Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3564/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Ane Gradišek, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željke Rožić Kaleb, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], O [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Štenglu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene HE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Zečeviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-6372/2020- 145 od 3. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-6372/2020-145 od 3. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, suđeno je:

„I. Nalaže se tuženici HE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 28.782,01 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1.kolovoza 2003. do 31. prosinca 2007. određenoj Uredbama o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj, za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženici da vrati i dostavi na kućnu adresu tužitelja sljedeće pokretnine, sve u ispravnom stanju, bez oštećenja, u originalu, te u urednom stanju sa svim pripadajućim dijelovima:

1. Slike ulje na platnu uramljena, dimenzija 130x150 cm autora OEN (osobni poklon autora)

2. Willerov goblen uramljen «Koncert»

3. Willerov goblen uramljen «Sveta noć»

4. Willerov goblen uramljen «Kraljevo jezero»

5. Bidermajer stol ovalni 1,30 m x 70 cm

6. Slika, kombinirana tehnika, autorica H, «Vojnik»

7. Dvije bidermajer stolice s medaljonima, dimenzija 1,30 m x 70 cm

8. Kožna mobilna fotelja «Lipa», u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog u točki I. izreke ove presude i to za iznos od 5.043,47 eura sa zatraženim zateznim kamatama, za zatezne kamate zatražene na dosuđeni iznos za razdoblje od 30. lipnja 2003. do 31. srpnja 2003., kao i dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "Nalaže se tuženici da na ime naknade štete u visini novčane vrijednosti rabljenih stvari tužitelju isplati iznos od 7.422,88 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije za jedan euro 7,5345 kuna, odnosno 55.927,67 HRK) sa zateznom kamatom tekućom od 30.06.2003. godine do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje od 30.06.2003. do 31.12.2007. određenoj Uredbama o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi određenoj, za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.874,23 eura sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude 3. svibnja 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Presudu u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke pobija tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, a tužitelja obveže na naknadu troška tuženoj, prema troškovniku koji prileži spisu, te naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat sredstava uloženih u nekretninu tužene, povrat pokretnina kupljenih s namjerom korištenja za potrebe bračne zajednice kao i povrat pokretnina koje predstavljaju obiteljsko nasljeđe tužitelja.

6. U ovom predmetu nije sporno da je tužena dan 3. travnja 2003. sklopila Ugovor o kupoprodaji s ĆE, kao prodavateljem, i to 165/316 dijela nekretnine upisane u A/1 u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk. čbr. [katastarska čestica] [adresa] 56/h i dvorište u [adresa] sa 88 čhv. ili 316 m2, povezano sa vlasništvom peterosobnog troetažnog stana; nije sporno da su u vrijeme kupnje predmetne nekretnine tužitelj i tužena bili u vezi; da je tužena predmetnu nekretninu kupila u roh-bau izvedbi dijelom kreditom koji je podigla kod Zagrebačke banke d.d., a tužitelj ne spori da je preostali dio kupoprodajne cijene također isplatila tužena. Nije sporno da je dva puta vršena procjena vrijednosti predmetne nekretnine od strane ZANE-članice grupe Zagrebačke banke, i to u siječnju i u travnju 2003., te su procjene različite – u siječnju 452.649,78 kn, a u travnju 615.225,09 kn (list 239 spisa).

7. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da iz iskaza stranaka nesporno proizlazi da je sporna nekretnina kupljena u namjeri zasnivanja zajednice života tužitelja i tužene te njihova zajedničkog korištenja te nekretnine, međutim da je ta zajednica prestala najkasnije u kolovozu 2003. kada su tužitelju oduzeti ključevi predmetne nekretnine.

8. Među strankama je bilo sporno, a sporno je i u ovoj žalbenoj fazi postupka je li tužitelj u razdoblju od veljače 2003. do kolovoza 2003. vršio ulaganja u predmetnu nekretninu, koja su to ulaganja bila i koja je vrijednost izvršenih ulaganja, te jesu li predmetne pokretnine koje su predmet tužbe darovane tuženoj, pa ih zbog toga nije obvezna tužitelju vratiti.

9.1. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na sljedećim činjeničnim utvrđenjima: da je u ovom postupku provedeno vještačenje po vještaku dipl.ing arh. ZE, na okolnost visine vrijednosti izvedenih radova na predmetnoj nekretnini; da je vještak izvršio uvid u priložene račune koji se odnose na građevinsko-obrtničke radove te je vrijednost istih utvrđena u iznosu od 216.992,25 kn; da iz nalaza vještaka proizlazi da se radi o radovima koji se uobičajeno izvode prilikom unutrašnjeg uređenja, te da su cijene na računima uobičajene na tržištu u vrijeme izvođenja tih radova; drugi radovi koji se navode u tužbi, a za koje u spisu nema računa, soboslikarski, gipskartonski i vodoinstalaterski radovi, utvrđeni su u vrijednosti od 38.000,00 kn, te su u građevinskom smislu logični, odnosno izvode se prilikom unutrašnjeg uređenja; vještak je također naveo kako je sve navedene radove bilo moguće izvesti između siječnja i travnja 2003.; da je tužena prigovorila nalazu vještaka, a vještak je u svom usmenom očitovanju naveo da je nalaz izrađen temeljem uvida u postojeću dokumentaciju u spisu iz koje je vidljivo da se radi o spornim radovima koji su se obavljali 2003., tj. 15 godina prije izrade nalaza i mišljenja, da se radilo o radovima unutrašnjeg uređenja te je u tom smislu naveo da su radovi u građevinskom smislu logični jer se računi i odnose na takvu vrstu radova. Cijene su unutar tržišnog raspona za takvu vrstu radova. Vještak je naveo da je od strane ZANE izvršena procjena predmetnog stana u siječnju 2003., kad nisu bili obavljeni sporni radovi, a u travnju 2003. je ponovno izvršena procjena, kad su u tijeku građevinski radovi, završni radovi u unutrašnjosti objekta, pa temeljem navedenog, vještak zaključuje da su radovi izvođeni u približno vrijeme kada su izdavani računi.

9.2. Sud je nalaz vještaka u cijelosti prihvatio ocijenivši ga razumljivim, jasnim, te sačinjenim u skladu sa danim zadatkom i pravilima struke. Tužena je ostala kod istaknutih prigovora na nalaz ali u vezi s tim nije predlagala druge dokaze.

9.3. Imajući u vidu izvedene dokaze, prvostupanjski sud zaključuje kako je tužitelj dokazao da je vršio ulaganja u spornu nekretninu tužene, da je izvršena ulaganja dokazao dostavljenim računima, visina kojih je provjerena i potvrđena građevinskim vještačenjem. Pri tom, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da sama činjenica da su neki od obrtnika koji su radove obavljali počinili neke propuste u poslovanju i vođenju poslovnih knjiga ne znači da te radove nisu i obavili.

9.4. Prvostupanjski sud zaključuje kako tužena nije dokazala da bi ona doista obavila i platila sve ili barem neke od radova koje tužitelj navodi u tužbi. Iskaze svjedoka CE (brata tužene) i RE prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio kao vjerodostojne obzirom navode o tome da je radove u popodnevnim satima obavljao brat tužene i njegovi radnici, koje on nije plaćao, da su radili subotom i nedjeljom, da je on kupio potreban materijal, te uveo struju i vodu, okrečio i ugradio sanitarije u predmetnu nekretninu, te u kuću uveo plin, nije ničim dokazao, a niti tužena ne posjeduje nikakve račune niti druge dokaze na okolnost da je ona naručivala i platila neke od izvedenih radova.

10. Temeljem tako, utvrđenih relevantnih činjenica, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj tijekom postupka dokazao da je u razdoblju od veljače 2003. do kolovoza 2003. vršio ulaganja u nekretninu tužene, dokazao je koja su to ulaganja bila i koja je vrijednost izvršenih ulaganja. Kako je ta ulaganja vršio s očekivanjem sklapanja braka s tuženom i zajedničkog života u toj nekretnini, a do čega nije došlo, prvostupanjski sud zaključuje da su ispunjene pretpostavke iz čl. 210. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima, (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO) zbog čega ima pravo na naknadu po osnovi neosnovanog bogaćenja od tužene.

11. Tuženici osporavaju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, a suština žalbenih navoda svodi se na tvrdnje da prvostupanjski sud nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji odgovornost tužene za nastalu štetu, da nije utvrđeno da je tužena kao vlasnica dopustila tužitelju da boravi u nekretnini i da u njoj izvodi radove, da nema dokaza da je tužitelj te radove izveo, da je na tužitelju teret dokaza da je ulagao u nekretninu, da između tužitelja i tužene nije nastao izvanugovorni odnos iz čl. 210. ZOO.

12. Pobijana odluka pravilna je i zakonita, a žalbeni navodi su neosnovani.

13. Prvostupanjska presuda je razumljiva i sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te nema proturječnosti između izreke i obrazloženja, kao niti stanja spisa i navoda u presudi. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje žaliteljica.

14. Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, s time da sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a u slučaju da se na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (221.a ZPP).

15. Prvostupanjski sud je potpuno i jasno utvrdio sve relevantne činjenica i proveo detaljan dokazni postupak, pa se izneseni prigovor u tom pravcu ukazuje neosnovanim. Suprotno tvrdnji žalitelja, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, u smislu čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje što žalbenim navodima tužene nije dovedeno u sumnju.

16.1. Vezano uz žalbene navode tužene, valja navesti da je prvostupanjski sud o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odlučio pravilnom primjenom odredbe 210. ZOO. Naime, suprotno žalbenim navodima, tužitelj je tijekom postupka dokazao da je uložio vlastita sredstva u spornu nekretninu. Navedeno proizlazi iz dostavljenih računa, provedenog građevinskog vještačenja, ali i iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka SE, koji je izvodio vodoinstalaterske radove, GE, koji je izvodio elektroinstalaterske radove i ČE, koji je izvodio radove glazure, žbuke i provođenje toplinske izolacije, a koje radove je svjedocima platio tužitelj.

16.2. Nadalje, tijekom postupka među strankama nije bila sporna namjera zasnivanja zajednice života tužitelja i tužene, pa s tim u vezi valja zaključiti kako je tužitelj ulaganje vlastitih sredstava u nekretninu tužene vršio u dobroj vjeri jer je očekivao zaključenje braka i zajednički život s tuženom.

17. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj tijekom postupka dokazao svoja ulaganja u predmetnu nekretninu, dok tužena nije učinila vjerojatnim da je financirala izvođenje određenih radova. Tužitelj je dokazao i opravdanost ulaganja obzirom je očekivao zaključenje braka i zajednički život s tuženom u predmetnoj nekretnini, te je na taj način dokazao da je u nekretninu ulagao u dobroj vjeri.

18. Pravilno je prvostupanjski sud ovu pravnu situacija razmatrao kroz institut stjecanja bez osnove. Odredbom čl. 210. ZOO propisano je kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. U st. 2. istog članaka je propisano da pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a st. 3. obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala

19. Dakle, da bi se radilo o primjeni instituta stjecanja bez osnove moraju biti ispunjene pretpostavke i to - povećanje imovine na strani tuženice, umanjenje imovine na strani tužitelja, postojanje uzročne veze između povećanja i umanjenja imovine, nepostojanje osnove u nekom pravnom poslu i sl. npr. odluci suda, zakonu i sl. i ne smije se raditi o štetnoj radnji jer u tom slučaju postoji odgovornost za štetu.

20. U konkretnom slučaju došlo je do povećanja imovine na strani tuženice obzirom je izvršenim radovima od strane tužitelja, povećana vrijednost predmetne nekretnine koja je u vlasništvu tužene, postoji i uzročna veze između povećanja imovine na strani tužene i umanjenja imovine na strani tužitelja, obzirom je ulaganje izvršeno zbog očekivanja zasnivanja bračne zajednice i zajedničkog života u predmetnoj nekretnini, a koja osnova je kasnije otpala.

21. Posljedično svemu navedenom prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je tužitelj tijekom postupka dokazao da je u razdoblju od siječnja do kolovoza 2003. vršio ulaganja u nekretninu tužene, te da je do kolovoza 2003. imao ključ od nekretnine koji mu je tada oduzeo gospodin ĆE, pa stoga neosnovano navodi žaliteljica kako je prvostupanjski sud povrijedio odredbu čl. 221.a ZPP o teretu dokazivanja, te da je odluku trebalo donijeti primjenom te odredbe.

22. Izvan rečenog, na žalbene navode stranaka nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP).

23. Imajući u vidu navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

24. Žalbu u pogledu odluke o trošku tužena ne obrazlaže osim što smatra kako je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično navedenom njoj dosuđen trošak. Žalba je i u navedenom dijelu neosnovana jer je sud odluku o trošku pravilno utemeljio na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP.

U Zagrebu, 3. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis