Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4141/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz OD Golubić & Šikić j.t.d, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz OD Škarica i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, te umješača Projekt Market d.o.o. Zagreb, Hektorovićeva ulica 2, OIB: 33155390758, zastupan po punomoćniku Nevenu Kozoliću, odvjetniku iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-5/2019-41 od 16. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 3. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba umješača Projekt Market d.o.o., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-5/2019-41 od 16. rujna 2022. pod toč. I., III., IV. i V. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-5/2019-41 od 16. rujna 2022. pod toč.VI. i VII. Izreke i u tim dijelovima predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj:

146-232/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji kredit je sklopljen između tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb i tužitelja ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, te OĐ iz [adresa], kao sudužnika, te NĐ i IĐ kao založnih dužnika, a koji

ugovor je solemniziran dana 11.srpnja 2005.,

- u, čl.2. Ugovora u dijelu koji glasi:

„... u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.300,00 CHF (slovima stotisućatristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita ... „

- u čl.3. Ugovora, toč.I. u dijelu koji glasi:

„...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.300,00 CHF (slovima: stotisućatristo švicarskih franaka)...“

- toč.II. u dijelu koji glasi:

„... Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 675,87 CHF (slovima: šestosedamdesetpet švicarskih franaka i 87/100), a podmiruje se u kunamaobračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke, počevši od 31.08.2005..g... Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-

Adria-Bank d.d. na dan dospijeća.„

- te u toč. III. u dijelu koji glasi:

„ Kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete i plaćaju u skladu sa stavkom II“.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj:

146-232/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini solemniziranog dana 11.srpnja 2005., čl.6. Ugovora koji glasi:

„ Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“

IV. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnih učinaka odredba Ugovora o kreditu broj:

146-232/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini solemniziranog dana 11.srpnja 2005., čl.7. Ugovora u dijelu koji glasi:

„... Korisniku kredita se zaračunavaju zatezne kamate po stopi opisanoj u Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. „

V. Utvrđuje se da je ništetna i ne proizvodi pravne učinke odredba Ugovora o kreditu broj: 146-232/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini solemniziranog dana 11.srpnja 2005., čl.11. Ugovora u dijelu koji glasi:

„u visini kunske protuvrijednosti od 100.300,00 CHF (slovima: stotisuća tristo švicarskih franaka),„

VI. Ovrha određena Rješenjem Općinskog suda u Čakovcu, broj: Ovr-809/18- 2 od 11.listopada 2018. proglašava se nedopuštenom.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 42.500,00 kn sa zateznim kamatama, tekućim od dana presuđenja do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se umješač zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22,114/22 i 155/23- dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP

5. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje umješač ukazuje u žalbi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. U tom dijelu razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a presuda i rješenje su sačinjeni u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

6. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je prihvaćanjem zahtjeva tužitelja pod toč.I., III., IV., V. izreke pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Zaključkom poslovni broj Ovr-809/18-11 od 10. prosinca 2011. ovršenik, ovdje tužitelj upućen u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga iz čl.50.st.1. toč.9. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 112/12, 25/13 i 93/14, 56/15, 73/17-dalje OZ)- da je tražbina prestala i čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ -da je nastupila zastara tražbine,iako je ovršenih u žalbi ukazivao i da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, što bi ukazivalo na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ. Tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu i na činjenicama i na predloženim dokazima koje je naveo u žalbi ( 52. st. 3. OZ).

8. Parnični sud je ovlašten suditi i o zahtjevu ili prigovoru tužitelja (ovršenika iz ovršnog postupka) na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi na kojoj ovrhovoditelj (tuženik iz parnice) tu tražbinu temelji, i to:

- pa i ako se ovršenik nije i formalno u žalbi na rješenje o ovrsi pozvao na tu ništetnost,

- odnosno, pa i ako ovršni sud nije u rješenju kojim je ovršenika uputio u parnicu i formalno naznačio i taj razlog za pokretanje parnice sa zahtjevom na proglašenje ovrhe nedopuštenom.

9. Tužitelju se mora priznati pravni interes i za takav zahtjev - budući da o ništavnosti ugovora ili (kao ovdje) njegova dijela sudovi ionako imaju paziti i po službenoj dužnosti u dijelu u kojemu prigovor ništavnosti predstavlja prigovor materijalnog prava (sve obzirom na odredbu čl. 365. st. 2. ZPP, sadržaj rješenja kojim je ovršenik upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom jer (da) je tražbina čije se ostvarenje traži ispunjena, ne sprečava niti ograničava tužitelja (ovršenika) da postavi i tužbeni zahtjev ili prigovor na utvrđenje ništavnosti ugovorne odredbe na temelju koje se to ispunjenje tražbine traži.

10. Na to uostalom jasno upućuje i smisao odredaba čl. 187. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) "Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.", (stavak 2.) "Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.", (stavak 3., ovdje odlučan) "Ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može, istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev." - sve i u svezi sa odredbom stavka 4., prema kojoj: "Isticanje zahtjeva prema odredbi stavka 3. ovog člana nakon podnošenja tužbe neće se smatrati preinakom tužbe (tako i odluka VSRH broj Rev-194/13 od 19. ožujka 2019., Rev-357/18 od 26.listopada 2021.)

11. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi čl. 2., čl. 3. toč.I., II. i III., čl.6., čl.7. i čl.11. Ugovora o kreditu broj 146-232/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 5. srpnja 2005, solemniziran dana 11. srpnja 2005. (dalje: Ugovor u kreditu) sklopljen između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF . Predmet postupka je i proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-809/18-2 od 18. listopada 2018.

12. Tijekom postupka nije bilo sporno:;

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili Ugovor o kreditu prema kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.300,00 CHF u svrhu kupnje nekretnine (stambeni kredit), uz kamatnu stopu od 5,25 %, promjenjivu u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 675,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, a iznos kredita uplaćen tužitelju

-da je u čl. 3. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 5,25 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke

-da su nakon toga su stranke sklopile Aneks broj 1 dana 25. svibnja 2010.god. i Aneks broj 2 dana 16. studenog 2011., koji se odnosi na moratorij otplate kredita

-da su stranke dana 4. svibnja 2016. sklopile Sporazum uz Ugovor o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

13. Sud prvog stupnja, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( na koje se pozvao tužitelj u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03- ZZP/03), odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"41/14,110/15 i 14/19) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), u z primjenu čl. 502. c ZPP zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja), rukovodeći se i time da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti), koja je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj, čime je tuženik, kao davatelji kredita, tužitelja, kao korisnika kredita, doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta i tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

14. Nadalje, sud prvog stupnja, cijeneći iskaz tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu i Aneksa 1. i 2. Ugovoru o kreditu, zaključuje kako se u konkretnom slučaju radi o standardnim, tzv. tipskim ugovorima u kojima se u dijelu spornih odredaba nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, te da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

15. Isto tako, iz Ugovora o kreditu je vidljivo kako isti ne sadrže niti jedan kriterij ili parametar o kojem ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope, već se daje mogućnost promjene iste prema jednostranoj odluci banke tj. tuženika, pa je takva ugovorna odredba, odredba koja u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer daje mogućnost banci da jednostrano mijenja prvotno ugovorenu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj tužitelja kao potrošača te druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporne odredbe Ugovora o kredita, a koje se tiče promjenjivosti kamatne stope ne sadrže jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope temeljem kojih bi tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. One naime, jesu formulirane na način da su ti pojmovi tužitelju kao prosječnom potrošaču mogli biti razumljivi u gramatičkom smislu, međutim tužitelj nije bio obaviješten niti su mu mogli biti razumljivi razlozi koji dovode do promjene kamatne stope te do promjene valute.

16. Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja utvrđuje da su odredbe čl. 2. čl. 3. toč. I., II. i III., čl. 6., čl. 7., čl.11. Ugovora o kreditu nepoštene odredbe u smislu čl. 81. ZZP/03, obzirom je utvrđeno da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja te su kao takve, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP ništetne

17. Nadalje, sud prvog stupnja, prihvaćanjem utvrđenja iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka zaključuje da tužitelj dana 14. listopada 2013., dana 26.studenog 2019. kao i sada nije bio u zakašnjenju s otplatom obveze po Ugovoru o kreditu.

18. Slijedom utvrđenja da tužitelj nije bio u zakašnjenju s otplatom obveza po ugovoru o kreditu niti 14. listopada 2013. niti 26. studenog 2019., kao niti na dan izrade vještačkog nalaza, a dio Ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u Ugovoru u kreditu je ništetan jer je nerazumljiv, prihvaća zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci.

19. Odluka suda prvog stupnja djelomično je osnovana.

20. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje:ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

21. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojima je utvrđeno je da je između ostalih banaka, i tužena banka u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena Addiko banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena Addiko Bank d.d. postupila suprotno važećeg Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. U postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imao osnova zaključivati o tome da se i u konkretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

23. Nadalje, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP- a, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

24. Kako, dakle, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, vežu sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost presude svi žalbeni navodi kojima umješač osporava pravilnost zaključka suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na obje ugovorne odredbe (o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli, pa je u tom dijelu sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u svezi čl. 81. st. 2. ZPP/03.

25. Suprotno tvrdnji umješača, prema pravnom shvaćanju iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 8/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i sklapanjem Sporazuma uz Ugovoru o kreditu od 4. svibnja 2015. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu.

26. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

27. Međutim, za odluku o osnovanosti dijela zahtjeva za proglašenjem nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Čakovcu, broj: Ovr- 809/18- 2 od 11.listopada 2018. nisu, barem za sada, utvrđene odlučne činjenice, čime se ne može ispitati niti pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

28. Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima (čl.160. Zakona o obveznim odnosima- „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21 i 156/22 ).

29. Tužitelj naime u žalbi protiv rješenja o ovrsi, te u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da nije u zakašnjenju s otplatom obveza po Ugovoru o kreditu, pa nije bilo osnova za raskid Ugovora o kreditu i pokretanje ovršnog postupka, osporavajući i valjanost Ugovora o kreditu. Tužitelj je tuženiku, kako to smatra dužan vratiti iznos glavnice izražen u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita uz fiksnu kamatnu stopu u postotku koji je bio izrijekom naveden u Ugovoru o kreditu.

30. Sud prvog stupnja osnovanost zahtjeva za proglašenje ovrhe nedopuštenom očito temelji na utvrđenima iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka iz kojeg proizlazi da tužitelj dana 14. listopada 2013., dana 26. studenog 2019. kao i sada nije bio u zakašnjenju s otplatom obveze po Ugovoru o kreditu, iako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da i nadalje postoji dospjeli dug tužitelja. Naime, nije moguće da postoji dospjeli dug, a da tužitelj nije u zakašnjenju.

31. Tome valja dodati da odluku o tome je li tužitelj redovito ispunjavao obveze iz Ugovora o kreditu, donosi sud, a ne vještak.

32. Ugovorom o kreditu stranke su ugovorile posljedice raskida, pa je pitanje raskida Ugovora o kreditu valjalo ocijeniti kroz ugovorni odnos stranaka.

33. Odredbom čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik suglasili su se da banka može raskinuti Ugovor prije isteka njegovog redovnog trajanja, a iz razloga taksativno navedenih u Ugovoru, između ostalog i ukoliko korisnik kredita usprkos opomene i odobrenog naknadnog roka kasni s plaćanjem jednog anuiteta odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od 30 dana, dok je st. 2. tog Ugovora ugovoreno je da se isti smatra raskinutim danom otpremanja otkaznog pisma preporučenom poštom na posljednju adresu korisnika kredita koja je poznata banci.

34. Dakle, prema odredbi čl.4 Ugovora o kreditu, kreditor ima pravo, u slučaju nepoštivanja ugovornih odredaba glede otplate duga od strane korisnika kredita, raskinuti Ugovor o kreditu i time učiniti dospjelim svako svoje potraživanje prema korisniku kredita, pa je nakon raskida Ugovora o kreditu cjelokupni neotplaćeni iznos kredita dospio na naplatu.

35. Stoga u postupku nije utvrđeno je li tužitelj uredno ispunjavao ugovorne obveze preuzete Ugovorom o kreditu u vrijeme otkaza ili je kasnio s plaćanjem anuiteta (koliko je iznosi akumulirani dug na dan otkaza kredita, odnosno je li u vrijeme otkaza kredita postojala preplata tužitelja), kako bi se moglo ocijeniti je li tuženik cijeneći sadržaj odredbe čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu valjano otkazao Ugovor o kreditu.

36. Pri tome, valja imati u vidu da su sadržajem samog Sporazuma uz Ugovor o kreditu Ugovora od 4. svibnja 2016., sačinjenog prema odredbama čl.19a. -19e. Zakon o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine“ broj 102/15), stranke suglasno utvrdile da je dana 14. listopada 2019. raskinut Ugovor o kreditu, te da na dan 30.rujna 2015. tužiteljev dug iznosi 448.21,24 kn.

37. Sporazum uz Ugovor od 4. svibnja 2016. sklopljen je tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. Tužitelj i tuženik su konverzijom kredita ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema, odnosno pripada li tužitelju koji je kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZIP ZPK sklapanjem Sporazuma uz Ugovor o kreditu Ugovora od 4. svibnja 2016. s tuženikom, pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

38. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.

39. Stoga se, barem za sada ne može ispitati pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da je ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Čakovcu, broj Ovr- 809/18- 2 od 11.listopada 2018. nedopuštena iz razloga iz kojih je ovršenik upućen na pokretanje ove parnice jer u tom dijelu nisu utvrđene sve odlučne činjenice, pa je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a posljedično tome ne može se niti ispitati pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

40. Stoga je primjenom odredbe čl. 370. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

41. U ponovljenom suđenju, sud prvog stupnja će, imajući u vidu izneseno, uvažavajući iznesene žalbene navode tuženika ponovno ocijeniti osnovanost zahtjeva tužitelja, a nakon čega će biti u prilici donijeti pravilnu i zakonitu odluku, kojom će ujedno odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu 3. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vlasta Mrzljak