REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-29/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske ceste d.o.o., OIB 55545787885, Zagreb, Vončinina 3, protiv tuženika Županijska uprava za ceste Virovitičko- podravske županije, OIB 84217126856, Virovitica, M. Gupca 53, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić i Hrvoje Mladinić u Bjelovaru, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 5795/2019-2 od 28. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-96/2017-27 od 6. lipnja 2019., u sjednici održanoj 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tužitelja.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika isplatu iznosa od 224.510,81 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. travnja 2015. do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka uvećane za zakonske zatezne kamate koje teku od 6. lipnja 2019. do isplate po stopi za ostale odnose (točka 1. izreke), naložio je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 27.547,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. lipnja 2019. (točka 2. izreke), te je odbio tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka 3. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama 1. i 2. izreke, te je u točki II. izreke odbijen, kao neosnovan, tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kn / 414,76 EUR.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-174/2023-2 od 26. srpnja 2023., tužitelju je dopuštena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5795/2019-2 od 28. rujna 2022., budući da je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a praksa VTSRH nije jedinstvena, u odnosu na pravno pitanje:

Može li se ugovorna strana – stručnjak iz područja gradnje – izuzeti od poznavanja propisa koji se odnose na djelatnost za koju je registrirana i koja je predmet ugovornog odnosa te prenijeti na drugu ugovornu stranu obvezu obavještavanja o ugovornim i zakonskim obvezama iz djelatnosti za koju je ta ugovorna strana registrirana i koja je predmet međusobnog ugovornog odnosa?

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), predlažući da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu odluku na način da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da pobijanu odluku ukine i vrati predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

5. U odgovoru na reviziju tuženik se istoj protivi, predlaže je temeljem čl. 391. ZPP-a odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora u iznosu od 1.422,22 EUR.

6. Revizija nije osnovana.

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena, pa ostale navode revidenta i postavljena pitanja ovaj sud nije ni razmatrao.

8. Predmet spora pred nižestupanjskim sudovima je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 224.510,81 kn, koji se odnosi na troškove nadzora.

9. Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda:

- tužitelj je Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 20. rujna 2012. određen kao investitor u postupku realizacije investicijskog ciklusa cestogradnje na projektima županijskih i lokalnih cesta u Republici Hrvatskoj. Tužitelj i tuženik su 5. listopada 2012. sklopili Sporazum o realizaciji projekta izgradnje/investicijskog ulaganja/rekonstrukcije na županijskim i lokalnim cestama Virovitičko-podravske županije (dalje: Sporazum od 5. listopada 2012.), u kojem je ukupan iznos troškova namijenjen za tu svrhu predviđen na 20.800.000,00 kn.

- Tužitelj je, u svrhu realizacije odluke Vlade i Sporazuma, 15. listopada 2012. sklopio sa društvom Ceste d.d. Ugovor o javnoj nabavi za izvođenje radova sukladno priloženom troškovniku, izrađenom po tuženiku, a maksimalna ugovorena cijena radova je iznosila 20.789.252,50 kn, bez PDV-a, odnosno 25.986.565,63 kn s PDV- om. Izvedena je vrijednost radova u iznosu od 20.658.227,62 kn bez PDV-a.

- Tužitelj je obavio isplate na račun društva Ceste d.d., Gravia d.o.o. i Cesting d.o.o., koji su bili članovi zajednice ponuditelja.

- Tužitelj je 22. listopada 2012. s Institutom IGH d.d. Zagreb sklopio Ugovor radi obavljanja usluga kontrolnih ispitivanja materijala i radova te tehnološkog nadzora nad izvanrednim održavanjem županijskih i lokalnih cesta, na području Vukovarsko- srijemske, Brodsko-posavske, Osječko-baranjske, Požeško-slavonske i Virovitičko- podravske županije.

- Geoservis d.o.o. Bjelovar je tužitelju ispostavio račun br. 216/13 od 27. lipnja 2013., na iznos od 78.000,00 kn, za geodetski nadzor nad izvanrednim održavanjem županijskih i lokalnih cesta na području Virovitičko-podravske županije, Vukovarsko- srijemska, Brodsko-Posavska, Osječko-baranjska, Požeško-slavonska i Virovitičko- podravska, koji su predmet Ugovora o izvođenju radova sklopljenog između naručitelja i izvršitelja radova,

- dok je IGH d.d. tužitelju ispostavio račun broj 16-01047-12-P1 od 31. listopada 2012. na iznos od 145.401,25 kn za izvršene usluge nadzora.

10.1. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev iz razloga što je prema odredbi čl. 7. st. 3. Sporazuma od 5. listopada 2012. tužitelj bio dužan snositi troškove kontrolnog ispitivanja, tehnološkog i geodetskog nadzora. Pojasnio je da je tuženik na temelju ovlaštenja tužitelja od 28. kolovoza 2012., proveo postupak javne nabave na temelju kojeg je tužitelj sklopio (s izvođačem Ceste d.d. Bjelovar), Ugovor o javnoj nabavi, a potom 22. listopada 2012. i Ugovor o pružanju usluga kontrolnih ispitivanja materijala i radova i tehnološki nadzor s Institutom IGH d.d., o čemu je dopisom od 29. kolovoza 2012. (list 204. spisa) obavijestio tuženika. U tom dopisu tužitelj je naveo da će imenovati nadzor, te da će to biti tužiteljev trošak, pa je na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključio da obveza plaćanja navedenih troškova za tuženika nije nastala na temelju ugovornog odnosa sa tužiteljem niti na temelju poslovodstva bez naloga. Ocjenom provedenih dokaza utvrdio je da tužitelj, kao investitor, prilikom ugovaranja radova za realizaciju predmetnog projekta izgradnje/investicijskog ulaganja/rekonstrukcije na županijskim i lokalnim cestama na području Virovitičko-podravske županije, nije vodio računa o tome da planirani iznos od 2.800.000,00 kn obuhvati i troškove nadzora i ispitivanja koje je naknadno ugovorio, pa smatra da neosnovano traži plaćanje tih troškova od tuženika, jer ukoliko je tužitelj smatrao da će trebati obaviti dodatna kontrolna ispitivanja materijala i radova, te izvršiti geodetski nadzor, utoliko je o tome bio dužan obavijestiti tuženika, kako bi se taj trošak „ukalkulirao“ u planirani limit od 20.800.000,00 kn, a kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj tako postupio nego je dopisom od 29. kolovoza 2012. (list 200) obavijestio tuženika da će tužitelj imenovati nadzor, te da će to biti trošak tužitelja, trošak tog nadzora neosnovano potražuje od tuženika.

10.2. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrđuje: da iz Sporazuma ne proizlazi da je u ukupnom iznosu ulaganja od 2.800.000,00 kn trebao biti obuhvaćen i trošak nadzora; da iz sklopljenog ugovora za poslove nadzora, kojeg je zaključio tužitelj s Institutom IGH d.d., ne proizlazi da je bio zaključen za račun tuženika (niti je tuženik bilo kakvim pravnim poslom preuzeo obvezu da tužitelju nadoknadi troškove nadzora) i da sporni nadzor ne predstavlja neodgodivi i nužan posao za korištenje odnosno za puštanje u promet cesta kojima upravlja tuženik, zbog čega se ne može podvesti niti pod institut poslovodstva bez naloga (a ni po čemu niti pod institut stjecanja bez osnove), smatra da ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik bio dužan snositi sporne troškove i tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

11.1. Drugostupanjski sud je potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu nakon što je ocijenio sadržaj odredbe čl. 1. Sporazuma od 5. listopada 2012., kojom je propisano da je sklopljen u svrhu provedbe dodatnog investicijskog ciklusa u cestogradnji, a razlog sklapanja toga Sporazuma je, između ostalog, i kontrola namjenskog trošenja osiguranih financijskih sredstava za investicijska ulaganja na županijskim i lokalnim cestama (čl. 1. st. 3.), te sadržaj odredbe čl. 2. st. 1., prema kojoj je predmet Sporazuma financiranje i realizacija projekata koji su navedeni u privitku 1 toga Sporazuma te uređenje međusobnih odnosa stranaka toga sporazuma, pri čemu sastavni dio Sporazuma čini Popis projekata za financiranje u investicijskom ciklusu 2012. godine Županijske uprave za ceste Virovitičko-podravske županije (list 47. spisa), sadržaj odredbe čl. 3. st. 2. Sporazuma, kojom je određeno da se, ukoliko bi vrijednost najpovoljnije ponude u postupku nabave premašila vrijednost koja je za taj projekt određena Odlukom tužitelja, tuženik, u slučaju sklapanja ugovora o istoj ponudi, obvezuje snositi financiranje razlike između planirane vrijednosti i cijene na koju je sklopljen ugovor s izvođačem, te st. 4. istog članka, kojim je propisano da ukoliko bi vrijednost realizacije predmetnog projekta premašila vrijednost na koju je sklopljen ugovor s izvođačem iz razloga za koji je odgovoran ovdje tuženik (nedostataka u projektnoj dokumentaciji ili drugih razloga koji se tiču pripreme za realizaciji predmetnog projekta), tuženik se obvezuje snositi financiranje tako utvrđene razlike.

11.2. Cijeneći da je tuženik temeljem ovlaštenja tužitelja od 28. kolovoza 2012. (list 198. spisa), proveo postupak javne nabave u odnosu na radove interventnog održavanja cesta prema projektu, a da je tužitelj je 15. listopada 2012. sklopio s izvođačem Ceste d.d. Bjelovar, Ugovor o javnoj nabavi, kojim je u čl. 15. st. 3. navedenog Ugovora propisano da će naručitelj (ovdje tužitelj) na svoj trošak provoditi sva kontrolna ispitivanja, te cijeneći da je tužitelj, nakon što je sklopio Ugovor s izvođačem Ceste d.d. dopisom od 29. kolovoza 2012., obavijestio tuženika da će sukladno Zakonu o prostornom uređenju i gradnji imenovati nadzor, a da će taj trošak snositi tužitelj, nakon čega je (tužitelj) 23. listopada 2012. sklopio Ugovor o pružanju usluga kontrolnih ispitivanja materijala i radova i tehnološki nadzor s Institut IGH d.d., te naručio obavljanje geodetskog nadzora i snimke izvedenog stanja, kome se u čl. 2. st. 1. tog ugovora tužitelj kao naručitelj obvezao da će naknadu za izvršene usluge isplatiti društvu Institut IGH d.d., drugostupanjski sud ocjenjuje pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik bio dužan snositi troškove nadzora. To stoga što iz isprava u spisu ne proizlazi da bi do prekoračenje gornje granice određene predmetnim Sporazumom, koje prekoračenje se odnosi na troškove nadzora, došlo zbog nedostataka u projektnoj dokumentaciji ili drugih razloga koji se tiču pripreme za realizaciji predmetnog projekta da bi ih sukladno čl. 3. st. 4. predmetnog sporazuma trebao snositi tuženik.

11.3. Prema tome, drugostupanjski sud kao odlučnu činjenicu smatra okolnost da je tužitelj dopisom od 29. kolovoza 2012. obavijestio tuženika da će sukladno Zakonu o prostornom uređenju i gradnji imenovati nadzor, te da će taj trošak snositi tužitelj. Stoga je ocijenio neodlučnim tužiteljeve žalbene navode da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio odredbe predmetnog Sporazuma. Nije prihvatio ni tvrdnje tužitelja da je on bio samo investitor na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske, da na temelju Zakona o cestama nema nikakve ovlasti upravljati županijskim i lokalnim prometnicama i da sve koristi iz predmetnog Sporazuma ima tuženik, da se tužitelj Sporazumom obvezao uložiti maksimalan iznos od 20.800,000 kn, a da je iznos preko navedenog iznosa, a koji je predmet ovog parničnog postupka, tužitelj uložio u tuženikovu korist i da su troškovi nadzora bili nužni za realizaciju predmetnog projekta čiji nositelj je bio tuženik. To je obrazložio na način da neovisno o tome jesu li poslovi nadzora, koje je ugovorio tužitelj, nužni za puštanje u promet dionica, kojima upravlja tuženik, na kojima su se izvodili predmetni radovi, i da nisu trpjeli odgađanje, tužitelj nije dokazao da je tuženik preuzeo obvezu da će troškove nadzora nadoknaditi, već je iz provedenog postupka utvrđeno da je tužitelj čl. 15. Ugovora o javnoj nabavi od 15. listopada 2010. preuzeo obvezu obaviti ih o svom trošku, o čemu je dopisom od 29. kolovoza 2012. obavijestio tuženika.

12.1. Obrazlažući postavljeno pitanje tužitelj u reviziji navodi da nije sporno da je on bio obvezan snositi sve troškove predmetnog projekta, pa tako i troškove poslova nadzora nad izvođenjem radova, da je nesporno utvrđeno da je navedena činjenica bila poznata tužitelju i tuženiku, kao i činjenica gornje granice cjelokupne investicije, a koju je odredio tuženik, sukladno svojim potrebama, kao zakonski upravitelj županijske ceste.

12.2. Međutim, tužitelj smatra da je tuženik kao stručnjak morao znati da su poslovi nadzora propisani tada važećom odredbom čl. 184. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, kao što su bili određeni i u čl. 7. Sporazuma od listopada 2012. Tužitelj smatra da znanje tuženika o nužnosti predmetnih troškova nadzora upravo pretpostavlja odgovornost tuženika za prekoračenje gornje granice predmetne investicije. Sporazumnim stranama nije bila nepoznata gornja granica predmetne investicije, čak štoviše, tuženik je bio strana koja ju je odredila sukladno potrebama županijskih cesta kojima upravlja. Usprkos navedenome, tuženik je, prema tvrdnji tužitelja, zanemario obvezu zabrane prekoračenja gornje granice investicije, koju je sam odredio, te da iako je tužitelj imao obvezu snositi sve troškove predmetnog projekta, tuženik je zanemario činjenicu da su ti troškovi ograničeni, odnosno preciznije, da ograničenje uključuje i troškove nadzora. Pogrešnim stoga smatra shvaćanje nižestupanjskih sudova da je samo tužitelj odgovoran za prekoračenje gornje granice cjelokupne investicije, budući da to ne proizlazi iz činjenica kao ni odredbi ugovora ili propisa.

13. Tuženik je u odgovoru na reviziju istaknuo da je to sve to bilo poznato i tužitelju, a tužitelj nije ništa manji „stručnjak“ od tuženika jer je i on registriran za djelatnost poslova građenja i rekonstrukcija državnih cesta, a kako to proizlazi iz izvatka iz sudskog registra za tužitelja. Stoga po tuženiku nikako ne može stajati tvrdnja tužitelja da je tuženik zanemario obvezu zabrane prekoračenja gornje granice investicije jer ju on nije prekoračio, već je sporne radove naručio sam tužitelj i to nepotrebno, a što je kao stručnjak, ako se stručnjaka procjenjuje prema upisu djelatnosti u sudski registra, morao znati.

14. Ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe čl. 391. st. 3. ZPP-a ovaj sud se ograničio samo na pitanje zbog kojeg je dopuštena. U tom smislu je, da bi se odgovorilo na postavljeno pitanje, nužno poći od osnovnih načela obveznog prava jer se u biti naznačenim pitanjem problematizira mogućnost jedne ugovorne strane, koja je ujedno i stručnjak iz područja gradnje, da se izuzme od poznavanja propisa koji se odnose na djelatnost za koju je registrirana i koja je predmet ugovornog odnosa, te mogućnost prijenosa obveze obavještavanja o ugovornim i zakonskim obvezama iz djelatnosti za koju je ta ugovorna strana registrirana na drugu ugovornu stranu i koja je predmet međusobnog ugovornog odnosa.

15. Prema odredbi čl. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Člankom 3. tog zakona određeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su, dok je čl. 4. tog Zakona određeno da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a u čl. 5. je određeno da su sudionici obveznih odnosa dužni surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima. Člankom 6. tog Zakona zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 10. st. 1. propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina). Stavkom drugim te odredbe propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), dok je prema stavku trećem te odredbe propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika.

16. Prema odredbi čl. 178. st. 3. Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“, broj 76/07, 38/09, 55/11, 90/11 i 50/12 - dalje: ZPUG), investitor je dužan osigurati stručni nadzor građenja građevine ako tim Zakonom nije drukčije određeno, a prema stavku 4. te odredbe, investitor je dužan povjeriti projektantu glavnog projekta projektantski nadzor građenja građevine, ako je takav nadzor predviđen glavnim projektom. Odredbom čl. 184. ZPUG-i, na koju se poziva revident, određeno je da je nadzorni inženjer fizička osoba koja prema posebnom zakonu ima pravo uporabe strukovnog naziva ovlašteni arhitekt ili ovlašteni inženjer i provodi u ime investitora stručni nadzor građenja ako za to ispunjava uvjete građenja prema posebnom zakonu i propisima donesenim na temelju tog zakona, te da nadzorni inženjer ne može biti zaposlenik osobe koja je izvođač na istoj građevini.

17. Iz citiranih odredbi ZPUG-i nedvojbeno proizlazi da je investitor dužan osigurati stručni nadzor građenja građevine, osim ako tim Zakonom nije drukčije određeno i da je on dužan povjeriti projektantu glavnog projekta projektantski nadzor građenja građevine, ako je takav nadzor predviđen glavnim projektom, te da ovlašteni arhitekt ili ovlašteni inženjer u ime investitora provodi stručni nadzor građenja.

18. Prema tome, citiranim zakonom, niti nekim drugim propisom nije predviđena mogućnost jedne ugovorne strane, koja je ujedno i stručnjak iz područja gradnje, pa tako ni tužitelja ni tuženika, da se izuzme od poznavanja propisa koji se odnose na djelatnost za koju je registrirana i koja je predmet ugovornog odnosa, niti je predviđena mogućnost prijenosa obveze obavještavanja o ugovornim i zakonskim obvezama iz djelatnosti za koju je ta ugovorna strana registrirana na drugu ugovornu stranu i koja je predmet međusobnog ugovornog odnosa.

19. S obzirom na naprijed citirana osnovna načela obveznog prava, (prema kojima sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, da su ravnopravni i dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, da su dužni surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima, da im je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato, da su dužni u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina), da su dužni u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), te da su u obveznom odnosu dužni u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika), nesumnjivo proizlazi da se ni jedan sudionik u pravnom prometu, pogotovo ako se radi o profesionalcima, kao što se nesumnjivo u ovom slučaju ni tužitelj ni tuženik, ne mogu izuzeti od poznavanja propisa koji se odnose na djelatnost za koju su registrirani, niti mogu svoje zakonske obveze, prenijeti na drugu ugovornu stranu. Pri tome, po načelu "ignorantia iuris non nocet" (nepoznavanje zakona ne ispričava), koje je vrijedilo još u rimskom pravu, iz kojeg je to načelo preneseno i u naš pravni sustav, ni tužitelj ne može svoje postupanje u ovom slučaju pravdati nepoznavanjem svojih zakonskih obveza, te stoga niti prouzročeni trošak ne može osnovani prebacivati na tuženika pozivajući se na to da ga on nije obavijestio o nekoj zakonskoj obvezi. Time je ujedno i odgovoreno na u reviziji naznačeno pravno pitanje.

20. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su utvrdili da je ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik bio dužan snositi troškove predmetnog nadzora iz razloga što iz isprava u spisu ne proizlazi da bi do prekoračenje gornje granice određene predmetnim Sporazumom, (koje prekoračenje se odnosi na troškove nadzora), došlo zbog nedostataka u projektnoj dokumentaciji ili drugih razloga koji se tiču pripreme za realizaciji predmetnog projekta, kako bi ih sukladno čl. 3. st. 4. predmetnog Sporazuma trebao snositi tuženik, pogotovo to ne kada je tužitelj dopisom od 29. kolovoza 2012. obavijestio tuženika da će sukladno Zakonu o prostornom uređenju i gradnji imenovati nadzor i da će taj trošak snositi tužitelj. Kako tužitelj nije dokazao da je tuženik preuzeo obvezu da će troškove predmetnog nadzora nadoknaditi tužitelju, već je iz provedenog postupka utvrđeno da je tužitelj u čl. 15. Ugovora o javnoj nabavi od 15. listopada 2010. preuzeo obvezu obaviti nadzor o svom trošku, o čemu je dopisom od 29. kolovoza 2012. obavijestio tuženika, i po ovom sudu tuženik nije u obvezi tužitelju nadoknaditi navedene troškove.

21. Pozivanje tužitelja u reviziji na odredbu čl. 178. i čl. 184. ZPUG-i je neosnovano jer je u ovom postupku bitno jedino pitanje mogućnosti prenošenje obveza na drugu ugovornu stranu, ako obveze proizlaze iz nekih propisa, no kako ne postoji propis iz kojeg bi proizlazila obveza na provođenje geodetskog nadzora i kontrole kvalitete radova na postojećim prometnicama koje se moderniziraju ili koje se popravljaju, a na postojanje takvog propisa ne ukazuje niti tužitelj, ne može se niti raditi o slučaju koji bi opravdavao tužiteljevo postavljeno pravno pitanje.

22. Kako je već navedeno, nitko, pa ni tužitelj, nije izuzet od poznavanja propisa, a tužitelj polazi od premise da je tuženik stručnjak iz područja gradnje pri čemu zaboravlja da pitanje odgovornosti stručnjaka nije bilo predmet rasprave pred nižestupanjskim sudovima zbog čega se sada, u ovom postupku, o tome ne može raspravljati. Osim toga, pitanje stručnosti nije ni odlučno kada su nižestupanjski sudovi utvrdili da između ugovornih stranaka nije bilo ugovoreno podmirivanje troškova koji nisu bili ugovoreni, konkretno troškova koje je svojom voljom i svojom odlukom proizveo sam tužitelj, a koji nisu bili nužni niti potrebni. Nadzor koji je bio nužan i potreban je, kako osnovano navodi tuženik, bio ugovoren Ugovorom o javnoj nabavi, predviđen u troškovniku i u Sporazumu i u konačnici plaćen. Međutim, tužitelj u ovoj parnici traži troškove koji nisu bili ugovoreni pa se ne radi o troškovima koji bi morali pasti na tuženika po bilo kojoj osnovi. Njih je tužitelj naknadno ugovorio sa trećim osobama, dok je tuženik unutar granica dogovorene investicije i Sporazuma sa tužiteljem izveo radove. Osim toga, sukladno Zakonu o gradnji, kontrolno ispitivanje nije po zakonu obvezno, pa isto nije niti bilo predviđeno projektom. Kod građenja koje se izvodi sukladno Pravilniku o jednostavnim građevinama nije propisana nužnost nadzornog inženjera. U ovom slučaju je tužitelj, kao investitor, koristio svoje pravo da nadzire radove preko svoga nadzornog inženjera, o čemu je obavijestio tuženika, i pri tome tuženika izvijestio da će taj nadzor biti na trošak tužitelja, te bi u navedenim okolnostima više nego nerazumno bilo tražiti od tuženika (kao profesionalca) da ga (tužitelja), kao istog profesionalca na to upozori i da mu nadoknadi navedene troškove. Sudska praksa na koju se poziva tužitelj ne odnosi se na konkretno pitanje niti se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

23. Kako razlozi revizije ne utječu na donošenje drugačije odluke na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odbijena je revizija tužitelja kao neosnovana.

24. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer je navedena radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a pa je riješeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 3. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić