Poslovni broj: Usž-4148/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Poliklinika MEDIKOL, Zagreb, Voćarska 106, OIB: 57970181621, kojeg zastupa opunomoćenik Goran Jujnović Lučić, odvjetnik u JUJNOVIĆ LUČIĆ MARKOVIĆ Odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Strojarska cesta 20, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi komunalne naknade, odlučujući o žalbi zainteresirane osobe protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-828/2021-15 od 10. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-828/2021-15 od 10. rujna 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporavanom presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, KLASA: UP/II-363- 03/20-03/29, URBROJ: 531-07-1-3-21-5 od 5. veljače 2021. (točka I. izreke) i rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i zelenilo, Odsjeka za komunalne poslove, KLASA: UP/I-363- 03/2019-004/20, URBROJ: 251-13-31-1/024- 19-3-VG od 10. prosinca 2019. (točka II. izreke).
2. Tim prvostupanjskim rješenjem, koje je potvrđeno osporavanim rješenjem tuženika odbijanjem žalbe tužitelja protiv tog rješenja, tužitelju je određeno, na ime komunalne naknade za poslovni prostor površine 15.144,00 m2 u [adresa], plaćati iznos od 6,09 kuna po m2, što iznosi 92.226,96 kuna mjesečno, te za građevinsko zemljište koji služi za obavljanje poslovne djelatnosti, površine 1.745,00 m2 u [adresa], plaćati 0,61 kunu po m2, što iznosi 1.064,45 kuna mjesečno, odnosno ukupno 93.291,41 kunu mjesečno, primjenom Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. - pročišćeni tekst, 82/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15., dalje: ZKG) i Odluke o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 19/01., 23/03., 22/09., 18/10., 25/13. i 6/16., dalje: Odluka/01).
3. Zainteresirana osoba pravovremeno podnesenom žalbom pobija odluku prvostupanjskog suda u cijelosti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je prvostupanjsko rješenje od 10. prosinca 2019. doneseno primjenom Odluke/01 koja je bila na snazi do 7. ožujka 2019., kojom je područje Grada Zagreba bilo podijeljeno u devet zona, a područje bivše mjesne zajednice Maksimirska naselja, na čijem se području nalazila i adresa predmetne nekretnine [adresa], bilo je obuhvaćeno I. zonom. Tek je člankom 6. Odluke o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 04/19. i 11/20., dalje: Odluka/19), koja je stupila na snagu 8. ožujka 2019., utvrđeno da se [adresa] nalazi na gradskom području mjesnog odbora Donja Dubrava, a koji pripada u IV. zonu. Nasuprot shvaćanju prvostupanjskog suda, smatra da su prvostupanjskim rješenjem pravilno primijenjene odredbe članka 10. stavaka 1. i 2. Odluke/01, jer one nikada nisu ukinute, već su presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl.br.: Usoz-85/21-13 od 26. rujna 2022., ukinute odredbe stavaka 2. i 3. članka 10. Odluke/19. Poziva se na odredbu članka 86. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21.), kojom je propisano da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti s danom objave presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u Narodnim novinama. Slijedom izloženog, predlaže usvojiti žalbu i poništiti presudu prvostupanjskog suda.
4. Tužitelj se u odgovoru na žalbu protivi navodima zainteresirane osobe smatrajući ih neargumentiranima i neosnovanima. Smatra ispravnim zaključak prvostupanjskog suda da, u nedostatku daljnjeg obrazloženja, očitovanje Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva d.o.o. dovodi u sumnju zaključak prvostupanjskog tijela da poslovni prostor i građevinsko zemljište u [adresa], pripada u gradsko područje bivše mjesne zajednice Maksimirska naselja. Ističe da novo očitovanje Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva d.o.o., koje je zainteresirana osoba dostavila uz žalbu, predstavlja novu činjenicu koja se ne može iznositi. Smatra da se pravna shvaćanja ovog Suda, izražena u presudi, poslovni broj: Usoz-85/21, mogu u cijelosti primijeniti i u konkretnom slučaju. U podnesku od 23. listopada 2024., koji predstavlja dopunu odgovora na žalbu, dostavlja izmjenu i dopunu građevinske dozvole od 9. listopada 2024., koja mu je u međuvremenu dostavljena. Navodi da se radi o izmjeni i dopune Građevinske dozvole iz 2010. godine, koja se odnosi na nekretnine 132/3 i 132/6 k. o. [katastarska općina]. Predlaže odbiti žalbu zainteresirane osobe, potvrditi prvostupanjsku presudu te obvezati tuženika na naknadu troška žalbenog postupka tužitelju, u iznosu od 1.562,50 EUR (trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 EUR uvećano za 312,50 EUR na ime poreza na dodanu vrijednost) uvećano za sudske pristojbe i zakonsku zateznu kamatu.
5. Tuženik se u odgovoru na žalbu priklonio navodima zainteresirane osobe.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS), Sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Naime, i po ocjeni ovog Suda, u provedenom upravnom postupku nije utvrđeno pravo stanje stvari na temelju kojeg bi se moglo ocijeniti koji je pravni temelj za utvrđivanje obveze komunalne naknade u predmetnom slučaju, kao niti točna visina iznosa komunalne naknade.
8. Odredbom članka 10. stavka 2. Odluke/01 propisano je da se za poslovne prostore iz stavka 1. ovog članka (a to su poslovni prostori u kojima se ne obavlja poslovna djelatnost, ili se njime prethodno nije koristilo/ne koristi se u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti), koji se nalaze u I. i II. zoni, iznos komunalne naknade s obzirom na namjenu, obračunava prema koeficijentu namjene određenim člankom 22. ove Odluke. Tom odredbom je propisano da koeficijent namjene iznosi 7,00 za poslovni prostor koji služi za obavljanje ostalih djelatnosti, a koje nisu navedene člancima 20. i 21. Odluke/01. Nadalje, članak 23. Odluke/01 propisuje da za građevno zemljište koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti, koeficijent namjene iznosi 10% koeficijenta namjene određenog za pojedini poslovni prostor. Sukladno članku 10. stavku 4. Odluke/01, za poslovni prostor i građevno zemljište koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti, u slučaju kad se poslovna djelatnost ne obavlja više od 6 mjeseci u kalendarskog godini, koeficijent namjene se, na prijedlog vlasnika, odnosno korisnika, umanjuje za 50%, ali ne može biti manji od koeficijenta namjene za stambeni prostor, odnosno za neizgrađeno građevno zemljište.
9. Prvostupanjsko tijelo je primijenilo odrede članka 10. stavka 1. i 2. Odluke/01 bez umanjenja koeficijenta namjene sukladno članku 10. stavku 4. Odluke/01, smatrajući da za to nisu ispunjeni uvjeti, jer ta odredba podrazumijeva da se radi o djelatnosti koja se obavlja s prekidom, o čemu se ovdje ne radi, jer tužitelj nije ni započeo obavljanje djelatnosti.
10. Po ocjeni ovog Suda, pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 159. stavka 1. ZUS-a, neposredno primijenio ZKG, utvrdivši da su odredbe članka 10. stavka 1. i 2. Odluke/01 protivne zakonu. To stoga jer navedene odredbe Odluke/01 stvaraju istovjetni pravni učinak kao i odredbe članka 10. stavka 2. i 3. Odluke/19, koje su ukinute presudom ovog Suda, poslovni broj: Usoz-85/2021-13 od 26. rujna 2022., čija se pravna shvaćanja mogu u cijelosti primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navedene presude, u bitnom, proizlazi da koeficijent namjene za poslovni prostor u kojem se (uopće) ne obavlja poslovna djelatnost, ne može biti veći od koeficijenta namjene za poslovni prostor u kojem se poslovna djelatnost obavlja, ali ne više od 6 mjeseci u kalendarskoj godini te da određivanje povišenog koeficijenta namjene za poslovni prostor, koji se kao takav uopće ne koristi u zoni I. i II., u suštini predstavlja kaznu vlasnicima koji nisu poduzetnici, čime se ova kategorija obveznika izravno dovodi u nepovoljniji položaj od drugih kategorija obveznika plaćanja komunalne naknade koji prostor imaju ili koriste u poslovne svrhe, u istim zonama.
11. Slijedom izloženog, ovaj Sud je u cijelosti suglasan sa zaključkom prvostupanjskog suda da je za valjani obračun visine komunalne naknade za poslovni prostor u kojem se ne obavlja poslovna djelatnost potrebno utvrditi djelatnost koja se u tom prostoru prije obavljala ili svrhu zbog koje je prostor izgrađen. Nakon što se utvrdi koeficijent namjene, prilikom obračuna za proteklo razdoblje, kada je poznato da se tom razdoblju u prostoru nije obavljala poslovna djelatnost, treba primijeniti odredbe o umanjenju, što je sve u predmetnom slučaju izostalo pa su predmetna rješenja već po toj osnovi pravilno ocijenjena nezakonitima.
12. U odnosu na sporni koeficijent zone u koju spada [adresa], valja istaknuti da dopis Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva od 17. rujna 2024., kojeg je zainteresirana osoba dostavila tek uz žalbu protiv osporavane presude, sukladno kojem u primjeni Odluke/01 navedena ulica spada u I. zonu, a u primjeni Odluke /19 (stupila na snagu 8. ožujka 2019.) u IV. zonu, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. To stoga što je prvostupanjski sud na osnovi stanja spisa u trenutku donošenja svoje presude, pravilno ocijenio da očitovanje istog tijela od 27. veljače 2019., sukladno kojem se prostor i zemljište nalaze u gradskom području Donja Dubrava (IV. zona), dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog tijela da poslovni prostor i građevinsko zemljište u [adresa], pripada u gradsko područje bivše mjesne zajednice Maksimirska naselja, koje spada u I. zonu. Ovo pogotovo imajući u vidu da je predmetno očitovanje od 27. veljače 2019. sastavljeno dok je još bila na snazi Odluka/01 (na snazi do 7. ožujka 2019.).
13. Stoga je, po ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud pravilno ocijenio nezakonitim osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, s obzirom da je prvostupanjsko tijelo pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje, kako u pogledu koeficijenta zone, tako i u pogledu koeficijenta namjene te prava na umanjenje, i primijenilo materijalnopravni propis koji je protivan ZKG-u. Tuženik je, u smislu članka 120. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21.), propustio ocijeniti navode žalbe koji se odnose na pravni temelj za utvrđivanje obveze komunalne naknade s obzirom na stanje građevine, odnosno tužiteljeve tvrdnje da se predmetni poslovni prostor ne može koristiti. Pored navedenog, tuženik je u obrazloženju osporavanog rješenja naveo da „koeficijent namjene (Kn) za navedeni stambeni prostor prema članku 16. Odluke iznos 1,00 “, kakvo obrazloženje je u proturječnosti sa obrazloženjem prvostupanjskog rješenja i stanjem spisa, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o stambenom prostoru.
14. Kraj takvog stanja stvari, a s obzirom da zainteresirana osoba u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe protiv prvostupanjske presude, koju je ocijenio pravilnom i zakonitom.
15. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen jer taj podnesak, kao procesna radnja, po ocjeni ovog Suda, nije bio potreban za donošenje odluke u ovoj upravnoj stvari, radi čega se navedeni trošak, u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a, ne smatra opravdanim izdatkom učinjenim u povodu spora.
16. Slijedom navedenog, pozivom na odredbu članka 135. stavka 1., članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 3. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
