Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5163/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆP (ranije Ć) iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Tamara Mušnjak Špišić, odvjetnica iz Karlovca, protiv tuženika Karlovačke banke d.d. Karlovac, I. G. Kovačića 1, OIB 08106331075, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu posl. broj P-290/2022 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-290/2022 od 24. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. III. Ugovora o kreditu, broj [broj kredita], sklopljenog 12. kolovoza 2010. zaključenog između tužiteljice ĆP (ranije Ć) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Karlovačke banke d.d. [adresa], OIB: 08106331075, a koja glasi: „.Naknada za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 2% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljane bankarskih usluga."

II Tužena Karlovačka banka d.d. [adresa], I [adresa], OIB:08106331075 dužna je tužiteljici ĆP (ranije Ć) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 96,59 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 23. kolovoza 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Tužena Karlovačka banka d.d. [adresa], I [adresa], OIB:08106331075 dužna je tužitelju ĆP (ranije Ć) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 247,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se ista ukine i tužba odbaci.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen kako je prethodno citirano.

6. U predmetnom postupku tužiteljica traži da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je predviđena isplata naknade za izvršenu uslugu kreditiranja u visini od 2% od iznosa odobrenog kredita.

7. U postupku je utvrđeno, a između stranaka nije niti sporno prepiši 6.

8. Tužiteljica je bila potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje: ZZP) što nije niti sporno.

9. Prvostupanjski je sud u postupku saslušao kao svjedokinju ĐP, koja je bila zaposlena kod tuženice na radnom mjestu referenta za kreditne poslove s građanstvom, koja se nije sjećala konkretnog ugovora ali je opisala način informiranja o uvjetima za dobivanje kredita, te tužiteljicu. Cijeneći iskaz svjedokinje i tužiteljice, sud je zaključio da se radilo o općenitim obavijestima, vezano za ulaznu naknadu, koje je banka u predugovornoj fazi davala svojim klijentima, da je tužena banka unaprijed imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita i ta je odredba bila unaprijed formulirana i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, o kojoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita se, nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužitelj mogao utjecati na njenu visinu, da se o ulaznoj naknadi i njenoj visini generalno nije moglo pregovarati. U opisanoj situaciji odlučno je što je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tužene banke i tužitelj nije mogao imati i nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

10. Prema iskazu svjedokinje, moglo se zatražiti odobravanje kredita na način da klijent bude oslobođen plaćanja sporne naknade, pa bi odluka bila na upravi banke ali, kako ističe svjedokinja, prilikom informiranja klijenta o mogućnostima dobivanja kredita, o tome se isti nisu posebno informirali.

11. Radi toga osnovano prvostupanjski sud zaključuje, da imajući na umu sadržaj odredbe čl. III. predmetnog ugovora o kreditu, iz njega proizlazi da nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade zahtjeva i administracije kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

12. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da bi tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade zahtjeva i administracije kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime „usluge kreditiranja“ u utuženom iznosu, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl. 1115. ZOO; čl. 29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obavljanje radnji u vezi administracije kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

13. Odredbom čl. 322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva,osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen(st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje. ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Odlučno za ocjenu valjanosti postupanja tuženika jest, da li su za njega obradom zahtjeva i administracijom kredita nastali posebni troškovi te je li tužitelj kao potrošač bio obaviješten o načinu utvrđenja visine tih troškova i svojoj obvezi. Naime, sama činjenica da je odredba gramatički jasna, uočljiva i razumljiva ne znači da je ista poštena u smislu prethodno citiranih odredaba ZZP/03.

17. Tuženik nije naveo koji su posebni troškovi za njega nastali u vezi s izvršenom "uslugom kreditiranja", nego u žalbi prigovara da se ne radi o odredbi na koju potrošač ne bi imao utjecaja, iako suprotno proizlazi iz činjeničnih utvrđenja, odnosno poziva se na čl. 295. ZOO prema kojem su opći uvjeti odredbe koje sastavljač ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, a koji dopunjuju posebne pogodbe ugovora. Prijedlog međutim podrazumijeva mogućnost pregovaranja i obavještavanja o svim drugim mogućnostima sklapanja ugovora, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

18. Tuženica je sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, (jer tako proizlazi iz provedenih dokaza) pa je osnovan zaključak suda prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

19. Radi toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

20. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

21. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

22. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti su klijenti bili obavještavani o uvjetima za dobivanje kredita bez naknade, može se osnovano zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

23. Zato je pravilno odlučeno i da je tuženik dužan vratiti primljeno na temelju te odredbe, sa zakonskim kamatama od primitka do isplate.

24. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

25. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 3. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić