. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu odbijanjem zahtjeva uz obvezu naknade parničnog troška uvećan za trošak žalbe, podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tuženica prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

6. Neosnovano tuženica pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski je sud ispitao sve činjenice od kojih ovisi odluka o zahtjevu koji se ostvaruje u ovom postupku, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 27. ožujka 2006. zaključili potrošački Ugovor o kreditu broj 528-50-3365257 kojim je tužitelju odobren kredit radi kupnje novog osobnog vozila od 20.681.69 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita po srednjem tečaju CHF kreditora na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća,

- da se radi o standardnom, tipskom ugovoru o kreditu,

- da je kredit prijevremeno otplaćen,

- da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo do promjene tečaja CHF u odnosu na početno važeći uslijed čega je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da preplaćena razlika u mjesečnim anuitetima po toj osnovi iznosi 2.120,64 EUR sukladno nespornom nalazu i mišljenju vještaka financijske struke,

- da je prema iskazu tužitelja bila riječ o ugovoru, u odnosu na predmetne odredbe, unaprijed sastavljenom od strane tuženice na čiji sadržaj nije mogao utjecati, niti mu je itko od djelatnika banke prije i u vrijeme potpisivanja ugovora objasnio sporne odredbe ugovora o kreditu,

- da su vođeni postupci za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravomoćno okončani presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., u kojem je tvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da je i u odnosu na predmetni ugovor o kreditu, glede valutne klauzule, riječ o nepoštenoj a time i ništetnoj ugovornoj odredbi koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa kako se radi o slučaju koji je obuhvaćen predmetnom kolektivnom zaštitom, ocjenjuje da je u ovom postupku vezan utvrđenjima suda iz naprijed navedene pravomoćne presude temeljem čl. 502. c ZPP.

8. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, očito u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr. – dalje ZZP) te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

9. Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta primjenom početnog tečaja CHF u utuženom nespornom iznosu prihvativši zahtjev za isplatu iznosa od 2.120,64 EUR iz osnove povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (čl. 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

10. Neosnovano tuženica u žalbi ističe prigovore da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i da su sporne odredbe tužitelju bile jasne, da tužitelj prilikom sklapanja ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu već je pristao na sporne odredbe ugovora, da se u odnosu na predmetni ugovor o kreditu pojedinačno pregovaralo time što je tužitelj vlastoručno ispunio zahtjev za kredit odabravši samostalno i neovisno predmetni ugovor s navedenom valutom, između više predloženih ugovora i valuta, da tužitelj nikada nije prigovorio toj odredbi ugovora, da je ugovor u cijelosti ispunjen, kao i da je neosnovan zaključak da se utvrđenja suda iz naprijed navedenog kolektivnog postupka primjenjuju u ovom postupku u odnosu na ništetnost dijelova konkretnog ugovora o kreditu.

11. Suprotno žalbenim prigovorima, u ovom je postupku na tuženici teret dokazivanja činjenice da se prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi, te da tuženica protivno svojoj obvezi tu činjenicu nije dokazala. Name, tuženica niti ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je u odnosu na sporne odredbe riječ o standardnom, tipskom ugovoru kojeg je unaprijed sastavila, zbog čega se po prirodi stvari o istim nije niti moglo pregovarati, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj kako to ističe u svom iskazu, budući se radi o unaprijed propisanim općim uvjetima kreditora koje su unesene u predmetni ugovor o kreditu, pa okolnost da je na iste tužitelj pristao nije odlučna. Jednako tako, okolnost da je predmetna ugovorna odredba jasna ne znači da je isključeno ocjenjivanje njezine poštenosti/nepoštenosti, jer je tuženica unoseći predmetnu odredbu u ugovor o kreditu na navedeni način, postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa okolnost da je tuženik potpisao zahtjev za kredit nema značaj potpune obavijest i informiranosti prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu koju imaju u vidu utvrđenja suda iz naprijed navedenog kolektivnog postupka radi zaštite prava i interesa potrošača, čime su sporne odredbe, protivno načelu savjesnosti i poštenja sudionika obveznog odnosa, dovele do znatne neravnoteže u njihovim pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Naime, nije u pravu tuženica kada osporava primjenu pravnih učinaka i utvrđenja suda iz naprijed navedenog kolektivnog postupka radi zaštite prava i interesa potrošača, jer predmetna utvrđenja obvezuju sud u ovom postupku sukladno čl. 502.c ZPP , jer se na ista i tužitelj pozvao. Tome treba dodati, glede vezanosti suda učincima naprijed navedene pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, odnosno i u postupcima isplate (čl. 502.c ZPP).

13. Nadalje, kako tuženica pobija prvostupanjsku presudu i u dijelu koji se odnosi na obvezu naknade parničnog troška, općenito navodeći da pobija i taj dio presude, time posebno ne obrazlaže pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu odluke o troškovima postupka, pa kako na taj žalbeni razlog u odnosu na odluku o troškovima postupka drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time žalba tuženice u tom dijelu nije posebno razmatrana.

14. Slijedom navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženice valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem čl. 368. st. 1.

ZPP odlučiti kao u izreci.

U Šibeniku 3. lipnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić