Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-620/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E NJ E
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. KZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. ŽZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. ĐZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], svi kao nasljednici ČZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], te svi zastupani po punomoćnicima Idi Bačić i Petru Bačiću, odvjetnicima u Splitu, protiv tuženika: 1. Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, 2. RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Doris Košta, odvjetnici u Splitu, radi razvrgnuća suvlasničke zajednice i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika ad.2. protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-440/2018-45 od 12. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja, te se djelomično odbija žalba tuženika ad.2. RZ i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-440/2018-45 od 12. srpnja 2021. pod točkama I, V i VII izreke.
i
r i j e š i o j e
I Djelomično se prihvaća žalba tuženika ad.2. RZ i ukida presuda Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-440/2018-45 od 12. srpnja 2021., pod točkama III, VI i VIII izreke u cijelosti, te pod točkom IV izreke u dijelu kojim je utvrđeno da RZ ima založno pravo na poslovnom prostoru koji se nalazi u Splitu, u prizemlju zgrade, sa jugozapadne strane, anagrafske oznake Iza Lože 5 i 11, kao posebnom dijelu zgrade sagrađene na čest zgr. 2248, upisanom u Z. U. [broj ZK uloška], u podulošku pod red. br. 9, K. O. [katastarska općina] do isplate iznosa iz točke III izreke presude.
II Odbacuje se kao nedopuštena žalba tuženika ad.2. RZ u odnosu na točku II izreke kojom je tužitelju naloženo isplatiti 502.336,67 Kn tuženici ad.1. Republici Hrvatskoj za njen suvlasnički udio; u odnosu na točku IV u dijelu kojim je određeno da tuženica ad.1. ima založno pravo na poslovnom prostoru koji se nalazi u Splitu, u prizemlju zgrade, sa jugozapadne strane, anagrafske oznake Iza Lože 5 i 11, kao posebnom dijelu zgrade sagrađene na čest zgr. 2248, upisanom u Z. U. [broj ZK uloška], u podulošku pod red. br. 9, K. O. [katastarska općina], u odnosu na točku V u dijelu kojim je tužitelj ovlašten ishoditi upis prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora uz brisanje tog prava s imena ove tuženice, te u odnosu na točku VII.
III O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
''I Razvrgava se suvlasnička zajednica između tužitelja ČZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), tužene ad 1) Republike Hrvatske (OIB: 52634238587) i tuženika ad 2) RZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) na poslovnom prostoru koji se nalazi u Splitu, u prizemlju zgrade, sa jugozapadne strane, anagrafske oznake Iza Lože 5 i 11, kao posebnom dijelu zgrade sagrađene na čest zgr. 2248, upisanom u Z. U. [broj ZK uloška], u podulošku pod red. br. 9, K. O. [katastarska općina] i to isplatom, a na način da suvlasnički dio tužene ad 1) Republike Hrvatske od 1792/6048 dijela i suvlasnički dio tuženika ad 2) RZ od 112/6048 dijela pripadaju tužitelju ČZ, u cijelosti.
II Nalaže se tužitelju ČZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) da u roku od 30 dana isplati tuženoj ad 1) Republici Hrvatskoj (OIB: 52634238587) na ime naknade za njezin suvlasnički dio od 1792/6048 nekretnine iz toč. I izreke ove presude iznos od 502.334,67 kn.
III Nalaže se tužitelju ČZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) da u roku od 30 dana isplati tuženiku ad 2) RZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) na ime naknade za njegov suvlasnički dio od 112/6048 nekretnine iz toč. I izreke ove presude iznos od 31.414,98 kn.
IV Tuženici ad 1) Republika Hrvatska i ad 2) RZ imaju založno pravo na nekretnini iz toč. I izreke ove presude do isplate iznosa navedenih u toč. II i III izreke. V Ovlašćuje se tužitelj ČZ (OIB [osobni identifikacijski broj]) da na temelju ove presude može zatražiti i postići uknjižbu prava suvlasništva na nekretnini iz toč. I izreke ove presude na svoje ime i za 1792/6048 dijela uz istodobno brisanje toga prava sa imena tužene ad 1) Republike Hrvatske te uknjižbu prava suvlasništva na svoje i za 112/6048 dijela uz istodobno brisanje toga prava sa imena tuženika ad 2) RZ.
[adresa]) RZ (OIB [osobni identifikacijski broj]) da u roku od 30 dana po primitku iznosa od toč. Ill izreke ove presude poslovni prostor iz toč. I izreke preda u suposjed tužitelju ČZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]).
VII Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj od tuženika pod 2) zahtijevao da isprazni poslovni prostor iz toč. I izreke te ga preko dosuđene predaje u suposjed preda u isključivi posjed tužitelju ČZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]). VIII Nalaže se tuženiku pod 2) u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.640,50 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 12.srpnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.''
2. Presudu u dijelu pod točkom VII pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353 st. 1 t. 3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP). Predlaže prihvatiti žalbu, preinačiti presudu u tom dijelu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva prema tuženiku ad.2. RZ radi ispražnjena i predaje poslovnog prostora slobodnog od osoba i stvari tužitelju uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Tuženik ad.2. RZ presudu pobija u cijelosti iz svih zakonskih razloga predviđenih odredbama čl. 353 st. 1 ZPP, predlažući ukinuti ju i vratiti na ponovni postupak.
4. Tužitelj odgovorom na žalbu osporava navode tuženika ad.2., dok na žalbu tužitelja nije odgovoreno.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen protiv tuženika ad.1. Republike Hrvatske i ad.2. RZ radi razvrgnuća suvlasničke zajednice poslovnog prostora, isplatom i radi upisa prava vlasništva cijele nekretnine na njegovo ime uz brisanje tog prava s imena tuženika ad.1. i 2.; te zahtjev da mu tuženik ad.2. RZ preda u posjed predmetni poslovni prostor.
6. U žalbenom postupku sporno je: treba li tužitelj dokazati kako ima osobito ozbiljan razlog za razvrgnuće suvlasništva obzirom da nije suvlasnik 9/10 predmetnog poslovnog prostora; je li tužitelj, obzirom da kuća u kojoj se nalazi poslovni prostor ima svojstvo kulturnog dobra, kako smatra tuženik ad.2., bio u obvezi ponuditi suvlasničke udjele tuženika ad.1. i 2. na prodaju Gradu Splitu, Županiji Splitsko-dalmatinskoj odnosno Republici Hrvatskoj (tim redoslijedom); sporna je procijenjena vrijednost poslovnog prostora obzirom da je izrađena 2016/2017, a time i naknada koju tužitelj ima isplatiti tuženiku ad.2. za njegov suvlasnički udio; ima li tuženik ad.2. pravo zadržanja poslovnog prostora dok mu tužitelj ne isplati eventualna ulaganja ili tužitelj neovisno o tom ima pravo zahtijevati predaju u posjed istog, kao i ima li tuženik pravo na suposjed poslovnog prostora temeljem ugovora o zakupu sklopljenog s tuženicom ad.1.
7. Iz obrazloženja prvostupanjske presuda i stanja spisa predmeta proizlazi:
- da su stranke upisane suvlasnicima poslovnog prostora u Splitu, Iza Lože 5, u prizemlju zgrade, JZ strana, kao posebnog dijela č. zgr. [katastarska čestica] kuća od 196 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] PU 9 k. o. [katastarska općina], i to tužitelj za 4144/6048 (68,52%), tuženica ad.1. Republika Hrvatska za 1792/6048 (29,63%) a tuženik ad.2. RZ za 112/6048 (1,85%), te da je za nekretninu u zemljišnoj knjizi zabilježeno svojstvo kulturnog dobra;
- da je tužitelj dio predmetnog poslovnog prostora stekao nasljeđivanjem oca PZ, dio darovanjem tete KZL, koji su ih stekli djelomičnim rješenjem od 16. ožujka 2001. u postupku povrata nacionalizirane imovine, a ostatak kupnjom od rođaka koji su, također, suvlasničke udjele stekli u istom postupku, djelomičnim rješenjem od 1. lipnja 2011.;
- da je tuženik svojih 112/6048 dijela stekao kupnjom od ĆZ, a on djelomičnim rješenjem od 1. lipnja 2011.;
- da iz obrazloženja Djelomičnog rješenja od 16. ožujka 2001., kojim je tužiteljevu ocu i teti vraćeno u vlasništvo 2464/6048 dijela predmetnog poslovnog prostora proizlazi kako je tuženik ad.2. s Gradom Splitom, imao dva sklopljena ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora za razdoblje od 13. siječnja 2000. do 1. kolovoza 2009., i to za površinu od 38 m2 i od 10 m2 (prostor ukupno ima 48 m2), kojima je bila ugovorena raskidna klauzula za slučaj pravomoćnosti rješenja o povratu prijašnjim vlasnicima s otkaznim rokom od šest mjeseci, iz čega proizlazi da je, šest mjeseci po pravomoćnosti tog rješenja (pravomoćno 12. lipnja 2001.) ugovor u pogledu 2464/6048 dijela nekretnine, raskinut;
- da iz obrazloženja Djelomičnog rješenja od 1. lipnja 2011. proizlazi kako je tuženik ad.2., s Gradom Splitom, sklopio nova dva ugovora o zakupu za vrijeme od 18. lipnja 2010. do 31. srpnja 2014. i to za dio od 5,93 m2 i dio od 22,52 m2 (ukupno 28,45 m2 od 48 m2), a kojima je bila ugovorena raskidna klauzula za slučaj pravomoćnosti rješenja o povratu prijašnjim vlasnicima s otkaznim rokom od šest mjeseci, slijedom čega je, šest mjeseci po pravomoćnosti tog rješenja (pravomoćno 19. rujna 2011.) ugovor u pogledu odgovarajućeg dijela poslovnog prostora, raskinut;
- da je rješenjem ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove od 10. siječnja 2013. udio od 1792/6048 (14,22 m2) poslovnog prostora dan u vlasništvo Republici Hrvatskoj sukladno odredbama ZNI, budući preostali raniji vlasnici odnosno njihovi nasljednici nisu podnijeli zahtjev za povrat;
- da je tuženik ad.2. s tuženicom ad.1. Republikom Hrvatskom 29. studenog 2019. sklopio ugovor o zakupu na vrijeme od pet godina, odrekavši se prava na traženje naknade uloženog;
- da prema nalazu vještaka građevinske struke Roka Mijanovića, iz 2017., vrijednost poslovnog prostora iznosi 1,697.535,31 Kn;
- da se pred istim prvostupanjskim sudom, pod posl.br. P-2191/2016 vodi postupak po tužbi tužitelja RZ, ovdje tuženika ad.2, protiv tuženika ČZ, ovdje tužitelja, radi isplate ulaganja u predmetni poslovni prostor;
- da je prvostupanjski sud odbio prijedlog tuženika ad.2. RZ radi prekida ovog postupka do okončanja parničnog postupka koji se vodi pod posl.br. P- 2191/2016 radi isplate ulaganja smatrajući kako se ne radi o prethodnom pitanju za ovaj postupak, jer ulaganje u poslovni prostor može za posljedicu imati samo obvezu tužitelja i tuženice ad.1. isplatiti mu određeni iznos i odgodu predaje u posjed (prema čl. 41 ZNI), a ne spriječiti razvrgnuće suvlasništva.
8. Utvrdivši kako tužitelj i tuženica ad.1. Republika Hrvatska koja se suglasila sa predloženim razvrgnućem isplatom, imaju zajedno više od 9/10 dijela predmetnog poslovnog prostora, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za razvrgnućem suvlasništva (toč.I), te sukladno vještačenjem utvrđenoj vrijednosti poslovnog prostora nalaže tužitelju isplatiti tuženici ad.1. Republici Hrvatskoj iznos od 502.334,67 Eur (toč.II), a tuženiku ad.2. RZ iznos od 31.414,98 Kn (toč.III), odredivši (toč.IV), određuje da tuženici imaju založno pravo na nekretnini do isplate tih iznosa i ovlašćuje tužitelja na upis prava vlasništva uz brisanje tog prava s imena tuženika (toč.V). Nadalje, utvrdivši kako tuženik ad.2. temeljem ugovora o zakupu dijela poslovnog prostora do 29. studenog 2024., ima pravo na suposjed istog, odbija zahtjev tužitelja prema tuženiku ad.2. na predaju poslovnog prostora u isključivi posjed (toč.VII), ali mu nalaže predaju u suposjed (toč.VI).
U odnosu na žalbu tuženika ad.2.:
9. Odredbama čl. 51 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV) propisano je: (1) Suvlasnik ima pravo na razvrgnuće isplatom ako je to posebno određeno zakonom ili pravnim poslom ili ako učini vjerojatnim da za to postoji osobito ozbiljan razlog, pa će sud odrediti da mu pripadne stvar u cijelosti, a da on ostalim suvlasnicima isplati vrijednost njihovih dijelova u roku koji će sud odrediti prema okolnostima. (2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka ostali suvlasnici imaju do isplate založno pravo na stvari koja je pripala tražitelju razvrgnuća. Ne isplati li ih u roku, oni mogu zahtijevati ispunjenje ili naplatu iz vrijednosti zaloga, a mogu i tražiti da se poništi odluka o razvrgnuću isplatom. (3) Suvlasnici čiji su suvlasnički dijelovi zajedno barem devet desetina, ne moraju učiniti vjerojatnim osobito ozbiljan razlog iz stavka 1. ovoga članka.
10. Kako tužitelj i tuženica ad.1. koja se suglasila sa zahtjevom za razvrgnućem isplatom, imaju zajedno više od 9/10 suvlasničkih udjela predmetnog poslovnog prostora (4144/6048+1792/6048 = 5936/6048 odnosno 98,15%), to je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe čl. 51 st. 3 ZV, prihvativši zahtjev za razvrgnućem isplatom. Nasuprot žalbenim navodima tuženika, nije odlučno što se tužitelj i tuženica ad.1. u ovom postupku nalaze na suprotnim stranama, već je odlučno da među njima, čiji su suvlasnički dijelovi zajedno veći devet desetina, postoji suglasnost o razvrgnuću isplatom, pa su žalbeni navodi tuženika ad.2. kako je tužitelj trebao dokazati da su za razvrgnuće ispunjene pretpostavke iz čl. 53 st. 1 ZV, neosnovani.
11. Nadalje, iako se prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke ni u odluci nije bavio prigovorom tuženika ad.2. vezano za činjenicu da kuća u kojoj se nalazi poslovni prostor, ima svojstvo kulturnog dobra, time činjenično stanje nije ostalo neutvrđeno, niti je u vezi tog potrebno vraćati predmet na ponovno suđenje, kako predlaže tuženik ad.2. jer to nije odlučno za ovaj postupak.
12. Naime, tužitelj u ovom postupku traži razvrgnuće suvlasništva isplatom, radi stjecanja prava vlasništva cijelog poslovnog prostora sukladno odredbama ZV, dakle ne radi ni o pravnom poslu – kupoprodaji, ni o prisilnoj prodaji u ovršnom postupku, radi čega tuženik ad.2. pogrešno smatra kako su odredbe čl. 37 do 38 Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (Narodne novine, broj: 69/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14, 98/15, 44/17, 90/18, 32/20, 62/20, 117/21, 114/22, 145/24) mjerodavne u konkretnom slučaju i da bi tužitelj trebao (i mogao uopće) prethodno nuditi na prodaju suvlasničke udjele ostalih suvlasnika kako se u žalbi navodi.
13. Slijedom svega, kako tuženik ad.2. žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost odluke prvostupanjskog suda pod točkom I kojom je razvrgnuto suvlasništvo stranaka, jer je činjenično stanje pravilno utvrđeno, na isto materijalno pravo pravilno primijenjeno, a nisu ni počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredaba čl. 365 st. 2 ZPP, to je žalba tuženika ad.2. neosnovana a presuda suda prvog stupnja u odnosu na točku I kojom je razvrgnuto suvlasništvo i točku V, kojom je tužitelj ovlašten zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru uz brisanje tog prava s imena tuženika ad.2., potvrđena.
14. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika kako je, činjenično stanje za sada ostalo nepotpuno utvrđeno, obzirom da prvostupanjski sud nije raspravio prigovor tuženika ad.2., (iznesen na ročištu od 16. ožujka 2021.) da je nalaz i mišljenje vještaka Roka Mijanovića izrađen u veljači 2017., temeljem uviđaja od 20. veljače 2016., zastarjelo, jer je u međuvremenu došlo do znatne stope inflacije i porasta cijena nekretnina. Stoga je presuda u dijelu pod točkom III kojom je tužitelju naloženo isplatiti tuženiku ad.2. RZ iznos od 31.414,00 Kn na ime njegovih 112/6048 dijela predmetnog poslovnog prostora ukinuta temeljem odredaba čl. 370 ZPP, a posljedično tome i točka IV u dijelu kojim se određuje da tuženik ad.2. RZ ima založno pravo na predmetnom poslovnom prostoru od isplate suvlasničkog udjela, budući da za sad nije poznat iznos založnog prava.
15. Nadalje, osnovani su i žalbeni navodi tuženika ad.2. u pogledu toč. VI izreke presude kojom je tuženiku ad.2. naloženo predati tužitelju poslovni prostor u suposjed, osnovani su. Naime, prvostupanjski sud obrazlaže kako tužitelj nije osoba kojoj je poslovni prostor vraćen u postupku povrata nacionalizirane imovine već ga je, od osoba kojima je vraćen, stekao pravnim poslovima (od rođaka) i nasljeđivanjem (od oca), pa se odnos tužitelja i tuženika ad.2. ne može prosuđivati prema odredbama čl. 40 do 43 ZNI, niti je tužitelj obveznik isplate ulaganja. Također, kako između tužitelja i tuženika ad.2. ne postoji zakupni odnos, radi čega kako tuženik ad.2., tužitelju, ne plaća zakupninu već naknadu za korištenje, jer novi ugovor o zakupu među njima nije sklopljen. Obrazlaže i kako tuženik ad.2. nije dokazao sadržaj ugovora sklopljenog s Gradom Splitom 2001. u vrijeme vraćanja poslovnog prostora ovlaštenicima povrata, a time ni da je bilo ugovoreno pravo na povrat izvršenih ulaganja, osobito stoga što se ugovorom o zakupu s tuženicom ad.1. iz 2019., odrekao prava na povrat izvršenih ulaganja. Stoga kako tuženik ad.2. nije dokazao da ima dospjelu tražbinu, to nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 72 st. 1 ZOO za pravo zadržanja. Međutim, obzirom na sklopljeni ugovor o zakupu između tuženika ad.2. i Republike Hrvatske za njen suvlasnički udio, koji ugovor traje do 29. studenog 2024., tuženik ad.2. do isteka ugovora ima valjanu pravnu osnovu za suposjed poslovnog prostora, radi čega je prihvaćen zahtjev za predaju u suposjed, a odbijen za predaju u isključivi posjed.
16. Prema odredbama čl. 41 Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, Narodne novine, broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19, dalje: ZNI) ugovori o zakupu poslovnoga prostora sklopljeni na određeno ili neodređeno vrijeme raskidaju se po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva (st.1.); ako je ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen na neodređeno vrijeme vlasnik ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed poslovnoga prostora prije isteka roka od godine dana računajući od dana pravomoćnosti rješenja iz stavka 1. ovoga članka (st.2.); ako je ugovor o zakupu sklopljen na određeno vrijeme vlasnik ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed poslovnog prostora prije isteka ugovorenoga roka, a najkasnije u roku od pet godina računajući od dana pravomoćnosti rješenja iz stavka 1. ovoga članka (st.3.); zakupnik nije dužan poslovni prostor predati u posjed vlasniku, neovisno o tome da li je ugovor o zakupu sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme, sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja, na temelju njihovog međusobnog ugovora ili pravomoćne sudske odluke, ako se drukčije ne sporazuma (st.4) .
17. Pogrešno prvostupanjski sud smatra suda kako odredbe ovog članka nisu mjerodavne za odnos tužitelja i tuženika ad.2 jer tužitelj poslovni prostor nije stekao povratom u postupku povrata nacionalizirane imovine koji se vodio prema odredbama ZNI, već nasljeđivanjem i pravnim poslovima od osoba koje su ga stekle u tom postupku. Naime, iako je prema odredbama čl. 41 st. 4 ZNI vlasnik dužan isplatiti zakupniku naknadu za učinjena ulaganja na temelju njihovog međusobnog ugovora ili pravomoćne sudske odluke, ako se drukčije ne sporazume, prijenos prava vlasništva poslovnog prostora pravnim poslom ili nasljeđivanjem na drugu osobu ne može imati za posljedicu gubitak prava zakupnika na isplatu izvršenih ulaganja niti oslobođenje stjecatelja nekretnine, od takve obveze ako ona postoji. Ovo zato što sukladno odredbama čl. 102 st.1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovinska cjelina (poduzeće i sl.) pojedinca ili pravne osobe, ili dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njezin dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive. Nadalje, sukladno odredbama čl. 139 st. 1 i 3 Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19, dalje: ZN), nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. U smislu navedenih odredaba tužitelj, kao slijednik osoba koje su predmetni poslovni prostor stekle u postupku povrata nacionalizirane imovine obveznik je naknade za eventualno izvršena ulaganja tuženika ad.2. kao zakupnika, u taj poslovni prostor.
18. Nadalje, osnovano tuženik ad.2. ističe kako je presuda proturječna u dijelu kojim se obrazlaže ima li ovaj tuženik ili ne pravo zadržanja poslovnog prostora do isplate ulaganja, budući prvostupanjski sud navodi kako pitanje ulaganja tuženika ad.2. u predmetni poslovni prostor o čemu se vodi parnični postupak pod posl.br. P- 2191/2016, nije prethodno pitanje, no istovremeno obrazlaže kako ulaganje može imati za posljedicu obvezu tužitelja i tuženice ad.1. isplatiti tuženiku ad.2. određeni iznos te u vezi s tim odgodu predaje poslovnog prostora u posjed (pravo zadržanja). Potom zaključuje kako tuženik ad.2. nije dokazao da ima dospjelu tražbinu radi čega kako nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 72. st. 1 ZOO.
19. Osim toga, zaključak prvostupanjskog suda da tuženik ad.2. nije pošteni posjednik i da od 2001. nema pravnu osnovu za korištenje predmetnog poslovnog prostora, koji ovaj tuženik osporava, ne može se prihvatiti. Naime, tuženik ad.2. imao je sklopljene ugovore o zakupu za dio poslovnog prostora s Gradom Splitom, od 2010. do 2014., potom s tuženicom ad.1. Republikom Hrvatskom od 2019. do 2024., a kako proizlazi iz navoda punomoćnika tužitelja na ročištu od 27. studenog 2019. imao je i s tužiteljem, no iz spisa predmeta nije vidljivo za koje je razdoblje taj ugovor bio sklopljen. Stoga je za sada činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u pogledu toga do kad je tuženik ad.2. bio (ili još uvijek je) pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora, da li u cijelosti i u kojem dijelu, a posljedično tomu i je li to i od kakvog utjecaja na pravo zadržanja predviđeno čl. 41 ZNI.
20. Slijedom navedenog, žalba tuženika ad.2. u ovom dijelu prihvaćena je, te je temeljem odredaba čl. 370 ZPP presuda ukinuta i pod točkom VI te predmet vraćen na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.
21. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud sukladno razlozima ove odluke raspraviti prigovor tuženika ad.2. u pogledu procijenjene vrijednosti nekretnine, te tuženikova prava zadržanja poslovnog prostora u vezi s njegovim pravom na povrat eventualno izvršenih ulaganja u smislu odredaba čl. 41 ZNI.
22. Kako tuženik ad.2. pobija presudu u cijelosti, dakle u pogledu svih točaka (iako ne obrazlaže sve), no nema pravni interes pobijati ju pod točkom II izreke kojom je tužitelju naloženo isplatiti 502.336,67 Kn tuženici ad.1. Republici Hrvatskoj za njen suvlasnički udio; u dijelu pod točkom IV u dijelu kojim ova tuženica ima založno pravo na poslovnom prostoru koji je predmetom postupka do isplate navedenog iznosa, pod točkom V u dijelu kojim je tužitelj ovlašten ishoditi upis prava vlasništva istog uz brisanje tog prava s imena ove tuženice, dok odluku pod točkom VII nema pravni interes pobijati jer je u cijelosti uspio u pogledu iste, to je temeljem odredaba čl. 366 u vezi čl. 357 st. 3 ZPP odlučeno kao pod točkom II izreke rješenja.
U odnosu na žalbu tužitelja:
23. Neosnovani su žalbeni navodi da uslijed razvrgnuća suvlasništva prestaje pravo tuženika ad.2. na suposjed predmetnog poslovnog prostora, te tužitelj pogrešno smatra kako nisu primjenjive odredbe čl. 30 Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (Narodne novine, broj: 125/11, 64/15, 112/18, 123/24) prema kojima zakup ne prestaje kad treća osoba kupnjom ili po drugoj osnovi stekne pravo vlasništva od zakupodavca poslovnoga prostora (st.1.), a u slučaju iz stavka 1. ovoga članka treća osoba stupa u prava i obveze zakupodavca (st.2), obrazlažući da se ne radi od promjeni zakupodavca u smislu te odredbe već tužitelj isplaćuje suvlasnike.
24. Naime, tuženik ad.2. za suposjed predmetnog poslovnog prostora imao je dvije osnove, suvlasništvo 112/6048 dijela, te ugovor o zakupu s Republikom Hrvatskom u odnosu na 1792/6048 dijela. Razvrgnućem suvlasništva prestaje osnova za posjedovanje s naslova suvlasništva, no to nema za posljedicu prestanak ugovora o zakupu ni po sili zakona a niti je to određeno prvostupanjskom presudom, stoga pravo tuženika ad.2. na suposjed predmetnog poslovnog prostora, koje ima kao zakupnik dijela istog, temeljem ugovora o zakupu s Republikom Hrvatskom, ostaje nepromijenjeno. Iako je točno da razvrgnućem prestaju prava drugih suvlasnika, ponavlja se, ne prestaju prava zakupnika, na što nisu od utjecaja navodi tužitelja kako samo kao isključivi posjednik može raspolagati predmetnim poslovnim prostorom.
25. Slijedom navedenog nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kako je donošenjem odluke pod točkom VII izreke materijalno pravo pogrešno primijenjeno, radi čega je temeljem odredaba čl. 368 st. st.1. ZPP žalba tužitelja odbijena, a presuda pod točkom VII izreke potvrđena.
26. Temeljem odredaba čl. 166 st. 3 ZPP ukinuta je i odluka o troškovima postupka iz točke VIII izreke, te će prvostupanjski sud o troškovima postupka, uključivo i žalbenog odlučiti u konačnoj odluci.
U Šibeniku, 3. lipnja 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Goran Stošić
