Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-531/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sonji Dušić-Poljak, odvjetnici iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-293/2021-28 od 6. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-293/2021-28 od 6. studenoga 2023.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 293/2021-28 od 6. studenoga 2023. u točki II izreke u dijelu kojim tužitelju nisu priznati troškovi postupka preko iznosa od 1.004,38 eura do iznosa od 2.549,20 eura sa zateznim kamatama i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju daljnje troškove postupka u iznosu od 1.544,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 3. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe protiv presude.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. [broj kredita], od 16. prosinca 2005. g. sklopljenog između tužitelja NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, vezano uz ugovorenu kamatnu stopu koja iznosi 5,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. [broj kredita], od 16. prosinca 2005. g. sklopljenog između tužitelja NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi “Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema Otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita, ovdje tužitelju, po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu”. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.635,82 EUR / 19.859,62 kn, s osnova preplate anuiteta zbog promjene tečaja CHF-a, sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava:

za razdoblje od 01. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 %-tnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g., po stopi koja se plaća na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 %-tna poena, koju kamatu utvrđuje HNB,

te za razdoblje od 01. siječnja 2023. g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3%-tna poena,

i to na svaki pojedinačni novčani iznos od isplate anuiteta kako slijedi:

na iznos od 922,87 kuna/ 7,5345 122,49 € sa kamatom od 04.12.10. do plaćanja; na iznos od 4.386,02 kuna/ 7,5345 582,12 € sa kamatom od 16.08.11. do plaćanja; na iznos od 2.203,45 kuna/ 7,5345 292,45 € sa kamatom od 09.11.11. do plaćanja; na iznos od 2.244,25 kuna/ 7,5345 297,86 € sa kamatom od 13.02.12. do plaćanja; na iznos od 10.103,03 kuna/ 7,5345 1.340,90 € sa kamatom od 14.05.12. do plaćanja;

sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove ovog sudskog postupka u iznosu od 1.004,38€/7.567,50 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na trošak po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3%-tna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalbu je izjavio i tužitelj koji osporava odluku o troškovima postupka.

4. Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužitelja je osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Prvostupanjska je presuda obrazložena jer je odgovoreno na sve važne navode stranaka te presuda sadrži dostatne i relevantne razloge na kojim se temelji. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude naveo sve što je potrebno sukladno čl. 338. st. 4. ZPP-a. Isto tako sud prvog stupnja nije počinio niti neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je i pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Tužitelj u tužbi navodi kako je dana 16. prosinca 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br.[broj kredita] na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 29.167,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, s tim da je ugovorena kamatna stopa u visini od 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. U pogledu predmetnog ugovora, tužitelj smatra kako je istim povrijeđeno njegovo pravo kao potrošača, budući da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu švicarskog franka, uz koju je vezana glavnica te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno jednostrano mijenjanje kamatne stope, čime je omogućena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Takvo ponašanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu, a samim tim takva nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Visina kamatne stope je možda tužitelju kao potrošaču bila uočljiva, ali nije nikako bila razumljiva što je u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa više puta jednostrano mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojim odlukama bez da se o tome pojedinačno pregovaralo već je tužitelju o promjeni samo dostavljao pisanu obavijest bez da je tražio bilo kakvu njegovu suglasnost, a pri tome je kamatna stopa povećana nekoliko puta. Dalje, tužitelj navodi da je i ugovaranje valutne klauzule na strogo formuliranom ugovoru nepoštena budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke, koja se temelji na potpunim obavijestima za vrijeme pregovora. Posljedica izostanka potpunog informiranja tužitelja ogleda se u neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana te u činjenici da je valutnu klauzulu tuženik ugovorio i koristio protivno zakonom predviđenoj svrsi, kako bi se zaštitio od gubitka vrijednosti novca, dakle bila je isključivo zaštitna klauzula za tuženika. U konkretnom slučaju, za vrijeme otplatnog perioda spornog ugovora, švicarski franak je aprecirao, što se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak. Banka je, kao trgovac, u konkretnom pravnom poslu raspolagala informacijama o mogućim rizicima vezivanja obveze uz tečaj CHF, dok tužitelj, nastupajući s pozicije potrošača, nije imao mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti potencijalne rizike i posljedice koje bi proistekle iz istog. Naprotiv, banka je sporni „kreditni proizvod“ s valutnom klauzulom vezanom uz CHF prezentirala kao povoljniji, pa je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditoru, prihvatio prezentirane činjenice kao točne. Pritom, tuženik nije transparentno prikazao ni izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu u EUR, stoga tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je kredit povoljniji, pa je tako pristao na valutnu klauzulu, koja se kasnije pokazala rizičnijom. Tužitelj dodaje kako je tuženik svoje kredite prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene, čime nije ostavljao mogućnost pregovora o pojedinačnim odredbama. Dužnost tuženika bila je da tužitelju, u pisanom obliku izloži sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke, pružiti odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila procjenu odgovara li predloženi ugovor njegovim potrebama i financijskoj situaciji te pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koji bi mogli nastati za tužitelja. Tužitelj zaključuje kako propustom tuženika da postupa u skladu sa zakonskim obvezama, u trenutku sklapanja Ugovora nije raspolagao potrebnim informacijama za donošenje odluke te da je primjena valutne klauzule u CHF, u trenutku kad nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, pa je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR. Tužitelj tvrdi da je sklapanjem ugovora od strane tuženika u odnosu na početno ugovorene kamatne stope te povećanjem tečaja tuženik ostvario nepripadajući novčani iznos od 28.487,14 kn. Stoga tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnih pojedinih ugovornih obveza kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banke kao i u dijelu u kojem je za otplatu kredita ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF te traži isplatu iznosa od 28.487,14 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a nakon provedenog vještačenja podneskom od dana 2. listopada 2023. uskladio je tužbeni zahtjev na iznos od 2.635,82€/19.859,62 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je povukao tužbeni zahtjev koji se odnosi platež razlike koja je nastala po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.145,07€/8.627,52 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

9. Iz dokaznog postupka proizlazi da je dana 16. prosinca 2005. tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br.[broj kredita] na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 29.167,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, s tim da je ugovorena kamatna stopa u visini od 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena je kamatna stopa u visini od 5,5% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

10. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da su ugovorne odredbe kojim su ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne.

11. Tužitelj tvrdi, a tuženik ne dokazuje suprotno, da je u predmetnom Ugovoru, ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o čijoj visini se nije pregovaralo. Kao takva predstavljala je dio sadržaja standardnog tipskog ugovora, koji karakteriziraju unaprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja.

11.1. Tijekom trajanja ugovornog odnosa, u trenutku kad je nastupila promjena u visini ugovorene kamatne stope, ista je bila ostvarena jednostranom odlukom tuženika, bez jasno određenih uvjeta promjenjivosti referentne kamatne stope.

11.2. Takva ugovorna odredba je nepoštena, budući da nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, s obzirom da je činila sadržaj unaprijed pripremljenog, tipskog obrasca ugovora, čime je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelj u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi kreditiranje pristupio sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora, koji je pak, raspolažući stručnim znanjem, iskoristio neinformiranost i nestručnost tužitelja i u tipskom ugovoru sastavio odredbe koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja.

11.3. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 93/03 – dalje: ZZP/03), čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, pa je tako čl. 81. st. 2. i 3. bilo propisano da nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik kao banka je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 7. ugovora, koji je tužitelju predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.

12. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Rev-2211/2018 od 3. rujna 2019. kojom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj te je prethodnim i navedenom odlukom u tom postupku pravomoćno utvrđeno kako su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu, a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno jednostrano mijenjanje kamatne stope nepoštene I nedopuštene, a uslijed čega su ništetne.

13. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. neodređena i nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Time je položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu.

14. Isto vrijedi i za promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu i na promjenljivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati.

15. U čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO/05), određeno je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15.1. S obzirom da su odredbe čl. 2. i 7. Ugovora predmetnog ugovora bile protivne prisilnim propisima, iste su ostvarile obilježje ništetne odredbe, stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio njihovu ništetnost.

16. Nepoštenost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu proizlazi i iz kolektivnog postupka u kojem je ništetnost utvrđena odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. jer je takav način ugovaranja utvrđen nepoštenim odnosno time su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača budući je na štetu tužitelja tuženik povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

16.1. Vrhovni sud je povodom revizije banaka u predmetu broj Rev-2221/2018 povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač utvrdio da je valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, a navedenom odlukom potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2016 od 14. lipnja 2018.

17. U odnosu na prigovor zastare pravilno sud prvog stupnja ističe da je Vrhovni sud presudio da kolektivna tužba prekida zastaru te petogodišnji rok ponovno počinje teći od pravomoćne odluke u kolektivnom sporu.

Budući da je donesena odluka 14. lipnja 2018., rok za tužbe u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći od tog datuma, pa u vrijeme podnošenja tužbe opći zastarni rok od 5 godina nije istekao, pa je pravilno prigovor zastare ocijenjen neosnovanim s obzirom da je tužitelj podnio tužbu dana 9. rujna 2021.

18. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. ZOO/05 pravilno je tuženiku naloženo da tužitelju vratiti preplaćeni iznos zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pojedinog iznosa.

Naime, tuženik se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate. I o tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje kad je u presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., naveo kako su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, a na to ih nisu upozorile. Drugim riječima, i u ovom slučaju je banka bila nepoštena kod ugovaranja uglavka kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak.

19. Tuženik opravdano navodi da je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost odredaba ugovora o kreditu na apstraktnoj i općenitoj razini, međutim tuženik u ovom postupku nije dokazao ništa suprotno što bi dovelo o zaključka da utvrđenja iz kolektivnog spora nisu primjenjiva u ovom sporu.

20. U odnosu na žalbene navode tuženika treba dodati da tužitelj ima pravni interes utvrditi da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, neovisno o tome što u konačnici ne potražuje isplatu temeljem ništetne odredbe.

Odredbom članka 187. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (stavak 1.), a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (stavak 2.). Interes tužitelja očituje se u pravu na oduzimanje učinaka toj ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i pravni interes za takav deklaratorni zahtjev ne isključuje sama činjenica što, pored deklaratornog, nije postavljen i kondemnatorni zahtjev,.

Zbog toga, vezano uz navedeno sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 288. st. 2. ZPP-a.

21. Točan je žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja u obrazloženju presude navodio i čl. 8. Ugovora o kreditu. Međutim, riječ je o grešci u pisanju koja se može ispraviti po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka. S druge strane, izreka presude je pravilna i u njoj su pravilno naznačeni čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu.

22. Žalbeni navodi da tužitelj nije dokazao status potrošača i da sud o tome nije dao razloge neosnovani sud jer je sud prvog stupnja naveo da iz obavijesti Porezne uprave područnog ureda [adresa] proizlazi da ista ne raspolaže podacima da bi se kupljeno vozilo marke Renault, tip Megan reg. oznaka [registarska oznaka] vlasništvo tužitelja vodilo u poslovnim knjigama pa je sud prvog stupnja zaključio da je očito kupljen za osobne potrebe.

S druge strane tuženik nije dokazao suprotno, dok se u Ugovoru o kreditu navodi da je svrha kredita kupnja vozila marke Renault.

23. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja utemeljio odluku o troškovima postupka na čl. 154. st. 2. ZPP-a.

23.1. Tužitelj nije djelomično uspio u parnici već u cijelosti jer je mjerodavan konačni tužbeni zahtjev, nakon što je dio povučen. Zbog toga tužitelju pripada pravo na naknadu ukupnog troška postupka u iznosu od 2.549,20 eura, a ne u omjeru od 39,4%.

23.2. Zbog navedenoga je tužitelju priznata i razlika između 2.549,20 eura i 1.004, 38 eura sa zateznim kamatama od donošenja ove presude.

24. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda pretežnim dijelom potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, primjenom čl. 373. ZPP-a je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi i daljnje troškove postupka.

25. Kako tuženik sa žalbom nije uspio, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 3. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević