Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-362/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Goran Mandić, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženika Grad Đakovo, OIB: 23632093169, iz Đakova, Trg dr. Franje Tuđmana 4, kojega zastupa punomoćnik Jurica Jurić, odvjetnik u Đakovu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-6/2022-16 od 12. prosinca 2022., odlučujući u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-6/2022-16 od 12. prosinca 2022. i predmet vraća istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj DŽ iz [adresa], D [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. br. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to:

- kč. br. [katastarska čestica] Oranica u Mjestu sa 262 čhv (906 m²)

u 1/6 dijela.

Tuženik je dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama, jer će u protivnom takvo trpljenje zamijeniti ova presuda, sve to u roku od 15 dana."

Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi nastali parnični trošak u iznosu od 3.046,90 kn / 404,39 eura, dok je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 750,00 kn / 99,54 eura odbijen kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu, podredno ukine.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je vlasnik nekretnina pobliže opisanih u izreci presude te da se utvrdi da je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama, jer će u protivnom takvo trpljenje zamijeniti presuda. Pri tome tužitelj u tužbi tvrdi da je u posjedu cijele nekretnine koja je u naravi starija kuća s potkućnicom preko 60 godina, računajući i posjed njegovih prednika, a od toga preko 30 godina u bivšoj državi, pa da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu tuženika od 1/6 dijela.

5. Prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je na predmetnoj nekretnini tužitelj upisan kao suvlasnik u 5/6 dijela, a tuženik u 1/6 dijela,

-da je uvidom u Ugovor o darovanju (list 4 spisa) od 5. listopada 2021. utvrđeno da je suvlasnički dio od 5/6 predmetnih nekretnina tužitelju darivala ĆŽ, njegova majka, a uvidom u rješenje Općinskog suda u Đakovu, Zemljišnoknjižni odjel posl. br. Z-7465/2021 od 4. listopada 2021. utvrđeno je da je na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Jelene Grgić iz Valpova posl. br. O-2508/2021-4 od 30. rujna 2021. uknjiženo pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu pok. ZŽ od 5/6 dijela u korist ĆŽ iz [adresa],

-da je uvidom u povijesni zemljišnoknjižni izvadak za predmetne nekretnine utvrđeno da je tuženik upisan kao suvlasnik u 1/6 dijela na predmetnoj nekretnini temeljem Odluke Komisije za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija od 7. prosinca 1995. te je pod posl. br. Z-1007/96 od 3. lipnja 1996. na ovom suvlasničkom dijelu upisan kao vlasnik Grad Đakovo, a prethodno je na ovom suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine temeljem pravomoćnog rješenja Općine Đakovo od 3. rujna 1964. godine pod posl. br. Z-2979/1964 na suvlasničkom dijelu RŽ iz [adresa] kao vlasnik označeno Društveno vlasništvo,

-da je tužitelj saslušan kao stranka potvrdio navode iz tužbe da je sporna nekretnina u naravi stara kuća u kojoj nitko ne živi, da mu je istu temeljem Ugovora o darovanju darovala njegova majka ĆŽ u suvlasničkom dijelu od 5/6 dijela, da on i njegova majka nisu tu nekretninu uživali u smislu da su u njoj stanovali, međutim njegova pokojna prabaka je na toj nekretnini imala vrt koji je uživala i obrađivala i to cijelu ovu nekretninu jer je jedino ona živjela u [adresa] i uživala ju je više od 50 godina,

-da je svjedok BŽ iskazao da dobro zna o kojoj se nekretnini ovdje radi, da je to oranica sa starom kućom, a zna o toj zemlji jer ju obrađuje unazad tri godine i to po nalogu njegove strine UŽ, a tužiteljeve prabake koja je prije toga uživala ovu zemlju te da njega u obrađivanju ove zemlje nitko nije smetao, a nema saznanja ni da bi u posjedu iste netko smetao vlasnicu UŽ, s tim da on ističe da je on ovu nekretninu u cijelosti obrađivao po nalogu UŽ i ne smatra se vlasnikom iste,

-da posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika nije kvalificiran jer nije zasnovan na valjanoj pravnoj osnovi potrebnoj za stjecanje prava vlasništva s obzirom da ni prednici tužitelja nisu mogli steći kupnjom pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u ovom suvlasničkom dijelu jer se ista vodila prethodno u zemljišnim knjigama kao Društveno vlasništvo,

-da je posjed tužitelja pošten jer njegovi prednici posebno baka i prabaka te njegova majka koja je vlasništvo predmetne nekretnine stekla nasljeđivanjem nisu mogli znati s obzirom na sve okolnosti u to vrijeme da im ne pripada pravo na posjed jer je iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka utvrđeno da je prabaka tužitelja UŽ bila upisana kao suvlasnica na predmetnoj nekretnini iza pokojnog TŽ iz [adresa],

-da je odredbom čl. 159. st. 4. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje: ZVDSP) propisano da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2. i 3. ovog članka, odnosno 20 godina u slučaju kvalificiranog posjeda i 40 godina u slučaju poštenog posjeda,

-da vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu treba ocjenjivati sukladno odredbama čl. 29. i 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 93/1991., 9/1992. i 77/1992., dalje: ZOVO), koji su branili stjecanje vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, a koje su odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/1991. od 8. listopada 1991. godine) stavljen izvan snage,

-da je čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklog prije tog dana, ali je ta odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda od 17. studenog 1999. godine ("Narodne novine" broj: 137/1999. od 4. prosinca 1999.), međutim u odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi treba uzeti u obzir da je i Europski sud za ljudskih prava u više svojih presuda glede spornog pitanja da li treba u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kada i prije toga dana traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tuženika (presude Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10) zauzeo pravno shvaćanje koje je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se pravo vlasništva može priznati u slučaju da je vrijeme dosjelosti proteklo u vrijeme kada je izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bila na snazi (a to je prosinac 1999. godine).

6. Polazeći od utvrđenja da je predmetna nekretnina 24. rujna 1964. bila upisana kao društveno vlasništvo, a prethodno je bilo upisano vlasništvo VŽ od kojeg prednici tužitelja nisu stekli vlasništvo, prvostupanjski sud je utvrdio da od 24. rujna 1964. nije protekao rok od 40 godina do vremena kada je izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bila na snazi (dakle do prosinca 1999.), a nije protekao ni rok od 40 godina od 8. listopada 1991. pa do podnošenja tužbe, dana 5. siječnja 2022., pa je utvrdio da tužitelj nije stekao pravo vlasništva dijela predmetne nekretnine dosjelošću jer nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 159. st. 4. u svezi sa st. 2. i 3. ZVDSP-a. Slijedom navedenog odbio je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

7. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda se za sada ne može prihvatiti.

8. Na temelju odredbe čl. 388. st. 2. ZVDSP-a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene, prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

9. Pravni učinci dosjelosti kao izvornog načina stjecanja prava vlasništva nastupaju po samom pravu (ipso iure) istekom potrebnog vremena za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ako su ispunjeni i ostali uvjeti koje propisuje zakon o stjecanju putem dosjelosti, u konkretnom slučaju savjesnost posjeda.

10. Dakle, da bi se vlasništvo moglo steći dosjelošću, mora, osim isteka potrebnog vremena, biti ispunjena pretpostavka savjesnosti (poštenja) posjeda i to kako po odredbama ZVDSP (čl. 159. ) koji je sada na snazi i u vrijeme podnošenja tužbe, tako i prema odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/1991., 9/1992. i 77/1992, dalje: ZOVO) koji se primjenjuje od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996., tako i prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (paragraf 1460), koja pravila su se primjenjivala do 1. rujna 1980. kao dana stupanja na snagu ZOVO, na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Službeni list", broj 86/1946.), odnosno na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", br. 73/1991.).

11. Pravni standard "poštenog posjednika" određuje onog koji nije znao niti je iz okolnosti slučaja mogao znati da netko drugi ima pravo na posjed (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 857/13-3 od 4. travnja 2018.). Poštenje posjednika se predmnijeva, ali radi se o oborivoj zakonskoj predmnjevi kako to proizlazi iz odredaba ZVDSP, ali i iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-6116/2020 od 24. veljače 2021. Nesavjesnost posjednika kao zapreka za stjecanje vlasništva dosjelošću ne može se izvesti iz same okolnosti da je kao vlasnik nekretnine upisana druga osoba, već onaj koji se na nesavjesnost poziva dužan je to i dokazati (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: Rev 389/2014-5 od 29. svibnja 2019., Rev 32/97 od 16. rujna 1997., Rev 2468/10 od 21. veljače 2012. i Rev 2426/90 od 15 veljače 1991.). Nepošten je posjednik koji zna ili mora znati da nema pravo (samostalno) posjedovati nekretninu. Činjenica da je posjedovana nekretnina upisana u zemljišnim knjigama na drugu osobu ne čini sama po sebi posjed nepoštenim, a do nepoštenja posjeda ne dovodi ni propust posjednika da povjerava stanje u zemljišnim knjigama (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev x 76/2014 od 21. listopada 2014.).

12. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: Rev 660/2023-2 od 6. prosinca 2023., izraženom u cijelom nizu odluka, primjerice Rev- 291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev-3014/2019-2 od 12. svibnja 2020., Rev- 2666/2017-2 od 9. studenoga 2021., Rev-443/2021 od 27. travnja 2021., Rev- 1168/2021-2 od 20. listopada 2021. i dr., koje je ujedno odgovor na postavljeno revizijsko pitanje, utvrđeno je:

"Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

13. Isto tako, u odluci broj Rev-1168/2021-2 od 20. listopada 2021. se navodi da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada nije primijenio izvornu odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP-a prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, a koja odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. ("Narodne novine", broj 137/1999.). Naime, sud drugog stupnja zauzeo je pravno shvaćanje da u vrijeme dosjelosti, za nekretnine koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne treba uračunavati i vrijeme prije tog dana, kako glasi navedena odredba nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugih stvarnih prava („Narodne novine“, broj 114/2001.).

13.1. U odluci se navodi da Europski sud za ljudska prava dalje ESLJP primjenjuje shvaćanja izražena u odlukama Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04, Radomilja i drugi protiv Hrvatske broj 37685/10 i Jakeljić protiv Hrvatske broj 22768/12-10. Da je u presudi Trgo protiv Hrvatske izraženo shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine. U presudama Ć i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe za utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenog 1999. kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojom je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a ukinuta. Stoga je utvrđeno da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada u vrijeme dosjedanja nije uračunao i razdoblje do 8. listopada 1991.

14. Nadalje, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 1591/2023-2 od 18. travnja 2023., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4086/2022-3 od 20. prosinca 2022. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

"Može li se na nekretnini koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu steći pravo vlasništva izvanrednom dosjelošću sukladno odredbama čl. 159. st. 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ako do dana donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-58/1997 i dr., Narodne novine broj: 137/99) kojom je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odnosno do dana 17. studenog 1999. nije proteklo vrijeme poštenog posjedovanja od 40 godina?",

pa je u odluci broj Rev 1048/2023-2 od 3. siječnja 2024. zauzeto pravno shvaćanju da na nekretnini koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu može se steći pravo vlasništva izvanrednom dosjelošću sukladno odredbama čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP ako su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u vrijeme podnošenja tužbe odnosno ako je do podnošenja tužbe proteklo vrijeme poštenog posjedovanja od 40 godina, a ne do 17. studenog 1999. kada je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- I-58/97 od 17. studenoga 1999. što ujedno predstavlja i odgovor na postavljeno pitanje.

15. Prema odredbi čl. 36. ZOVO-a, koja odgovara čl. 128. ZVDSP-a, nasljednik stječe vlasništvo nasljeđivanjem stvari u času otvaranja nasljedstva. Prema čl. 129. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/2003., 163/2003., 35/2005., 127/2013. i 33/2005. (čl. 128. i 135. ranijeg Zakona o nasljeđivanju objavljenoga u "Službenom listu FNRJ" broj 20/1955., "Službenom listu SFRJ" broj 12/1965., "Narodnim novinama", broj 52/1971., 47/1978., 71/1991., 37/1994., 56/2000.) u času ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo. Prema odredbi čl. 72. ZOVO-a, savjesnost posjeda se pretpostavlja, a prema odredbi čl. 28. ZOVO-a nasljednik postaje savjestan od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan posjednik. Slična je odredba i st. 3. čl. 160. ZVDSP-a kojom je propisano da nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati. Nasljednik se postaje i nasljedno pravo stječe po zakonu, trenutkom smrti umrle fizičke osobe, a rješenje o nasljeđivanju u svojem je bitnom dijelu deklaratorne naravi jer se njime utvrđuje ono što se zbilo već u trenutku ostaviteljeve smrti tj. tko je postao njegov nasljednik i uz koje modalitete (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 827/2020-7 od 20. prosinca 2023.).

16. Kako je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja propustio utvrditi okolnosti bitne za odlučivanje u ovom sporu, a to je način i vrijeme stupanja u posjed tužitelja, odnosno njegovih pravnih prednika, trajanje i način vršenja posjeda i kvaliteta posjeda, utoliko su osnovani žalbeni navodi tužitelja da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno te da je prvostupanjski sud na tako nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio i materijalno pravo.

17. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istome prvostupanjskom sudu na suđenje.

18. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi činjenice odlučne za rješenje predmetnog spora na koje mu je ukazano ovim rješenjem, te će na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP), vodeći pri tome računa o pravilima o teretu dokazivanja, donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu.

19. Budući da je ukinuta presuda u pogledu glavne stvari valjalo je, po žalbi tužitelja, ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka.

U Zagrebu 3. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj