Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2041/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Ani Gradišek kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bilobrku, odvjetniku u Umagu, protiv tuženika t.d. UMAG LOGISTIC d.o.o., OIB 47312203982, iz Umaga-Umago, Obala J.B. Tita 3, zastupanog po punomoćniku Ivanu Milanoviću, odvjetniku u Umagu, zbog smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj Psp-27/2019-74 od 18. ožujka 2022., dana 3. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj Psp-27/2019-74 od 18. ožujka 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem, odlučeno je:

„I. Odbacuje se tužba.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III. Nalaže se tužitelju naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 15 dana.“

2. Rješenje pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Kako iz navoda žalbe proizlazi da tužitelj ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), ovaj drugostupanjski sud je pobijano rješenje i postupak koji je prethodio donošenju istog, ispitao u smislu istaknutog žalbenog razloga, te nije našao da bi predmetno rješenje bilo u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava, a za svoju odluku prvostupanjski sud je dao razloge, tako da pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

5. Stoga ovaj sud ne nalazi da je počinjena bitna povreda postupka na koju tužitelj žalbom ukazuje, a nisu počinjene ni druge bitne povrede na koje, temeljem članka 365. stavak 2. ZPP, u vezi sa člankom 381. ZPP, drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. U ovom predmetu nije sporno da je tužitelj u posjedu južnog stambenog objekta na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], onog koji je na skici izmjere (list 60 spisa) označen sa "1", a da je tuženik u posjedu sjevernog stambenog objekta na istoj nekretnini, onog koji je na skici izmjere označen sa "2"; da je prije tuženika u posjedu objekta koji je na skici izmjere označen sa "2" bio IF, te da su sada parnične stranke uknjižene kao suvlasnici predmetne nekretnine.

Nije sporno niti to, da je na dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji zauzima prostor uz samu istočnu granicu nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u dužini cca 16 m od sjeverne granice kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prema jugu i širine cca 3,5 m računajući od istočne granice kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prema zapadu cijelom naznačenom dužinom, tuženik na krajnjem sjeveroistočnom dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na samom kolnom ulazu na nekretninu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], izgradio betonski temelj visine cca 1 m na njegovom južnom dijelu, a potom na istom izgradio montažnu nadstrešnicu.

7. Tužitelj u tužbi tvrdi da je bio u mirnom i faktičnom posjedu spornog dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to u dijelu koji zauzima prostor uz samu istočnu granicu predmetne nekretnine u dužini cca 16 m od sjeverne granice prema jugu i širine 3,5 m, te da je taj sporni dio nekretnine koristio kao kolni uzlaz na predmetnu nekretninu, te je spornim dijelom dolazio do svoje nekretnine. Nadalje tvrdi da je kontinuirani posjed samovlasno smetan od strane tužitelja, izgradnjom betonskih temelja visine cca 1 m i izgradnjom montažne nadstrešnice. Navodi da je za počinjeno samovlasno smetanje saznao 2. srpnja 2018. kad je njegov punomoćnik od strane izvođača radova putem elektronske pošte zaprimio ugovor o građenju zaključen sa tuženikom.

8.1. Odredbom članka 21. stavak l. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 – dalje ZV) propisano je da koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, imao pravo na zaštitu posjeda.

8.2. Sukladno odredbi članka 22. stavak 1. ZV, posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegovog posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takovo ili slično smetanje ubuduće.

8.3. Međutim sukladno odredbi članka 21. stavak 3. ZV, pravo na zaštitu prestaje protekom roka od 30 dana od dana kada je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od nastalog smetanja.

8.4. Dakle, na ovaj rok sud pazi po službenoj dužnosti te je stoga prvostupanjski sud bio dužan ocijeniti je li tužba podnesena u zakonom propisanom roku.

8.5. Prvostupanjski sud na temelju iskaza saslušanih stranaka i svjedoka zaključuje kako je tužba za smetanje posjeda podnesena protekom roka od 30 dana od dana kad je tužitelj saznao za čin smetanja i počinitelja, te je prvostupanjski sud odbacio tužbu kao nepravovremenu.

9. U žalbenoj fazi postupka i dalje je sporno je li tužba tužitelja od 18. srpnja 2018. podnesena u roku iz članka 21. stavka 3. ZV.

10. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelj nije dokazao da je za čin smetanja i počinitelja saznao 19. lipnja 2018. ili kasnije (2. srpnja 2018. kako navodi u tužbi).

11.1. Naime iz suglasnih iskaza tužitelja i svjedoka MFC (supruge tužitelja) proizlazi da su zadnji put spornim dijelom nekretnine prošli 21. svibnja 2018., a sam tužitelj navodi kako sljedećeg dana (22. svibnja 2018.) nije mogao proći po spornom dijelu, jer je na istom bila postavljena pregrada, odnosno zid betonskog temelja, a par dana nakon toga je saznao da je naručitelj radova tuženik, stoga je neosnovan žalbeni navod da nije životno uobičajeno, da bi tužitelj od radnika koji su izvodili radove saznao za tuženika u smislu punog naziva pravne osobe.

11.2. Nakon toga, tužitelj je iskazao da je saznao za tuženika, tek kad je njegov punomoćnik poslao dopis izvođaču radova, odnosno 2. srpnja 2018.

12. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da sud nije mogao sa stupnjem izvjesnosti utvrditi kad je tužitelj točno saznao za čin smetanja i počinitelja.

13. Neosnovano žalitelj navodi da je sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja jer nije pravilno ocijenio izvedene dokaze i utvrdio sve odlučne činjenice, pa da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 221.a ZPP. Naime, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je tužitelj bio taj koji je trebao dokazati činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, pa tako i prije svega, činjenicu da je za sporne čine i tuženika kao počinitelja tih čina saznao najranije 19. lipnja 2018. ili kasnije (2. srpnja 2018.) ali tužitelj to nije dokazao. To iz razloga što iz iskaza tužitelja proizlazi da je za čin smetanja saznao 22. svibnja 2018., a za počinitelja par dana kasnije. Sama činjenica da je punomoćnik M putem e-maila dana 2. srpnja 2018. dobio Ugovor o djelu zaključen između tuženika i izvođača radova, ne znači da je tužitelj tek tada saznao za tuženika kao počinitelja smetanja, posebice jer to ne proizlazi iz njegova iskaza.

14. Stoga je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja, u skladu s čl. 221.a ZPP, pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da je za sporne čine smetanje posjeda i tuženika kao počinitelja tih čina saznao tek 2. srpnja 2018., zbog čega nema osnove za utvrđenje da je tužba podnesena unutar subjektivnog roka, odnosno, pravovremeno.

15. S obzirom da se tužba koja nije podnesena pravovremeno odbacuje (arg. iz čl. 282. st. 1. ZPP), to je sud prvog stupnja pravilno odlučio kad je tužbu odbacio.

16.1. Naprijed opisana utvrđenja suda prvog stupnja tužitelj nije uspio dovesti u sumnju svojim žalbenim navodima. Tužitelj navodi kako je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbacio tužbu, obzirom nije izvjesno kad je tužitelj za smetanje i počinitelja doznao, obzirom sud mora na razini vjerojatnosti zaključiti da je rok za podnošenje tužbe protekao.

16.2. Na navedeni žalbeni navod valja odgovoriti da je rok za podnošenje tužbe u postupku smetanja posjeda prekluzivni rok. Na tužitelju je teret dokaza da je tužbu podnio u roku od 30 dana od dana saznanja za čin smetanja i počinitelja. Kako tužitelj to nije dokazao, sud je pravilno odbacio tužbu kao nepravovremenu. Tvrdnje tužitelja o tome kako ne dijeli stav suda o tome da bi tužitelj trebao izričito dokazivati i pravovremenost tužbe, jer da to ne proizlazi iz relevantnih pravnih propisa, ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost zaključka prvostupanjskog suda o nepravovremenosti tužbe i predstavlja proizvoljno tumačenje pravnih propisa od strane tužitelja.

16.3. Bitna i odlučna činjenica u ovom predmetu je kada je tužitelj, kao osoba koja ima ovlasti pokrenuti parnični postupak, saznao za čin smetanja i osobu koja je smetanje počinila. Dakle, radi se o odlučnoj činjenici koju je tužitelj trebao dokazati na nedvojben način, a to nije učinio.

17. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 221.a ZPP zaključio da tužitelj nije dokazao da je u ovoj pravnoj stvari tužba podnesena u zakonskom roku iz čl. 21. st. 2. ZV te je ispravno odbacio tužbu kao nepravovremenu.

18. Slijedom navedenoga a temeljem odredbe čl. 380. t. 2. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

19. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i visini troškova koji su odmjereni.

U Zagrebu, 3. lipnja 2025.

Sudac

Ana Gradišek