Poslovni broj: Usž-2290/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić Babić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Blaženke Drdić kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja UM iz [adresa], protiv tuženika Hrvatskog sabora, zastupnika ČM, [adresa], radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2698/2024-2 od 25. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2025.
r i j e š i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2698/2024-2 od 25. ožujka 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Upravnog suda u Splitu tužba tužitelja odbačena je kao nedopuštena na temelju članka 46. stavka 1. točke 7. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS).
2. Tužitelj je protiv navedenog rješenja suda podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka. Smatra da mu je sud proizvoljnom primjenom prava povrijedio pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, te tumačenje članka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“. broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) glede upravne stvari smatra proizvoljnim. Navodi da se ne može primijeniti članak 46. stavak 1. točka 7. ZUS-a jer općim pravilima ZUP-a nije određeno što nije upravna stvar, odnosno što nije upravni postupak. Ističe da je Hrvatski sabor javnopravno tijelo Republike Hrvatske i kao predstavničko tijelo primjenjuje ZUP u radu sa strankama koje mu se obrate temeljem članka 46. Ustava Republike Hrvatske. Navodi da su suci ovoga Suda donošenjem rješenja, poslovni broj: Usž-4694/20-2 od 8. siječnja 2021. počinili kazneno djelo opisano u članku 279. stavku 1. Kaznenog zakona na način što su u tom rješenju unijeli lažan podatak da se prinudni upravitelj ne imenuje u upravnom postupku s obzirom da se radi o pitanju iz samoupravnog djelokruga jedinice lokalne samouprave koje je uređeno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96. – dalje: ZV). Ističe da su člankom 385. stavkom 1. ZV-a poslovi državne uprave preneseni na jedinice lokalne samouprave, te da je taj članak izvršne pravne prirode koji čelnik izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave primjenjuje neposredno temeljem članka 2. stavka 1. ZUP-a i članka 48. stavka 1. točke 7. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj: 90/92. do 105/00.) donošenjem pojedinačnog upravnog akta kojim odlučuje o pravu prinudnog upravitelja i obvezama prinuđene nekretnine, a protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor pred mjesno nadležnim sudom. Smatra da je pobijano rješenje donio radnik suda koji je u sukobu interesa u konkretnoj materiji jer bi se autentičnim tumačenjem članka 385. stavka 1. ZV-a dokazale nezakonite radnje istog, te je na taj način prekršen članak 15. stavak 1. točka 5. ZUS-a. Predlaže da ovaj Sud pobijano rješenje poništi.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući pobijano rješenje sukladno članku 134. stavku 1. u svezi članka 128. stavka 4. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje žalbom pobija niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
5. Prvostupanjski je sud utemeljeno odbacio tužbu kao nedopuštenu, jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje upravnog spora, te je svoju odluku potpuno i jasno obrazložio, pozivajući se na mjerodavne odredbe ZUS-a i ZUP-a.
6. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj Hrvatskom saboru, i to zastupniku ČM 30. rujna 2024. podnio zahtjev za tumačenje primjene članka 385. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a 21. listopada 2024. je podnio prigovor radi neizdavanja obavijesti u propisanom roku u odnosu na podneseni zahtjev, pozivajući se na članak 155. stavak 4. ZUP-a. Iz tužbe podnesene Upravnom sudu u Splitu 12. studenog 2024. razvidno je da je tužitelj istu podnio radi propuštanja tuženika da donese odluku u propisanom roku, navodeći da tuženik nije riješio prigovor u roku iz članka 122. stavka 3. ZUP-a. U tužbi je zahtijevao da sud utvrdi prethodno pitanje, prekine spor i postupi po prijedlogu upravne inspekcije od 29. listopada 2019., koji je Upravni sud u Splitu zaprimio kao zainteresirana strana u sporu pod poslovnim brojem: UsIgr-6/2019, na način da Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije u suradnji s ostalim dionicima, uključujući i njega, da pravne odgovore koji su traženi u zahtjevu od 30. rujna 2024. Također je zahtijevao da mu sud dostavi dokaze da je Republika Hrvatska ispunila međunarodnim ugovorom preuzete obveze utvrđene u točkama 1., 2., 3., 5., 6. i 9. Priloga VII ("Službeni list Europske unije" L 300/89 od 9. studenog 2013.), kao i u utvrđivanje protuustavnog djelovanja tuženika.
7. I prema ocjeni ovoga Suda, davanje pravnog mišljenja, odnosno tumačenja primjene odredaba nekog zakona ne predstavlja upravnu stvar u smislu članka 2. ZUP- a, budući da se prema toj odredbi upravnom stvari smatra svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje.
8. Imajući u vidu i odredbu članka 3. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano što može biti predmet upravnog spora, prvostupanjski je sud pravilno odbacio tužbu na temelju članka 46. stavka 1. točke 7. ZUS-a, budući da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.
9. Odredbom članka 155. stavka 1. ZUP-a propisano je da je javnopravno tijelo dužno obavijestiti zainteresiranu osobu na njezin zahtjev o uvjetima, načinu i postupku ostvarivanja ili zaštite njezinog prava ili pravnog interesa u određenoj upravnoj stvari. Prema stavku 4. istog članka ZUP-a, ako javnopravno tijelo u propisanom roku ne izda obavijest, zainteresirana osoba u roku od osam dana ima pravo izjaviti prigovor. Sukladno članku 122. stavku 3. ZUP-a, na koji se tužitelj u tužbi poziva, o prigovoru odlučuje čelnik tijela u roku od 8 dana od dana izjavljivanja prigovora.
10. Kako iz citirane odredbe članka 155. ZUP-a jasno i nesumnjivo proizlazi obveza javnopravnog tijela za davanje obavijesti samo vezano uz postupke ostvarivanja i uvjete ostvarivanja prava zainteresiranih osoba u određenoj upravnoj stvari, što ne uključuje davanje pravnih mišljenja i tumačenja određenih propisa, odnosno odredaba nekog zakona, ne radi se o postupanju koje može biti predmet ocjene u upravnom sporu.
11. S obzirom na sve izneseno, tužitelj nije mogao niti pokrenuti upravni spor zbog šutnje uprave u konkretnom slučaju zbog nedonošenja odluke o njegovom prigovoru podnesenom zbog toga što mu u konkretnom slučaju državno tijelo, odnosno zastupnik u Hrvatskom saboru nije izdao obavijest u roku od 15 dana od podnošenja zahtjeva u pisanom obliku sukladno članku 155. stavku 2. ZUP-a.
12. Slijedom iznesenog, te imajući u vidu da zastupnik u Hrvatskom saboru nije javnopravno tijelo u smislu članka 1. ZUP-a, odnosno članka 2. stavka 2. ZUS-a, te da se ne radi ni o kakvom postupanju u smislu ZUP-a niti je riječ o pojedinačnoj odluci javnopravnog tijela kojom se odlučuje o nekim pravima, obvezama ili pravnim interesima tužitelja na području upravnog prava, odnosno odluci koja može biti predmet ocjene u upravnom sporu, ne radi se o situaciji u kojoj bi tužitelju bila osigurana upravnosudska zaštita u slučaju šutnje uprave.
13. Stoga navodi žalbe nisu osnovani, niti su od utjecaja na donošenje drukčije odluke njegovi navodi kojima osporava zakonitost ranijih pravomoćnih odluka ovoga Suda, te je na temelju članka 135. stavka 1. u svezi članka 128. stavka 4. ZUS-a riješeno kao u izreci.
U Zagrebu 3. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Snježana Horvat-Paliska
