REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2259/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja T & H INVEST d.o.o. iz Varaždina, A. Wisserta 3/a, OIB: 86546896316, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Rendić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kozjak i Rendić j.t.d. u Varaždinu, Franjevački trg 11, protiv tuženika BABIĆ d.o.o. iz Cestice, Ljudevita Gaja 44, OIB: 53703886646, kojeg zastupa punomoćnica Željka Brlečić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Brlečić & Partneri u Varaždinu, Optujska 25/I, radi isplate iznosa od 138.646,79 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-30/2023-33 od 6. veljače 2025. ispravljenog rješenjem poslovni broj Povrv-30/2023-41 od 31. ožujka 2025., 2. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-30/2023-33 od 6. veljače 2025. ispravljeno rješenjem poslovni broj Povrv-30/2023-41 od 31. ožujka 2025. u dijelu u kojem je tužitelju naloženo u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 19.013,61 EUR.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-30/2023-33 od 6. veljače 2025. ispravljeno rješenjem poslovni broj Povrv-30/2023-41 od 31. ožujka 2025. u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.981,25 EUR i rješava:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.981,25 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem označenim u izreci ovog rješenja sud prvog stupnja je naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 22.994,86 EUR. Tako je prvostupanjski sud riješio sukladno odredbi članka 158. stavka 1. Zakona o parničnom postupku jer je (ranijim pravomoćnim) rješenjem poslovni broj Povrv-30/2023-16 od 8. travanja 2024. odlučio da se tužba smatra povučenom, a tuženik je nakon donošenja tog rješenja podneskom od 5. veljače 2025. zatražio naknadu parničnog troška koji nije obuhvaćen rješenjem poslovni broj Povrv-30/2023-16 od 8. travnja 2024.; prilikom odlučivanja o osnovanosti tog zahtjeva za naknadu troškova postupka sud prvog stupnja je ocijenio da su sve postupovne radnje za koje je tuženik zatražio naknadu troška bile potrebne za vođenje ovog spora i to upravo u visini kako je tuženik zatražio u zahtjevu za naknadu troška postupka.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio tužitelj pobijajući ga u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Naime, zbroj svih troškova postupka za koje je prvostupanjski sud (prema obrazloženju rješenja) priznao trošak postupka iznose 20.382,36 EUR, a ne iznos od 22.994,86 EUR (što je prvostupanjski sud naknadno ispravio rješenjem od 31. ožujka 2025.). Osim toga, tužitelj smatra da su tuženiku nepravilno dosuđeni parnični troškovi i za radnje u postupku za koje tuženik nema pravo ili mu sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novineˮ broj 138/23) pripadaju u manjem iznosu. Sud je za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi i svih podnesaka i zastupanja na ročištima priznao trošak u iznosu od 2.090,00 EUR (uvećan za porez na dodanu vrijednost), a i pogrešno je primijenio materijalno pravo iz Tbr. 10. točke 1. Tarife kada je za sastavljanje odgovora na prijedlog za povrat u prijašnje stanje priznao trošak u iznosu od 1.045,00 EUR (uvećan za porez na dodanu vrijednost). Žalitelj smatra da je odlučna vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake parnične radnje te se visina troškova obračunava prema vrijednosti predmeta spora u trenutku njezinog poduzimanja, a ne prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu; pri tome, žalitelj se poziva na više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Nadalje, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo dosuđenjem tuženiku parničnog troška za sastav podneska od 19. prosinca 2015. (pravilno 2014.) u iznosu od 2.090,00 EUR jer taj podnesak ne predstavlja obrazložen podnesak iz Tbr. 8. točke 1. Tarife koji bi bio potreban za vođenje parnice – zato je sud pogrešno primijenio odredbu članka 155. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo dosuđenjem tuženiku naknade troškova za zastupanje na raspravama od 28. rujna 2015., 3. studenoga 2015. i 10. prosinca 2015. u punom iznosu prema Tbr. 9. točki 1. Tarife jer se ročište na kojem su stranke ostale kod svojih dotadašnjih navoda i nisu iznijele nove navode ili obrazložile postojeće do tada iznijete navode ne smatra ročištem na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari. Žalitelj smatra i da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo dosuđenjem tuženiku naknade za sastav podneska od 16. svibnja 2023. u iznosu od 2.090,00 EUR jer taj podnesak ne predstavlja obrazloženi podnesak iz Tbr. 8. točke 1. Tarife koji bi bio potreban za vođenje ove parnice. U nastavku žalbe žalitelj ukazuje na to da je sud za sve radnje tuženika primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2023. godine iako je ta Tarifa stupila na snagu tek 25. studenoga 2023. te da je sud unatoč odredbe Tbr. 52. točke 3. te Tarife za radnje poduzete prije stupanja na snagu te Tarife trebao primijeniti raniju Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) neovisno o tome što i ta ranije Tarifa sadrži identičnu Tbr. 48. točku 3. prema kojoj se primjenjuje tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Pri tome, žalitelj ukazuje na to da Tarifa nije zakon te da samo zakoni u smislu odredbe članka 90. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske mogu imati retroaktivno djelovanje. Zato je sud trebao primijeniti vrijednost boda u iznosu od 10,00 kn /1,33 EUR (za radnje poduzete prije stupanja na snagu Izmjene ranije Tarife („Narodne novineˮ broj 134/22), 15,00 kn (nakon izmjene te Tarife) i 2,00 EUR (nakon stupanja na snagu sada važeće Tarife). Žalitelj se poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3390/23 od 27. listopada 2023., Pž-2450/23 od 30. kolovoza 2023. i Pž-919/23 od 6. prosinca 2023. te predlaže da se njegova žalba usvoji i ukine pobijano rješenje o troškovima postupka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

3.1. Ispitavši pobijano rješenje temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavaka 2. točaka 2., 4., 8., 9, 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 155. Zakona o parničnom postupku na što u žalbi osnovano ukazuje tužitelj.

4. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj Povrv-30/2023-16 od 8. travnja 2024. donio odluku da se smatra da je tužitelj povukao tužbu. Nadalje, tuženik je podneskom od 8. travnja 2024. podnio zahtjev za naknadu troška parničnog postupka i to u ukupnom iznosu od 21.688,61 EUR. Osim toga, nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Pž-4762-2024-3 od 15. siječnja 2025. odbio tužiteljevu žalbu protiv navedenog prvostupanjskog rješenja i potvrdio to rješenje, tuženik je ponovno 5. veljače 2025. podnio zahtjev za naknadu parničnog troška s time da je u tom podnesku potraživao naknadu troška u ukupnom iznosu od 22.994,86 EUR. Odlučujući o tom tuženikovu zahtjevu za naknadu parničnog troška, prvostupanjski je sud donio pobijano rješenje.

5. Odredbom članka 158. stavka 1. Zakona o parničnom postupku je propisano da tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškova postupka. Prema tome, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da u slučaju ako tužitelj povuče tužbu (a to se odnosi i kod presumiranog povlačenje tužbe, što je slučaj u ovom predmetu), tužitelj je dužan tuženiku naknaditi troškove postupka. Jedino ako je tužitelj povukao tužbu nakon što je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu, tada je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnične troškove što je iznimka od stavka 1. navedenog članka Zakona o parničnom postupku koja je propisana člankom 158. stavkom 2 Zakona o parničnom postupku, no ta iznimka nije ostvarena u konkretnom predmetu. Prema tome, budući da se smatra da je tužitelj povukao tužbu (a to nije učinjeno iz razloga što je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu), to je tužitelj parnična stranka koja je dužna tuženiku naknaditi sve troškove postupka potrebne za vođenje ovog spora, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud.

6. Međutim, prilikom odmjeravanja visine troškova postupka za svaku pojedinu postupovnu radnju, sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio (sada važeću) Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, u odnosu na tužiteljev žalbeni navod da je prilikom određivanja visine troškova odlučna vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake parnične radnje, ovaj sud napominje da je samo u vrijeme podnošenja tuženikova prigovora protiv rješenja o ovrsi (odgovora na tužbu) vrijednost predmeta spora iznosila 1.144.687,00 kn dok je za sve preostale postupovne radnje koje je tuženik poduzeo i za koje mu je prvostupanjski sud priznao trošak vrijednost predmeta spora iznosila 1.044.687,00 kn; ovo stoga jer je tužitelj podneskom od 17. travnja 2015. djelomično povukao tužbu potražujući iznos od 1.044.687,00 kn s pripadajućim kamatama (str. 87. - 89. spisa). Prema tome, iako bi tuženik za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi mogao potraživati veći iznos troška od onog kojeg je potraživao svojim zahtjevom za naknadu troška (2.090,00 EUR uvećan za porez na dodanu vrijednost), tuženik je time postupao in favorem tužitelja, a i prvostupanjski je sud postupajući u okviru postavljenog tuženikova zahtjeva za naknadu troška tuženiku priznao taj niži iznos troška za tu postupovnu radnju. Slijedom navedenog, kao i zbog zabrane reformationis in pejus propisane odredbom članka 374. Zakona o parničnom postupku, ovaj sud u tom dijelu ne može preinačiti prvostupanjsku odluku o trošku na štetu žalitelja.

6.1. Nadalje, suprotno mišljenju žalitelja, prvostupanjski je sud pravilno tuženiku odmjerio trošak u iznosu od 2.090,00 EUR za podnesak od 19. prosinca 2014. prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući da je uvidom u taj podnesak sa str. 40. - 43. spisa ovaj sud utvrdio da se radi o obrazloženom podnesku koji je bio potreban za vođenje spora; štoviše, tuženik je u tom podnesku istaknuo, između ostalog, prigovor radi prebijanja. Jednako tako, sud prvog stupnja je tuženiku osnovano priznao trošak zastupanja na ročištima održanim 28. rujna 2015. (str. 247. - 248. spisa) i 3. studenoga 2015. (str. 250. - 253. spisa) u iznosu od 2.090,00 EUR (za svako ročište) prema Tbr. 9. točki 1. Tarife jer se na tim ročištima, suprotno mišljenju tužitelja, raspravljalo o glavnoj stvari, a što proizlazi iz zapisnika s tih ročišta. Nadalje, sud prvog stupnja je tuženiku pravilno priznao i trošak zastupanja na ročištu od 10. prosinca 2015. prema Tbr. 9. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 2.090,00 EUR, kao i trošak podneska od 7. prosinca 2015. sa str. 364. - 366. spisa prema Tbr. 8. točki 1. te Tarife u iznosu od 2.090,00 EUR što uostalom žalitelj ni ne osporava.

6.2. Osim ovih troškova, i trošak sastava podneska od 16. prosinca 2023. sa str. 696. - 703. spisa je bio potreban za vođenje spora, a s obzirom na to da se radilo o obrazloženom podnesku, to tuženiku i za sastav tog podneska prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika osnovano pripada naknada troška u iznosu od 2.090,00 EUR.

6.3. Tuženik osnovano potražuje i trošak sastava podneska od 8. travnja 2024., ali ne u iznosu od 1.045,00 EUR (uvećano za porez na dodanu vrijednost), nego u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 8. točki 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, uvidom u taj podnesak sa str. 943. spisa proizlazi da je tuženik tim podneskom pravovremeno podnio zahtjev za naknadu parničnog troška pa se stoga radi o podnesku iz Tbr. 8. točki 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a ne o trošku iz Tbr. 8. točki 2. te Tarife; štoviše, budući da u konkretnom predmetu tuženik nije podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje (nego tužitelj), to se za taj tuženikov podnesak ni ne može primijeniti Tbr. 8. točka 2. Tarife koju je primijenio prvostupanjski sud. Osim toga, premda je tuženik u svom podnesku od 5. veljače 2025. podnio zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 8. travnja 2024. u iznosu od 1.045,00 EUR, prvostupanjski sud nije mogao za taj podnesak odmjeriti trošak smatrajući da se radi o trošku sastava odgovora na prijedlog za povrat u prijašnje stanje i to iz razloga jer je o cjelokupnom tuženikovu zahtjevu za naknadu troška postupka u povodu prijedloga za povrat u prijašnje stanje (također) odlučeno pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Povrv-30/2023-22 od 12. studenoga 2024. (točka II. izreke tog rješenja sa str. 963. - 970. spisa), a k tome tuženik tim podneskom nije ni podnio odgovor na prijedlog za povrat u prijašnje stanje jer je to tuženik učinio kasnijim podneskom 14. svibnja 2024.

(str. 955. - 957. spisa).

6.4. Međutim, za razliku od tih troškova postupka, tuženik neosnovano potražuje trošak zastupanja na ročištu od 3. prosinca 2015. jer je ovaj sud uvidom u spis utvrdio da se tog dana nije ni održalo ročište za glavnu raspravu. Upravo zbog toga, u dijelu u kojem tuženik potražuje za tu postupovnu radnju trošak u iznosu od 2.090,00 EUR uvećan za porez za dodanu vrijednost, tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška je neosnovan.

6.5. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da je prvostupanjski sud neosnovano tuženiku priznao trošak postupka (i) za postupovne radnje poduzete prije stupanja na snagu sada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR neovisno od toga što je Tbr. 52. točkom 3. (sada važeće) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku; naime, žalitelj smatra da samo zakoni i to samo iznimno mogu imati retroaktivni učinak, no ne i podzakonski propis, kao što je to Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kao podzakonski propis bi morala biti u skladu sa zakonom (Zakonom o obveznim odnosima) kao propisom više razine. Nadalje, tuženikov punomoćnik je sukladno odredbi članka 776. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mogao odmah nakon poduzimanja svake pojedine postupovne radnje koju je poduzeo u ime tužitelja potraživati od tuženika nagradu za svoj rad i to prema vrijednosti boda propisanog Tarifom koja je tada bila na snazi (u iznosu od 10,00 kn do 4. studenoga 2022. odnosno u iznosu od 15,00 kn u razdoblju od 5. studenoga 2022. do 25. studenoga 2023. kada je sada važeća Tarifa stupila na snagu). Dakle, iako je tuženikov punomoćnik mogao (a što je možda i učinio) potraživati od tuženika naknadu troška za svaku pojedinu postupovnu radnju odmah nakon što je tu radnju poduzeo i to prema vrijednosti boda od 10,00 kn ili 15,00 kn koja je bila na snazi prema ranije važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, tuženik u ovom sporu može od tužitelja na ime naknade troškova za te postupovne radnje potraživati naknadu troška u znatno višem iznosu - tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-574/24 od 16. travnja 2024., Rev- 562/24 od 7. svibnja 2024. i Rev-259/24 od 26. studenoga 2024. Nasuprot Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je na primjer u odlukama poslovni broj Pž-1317/24 od 12. srpnja 2024.,Pž-1095/24 od 17. rujna 2024., Pž-3522/24 od 17. prosinca 2024. i Pž-4424/24 od 17. prosinca 2024. (kao i u odlukama na koje se u žalbi pozvao tužitelj) zauzeo pravno shvaćanje da se primjenjuje Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine postupovne radnje i to unatoč odredbe Tbr. 52. točke 3. (sada važeće) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Međutim, unatoč tome, ovaj sud u konkretnom predmetu, a zbog odredbe članka 20. točki 1. Zakona o sudovima („Narodne novine” broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24) kojom je propisano da Vrhovni sud Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, smatra da je za sve postupovne radnje u ovom sporu prvostupanjski sud pravilno primijenio (sada važeću) Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

7. Slijedom navedenog, ukupni navedeni tuženikovi troškovi postupka potrebni za vođenje ovog spora iznose 14.680,00 EUR, a što uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost i trošak sudske pristojbe za prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 663,61 EUR iznosi 19.013,61 EUR. Stoga je tužiteljevu žalbu u dijelu u kojem je prvostupanjski sud dosudio tuženiku navedeni iznos troška postupka valjalo odbiti i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsko rješenje, dok je u preostalom dijelu tuženikovu žalbu valjalo uvažiti i preinačiti to rješenje, a na temelju odredbi članka 380. točaka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 2. lipnja 2025.

Sudac

Nevenka Baran