Poslovni broj: Usž-693/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Arme Vagner Popović članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice IČ iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-73/2024 od 9. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje se rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-73/2024 od 9. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog upravnog suda točkom I. izreke tužba je odbačena, dok je točkom II. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Tužiteljica u pravodobno podnesenoj žalbi osporava rješenje upravnog suda u cijelosti iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnome smatra da je s obzirom na izričaj pravnog lijeka koji je izjavila (prigovor), a što proizlazi iz samog sadržaja podneska te činjenicu da je isti izjavila upravo čelniku tijela, i to upravo pozivanjem na odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: broj: 47/09., 110/21.; dalje: ZUP) bilo nužno riješiti odnosno postupiti povodom prigovora sukladno odredbi članka 122. stavku 3. ZUP-a, neovisno o ocjeni merituma odnosno neovisno o tome je li pravni lijek osnovan ili neovisno o tome je li uistinu nastupila šutnja uprave u upravnom postupku ili nije te je li došlo do zabranjene činidbe u upravnom pravu uslijed takovog propusta (šutnje). Smatra da je javnopravno tijelo dužno postupati po prigovoru čak i da se radi o nedopuštenom pravnom lijeku, a ne ga potpuno ignorirati, te se s tim u vezi poziva na odredbu članka 122. stavak 3. ZUP-a te navodi da je stranka tim pravnim lijekom inicirala upravo predmetnu sudsku zaštitu u smislu odredbe članka 122. stavka 4. ZUP-a te stoga ima pravo na pristup sudu o odluci o tom prigovoru. Smatra da se prigovor propisan odredbama članka 122. ZUP-a može podnijeti i izvan slučajeva izričito propisanih ZUP-om i navedenih u pobijanom rješenju prvostupanjskog suda te da je tumačenjem roka za odlučivanje o prigovoru tužiteljice u roku od 60 dana došlo do ograničavanja prava na djelotvorni pravni lijek. Navodi da takvo ograničenje nije opravdano jer se ne može opravdati nikakvim legitimnim ciljem u javnom ili općem interesu te da je protivno načelu ekonomičnosti i učinkovitosti. Smatra da osporeno rješenje nije doneseno u skladu s načelima vladavine prava i sigurnosti objektivnog pravnog poretka te da su tužiteljici povrijeđena ustavna i konvencijska prava na pravično suđenje, a koje obuhvaća i pravo na pristup sudu te pravo na djelotvorni pravni lijek te obrazloženu sudsku odluku na način da ista sadrži jasne, valjane i razborite razloge utemeljene na pravnoj normi. Ističe da se prvostupanjski sud bespredmetno poziva na odluke upravnog suda u Zagrebu jer su iste poništene odlukama ovog Suda. Poziva se na praksu prvostupanjskog upravnog suda kojom je u istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama sud obustavio upravni spor. Smatra da je javnopravno tijelo dužno naknaditi tužiteljici troškove upravnog spora čak i u slučaju odbačaja tužbe, a sve imajući u vidu odredbu članka 111. stavak 2. u vezi s odredbom članka 1. ZUP-a. Ističe da odredba članka 121. ZUP-a ne propisuje da je rok za rješavanje 60 dana, već najkasnije 60 dana, te nije logično da rok od 8 dana propisan odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje: ZUS) ne može početi teći prije proteka roka od 60 dana, već bi sudovi u svakom konkretnom slučaju trebali utvrditi je li nastupila šutnja uprave i prije proteka najduljeg roka od 60 dana propisanog odredbom članka 121. ZUP-a ovisno o okolnostima konkretnog slučaja. Smatra da je obveza suda uvijek meritorno riješiti tužbu radi šutnje, osim u slučaju obustave. Poziva se na brojne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjskog upravnog suda, ovog Suda i Europskog suda za ljudska prava. Predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu te poništiti pobijano rješenje prvostupanjskog suda i vratiti predmet na ponovno postupanje, uz obvezivanje tuženika na naknadu troškova upravnog spora koji je prethodio ovoj žalbi, a podredno usvojiti žalbu te preinačiti pobijano rješenje uz obvezivanje tuženika na naknadu troškova spora. Ujedno potražuje naknadu troškova sastavljanja predmetne žalbe.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjskog rješenja u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je pobijano prvostupanjsko rješenje pravilno i zakonito kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka.

6. Osporenim rješenjem prvostupanjskog upravnog suda osnovano je odbačena tužba radi šutnje uprave iz razloga jer nisu postojale pretpostavke za vođenje upravnog spora propisane odredbom članka 46. stavak 1. točka 1. ZUS-a.

7. Iz dokumentacije predmetnog spisa proizlazi da je tužiteljica 4. siječnja 2024. podnijela tužbu radi šutnje uprave, navodeći da tuženik nije odlučio o njenom prigovoru izjavljenom 18. prosinca 2023. koji je podnijela jer tuženik nije riješio njezin raniji prigovor od 21. studenog 2023. izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23-014/908, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-3 od 31. listopada 2023. kojim je utvrđen prestanak novčane pomoći za roditelja odgojitelja. Tužbom je zahtijevala da sud naloži čelniku tuženika da u roku od osam dana odluči o prigovoru radi šutnje uprave koji je izjavljen 18. prosinca 2023.

8. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja, i po ocjeni ovoga Suda, prigovor izjavljen čelniku tijela 18. prosinca 2023. nije pravni lijek propisan odredbama ZUP-a jer se u konkretnom slučaju ne radi o drugom postupanju javnopravnog tijela iz područja upravnog prava te je pravilno tužba odbačena jer ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora. Ovo stoga što je u konkretnoj upravnoj stvari, uređenoj općim aktom (Odluka o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, „Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 10/18., 20/21., 25/22., dalje u tekstu: Opći akt), nadležno prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje od 31. listopada 2023. kojim je odlučeno o pravu i pravnom interesu stranke, a koje se prema pravnom shvaćanju ovoga Suda izraženom u presudi poslovni broj: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022. (kao i presudi poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023., potvrđenom u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1744/2023 od 14. studenog 2023.), smatra pojedinačnom odlukom (upravnim aktom), čija se zakonitost preispituje prvo prigovorom gradonačelniku, a potom pred nadležnim upravnim sudom. Neovisno o tome što je propisani pravni lijek protiv predmetne pojedinačne odluke u Općem aktu nazvan prigovorom, imajući pri tome u vidu odredbu članka 12. stavak 1. i 3. ZUP-a, tu ne dolazi do primjene odredba članka 122. ZUP-a, odnosno ne radi se niti o jednoj od situacija u kojima ZUP kao pravni lijek propisuje prigovor (odredbe članaka 42., 155., 156., 157. i 158. ZUP-a).

9. Sukladno naprijed navedenom i činjenici da Općim aktom nije propisan rok za donošenje odluke o izjavljenom pravnom lijeku (prigovoru sui generis) protiv prvostupanjskog rješenja (pojedinačne odluke), to treba primijeniti odredbu članka 121. ZUP-a prema kojoj je drugostupanjsko tijelo, konkretno Gradonačelnik, rješenje o pravnom lijeku - prigovoru sui generis, izjavljenom protiv rješenja, dužan donijeti i dostaviti stranci što je prije moguće, a najkasnije u roku od 60 dana od dana predaje pravnog lijeka, ako zakonom nije propisan kraći rok.

10. Odredbom članka 40. stavkom 2. ZUS-a propisano je da se pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili propuštanja postupanja u propisanom roku tužba sudu podnosi najranije osam dana nakon proteka propisanog roka.

11. Dakle, u konkretnoj situaciji u smislu odredbe članka 121. ZUP-a i odredbe članka 40. stavak 2. ZUS-a, tužiteljica je kao pravno sredstvo imala mogućnost izjavljivanja tužbe nadležnom upravnom sudu iz razloga propuštanja donošenja pojedinačne odluke u propisanom roku, a ne podnošenja prigovora čelniku tijela jer nije odlučeno o njenom ranije izjavljenom prigovoru na rješenje doneseno temeljem Općeg akta. Osim toga, kako pravilno obrazlaže prvostupanjski sud, sve i da se ovdje predmeta tužba uzme u razmatranje kao tužba izjavljena zbog ne donošenja odluke o ranije podnesenom prigovoru izjavljenom protiv rješenja donesenog temeljem Općeg akta, ista je prijevremena pa samim time i nedopuštena. To stoga jer je prigovor protiv rješenja temeljem Općeg akta izjavljen dana 21. studenog 2023., dok je tužba podnesena 4. siječnja 2024., odnosno prije isteka rokova propisanih odredbom članka 121. ZUP-a i odredbom članka 40. stavak 2. ZUS-a. Stoga je ista pravilno odbačena pozivom na odredbu članka 46. stavak 1. točka 1. ZUS-a, pri čemu je sud dao valjane i dostatne razloge za svoju odluku.

12. Slijedom svega navedenog, prigovori tužiteljice koje iznosi u žalbi nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari. To stoga jer istima iznosi svoje tumačenje pravnih propisa. Osim toga, ovaj Sud ističe da je o prigovoru tužiteljice izjavljenom protiv rješenja donesenog temeljem Općeg akta tuženik u međuvremenu odlučio u rokovima propisanim odredbama ZUP-a. Stoga tužiteljica pravo na pristup sudu može ostvariti podnošenjem tužbe kojom će osporavati meritornu odluku tuženika o tom prigovoru propisanom Općim aktom.

13. Odluka o trošku temeljena je na odredbi članka 147. stavku 1. ZUS-a koji propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. S obzirom da tužiteljica nije uspjela u sporu, nije osnovan zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

14. Imajući u vidu sve navedeno, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i odredbe članka 148. stavka 4., a u vezi s odredbom članka 128. stavkom 4. ZUS- a, odlučiti kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 2. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić