REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-446/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Branimir Zmijanović, odvjetnik u Šibeniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-713/2023-2 od 19. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-137/2022-28 od 20. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2025.,
r i j e š i o j e:
Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-713/2023-2 od 19. ožujka 2024. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da tužiteljica ZZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao službenica Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Šibensko kninske, ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (toč. I. izreke), tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici s naslova neisplaćene naknade za troškove gradskog prijevoza na posao i s posla, u visini mjesečne karte (38,00 €) počevši od 1. prosinca 2017., do 1. rujna 2021. godine, s pripadajućim zateznim kamatama (toč. II. izreke). Tužena je obvezana naknaditi tužiteljici na ime troškova parničnog postupka iznos od 517,40 eur (toč. III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba i potvrđena presuda prvog stupnja.
3. Rješenjem ovog suda broj Revd-3440/2024-2 od 3. rujna 2024., dopuštena je revizija tuženici protiv drugostupanjske presude, u odnosu na pravno pitanje:
"Je li osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti se u smislu odredbe čl.186.a Zakona o parničnom postupku nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/2023 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku odluku, uz naknadu troškova postupka revizije.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija tuženice je osnovana.
7. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da ista ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla te kondemnatorni zahtjev za naknadom tih troškova za razdoblje od prosinca 2017. do veljače 2021.
8. Povodom revizije iz odredbe čl. 382. ZPP revizijski sud odluku ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP).
9. Iz obrazloženja nižestupanjskih odluka, a u odnosu na dopušteno pravno pitanje, utvrđeno je:
- da je prvostupanjski sud utvrdio kako je u konkretnom slučaju riječ o novčanoj tražbini proizašloj iz radnog odnosa, da tužiteljica nije bila u obvezi podnijeti zahtjev za zaštitu prava iz čl. 133. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022; - dalje ZR), da se tužiteljica nije prethodno obratila s zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186.a. ZPP, no kako je tužba podnesena nakon provedenog postupka pred poslodavcem MUP RH (čl. 133. st. 3 ZR), izrazio je pravno shvaćanje da je time konzumiran smisao odredbe čl. 186.a ZPP,
- nadalje iz nižestupanjskih odluka utvrđeno je da je tužiteljica zaposlena kao službenik u Ministarstvu unutarnjih poslova, PU Šibensko-kninskoj, da je odlukom od 8. svibnja 2018., zahtjev tužiteljice za zaštitu prava odbijen na temelju odredbe čl. 53. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 112/17), da je odredbom čl. 53. st. 1. Izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora "Narodne novine" 12/18 propisano da državni službenik ili namještenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva km, koja se odredba primjenjuje od 1. prosinca 2017.,da je adresa stanovanja tužiteljice udaljena od mjesta rada pješačkom rutom manje od 2 km, da na toj ruti ne postoji nogostup, da bi tužiteljica svakodnevnim kretanjem po takvom kolniku ugrozila vlastitu sigurnost i sigurnost drugih u prometu, da je tužena naknadno, odlukom od 17. prosinca 2021., s primjenom od 1. rujna 2021., tužiteljici priznala pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoznika, nižestupanjski sudovi smatraju da je tužiteljici dolazak na posao moguć isključivo automobilom ili sredstvom javnog prijevoza te da je zbog neadekvatnosti pješačke rute od adrese stanovanja do mjesta rada, osnovan zahtjev za isplatu naknade u visini mjesečne autobusne karte gradskog autobusnog prijevoza, pravilnom primjenom odredbe čl. 53. st. 10. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 12/18).
10. Tužena i u revizijskom postupku ističe da je pobijana odluka nezakonita iz razloga što je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se u ovom slučaju radi o prekluzivnom roku za zaštitu prava dok se u naravi radi o tužbi na utvrđenje i isplatu prije čijeg je podnošenja potrebno udovoljiti procesnim pretpostavkama za podnošenje tužbe iz čl. 186.a ZPP, da je iz tog razloga tužbu valjalo odbaciti, a o kojim se žalbenim navodima drugostupanjski sud niti u jednom dijelu nije očitovao.
11. Naznačenim pravnim pitanjem tužena problematizira primjenu odredbe čl. 186.a ZPP u slučajevima kada je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe, stoga i primjenu iznimke od obveze obraćanja s zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske.
12. U konkretnom slučaju razvidno je da je tužba podnesena radi naplate novčanog potraživanja iz radnog odnosa te da nije riječ o postupku o ostvarivanju prava iz radnog odnosa za čije je ostvarivanje predviđeno pokretanje odgovarajućeg postupka iz čl. 133. st. 1. i 2. ZR. Dakle, nije riječ o prekluzivnom roku za zaštitu prava, već o iznimci predviđenoj u odredbi čl. 133. st. 3. i 4. ZR u kojem slučaju su izrijekom isključeni zahtjevi radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa pa se na te postupke primjenjuju opće odredbe procesnog prava sadržane u ZPP, uključujući i odredbu članka 186.a. ZPP. Ovakvo pravno shvaćanje u bitnom je izraženo u odlukama ovog suda poslovni broj Revr- 1521/2009-2 od 27. travnja 2010., Revr-157/2016-2 od 11. travnja 2017., Revr- 777/2014 od 2. lipnja 2015.
13. Imajući na umu gore navedeno, stajalište nižestupanjskih sudova, pogrešno je i u suprotnosti s ustaljenom praksom revizijskog suda.
14. Stoga, odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi:
U slučaju kada je predmet spora novčano potraživanje iz radnog odnosa tužiteljice nije riječ o prekluzivnom roku za zaštitu prava, već o iznimci predviđenoj u odredbi čl. 133. st. 3. i 4. Zakona o radu, stoga tužiteljica nije mogla s uspjehom tražiti sudsku zaštitu prije nego li je postupila u smislu odredbe čl. 186.a ZPP.
15. Sagledavajući cjelokupno obrazloženje nižestupanjskih odluka, razvidno je da je u konkretnom slučaju riječ o novčanoj tražbini proizašloj iz radnog odnosa, čime je prema shvaćanju ovog suda jasno iskazano da u konkretnom slučaju nije riječ o ostvarivanju prava iz radnog odnosa za čije je ostvarivanje predviđeno pokretanje odgovarajućeg postupka te za koji je zakonom određen propisani rok za podnošenje tužbe u smislu čl. 133. st. 1. i 2 ZR, već je riječ upravo o iznimci iz čl. 133. st. 3 . i 4. ZR, radi čega posljedično postoji zakonska obveza tužiteljice na postupanje sukladno čl. 186.a ZPP. Stoga, slijedom navedenog, proizlazi da drugostupanjski sud, prilikom donošenja svoje odluke nije cijenio odlučne žalbene navode, a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.
16. Stoga je valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice i na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.
Zagreb, 3. lipnja 2025.
Predsjednik vijeća
dr.sc. Jadranko Jug
