Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-976/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja RF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Šuta, odvjetnica u Zagrebu, Jordanovac 15, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB 78427478595, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri u Zagrebu, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5898/2021-18 od 2. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5898/2021-18 od 2. lipnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Pod točkom I. izreke utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 1. Ugovora o kreditu broj 218870 od dana 24. srpnja 2008., ovjeren kod Javnog bilježnika Obrenije Ribarić pod brojem OV-10427/2008 od 24. srpnja 2008., koji glasi:“ u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“.

Pod točkom II. izreke utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 4. Ugovora o kreditu broj 218870 od dana 24. srpnja 2008., ovjeren kod Javnog bilježnika Obrenije Ribarić pod brojem OV-10427/2008 od 24. srpnja 2008., koji glasi:“po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“. Pod točkom III. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 523,18 eura / 3.941,91 kn sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to pobliže označeno u izreci.

Pod točkom IV. izreke utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8.1. Ugovora o kreditu broj 218870 od dana 24. srpnja 2008., ovjeren kod Javnog bilježnika Obrenije Ribarić pod brojem OV-10427/2008 od 24. srpnja 2008., koji glasi:“ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“

Pod točkom V. izreke utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 11. točki 6. Ugovora o kreditu broj 218870 od dana 24. srpnja 2008., ovjeren kod Javnog bilježnika Obrenije Ribarić pod brojem OV-10427/2008 od 24. srpnja 2008., koji glasi: “Svi potpisnici ovog Ugovora potvrđuju da su upoznati sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, da im je Kreditor objasnila taj rizik i da su upoznati i svjesni činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta.“. Pod točkom VI. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.820,42 eura / 51.388,49 kn sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to pobliže označeno u izreci.

Pod točkom VII. izreke utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 6. točki 1. Ugovora o kreditu broj 218870 od dana 24. srpnja 2008., ovjeren kod Javnog bilježnika Obrenije Ribarić pod brojem OV-10427/2008 od 24. srpnja 2008., koji glasi: "Jednokratno 1,25% (jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.". Pod točkom VIII. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju RF isplati iznos od 225,91 eura / 1.702,15 kn sa zateznom kamatom od 26. srpnja 2008. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Pod točkom IX. izreke nalaže se tuženiku da naknadi parnični trošak u iznosu od 1.565,72 eura / 11.811,42 kn sa zateznom kamatom 2. lipnja 2023. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazne naknade te posljedično zahtjevi za isplatu. Pravomoćnim rješenjem od 13. listopada 2023. utvrđen je prekid postupka u odnosu na Novu hrvatsku banku d.d. i pozvana je Hrvatska poštanska banka d.d. da preuzme postupak (list 165 spisa).

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 24. srpnja 2008. Ugovor o kreditu za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti 30.694,36 CHF po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,90 %, uz rok otplate kredita 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 8.) prema otplatnom planu,

-da iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF,

-da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice,

-da tuženik nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), pa tako niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi.,

-da je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač upravo na tuženiku,

-da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru,

-da je iz Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužitelj podigao kao fizička osoba i to za izričitu namjenu ugovorenu u čl. 3. Ugovora, a to je kupnja motornog vozila,

-da se iz navedenog ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti pa stoga iz navedenog proizlazi tužiteljevo svojstvo potrošača, a ukoliko tvrdi suprotno, tuženik je to trebao i dokazati,

-da je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF,

-da je u odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Petri Blašković čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije,

-da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem,

-da iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 6.820,42 eura / 51.388,59 kn, a s osnove promjenjive kamatne stope iznosi 523,18 eura/ 3.941,91 kn,

-da je tužbeni zahtjev prvostupanjski sud prihvatio i odlučio kao pod točkom III. i VI. izreke ove presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO),

-da se odluka o zateznim kamatama temelji na odredbi čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO- a,

-da je u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi utvrđeno da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,25% (čl. 6.1. ugovora),

- da je tužitelj 25. srpnja 2008. platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.702,15 kn,

-da je tužitelj u iskazu kojeg prvostupanjski sud kao logičan, životan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, naveo da se niti o jednoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo niti mu je rečeno da treba platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva,

-da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

-da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl. 6. ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to prvostupanjski sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno,

-da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, a iz rezultata cjelokupnog postupka da proizlazi da se o spornom dijelu odredbe čl. 6. ugovora po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi,

-da prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007., dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna,

-da neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu,

-da iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,25% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena,

-da tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO-a pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl.6.1. ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u nespornom iznosu od 1.702,15 kn odnosno 225,91 eura,

-da budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate,

-da prigovor zastare nije osnovan.

7. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

8. Pri tome valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 4. rujna 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007., 125/2007., 79/2009. ZZP/07), koji je na snazi od 7. kolovoza 2007., ali s obzirom da u odredbama čl. 96., 97., 98. i čl. 102. propisuje identično kao i odredbe čl. 81., 82., 83. i 87. ZZP/03 okolnost da se prvostupanjski sud pozvao na odredbe ZZP/03 nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

9. Neosnovano žalitelj problematizira činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sam naveo, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

10. Radi toga je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu odredaba čl. 102. ZZP/07 (identična odredba čl. 87. ZZP/03) te Zakona o obveznim odnosima.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu promjenjive kamatne stope u odnosu na prednika tuženika, Sberbank d.d. preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. i tužbeni je zahtjev odbijen, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope i predmet u tom dijelu vratio na ponovni postupak, nakon toga je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 7 od 4. srpnja 2013., dakle i u dijelu kojim je utvrđeno da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditima kojima je tuženik (tamo 8. tuženik Sberbank d.d.) ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika nepoštena, a time i ništetna te je tuženiku naloženo prekinuti s opisanim postupanjem.

12. Prvostupanjski sud je omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužitelja te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu dok tuženik nije predlagao saslušanje svjedoka.

13. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/03, odnosno ZZP/07 te odredbe Zakona o obveznim odnosima. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, već platiti i zateznu kamatu, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

14. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznose s osnove preplaćene razlike tečaja i promjenjive kamate sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose s obzirom da tužitelj ima pravo na kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka.

15. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da se i o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pregovaralo i da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj te da je ništetna, te je za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. Pri tom treba nadodati da iz navedene spornih odredbi ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

17. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Pri tome, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe 99. ZZP/07 (čl. 84. ZZP/03), već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, i ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanje nepoštenosti (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1,, Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

19. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu, a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade, kao što nije dokazivao (ali isto tako niti tvrdio) da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

20. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade. Prvostupanjski sud je imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade.

21. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07, identična odredba čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024.).

22. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu prvostupanjski sud raspravio.

23. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije pregovarao, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremila kao dio standardnog obrasca ugovora.

24. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

25. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

26. Prema odredbi čl. 98. ZZP/07 (čl. 83. ZZP/03) prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

27. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

28. Dakle, u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirala u čemu se taj trošak sastoji, utvrđeno je da je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo tužitelju kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

29. Okolnost da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (troškova) i da je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 101/2017.) propisana zabrana naplate naknade (troškova) za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/2014.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Naime, neovisno o tome, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu spornu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što ima za posljedicu da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

30. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO-a), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice od kada je tuženik primio novac za ulaznu naknadu odnosno za naknadu za prijevremenu isplatu kredita jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a. U konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknada za prijevremenu isplatu kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovale je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, tuženik je, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.).

31. Sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku odluku samo u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom i u granicama razloga određeno navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti samo na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gž 21/17-2 od 10. listopada 2017.), pa je u skladu sa navedenim ispitana pobijana prvostupanjska presuda.

32. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. i čl. 154. st. 1. ZPP-a), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak.

33. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

34. Tuženik nije uspio sa žalbom pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 3. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj